srijeda, 09.09.2009.
sve i ništa
Teško je riječima objasniti koliko mi je s njim lako, jer... čvrsto me spušta na zemlju čak i kad nemam namjeru lebdjeti, niti po šarenim snovima lepršati. Nema on za mene ni obojane bonbone ni šuškave celofane, ne zida mi kule i ne daje obećanja...trudi se biti skroman i podalje od bahatosti i razmaženosti, pazi uredno da ne postanem čangrizava princezica, divi se mojoj samozatajnosti, veliča povučenost, raduje se mojoj isposničkoj tišini, trudi se da ne daje previše, da me ne bi njegovo razbacivanje ponijelo previsoko i da se ne razbijem jednom kad balončić prasne, valjda... Ono što nesebično mi daje, jest, silna potreba za mojim prisustvom u njegovom životu, radostima, problemima.. želja da svaku misao podijelimo i proživimo po par puta na dan, u beskonačnim preskakivanjima iz skypea u mobitel i nazad,...zvuči kao da je onaj Netko tko je rođen da bi mojem uvrnutom životu dao bogatstvo prisutnosti onog Nekoga, koji posjeduje šifre svih onih mojih izopačenih misli...i kao da bih mogla umisliti da sam ona Jedna i Jedina krojena samo za njega, zvuči kao da bih samo tako mogla izvući krila iz svoje čahurice i veselo lepršati gore i gore, i kao da sve zvoni u preveselom ritmu bezvremenske ljubavi...ponekad, da, moglo bi tako zvučati.
Ali, s njim nije tako. Lako je. Svaka rečenica koju posvećuje svojima, svako naše planiranje koje prvo uključuje izbjegavanje svih mogućih opasnosti za njegovo gnijezdo i jednostavno ocrtava hijerahiju vrijednosti u njegovom svijetu, spašava me od lepršanja, zidanja staklenih kula i puhanja šarenih sapunica, drži me čvrsto na zemlji i govori da nismo ništa drugo nego samo dvije sjene koje su se u jednom trenutku našle, a u drugom će se već izgubiti. I kao da, s jedne strane, to što si značimo i nije nešto, nije vrijedno pažnje, nije vrijedno žrtve, a s druge strane, svaki naš susret je samo to, veličanstven trenutak u kojem ne možemo ništa manje nego beskrajno i neopterećeno uživati, ne ostavljajući ništa u sebi i ništa iza sebe...
