Skupila sam sve dlake, smeće, pivske flaše, onaj spermatozoidni ručnik zabila duboko u prljavi veš, vlastiti, naravno, vratila sve jastučiće i dekice na dvosjedu na njihovo mjesto, otvorila sve prozore, pregledala sve to još jednom, i još jednom, i onda pobjegosmo van. Cimka je samo 50-ak km daleko, a to što je rekla da se neće vratiti baš ujutro i nije nešto oslonca vrijedno. Jutro je široki pojam. Pobjegli smo hrabro, ipak tek u jedanaest, sjeli u auto i krenuli...nekamo. Na križanju sam mahnula Kumpanjonu, odvratio je samo širokim kezom, baš nas je morao vidjeti, sigurno smo zabavan prizor...to skrivanje i bježanje je iz zamora preraslo u dosadu i neoprez, sad najviše nalikujemo onom pužu u čijem rogu pulsira parazit čija je jedina zadaća da natjera puža na sunčanu stranu gdje će ga neka ptica vidjeti i ćopiti. Puža pojesti, i parazita naseliti u vlastita crijeva. Puževi inače bježe od sunca. Mi nismo. I ne znamo više tko nas je sve vidio, prepoznao ili nije. Sve što znam je da svak nosi sa sobom neko svoje breme tajni i boji se da ne bude otkriven...i to može biti jedini razlog zašto tako dugo neotkriveni trajemo, ljudi su preveć zasljepljeni vlastitim sjajem da bi se iole detaljnije bavili drugima... I da, alkohol nas čini glupljima i hrabrijima, tako fiino zatupljuje i svijet pretvara u laganu komediju, dovoljnu da u trenutku poželim to nikada ne prekinuti i kažem nešto krivo. Neke krive riječi znaju otrijezniti. Ali, nismo mi baš neki pijanci otkačenjaci, više smo onako, engleski pristojni i kao hrđav pištolj zakočeni. Otkrivamo se samo po tome što netremice zurimo jedno u drugo i ne obadavamo svijet oko sebe. Seruckamo, fantaziramo i briljiramo u trošenju dana ni u što. Ako se hrana, piće, seks i nešto od, nazovi filozofiranja mogu svesti u ni u što. Mogu. Sve se može. I kad se udvoje hoće, još se lakše može. Strah me i pomisliti da to proporcionalno raste s brojem ljudi koji nešto hoće. Ne volim mase.
Cimka se je tuširala jutros, onako kako to on uvijek radi, sa tušem zakačenim negdje visoko na šipki. Kužila sam to tek kad sam vidjela slušalicu kako prijeteći strši u kabini i kad sam shvatila da ju je morala spustiti nekih dvadesetak cm, jer ona nema dva metra...nije me ništa pitala...za sada...
Post je objavljen 20.09.2009. u 12:33 sati.