četvrtak, 29.01.2009.
Ekonomistica u fetus fazi
Već zadnja dva mjeseca, nađem se odjednom u zadnja dva tjedna tih dvaju mjeseca sa 400 kuna u novčaniku. I onda podijelim na pola i ostane mi 200 kuna po tjednu. I baš na početku tog drugog tjedna dođe račun za režije od nekih cca 700 kn, dakle mene osobno tu kači 350 kunića. Onda se obratim njegovom čudu internet bankarstvu i odem u crveno. Ne volim bit u crvenom, jer to znači da nešto nije u redu. Ali nekih par papirića, zajedno sa onih par kartica koje me samo vode u crveno, u novčaniku moram imati. Čist da se ne obrukam ako treba platiti kavu. I onda si uvedem sankcije. Plan je jednostavan. Ne trošiti papiriće iz novčanika. Da bi se to izvelo, svakodnevno se stavlja sa strane nešto sitno od onih ljudi koji mrze uzimati račune. To nešto što oni ostave dovoljno je za par kava i jedan kolačić sa sirom za doručak. Ono nešto što oni popodnevni nestrpljivci ostave, dovoljno je za jedan pizza cut iliti ručak. Sav višak ostavim za sljedeći dan, pa onda možemo nekoga i počastiti. Ili mogu kupiti sredstvo za pranje poda ili prozora. Ili nešto bilošto. Pojesti više od jednog pizza cuta.
Na posao idem pješke. Iznimka je onaj dan kad pada kiša. Kazaljka na rezervoaru je opasno blizu onom crtežiću pumpe, nadam se samo da mi lampica za rezervu nije crkla i da mi auto neće nenajavljeno preminuti usred gradske gužve. Dućane izbjegavam. Hranu trošim sustavno...sve što je u frižideru, ormaru, ladicama....nisam gladna. Imam mali želučić koji je postao nevjerojatno skroman nakon zadnje viroze. No, sjetila sam se onih silnih priča o ekipi koja uplaćuje skijanje, a nema doma za jesti. Ja nisam uplatila skijanje. Samo sam kupila 1 windstoper jaknu koju je Olmajti povoljno nabavio. Tako jeftinu je nigdje ne mogu kupiti. Olmajti mi je još poklonio skije, kapu i naočale. Rekao je: skupljaj pomalo i onda dogodine već možeš početi. On ne prihvaća filozofiju siromaštva. Živi u filozofiji obilja. Onda me nekako natjera da prihvatim tu igru, zamišljam da sam bogomdana i da si sve mogu priuštiti. Pa kupim jaknu. I skupljam sitno za "ručak".
Danas nam je jedan gospodin odlučio ostaviti malo više novčića bez računčića. Kumpanjon je rekao da si to spremim, to mi je kao predujam od plaje. I rekao je da uvijek moram imati pare u novčaniku. Pohvalila sam se kako sam otkrila da ih uvijek imam ako ih ne trošim. Bio je silno ganut mojim otkrićem tople vode. A onda sam skrušeno priznala da ne mogu, a da se ne hranim od one "crne" hrpice koju stavljamo sa strane. Rekao je da hrpica upravo tome i služi. Sva sam nekako Kolumbo zadnjih dana. Sad samo da još nastavim sa novousvojenim navikama i možda se pretvorim u pravu škrbnu poduzetnicu!
srijeda, 28.01.2009.
Prozor u svijet
Oprala sam stakla na dućanu. Sad više nema otiska one nečije šapetine koja je otvarala vrata ne dirajući kvaku. I sad vidim puno bolje. Imam pogled na obični, plastični, ulični kontejner. I stare ljude koji svaku malo čekiraju što ima novog u njemu. Najčešće imaju neku žicu u ruci, s njom razvaljuju vreće i onda premeću. Na drugom kraju žice napravili su malu zamkicu i s njom love plijen. Palo mi je napamet kako bi možda te kontejnere trebalo redizejnirat, napravit to smeće lakše dostupnim...stari ljudi su većinom pogrbljeni i sitni, a kontejneri visoki i trapavi. Socijalno neosjetljivi.
Neću nikada napraviti ništa u vezi tih kontejnera. Jer sam već i oguglala na prizor starih smežuranih staraca sa primitivnom "hvataljkom". Ponekad sačuvam par boca pa uhvatim priliku da ih uručim direktno na ruke. Silno se onda razvesele. Ponekad boce samo vežem špagom i ubacim. Ponekad samo pomislim da su to moji djedovi i bake koji kopaju po smeću. Onda me zaboli. I onda pazim da više tako ne mislim. I trudim se ne prati prozore baš tako često.
ponedjeljak, 26.01.2009.
Tko sa djecom spava...
I da, naravno, spavanje me krenulo aman-taman u sedam. A onda je i sat krenuo drndati, srce mi lupalo kao u usranog goluba, dižem se, ne dižem se, oću, neću. E, jebat ga i poslu na kojem me nema tko zamijeniti. Ja sam mlada, zgodna, vitka i sretna jer imam posao. Koji me čeka. Aupm. Dižem se ipak nekako. Kasnim. Nailazim na neko siroče od mušterije koje me čeka vani na ulici, pored kontejnera. Ne kontroliram pokrete, mozak mi je ostao doma na jastuku, prtljam nešto po strojevima, čovjek gleda blijedo, kuži da tu nije sve na broju, pa se ne buni. Strpljivo čeka svoje cjenike, e jebali ga cjenici, koj klinac nije prvo zvao, ne bi sad čekao i čudio se mojoj odsutnosti. Rješila čovjeka, zove Kumpanjon da što mi se desilo, treba nešto brzo slati faksom, isključilo mu telefon, spašavaj brže-bolje. Riješila. Dočepala se kave. Još uvijek se sva tresem...zima mi je i čudno nešto u očima. Tlak, valjda.
A onda sms. Zavidna se javila nakon par mjeseci šutnje. Iz čista mira kaže da pizda materina Kumpanjonu i da govno jedno od čovjeka jer se nije brinuo o njenoj Razmaženoj. Zvučalo je kanda joj je napravio dijete pa neće priznat. A, ustvari, samo je iznajmio firmu u kojoj je Razmažena radila, zajedno sa svim radnicima i Razmažena je nakon par mjeseci dobila otkaz. Kaže novi poslodavac da je mala stalno visila na Facebooku, drsko odgovarala i na kraju se sjetila da bi ona malo slobodnih dana, jer da joj dečko ima avionske karte za Paris. A imala je najveću plaću od svih, jer je Kumpanjon tako tražio jer je mala baš kupila stan na kredit. Pa da joj napravi uslugu, sirotoj. Umjesto par slobodnih dana, Razmažena je dobila slobodno zauvijek. I onda se prvo naljutila na mene jer sam joj rekla kako je bilo malčice naivno tražiti slobodno za Paris, iako sam joj mjesec dana unaprijed prijavila da pripazi malo jer bi mogla dobiti otkaz. Demonstrativno je prestala odgovarati na moje poruke i još me demonstrativnije izbrisala sa Facebook liste prijatelja. I kao, svima u inat, otišla vidjeti Paris. Odlučila sam tada da ko ju jebe. A cijelo vrijeme se, ustvari, lagano grizla radi njezine gluposti i oholosti. I moje uloge u cijeloj toj nesretnoj priči.
Zavidna i njeni primitivni sms-ovi krcati glupostima a i ljubomornim opaskama kako to da ja imam posao, a njena Razmažena je na ulici, došli su mi jutros kao kec na deseteku da istresem sve što me izjedalo o njenom glupom, nedoraslom, s trideset godina u guzici, naivnom djetetu. I da se još malo lagano tresem i nerviram. Pokazala sam sve Kumpanjonu. Na njene poruke rekao je.- "Bože, kako neuka žena." Na moje: "Bože, kako si ti gruba." A onda otišao svojim poslom. On je bio dovoljno mudar riješiti se bitke sa sistemom i sa ljudima u njemu koji mu rade više štete nego koristi. Sad ubire najam, a novi mladac neka se bori i neka navlači bijes i jal dijeljenjem otkaza. Sms rat se završio izjavom Zavidne da ona više jednostavno ne želi komunicirati, da je doznala sve što je trebala i da više ne želi čut niš!!!
Svo moje pametovanje da se drukčije treba ponašati kada se uzima kredit na 30 godina, da se onda podvije rep, ne razgovara bezobrazno sa poslodavcem, barem prvih par mjeseci, i da se pazi na taj jedan jedini usrani posao kao na oko u glavi, otišlo je u vjetar. Zavidnu to nije zanimalo. Niti ju nije zanimalo to što ja još uvijek bacam pare na podstanarstvo, a njena mala Kraljica ima stan kojeg sad, iako bez posla, može komotno iznajmiti. I zaboravila je olako kada je Kumpanjon potegao sve veze da bi oni, naivni ljudi, dobili kredit i da ne bi ostali bez 30 milja eura kapare, koje su ionako jedva skrpali i isposuđivali. Sad joj je on pizda i kurac od čovjeka. I, naravno, i njoj, kao i Razmaženoj, cijeli se svijet urotio protiv njih.
A ustvari mi ju je žao. Živi tako cijeli život u svojoj minijaturnoj staklenci i ne kuži jedan kurac. I neće nikad ni kužiti. Poslije mi je bilo žao i da sam se istresla. Uzalud je to. Ona se od toga neće opametit, samo će se osjećat jadnijom. A baš me našla rajcat fino nenaspavanu i nadrkanu. Prezgodnoga nisam ni zvala. Sigurno mu je do sada popila i mozak i krv i živce. Ne trebam mu još i ja. Iako bih htjela baš s njim nekako završiti tu priču. Jer ako je i njega uvukla u svoj mali izvrnuti svijet, onda se više zaista nemam razloga nervirati.
Tu nema spasa.
Dugo u noć, u hladnu zimsku noć...
Već neko vrijeme, par sati točnije, u mojoj glavi sex, sex i samo sex. Gomila misli orgija i množi se brzinom kojoj mogu samo bespomoćno svjedočiti. Tu i tamo otvaram oči i gledam kroz prozor. Vani mrak, naziru se samo obrisi grdog nebodera koji u ovoj kmici izgleda kao neka bejrutska ruševina. Ili, ne moram ni ići tako daleko, kao vukovarsko novo naselje, ili sarajevsko, ili, zašto bih uopće morala ići nekamo, neboder izgleda kao prava riječka socrealistička arhitektonska zapuštena grdobina. Oduvijek me fascinirao riječki spoj ružnih raspadajućih zgradurina među kojima se nazire pogled na najplavije more i tako moćan, prostrani zaljev. U nekim drugim gradovima sa isto tako ružnim zgradama, more je uvijek nekako industrijski žuto i prljavo. U Rijeci su samo zgrade ružne i umazane, more je tako nepokoreno plavo. I zrak. I Cres. Osim kad je grda južina, onda je samo malčice luka žučkasta, ali to brzo prodje.
Vani još uvijek nema ni nagoviještaja zore. Tu i tamo čuje se nešto malo prometa. Jedva. U drugom neboderu, koji je uspio sebi priskrbiti novu fasadu, pa izgleda sasvim uljuđeno, na dvanaestom katu, drugi prozor slijeva, upaljeno je svijetlo. Na tom mjestu je uvijek svjetlo, sjećam se i iz prijašnjih insomnia epizoda. Tko zna tko tamo živi i zašto se boji mraka. Mogla bih se raspitati.
Mislim da čujem ptičice...ili halucniram od nespavanja. Čini mi se da sam ipak ubila par sati, nešto izmedju 11 i 3. A možda i 4. nisam provjeravala, a nije ni bitno. Ionako ne mogu zaspat, saznanje o satima mi neće pmooć.
Provrtila mi se noćas gomila misli, nešto kao ona čuvena sekunda tik pred smrt, samo što u ovom slučaju to nije bila sekunda.
Zvala me je danas opet prijateljica iz srednje škole. Podsjetila na neke dane, ljude, događaje, zanimljivo kako sam sve to uspjela tutnuti u arhivu, do nekih stvari jedva da sam i mogla doprijeti. Ali zgodno je to, nanovo se sjetiti pa se veseliti. Kao da je jučer... Ona sada živi u Zgb, mama i tata su joj tamo kupili stan, pa ona u stanu sada ima muža i sina. Mali ide u vrtić, rekao joj je da njemu smeta to što ona nije kao druge mame, što se ne šminka i ne pazi da bude zgodna. I zašto se tako zdebljala, nek se pogleda malo u ogledalo. A kad se jučer poskliznula i pala u parku, mali je samo odmahnuo rukom i nastavio dalje.
Oho, upalilo se i svjetlo na trinaestom katu. Neboderi se bude, prošao je i jedan auto. I netko je povukao vodu u mojem neboderu. Lift se još nije pokrenuo. Još jedan auto. I...nema više svjetla na dvanestom katu. Ni trinaestom. Netko je otišao raditi. Ili spavati. Mrtav neboder. Tužno je to. Sad se osjećam nekako usamljeno bez tog svjetla. Eh.
Cijevi od radijatora su krenule stenjati. Cimka se još nije probudila, čudno, ona je inače od 6 na nogama. I milion puta prolazi po hodniku...dnevni-soba, soba-dnevni-kuhinja-kupatilo. I vuče šlape za sobom.
Ne znam što bih sad sa sobom. Mogla sam pisati doktorat, nešto. Umjesto što gledam misli kako se pare. Krevet mi je pun mrvica, nagrickala sam se keksića u nadi da će me uspavati. Imam još sat vremena fore možda malo ubit oko. Sigurno će me krenut tik prije nego sat počne zvonit.
Ajmo probat.
nedjelja, 25.01.2009.
...are made of this
Javio mi se Malac jučer. Vratio se s godišnjeg. Potrošio ga je sa svojom novom Ljubavi, otišli su, za početak u posjet njenoj Sestri. Sestra je mrvicu zgodnija od nove Ljubavi, radi kao fotomodel, zaradjuje brdo love, putuje po svijetu i ne ovisi o nikome. Dočekala ih je u bijeloj majici, bez grudnjaka, a on je cijeli dan vozio i ništa nije jeo. Ubacio je u sebe par koktela na prazan želudac, i ko fol slučajno, otkrio da Sestra, ne samo da ne nosi grudnjak, nego uopće ne nosi donje rublje. A nova Ljubav se silno nafurila na njegovo patetično plaženje jezikom po tepihu, nije tu noć više htjela razgovarati s njime. Kaže on da nije mislio gornjom glavom, ali se nekako ipak uspio sjetiti ostaviti novčanik kod Sestre, samo da se ima pošto vratiti. To je vjerojatno smislila donja glava. I tko kaže da u kurca nema mozga?
Nakon svega, kad je alkohol ishlapio, a nestašna donja glava više nije imala razloga naprezati se pokušajima razmišljanja, bilo mu je žao. I da bi najradije da se to nije desilo. Sestra mu je rekla da ne brine, ona neće nikome reći, nju je samo silno zanimalo da li je on jedan tako savršeni tip ili samo običan muškarac. Bila je ljubomorna, učinilo joj se da je sekica uspjela sebi naći pravog Princa. Onog iz bajke, koji ima erekciju samo na svoju Najvoljeniju. Sad joj je laknulo. Seka se zajebala, ima običnog mužjaka koji skače u svaku rupu samo nek mu se pruži prilika.
Rekla sam mu da je zato propustio jedinstvenu priliku da ima kraj sebe živoga fotomodela kojeg bi svatko htio povaljaiti, ali ona se sva lomi u pokušajima da samo njega odvuče u krevet. I na kraju odustaje...jer on je savršeni muškarac koji ima kontrolu i moć nad svojim nagonima. I ne preostaje joj ništa drugo nego divljenje i obožavanje. Njega, naizgled tako običnog i ni po čemu posebnog Malca.
Eh, sweet dreams...
utorak, 20.01.2009.
You are not a doer!
Izašlo je večeras iz usta dugokosog bradonje.
Sad mi je mnogo lakše.
Umorna
Stanje svijesti? Karakterna osobina?
Ti si uvijek takva, depresivna, mrzovoljna i sve ti je teško. I to je tako.
Bi li moglo biti drugačije?
Kumpanjon me često zna začuđeno proučavati i naglas se pitati gdje je tu krenulo po zlu. On kaže da su roditelji. Da me se kojim slučajem drukčije vodilo, onda bi od mene moglo nešto i biti. Šteta, zaključi uvijek pred kraj. Konkretno ne zna ništa reći. Ni gdje je greška, ni što ne valja.
Sjetila sam se danas, ne znam otkud, kad sam sa dvadeset i nesto, mulica prava, upala na nekom koncertu Prljavog kazališta, zajedno s dečkom fotografom, u neku malu sobicu gdje se vodio, neki, nazovi intervju za naše lokalne papiriće. Pitalo Jasenka da koliko je rat utjecao na njihov rad, a on je, pljuckajuć na sve strane, iziritirano profrfljao da rat utječe na sve, i svakog od nas, i mene i tebe i nju...i upro prstom u moju friško oblajhanu pojavnost. Bila mi je smišna onda pomisao kako na mene može išta utjecat. JA sam takva kakva jesam i ko jebe sve oko mene. A nije bilo smišno. Bilo je tužno i teško to prihvatiti. Pa sam još onomad tu tugu odlučila prebaciti na neko vrijeme poslije.
Ne običavam krivce tražiti u vanjskom svijetu. Volim vjerovati da je svatko od nas krojač svoje sudbine i da u svakom trenutku mogu usmjeriti svoj život u nekom novom pravcu. Treba samo znati što želiš i usmjerit onamo svoja jedra.
Ipak, postajem sve umornija od podstanarskog krpanja početka i kraja mjeseca, naguravanja po ulici i borbi za mjesto pod suncem, neizvjesne budućnosti, i cijelog tog svakodnevnog sažvakavanja pilećeg života.
I ne osjećam da bilošto krojim, niti da ima vjetra. Ni jedara.
A bogami ni jarbola.
ponedjeljak, 19.01.2009.
Običan prijevoz, ništa više...
Raditi u centru grada tek od devet ujutro i ići na posao autom ravno je najperverznijim mazohističkim igricama. Raditi u centru grada i plaćati pokaz za vožnju autobusom koji se, prvo odbija pojaviti, a zatim ti neumoljivo razmješta kralješke i prijeti da pregrizeš jezik, dok on živahno strmopizđuje niz Strossmayerovu, isto nije neka mudra investicija. Ići pješke gradom koji pobija sve državne rekorde po broju kišno-vjetrovitih dana, a pritom nemati na sebi planinarsku gorotex opremu, također nije neka sretna solucija. Birati između ova tri ponuđena rješenja, zasigurno je put u frustraciju.
No, zato moj Kumpanjon, koji sebe voli predstavljati kao pravo dijete grada, nema običaj ići pješke, a bogami ni skakati po autobusu. On za vožnju po gradu ima dostavno vozilo-kantu, koju bez straha ostavlja posvuda. Ljudi tu kantu obično zaobilaze u širokom luku i pritom skupljaju svoje kapute, jakne, suknje, štogod na njima bilo, samo da izbjegnu kontakt sa tom strašnom višegodišnjom nakupinom gradskog smoga. Pauk tu kantu isto tako zaobilazi, vjerojatno iz straha da se ne raspadne negdje tamo dva metra u zraku. Osim te kante, imao je Kumpanjon i neka besna kola kojima je pokušao ublažiti jači udar krize srednjih godina. To je bilo drugo oružje u borbi s Paukom. Nije Pauk htio ni besna kola. Kaže Kumpanjon da kad vide takav auto odmah misle da je od nekog mafijaša i ne žele imati s njim posla.
Ali zato masa tihih, običnih, na kredit otplaćenih, medvjedićima i bedastim naljepnicama ukrašenih, uredno opranih i paženih, naših najvoljenijih limenih ljubimaca nema nikakva antitijela, kako na Pauka, tako ni na parkirne kazne. Mi, masa običnih, prosječnih mediokriteta, imamo pravo birati između grčevitog traženja ono malo neobilježenih besplatnih mjesta, ili možemo, ako možemo, nekim čudom svaki dan odvojiti 20 kuna za dnevni parking.
Ili...možemo se osloniti na Belu!
Bela je jedna divna prirodna plavuša monumentalnog poprsja, koja živi u sretnom braku u centru grada sa svojim malo stisnutim mužićem, i koja je čuvši za moj "problem" nesnalaženja u okrutnom svijetu parkiranja, instant došla na, poput njenog poprsja, širokogrudnu ideju da se prijavim kod nje doma i da dobijem parkirnu karticu za 35 kn mjesečno! I parkiram tu gdje radim! Divna li si, Bela...samo mi daš osobnu, i ja obavim sve. :-)
Bela se od rođenja te humane ideje naovamo nije pojavila u dućanu. Kumpanjon je jutros rekao da mu se malo izvinjavala i da mi poručuje kako se mužu ne sviđa ta njena dobronamjerna ideja. Jer oni mene ne poznaju baš tako dobro. Tko zna kako bi mogli nagrabusiti...kad ih napadne parkirna mafija...ni krive ni dužne. Oprezan je taj muž. Još da je bio tako oprezan onomad kad su se zaduživali e da bi investirali u propale fondove...
Ništa...otkrila sam još par potencijalno praznih parkirnih mjestašca...postajem sve spretnija, još malo vježbe i pretvorit ću se u pravu Madame Mediocrite ove krasne jutarnje perverzije.
nedjelja, 18.01.2009.
Dan Božji presveti
Paprenu je od malih nogu slalo na vjeronauk, mise, krizme, pričesti, sve kako se u pravoj katoličkoj obitelji pristoji raditi. Paprena je stoga rado pozdravila novouvedeni nerad nedjeljom. I dodala je da joj se čini da, otkad je tih trgovačkih centara, da su ljudi malo duhovno opali. I otupjeli. I da baš joj je drago da se sad više ne mogu gubiti u tim šoping debilanama.
A onda smo se dogovorile da tmurno nedjeljno popodne potrošimo u Trstu. Sniženje i to, isplati se. Tamo je neki Centro Giulia, koji je u usporedbi s našim velebnim Towerom prava mala prčvarnica u kojoj je jedino Sportler nešto što vrijedi. No, za razliku od našeg velebnog Towera mala tršćanska prčvarnica radi i nedjeljom. U toj, Bogu nemiloj i neuglednoj zgradici puno je grešnika koji pričaju hrvatski. E, kad im ne daju da griješe na svojem svetom tlu, pa se moraju tako grešni i prljavi potucati po stranom svijetu...Mi nismo puno griješile. Kupila sam 1 grudnjak. Bijeli i 100% pamučni. Onako, fin i čedan. 10€ pobjeglo je pritom iz lijepe naše. Ona je neku piđamu. Sve na silu, jer u Sportleru više ničega zanimljivog nije bilo. Pokupovala bagra pobješnjela. Onda smo još malo počastile Slovence. U shopu na granici su snizili majicu zajedno sa kapuljačom sa 50 € na 25... dakle, treba li nešto više reći?
četvrtak, 15.01.2009.
Inspekcija. Državna.
Ušla je danas. Kao neizbježno zlo. Na prvi pogled, draga starica lijepo smežuranog lica, reklo bi se da je izgubljena penzionerka koja je došla fotokopirati svoje nalaze mamografije i koja se baš na kraju svojeg puta našla borit s nečim tvrdokornim i neumoljivim. Umjesto toga je izvadila značku sa hrvatskim grbom i predstavila sebe kao inspektoricu rada. A jebemu sunce.
I odmah navalila pitanjima. Tko sam, što radim, što je ovo, čije je ovo. I jesam li potpisala ugovor i koliko sam ugovora potpisala i da joj dam da negdje sjedne i napiše zapisnik. Ugovora se nisam mogla sjetiti. Ni da li sam nešto potpisivala. Zgrozila se nada mnom. Smirila sam je...da su ti papiri, koje sam sigurno potpisala, daaaaa, kod mene doma. Poželjela je da ih netko donese. Nemam nikoga. Živim sama. Rekla je da je tako najpametnije. Tri me puta pitala imam li djece. Muž ju je samo jednom zanimao.
I onda je tako sjedila, postavljala neka pitanja, neopisivo iritantnim glasom trubeći kroz nos razvlačila riječi do krajnjih granica slušljivosti, nisam se dala iziritirati. Iako...sama sam bila, ona je smetala, nisam mogla raditi...a imala sam rok. Onda je nešto krenula pisati. Zapisnik. Dala mi da pročitam neku fotokopiju o tome kako moram govoriti istinu, inače će me Država kazniti. I da ne moram blatiti svojeg poslodavca. Niti narušavati njegov dignitet ni integritet. Zapisala je svaku moju riječ doslovce. Sa svim kvačicama i zarezima. I još tražila da napišem da li imam primjedbe. Naravno da nisam imala primjedbe. Bila sam draga, poslušna i pitoma zvijer u zamci. A mogla sam se bunit da me njena "inspekcija" koštala sat vremena koje ću morat nadoknađivati izvan svojeg radnog vremena i riskirati kaznu prekoračenja radnog vremena. Opasno je ozbiljna ta Država. Silno pazi da nitko ne radi više nego što bi trebao i da slučajno ne zaradi više nego što mu je po ustroju Države suđeno. Jer, onda bi mogao trošiti...i to bi onda moglo pomoći Državi. Ali ova Država je preponosna i preneovisna da bi prihvatila ičiju pomoć. Umjesto toga će radije ponosno, neovisno i samostalno uništiti samu sebe. I sve sretnike koje je zadesila sudbina da u njoj tako ponosnoj žive.
Naredila mi inspektorica da joj u utorak pošaljem poslodavca sa svim pratećim papirima.
Jer ni on nema pametnija posla...
srijeda, 14.01.2009.
Malo nostalgije i neki repovi
Dobila sam poziv na večericu od ekipice iz osnovne škole. Nešto onako bezveze, bez datuma, obljetnice i bez razloga. Druženja radi. Oni, ekipica se nekako drže zajedno, mene začudilo da me uopće zvalo, ionako tamo samo mutavo sjedim i tupavo blejim. Na zadnjem okupljanju me jedva prepoznalo, dok se nisu sjetili da kasnim i da se samo mene čeka, mislili su da je neka mulica zalutala u svijet odraslih ljudi. Imam dan fore za odluku. Možda i odem, podržati još koju usidjelicu ako takva tamo još postoji. Javilo mi i da su se već bili okupili na pogrebu ocu jedne od nas. I da su skupili malo para za curu. Ženu, majku dvoje djece. Bit će da je sada socijalni slučaj, malo je mentalno retardirana, ne preveć...onako, nikad se nije od nje zahtjevalo previše, učila je s nama, ali je smjela znati manje da bi dobila dva. Poslije se udala, rodila, muž joj navodno neka pijana budala.
Pa, mogla bih otić...malo promotrit ta lica, pobrojati nove kile, bore, ćelenke...odlučit ću sutra.
Ma, idem.
Jučer mi se iz čista mira javila i frendica iz srednje škole...koja se javlja svake prijestupne, samo da javi da je dobro i ok i da se sjeća svih onih divnih dana i da se tako malo čujemo neko vrijeme prije nego utonemo opet u neko nejavljanje. Ona je slikarica i treba malu pomoć kod prodaje slika. Đe me mene nađe. Bojim se više pomagati ljudima. Ali, ipak...probat ću. Nešto.
A jutros...u sedam - sms. Kaže: Hi. I just came back from a trip now and was thinking about u.. Iam convinced that u ignord me `cause iam black. I pray 4 u. Time shall come when God...
Od svih krasnih crnaca na ovom svijetu, mene je morao poželjeti baš Jehovin svjedok...
Idem spavat. Slušat buru kako drma rolete.
Ne misliti.
Priča o Razmaženoj
POČETAK
Razmažena je kćer mojeg bivšeg kolege sa posla na selu. Bivši kolega je super lik. Prezgodan. Malo bolesni radoholičar, ali čist kao suza, siguran u sebe, otvoren i nevješt u laganju. Žena mu je zato nesigurna. I kronično zavidna. Oboje su zgodni i privlačni, on mrvicu zgodniji i silno ponosan na svoju vanjštinu. Ona zato iskompleksirana i nikad zadovoljna. Kćer im je Razmažena. Naslijedila je očevu privlačno ljepuškastu fasadu i neke loše strane majčinog karaktera.
Jedno je vrijeme pokušavala studirati. Nije joj išlo. S obzirom da sam taj fakultet jednom davno otresla s dnevne liste jebuckanja u mozak, a diplomu sfrčkala i tutnula u neku vazu, Prezgodnom je palo napamet da bih joj možda, ako bih htjela, naravno, mogla probat pomoć. Tako sam se i sa Zavidnom počela malo bolje upoznavati i družiti. I otkrila da, ako zanemarim sjeban karakter, a njen smisao za cinizam i crni humor prihvatim kao ono nešto pozitivno, Zavidna se može lako preobraziti u zabavnu i zanimljivo pikantnu sugovornicu. No, najviše od svega, Zavidnoj je odgovaralo imati me blizu i držati na oku, jer su je nebrojeni pokušaji skakanja uspaljenih ženki na njenog apolonskog mužjaka gavranski crne kose, oceansko zelenih očiju, savršenog gladijatorskog trupa i divnog karaktera, isto tako nebrojeno puta skoro opekli i naveli da shvati: želi li tog krasnog mužjaka zadržati za sebe, mora postati svepristuna i usvemunjemunajbolja. Zavidna je, vođena instinktom i usmjeravana iskustvom, usavršila i materijalizirala žensku mudrost do neprikosnovenog umijeća vladanja muškarcem, radi kojeg bi, pak, svaka pripadnica ženskog soja zimzelenila od zavisti. No, kolikogod se savršeno ostvarila kao supruga, Zavidna nije znala što i kako s Razmaženom jedinicom. U svemu joj je povlađivala, popuštala i trudila se ne opterećivati je ni obavezama, ni zahtjevima, čak ni najobičnijim, usputnim pomaganjem po kući. Razmažena je rasla zaštićena kao polarni medjvedić, trenirajući prezir i aroganciju prema priglupim i ružnim suseljanima. Naučila je sebe doživljavati kao nešto posebno i u svemu iznad drugih.
A onda je otišla na fakultet. I otkrila kako je Fakultet jedna neprirodna tvorevina na kojoj se morala mučiti i boriti sama sa sobom e da bi svladala neke prepreke, koje joj kasnije u životu ni u čemu neće ni pomoć, ni trebat, osim što će možda u tom naporu otkriti priliku da se nauči nositi i sa besmisleno glupim i neizbježnim problemima. Kao što je trpanje nekih dosadnih i nejasnih informacija u mozak. I zadržavanje istih. Barem do ispita. Ipak, koliko je god otpora prema tom besmislenom i dosadnom naporu bilo, uspjele smo tu uzaludnu radnju odraditi sa prvim teškim ispitom. I nakon tri njena bezuspješna samostalna izlaska, isprve ostvarile solidnu četvorku. Četvorka je u ovom slučaju bila kazna. Bilo je super. Godina spašena, a ja heroj godine. A ustvari, s moje strane, bio je to podmukao udarac Razmaženoj. Shvatila je kao da to ne bi mogla bez mene i da je sama nesposobna riješiti glupi ispit. I da Fakultet nije za nju. A još nije znala da je taj, nezamislivo težak ispit samo prvi i ne najteži u nizu. I još gore od toga, nekako se brže-bolje opustila i shvatila kako se, ustvari, ona ne mora puno mučiti, dovoljno je samo doći k meni i ja ću joj utrpati sve za taj ispit potrebne informacije u lijepo našminkanu i počešljanu glavicu.
I više nije išlo. Odustala je i od ono malo potrebnog napora i odlučila da se Fakultet urotio protiv nje. I da su, ustvari, nju drugi spriječili da položi te glupe ispite. A najviše od svih ta glupa i u glavu bolesna profesorica.
Zavidna je pristala na to. Ku mala ne more - ne more. Nek si najde neko delo.
POSAO
Zavidna je rano naučila raditi. Nije stigla završiti srednju školu, otac joj je poginuo u nekoj čudnoj nesreći, a majka uzela za ruku i odvela u štampariju. Tamo je Zavidna upoznala svojeg muškarca Prezgodnoga, zaljubila se i rodila mu Razmaženu. A onda je propao socijalizam i propala je štamparija. Počeo je i rat. Od rata se nije moglo živjeti, u ratu se samo moglo izgubiti glavu, nije to bilo za Prezgodnoga, on je odabrao otići s ekipom s posla u Italiju, crnčit za nemale lire. Zavidna je čekala i strepila kod kuće, Razmažena je išla u školu, živjeli su od vikenda do vikenda. Rat je nekako skončao i namjesto njega, svečano je nastupilo doba poduzetništva. Jedan seoski poduzetnik otvorio je štampariju i Zavidnoj i Prezgodnome stvorio radno mjesto. Bili su sad svi na okupu, sretni i zaposleni. No, Zavidna se je u jednom trenutku života i one nesretne kombinacije pms-a i zimske praznine, odlučila nafuriti i bez riječi otići kući s posla. I više se ne vraćati. Stolica ispred ekrana koju je godinama grijala ostala je neplanirano prazna. Nekom čudnom kombinacijom poznanstva ovog-onog kunjada i zrmana, zamolilo se je moju štrkljavu guzicu da ju pokušam ispuniti. Bila sam više nego zahvalna. Iz kronične višegodišnje beznadežnosti ravno u stolicu ispred ekrana...pa tko ne bi bio sretan i zahvalan?
Razmažena je paralelno s razočarenjem u Fakultetsku tvorevinu, isto željela, ako ne baš tu, a onda barem sličnu stolicu. I na neku čudnu foru, koju samo njen sklop vijuga može proizvesti, smatrala je da je u njenom genetskom nasljeđu upisano svo znanje potrebno joj za rad u takvoj stolici. (da se razumijemo, njeni roditelji cijeli život rade taj posao, što je više od toga potrebno?) I počela se javljati na oglase. Nazvalo ju iz Rijeke. Jupiiii, graaaad, ljudi. Razmažena je odmah odjurila. Vratila se pokunjena nakon dva mjeseca. S prvim otkazom u radnoj kjnižici.
Nekako su se stvari opet posložile pa sam u to vrijeme, nakon 6 godina grijanja spomenunte stolice i izučavanja kokošaka na susjedovoj livadi, odlučila malo i ja promijeniti sebi sredinu, i našla neki donekle siguran posao u istoj Rijeci. Oslobodila sam Razmaženoj mjesto i ona je poslušno, skrušeno i zahvalno sjela u moju stolicu i odlučila naučiti nešto i raditi u toj zabitoj seoskoj sredini. Pa tek onda potražiti posao u gradu.
Izdržala je na selu godinu-dvije dana. Tamo su svi šljutavi i zadrti a ona mlada. I željna. A želje je odmalena poslušno slijedila.
I opet. Dala je otkaz, a novi posao još nije našla. Naći će ga sigurno. Želi ići u Trst, tamo ima neke prijatelje, a ima i super mjesta za izlaske. I kafići su im baš fora. Tri sasvim dovoljna razloga radi kojih će uspješno pronaći posao. Začudo, nije upalilo.
Završila je u Zagrebu, uselila se prijateljici u stan i počela raditi u nekoj firmici kojoj je glavna zabava bilo skidanje radnicima sa plaće za svaku grešku koju bi isti uspjeli, kazni unatoč, učiniti. U to vrijeme, ja sam se na novom poslu oporavljala od trauma dobivenih na onom donekle sigurnom poslu u riječkoj firmi sličnih afiniteta. Tu i tamo bih je tješila da će bit bolje samo kad si nađe neki bolji posao. Treba samo tražit. A onda...mom novom šefu je pala genijalna ideja napamet. Odlučio je otvoriti novu firmu, iskoristiti prostor u gradu, premjestiti me tamo i učiniti me suvlasnicom. A sebe pretvoriti u Kumpanjona. Čist da bolje zagrizem i da se on može konačno malo opustiti. Dakle, još jedna je stolica nenadano postala slobodnom. Razmaženoj, u onom trenutku i na onom poslu, gore nije moglo biti, pa sam se odlučila, ako ništa drugo, pouzdati u njenu urođenu pedantnost i poslušnost. Dobra je ona radnica, samo što ne želi prihvatiti odgovornost. Niti podmetnuti leđa. I ne daje mrvicu više od onoga što se od nje traži. Ono što joj se kaže odradi brzo i odgovorno. I ništa više od toga. Samo što stalno netko mora biti kraj nje i govoriti što da radi.
A uostalom, svak od nas ima neke svoje falinge...nije šef tražio savršenu radnicu. Samo radnicu.
Razmažena je bila presretna. Dosta joj je bilo smoga, magle i glupih purgera. Baš joj se prohtjelo živjeti u Rijeci. Imati pogled na more. Zavidna je bila presretna. Razmažena će joj biti blizu i više neće morati putovati preko pola države da je vidi.
Razmažena je u međuvremenu opet dobila otkaz. I našla brzo novi posao. Velika prednost velikog grada. Začudo, na novom poslu joj je bilo super. Dobila je jednog super šefa koji nije bio seljak i koji se znao lijepo obući i lijepo ponašati. Pitala sam ju jel sigurna da želi ostaviti lip posao. Rekla je da joj nije bitno, da želi živjet u Rijeci. Imat pogled na more, plavo nebo i kristalno čist zrak.
Uselila se meni u stan, zauzela mi sobu, ormar i krevet. Ja se uselila Cimki u sobu, dogovor je bio samo za kratko. Došla nam u isto vrijeme i jedna cura iz Splita, dobila posao u Rijeci i nije imala gdje...došlo je i moje staro pseto taj mjesec meni na čuvanje...bili smo, kao na duže vrijeme stacionirana ciganska čerga.
Izdržali stoički taj mjesec...svaki sam dan vodila Razmaženu na posao, pokušavala nešto pokazati, uglavnom joj se od svega najsvidio moj bahato nonšalantni odnos prema šefu - a možda joj baš to nisam smjela pokazati.
Nakon mjesec dana njih su dvije, naše drage gošće, našle sebi neki stan i odselile, pseto se vratilo roditeljima, stan je odahnuo, a ja se preselila na novi posao u novom prostoru. Sve je nekako išlo. Nekamo.
utorak, 13.01.2009.
Bračni virus
Jutros me icq prozorčiću dočekao pogled žalosne sove. Sve je ok, ma nisaaaam tužan, malo mi je samo hladno pa sam stisnut...ali ipak, otkrio je Dragoj sinoć da ima na poslu icq, a u icqeu samo dva usera, ali to joj još nije otkrio. To će ona otkriti sama...
Predlažem malu pauzu komunikacije od par dana....čist toliko da se ne odaje svojim shrvano krivsam stavom. Ne, ne i ne. Nikako. Neće to pomoć. Izgleda mi malo kao uhvaćen u onu majmunsku zamku, gdje stave u šuplje deblo jabuku i onda je majmun zgrabi, ali ne može ruku s jabukom izvući kroz otvor van. I ostaje tako uhvaćen, ali jabuku ne pušta.
Ipak, od majmuna smo, navodno, nešto malo evoluirali, pa smo shvatili kad je vrijeme da se jabuka ispusti. I onda...poricanje do smrti. Pakleni plan. Uvijek pali.
Odlučili smo ubiti icq. Ustvari, ubiti mene u icqeu. I uskrsnuti na nečem drugom. Gmailu, npr. To je jedan sasma običan besplatni program koji u sebi nosi mogućnost diskretne komunikacije s ostatkom svijeta. Nitko se ne mora čuditi što će tebi icq ili što će ti skype...itd.
Samo se spojiš na internet i vozi miško.
Još ćemo neko vrijeme grijati jabučicu u stisnutoj nam ručici....
ponedjeljak, 12.01.2009.
could would should
Cimka se vratila u dva ujutro, bila sam još budna dok je otključavala i tramakala po stanu. Ujutro mi zauzela kupaonu, rekla da je bilo divno i krasno i da je gore kao u sauni, a ne ovdje -50 na ovoj buri. Onda pobjegoh na posao. Odlučila pješke. Greška. Jedno jedino pauku nedostupnu "parkirno mjesto" me nekim čudom čekalo, a i ispalo je da mi zaista treba auto, nema Kumpanjona, moram poslije posla u dućanu ići na drugi kraj grada odraditi ono što bi inače on radio. Neka to bude lekcija dana. Auto. Sjedi u njega ujutro. Vozi. Sutra.
Nisam jako pospana, ali nisam ni bistra...sasvim fino usporena i tupava.
Amante je već čekao na skypeu. Onda navalismo na telefon. Ispričati u detalje taj jedan propušteni dan. Zaglavili smo na filozofiranju o tome koliko Paprenoj je/nije velika prednost to što živi u vlastitom stanu i nema kredita. A. to ne razumije, on nije podstanar, nikad nije ni bio i nije se zaduživao. I nije u iskušenju da postane samohrana majka sa starim roditeljima i neizlječivo bolesnim bratom na grbači. I Metuzalemom. Koji ima pare, ali jebeš to. Parama možeš kupiti samo stvari. I neke lijekove. Ajde, dobro. Nije loše.
Onda je on ispričao svoj dan. Pohvalio se kako je na kraju uspio sasvim solidno odraditi svoju bračnu dužnost, no, potom je Draga pala u nenadani plač i optuživanje. Jer zna da ju vara i mulja. Stislo mi se nešto. Ne radi uzdrmane savjesti, niti radi straha od otkrivanja, nego mi se vratio taj osjećaj kad živiš u vezi koja se raspada, kada te onaj drugi već lagano napustio i kad znadeš da više nije tu bez obzira na sve njegove pokušaje utjehe. Bole onda te isprazne riječi još više. I zaboraviš onda na sve svoje otrovne strijele i nokaute koje si svojem dragom godinama podvaljivala. Samo znadeš da nešto tu nedostaje i da boli. I bojiš se da je nepopravljivo.
Sranje.
Trebala bih učiniti nešto.
Jedino što bi Amantea instant otjeralo bio bi neki novi Ljubavnik. Klin se klincem izbija, naravno. Amante bi onda malo patio. Vratio bi se svojoj Dragoj i tiho cvilio. Ne bi mu bilo prvi put i ona bi onda znala zasigurno. Ali barem bi cvilio u njenom zagljaju.
I onda, nabrzinu bih trebala potjerati novog Ljubavnika prije početka ovisnosti.
I opet se vratiti u sigurnost svojeg hibernacijskog života. Prije toga malo/puno tiho potiho cviliti u zagrljaju ničijem.
Bez ljage na savjesti. I bez mrve odgovornosti za tuđe propale brakove.
I razvaljena djetinjstva.
Da.
Trebala bih...
Nedjelja...
Jutros se budim sama. Dugo, sporo i bezveze. Stan je prazan. Vani sunce.
Kava. Kruh, med, inspektor Lewis na teveu. Ostario je. Svi su nekako ostarili na tom teveu.
Roba, peglanje. Koncentracija mi slabi, entuzijazma nema....trudim se ispuniti dan. Nečim. Prezahtjevna sam. Bolje ne raditi ništa nego nešto što te ne zadovoljava. Previsoki su mi kriteriji danas, valjda.
Zovem mamu. Doma sve ok. Pita me za Razmaženu, kažem da je digla surlicu i da ne želi pričati sa mnom. Krene me braniti i zabranjivati mi sekiranciju. Razmažena je sama kriva. Toliko me brani da se na trenutak osjećam posramljeno. Ne radi Razmažene, nego radi Lj. Nema on s tim veze, nego...eto.
Zovem poslije Paprenu, predlažem šetnju. Dugo njoj treba. Uvijek je tako.
Idemo do mora. Na šetnici promenada, guramo se s ljudima kao u nekom redu za bombone.
Paprenoj je uskoro rođendan. 38. Kaže da joj to ništa ne znači. Da je ni 40 ne uzbuđuje. Kaže da je najvažnije da je na miru sama sa sobom i sa svojom savjesti. Onda život lagano klizi.
Priznaje da bi možda htjela dijete, ali samo s onim njenim Metuzalemom. I da je tješi to što mnoge glumice i pjevačice prvi puta rađaju poslije 40-tih.
Usrane glumice i pjevačice.
Paprena mi je najbliža od svih. Ali ne zna za Ljubavnika. Paprenu je Metuzalem prevario toliko puta da ima kroničnu alergiju na preljubnice. Ipak...znam da sluti i da je odlučila šutjeti i ne pitati ništa prijateljstva radi. Ajde, vrijedi.
Poslije šetnje idemo u Metuzalemov lokal. Ona mu vodi knjige i sređuje stanje nedjeljom kad je zatvoreno. U lokalu nas čeka štrudla nekog raspederenog kuhara. Preslatko. Jele, brbljale...stigla kući u osam navečer, ubila dan.
Nešto malo crtala. Ni predobro ni preloše.
Odgledala Vrtlog života po tko zna koji put. Ža mi je da je Kumpanjon jučer otišao na skijanje, već ga godinu dana tlačim da to mora pogledati.
Otvorila pivu. I popila.
Teško ću zaspat noćas. Još se teže dić ujutro. Sama sam ovaj tjedan na poslu.
Ajde da pregrmim i to...
subota, 10.01.2009.
Draga, ja sam majmun
Cimku zvalo na "planinarsko vjenčanje". Mene nije. Ionako, mladoženja nije ni blizu top ljestvice dragih mi ljudi. A ionako...cimka je otišla u petak navečer u jedanaest za Zagreb. U isto vrijeme, ali u suprotnom smjeru vozio se Amante. Krasan tajming. Sve je lijepo i u knap sjelo. Stigli smo i pogledati Helen Miren u ulozi oštre, polupijane inspektorice na putu za mirovinu. On je bio silno ponosan jer je još u prošloj epizodi predvidio događaje i otkrio ubojicu. Nisam ga dovoljno nahvalila radi toga. Napuhali smo madrac, poseksali se slatko...i onda sam se cijelu noć vrtila...kvrgav taj madrac.
Jutarnji seks bio je puno slađi, priskrbio mi je jedan, dva, tri, onda ih ne brojim više, ubrojim ih u kategoriju višestrukih, i za nagradu, jedan zabrinut pogled za kraj...mislim da sam malo u tebe...a jebemu sunce. Dobro, nije strašno, nisam više mulica, nisam na vrhuncu ovulacije, a i nisam baš najplodnija, i glupi smo, takve stvari se ne rade slučajno, ali mi o tome ne želimo pričati. Nešto visi u zraku...i neka ostane tamo.
Volim naša zajednička jutra. Beskrajno doručkovanje, priče i pričice, smijeh, sunce iza prljavog stakla i pogled iza istoga na djeličak Kvarnera i Cresa, sve iza njegovih leđa...kava, čaj, med i kruh. Jutarnji slatki rituali. Volim, ustvari, svaki trenutak kad smo zajedno.
"Da nema odvojenosti, ne bismo bili toliko sretni kad smo zajedno." Guruđi rekao... to sam jedino zapamtila u petak večer dok sam brojala sekunde do cimkinog odlaska...
Otišli smo popodne van, moralo se u neki restoran. Što radi hrane, što radi izvrsnog alibija - evo me, draga, baš ručam tu u restoranu tom i tom. I čuje se žamor.
Al nije baš tako jednostavno. Pobjegao bi sa mobitelom od stola svaki put kad se trebalo javljati. I draga nije od jučer. Tražila je da naglas govori kako je majmun samo da dokaže da je sam i da nije kraj ribe koju baš bari i pred kojom ne smije reći da je majmun. Ipak je draga naivna. Ili, ipak svi najvolimo živjeti u svojim malenim balončićima i poslije se naći u silnom čudu kad balončić prasne.
Rekao je da bi teško mogao varati ženu koja je draga i dobra prema njemu. Zlu oštrokonđu nije teško lagati i muljati. Nisam baš uvjerena u ono prvo. Nisam ni ja od jučer...samo sam malčice od prekjučer.
Noć nas je snašla u restoranu u kojeg se više nećemo vraćati. Nego ćemo za svaki slučaj rezervirati onaj naš omiljeni. Nema u njemu previše mjesta u ovo doba godine, kad nitko ne želi na terasu i fiški zrak.
Ne dogovaramo se previše unaprijed. Iako smo već uhodani. Nemamo budućnosti. I to je u redu. Valjda. Ali drugi put...rezervirat ćemo si stol.
Onda, rastanak. Nije težak, uvijek nosi neko olakšanje...kao kad lopov još jednom uspije umaći sa svojim sitnim plijenom. Uspjeli smo, nitko nas nije ulovio...pričali smo na mob do kasno u noć. Nedjelja je dan bez kontakta. Ponedjeljkom sve počinje ispočetka.
Dogovorili se da to što radimo nije u redu. Prevara sama po sebi nije strašna. Dogodi se, i to se dadne kontrolirati. Bitno je proći bez posljedica. Ali emotivno se vezivati izvan veze - to ne može proći bez posljedica. To smo znali otpočetka. Pitanje je samo tko će nositi veće ožiljke na kraju balade.
A do tada...
utorak, 06.01.2009.
Vratija se šime...
Vratila se cimka sa dalekog puta. Bila je u Njemačkoj, tamo je uplatila tečaj i onda je duhovno napredovala. Mene je pustila deset dana da u samoći griješim i duhovno opadam. Svoj kilavosti i bolešćinama uprkos, uspjela sam donekle ispuniti svoj zadatak.
Jutros sam počistila zadnje tragove svojeg javašluka. Nema više boca vina, čudnih debelih dlaka, madraca na napuhavanje, nema ni fleka ni prašine, ni neopranog a bogami ni neopeglanog veša. Domestos je projurio kupatilom, Pronto podom, Frosh kuhinjom...stan miriši kao ambulanta. Bljak.
Još se navikavam na zvukove u stanu, kašljucanje, lupanje suđem i najrazdraganije cvrkutanje na mobitel koje je ovaj stan ikada čuo. I na divljenja vrijednu kondiciju cvrkuta, naravno.
U sedam se najavio gazda da će nam doći u posjetu. Malo palamudit o tome kada će mi donijeti ormar u sobu, hoće li nam / neće li nam donijeti i dvosjed, razglabat kako je on zamislio učiniti kutni stol za hodnik i naravno, utopiti svoje svakodnevne jade u malovišenegojednoj čašici neke žestice. Bilokoje.
Uplatila sam opet listić.
nedjelja, 04.01.2009.
Dobila.
Stvari sinoć, a proljev jutros. Jedno ide s drugim pojačano mojom prepametnom idejom da su mljevene lanene sjemenke baš prava stvar za doručak. I ubrzano čišćenje crijeva, naravno. Svejedno, klin se klincem izbija pa sam se hrabro spremila i krenula na Učku. Našla se gore užasnuta kako vozim po ledu i snijegu. Nit to voliim, a bogami, nit znam. Sasvim dovoljno za adrenalinski šok i silnu želju da se okrenem i vratim nazad u sigurnost dozlaboga toplog i suhog radijatorskoneboderskog zraka. Ipak...pustila auto pored ceste, na cesti boljereć, na snijegu, iza nekog drugog auta, gore iznad Dopolavorea. I krenula zombijevskim korakom na vrh. Zaboravila gamaše, naravno. No, puteljak je bio dosta utaban, pa mi nisu ni trebale... Sat i pol do vrha. Jadno i kilavo, ipak sam prestigla neke penzionere. Popela se na kulu i sjurila se dole, ovaj put po cesti...45 min brzog lamatanja po snježno zaledjenom puteljku. Nizbrdo mogu ići pristojno brzo, gore mi je problem. Mislim da je srce. Nemam daha. No, s obzirom da je iza mene mjesec riganja, proljeva, brda prekovremenih sati, sedam dana temperature i slinavog nosa, plus 4 izgubljene kile, (gubitka radi kojeg me kompanjon momentalno upisao na listu malignih oboljenja) - ipak nisam još za otpisat.
Stigla sretno i veselo kući. Nemam više temperaturu, surla je prohodna, nisam više bespomoćna...pečem tikvice u špaheru. I par komadića tofu grilla.
Nisam zvala Paprenu, nije mi se pričalo, nekako mi se baš išlo samoj. Sad joj to moram objaviti, i pritom ju ne naljutiti. Malo će mi izjebat mater pa će je proć.
Sutra idemo doktorici. Malo plaćat participacije i zapomagat.
Pogledala izviješće.
Nisu izvučeni moji lozovi...
subota, 03.01.2009.
Izgubila još jedan dan. Bespovratno. U ništa.
Knedla mi je zaglavljena u grlu. Ne želi se micat. U stanu kaos. Trebalo bi to pospremit. Za koga?
Amante mi je jednom rekao da se njemu životi ljudi bez djece čine jako besmislenim i promašenim. A onda se vratio u svoju sigurnu luku sa ženom koja se u sigurnosti iste luke izobličila toliko da sad ima probleme postići erekciju s njom. I nastavio, svemu uprkos, podučavati djecu kako da razlikuju dobro i zlo, kako da dobro čine, a loše izbjegavaju. I kako da žive sa mamom i tatom koji se svaku malo gledaju preko nišana. I kako tata može posvuda uspješno varati mamu i to dobro skrivati. Od svih.
Sve je dobro dok imaju i mamu i tatu. Kakvigod oni bili.
Ili?
Uplatila sam jučer jedan mali listić. Želim silno pobjeć, barem na kratko. Restartat. Rekuperat.
petak, 02.01.2009.
radni dan usred praznika
Nirvana.
Dan bez stresa, žurbe, panike...podsjeća me na one mirne dane kad sam radila na selu gdje je jedina aktivnost koju sam mogla registrirati bilo pretrčavanje jata kokošaka s jedne na drugu stranu susjedove livade. Sad radim u gradu i gledam kroz staklo ljude na ulici kako jure lijevo-desno. Moja karijera je, dakle, evoluirala.
Uspjela sam danas ostvariti sve svoje paklene planove. Položit pare, dići pare i potrošit pare. I otvorit još jedan tekući. Tako da mogu one tri radnje još više ponavljati. I uspjela sam napraviti nešto malo prometa. I opet dobit temperaturu. Danas je sedmi dan da je se ne mogu riješiti.
Ponedjeljak - doktoru, nema mi druge.
Čudan je taj bolesni osjećaj. Kao da je sve u redu, a opet nije.
Javio se kumpanjon. Sestru su mu operirali, kaže da su prognoze pozitivne. Još nije smogao reći što su joj sve odrezali. Nit ja smogla snage pitati.
Okrećemo tumor na humor.
četvrtak, 01.01.2009.
and happy...
Počela je i ova!
Našla me je na dnu dnevnog boravka sklupčanu na madracu kako užasnuto zurim u jeftini film pod nazivom helter scelter ("Istinita priča o tome kako od običnih tinejdžera stvoriti hladnokrvne ubojice.") ne prestajuć se čuditi tko je to stavio na novogodišnji program. Nema veze. Prošlo je i to.
Prvi dan sam odlučila potrošiti na naizmjenično crtanje logotipova i zbližavanje s golim kuharom i njegovim uvrnutim receptima. Izabrala luk. Za simboličan početak godine ove. Falila gotovo svaki korak. Sada mogu prdežom uspavati konja. Ali sam zato fino sita. I još finije naduta.
Danas još nisam vidjela živo biće. Čak ni kroz prozor na ulici. Možda se u ovu stignem ušuljati bez stiskanja, grljenja i slinenja...nije da to ne volim. Nego ne baš...
Sutra radim.