Dobila sam poziv na večericu od ekipice iz osnovne škole. Nešto onako bezveze, bez datuma, obljetnice i bez razloga. Druženja radi. Oni, ekipica se nekako drže zajedno, mene začudilo da me uopće zvalo, ionako tamo samo mutavo sjedim i tupavo blejim. Na zadnjem okupljanju me jedva prepoznalo, dok se nisu sjetili da kasnim i da se samo mene čeka, mislili su da je neka mulica zalutala u svijet odraslih ljudi. Imam dan fore za odluku. Možda i odem, podržati još koju usidjelicu ako takva tamo još postoji. Javilo mi i da su se već bili okupili na pogrebu ocu jedne od nas. I da su skupili malo para za curu. Ženu, majku dvoje djece. Bit će da je sada socijalni slučaj, malo je mentalno retardirana, ne preveć...onako, nikad se nije od nje zahtjevalo previše, učila je s nama, ali je smjela znati manje da bi dobila dva. Poslije se udala, rodila, muž joj navodno neka pijana budala.
Pa, mogla bih otić...malo promotrit ta lica, pobrojati nove kile, bore, ćelenke...odlučit ću sutra.
Ma, idem.
Jučer mi se iz čista mira javila i frendica iz srednje škole...koja se javlja svake prijestupne, samo da javi da je dobro i ok i da se sjeća svih onih divnih dana i da se tako malo čujemo neko vrijeme prije nego utonemo opet u neko nejavljanje. Ona je slikarica i treba malu pomoć kod prodaje slika. Đe me mene nađe. Bojim se više pomagati ljudima. Ali, ipak...probat ću. Nešto.
A jutros...u sedam - sms. Kaže: Hi. I just came back from a trip now and was thinking about u.. Iam convinced that u ignord me `cause iam black. I pray 4 u. Time shall come when God...
Od svih krasnih crnaca na ovom svijetu, mene je morao poželjeti baš Jehovin svjedok...
Idem spavat. Slušat buru kako drma rolete.
Ne misliti.
Post je objavljen 14.01.2009. u 23:32 sati.