Već neko vrijeme, par sati točnije, u mojoj glavi sex, sex i samo sex. Gomila misli orgija i množi se brzinom kojoj mogu samo bespomoćno svjedočiti. Tu i tamo otvaram oči i gledam kroz prozor. Vani mrak, naziru se samo obrisi grdog nebodera koji u ovoj kmici izgleda kao neka bejrutska ruševina. Ili, ne moram ni ići tako daleko, kao vukovarsko novo naselje, ili sarajevsko, ili, zašto bih uopće morala ići nekamo, neboder izgleda kao prava riječka socrealistička arhitektonska zapuštena grdobina. Oduvijek me fascinirao riječki spoj ružnih raspadajućih zgradurina među kojima se nazire pogled na najplavije more i tako moćan, prostrani zaljev. U nekim drugim gradovima sa isto tako ružnim zgradama, more je uvijek nekako industrijski žuto i prljavo. U Rijeci su samo zgrade ružne i umazane, more je tako nepokoreno plavo. I zrak. I Cres. Osim kad je grda južina, onda je samo malčice luka žučkasta, ali to brzo prodje.
Vani još uvijek nema ni nagoviještaja zore. Tu i tamo čuje se nešto malo prometa. Jedva. U drugom neboderu, koji je uspio sebi priskrbiti novu fasadu, pa izgleda sasvim uljuđeno, na dvanaestom katu, drugi prozor slijeva, upaljeno je svijetlo. Na tom mjestu je uvijek svjetlo, sjećam se i iz prijašnjih insomnia epizoda. Tko zna tko tamo živi i zašto se boji mraka. Mogla bih se raspitati.
Mislim da čujem ptičice...ili halucniram od nespavanja. Čini mi se da sam ipak ubila par sati, nešto izmedju 11 i 3. A možda i 4. nisam provjeravala, a nije ni bitno. Ionako ne mogu zaspat, saznanje o satima mi neće pmooć.
Provrtila mi se noćas gomila misli, nešto kao ona čuvena sekunda tik pred smrt, samo što u ovom slučaju to nije bila sekunda.
Zvala me je danas opet prijateljica iz srednje škole. Podsjetila na neke dane, ljude, događaje, zanimljivo kako sam sve to uspjela tutnuti u arhivu, do nekih stvari jedva da sam i mogla doprijeti. Ali zgodno je to, nanovo se sjetiti pa se veseliti. Kao da je jučer... Ona sada živi u Zgb, mama i tata su joj tamo kupili stan, pa ona u stanu sada ima muža i sina. Mali ide u vrtić, rekao joj je da njemu smeta to što ona nije kao druge mame, što se ne šminka i ne pazi da bude zgodna. I zašto se tako zdebljala, nek se pogleda malo u ogledalo. A kad se jučer poskliznula i pala u parku, mali je samo odmahnuo rukom i nastavio dalje.
Oho, upalilo se i svjetlo na trinaestom katu. Neboderi se bude, prošao je i jedan auto. I netko je povukao vodu u mojem neboderu. Lift se još nije pokrenuo. Još jedan auto. I...nema više svjetla na dvanestom katu. Ni trinaestom. Netko je otišao raditi. Ili spavati. Mrtav neboder. Tužno je to. Sad se osjećam nekako usamljeno bez tog svjetla. Eh.
Cijevi od radijatora su krenule stenjati. Cimka se još nije probudila, čudno, ona je inače od 6 na nogama. I milion puta prolazi po hodniku...dnevni-soba, soba-dnevni-kuhinja-kupatilo. I vuče šlape za sobom.
Ne znam što bih sad sa sobom. Mogla sam pisati doktorat, nešto. Umjesto što gledam misli kako se pare. Krevet mi je pun mrvica, nagrickala sam se keksića u nadi da će me uspavati. Imam još sat vremena fore možda malo ubit oko. Sigurno će me krenut tik prije nego sat počne zvonit.
Ajmo probat.