POČETAK
Razmažena je kćer mojeg bivšeg kolege sa posla na selu. Bivši kolega je super lik. Prezgodan. Malo bolesni radoholičar, ali čist kao suza, siguran u sebe, otvoren i nevješt u laganju. Žena mu je zato nesigurna. I kronično zavidna. Oboje su zgodni i privlačni, on mrvicu zgodniji i silno ponosan na svoju vanjštinu. Ona zato iskompleksirana i nikad zadovoljna. Kćer im je Razmažena. Naslijedila je očevu privlačno ljepuškastu fasadu i neke loše strane majčinog karaktera.
Jedno je vrijeme pokušavala studirati. Nije joj išlo. S obzirom da sam taj fakultet jednom davno otresla s dnevne liste jebuckanja u mozak, a diplomu sfrčkala i tutnula u neku vazu, Prezgodnom je palo napamet da bih joj možda, ako bih htjela, naravno, mogla probat pomoć. Tako sam se i sa Zavidnom počela malo bolje upoznavati i družiti. I otkrila da, ako zanemarim sjeban karakter, a njen smisao za cinizam i crni humor prihvatim kao ono nešto pozitivno, Zavidna se može lako preobraziti u zabavnu i zanimljivo pikantnu sugovornicu. No, najviše od svega, Zavidnoj je odgovaralo imati me blizu i držati na oku, jer su je nebrojeni pokušaji skakanja uspaljenih ženki na njenog apolonskog mužjaka gavranski crne kose, oceansko zelenih očiju, savršenog gladijatorskog trupa i divnog karaktera, isto tako nebrojeno puta skoro opekli i naveli da shvati: želi li tog krasnog mužjaka zadržati za sebe, mora postati svepristuna i usvemunjemunajbolja. Zavidna je, vođena instinktom i usmjeravana iskustvom, usavršila i materijalizirala žensku mudrost do neprikosnovenog umijeća vladanja muškarcem, radi kojeg bi, pak, svaka pripadnica ženskog soja zimzelenila od zavisti. No, kolikogod se savršeno ostvarila kao supruga, Zavidna nije znala što i kako s Razmaženom jedinicom. U svemu joj je povlađivala, popuštala i trudila se ne opterećivati je ni obavezama, ni zahtjevima, čak ni najobičnijim, usputnim pomaganjem po kući. Razmažena je rasla zaštićena kao polarni medjvedić, trenirajući prezir i aroganciju prema priglupim i ružnim suseljanima. Naučila je sebe doživljavati kao nešto posebno i u svemu iznad drugih.
A onda je otišla na fakultet. I otkrila kako je Fakultet jedna neprirodna tvorevina na kojoj se morala mučiti i boriti sama sa sobom e da bi svladala neke prepreke, koje joj kasnije u životu ni u čemu neće ni pomoć, ni trebat, osim što će možda u tom naporu otkriti priliku da se nauči nositi i sa besmisleno glupim i neizbježnim problemima. Kao što je trpanje nekih dosadnih i nejasnih informacija u mozak. I zadržavanje istih. Barem do ispita. Ipak, koliko je god otpora prema tom besmislenom i dosadnom naporu bilo, uspjele smo tu uzaludnu radnju odraditi sa prvim teškim ispitom. I nakon tri njena bezuspješna samostalna izlaska, isprve ostvarile solidnu četvorku. Četvorka je u ovom slučaju bila kazna. Bilo je super. Godina spašena, a ja heroj godine. A ustvari, s moje strane, bio je to podmukao udarac Razmaženoj. Shvatila je kao da to ne bi mogla bez mene i da je sama nesposobna riješiti glupi ispit. I da Fakultet nije za nju. A još nije znala da je taj, nezamislivo težak ispit samo prvi i ne najteži u nizu. I još gore od toga, nekako se brže-bolje opustila i shvatila kako se, ustvari, ona ne mora puno mučiti, dovoljno je samo doći k meni i ja ću joj utrpati sve za taj ispit potrebne informacije u lijepo našminkanu i počešljanu glavicu.
I više nije išlo. Odustala je i od ono malo potrebnog napora i odlučila da se Fakultet urotio protiv nje. I da su, ustvari, nju drugi spriječili da položi te glupe ispite. A najviše od svih ta glupa i u glavu bolesna profesorica.
Zavidna je pristala na to. Ku mala ne more - ne more. Nek si najde neko delo.
POSAO
Zavidna je rano naučila raditi. Nije stigla završiti srednju školu, otac joj je poginuo u nekoj čudnoj nesreći, a majka uzela za ruku i odvela u štampariju. Tamo je Zavidna upoznala svojeg muškarca Prezgodnoga, zaljubila se i rodila mu Razmaženu. A onda je propao socijalizam i propala je štamparija. Počeo je i rat. Od rata se nije moglo živjeti, u ratu se samo moglo izgubiti glavu, nije to bilo za Prezgodnoga, on je odabrao otići s ekipom s posla u Italiju, crnčit za nemale lire. Zavidna je čekala i strepila kod kuće, Razmažena je išla u školu, živjeli su od vikenda do vikenda. Rat je nekako skončao i namjesto njega, svečano je nastupilo doba poduzetništva. Jedan seoski poduzetnik otvorio je štampariju i Zavidnoj i Prezgodnome stvorio radno mjesto. Bili su sad svi na okupu, sretni i zaposleni. No, Zavidna se je u jednom trenutku života i one nesretne kombinacije pms-a i zimske praznine, odlučila nafuriti i bez riječi otići kući s posla. I više se ne vraćati. Stolica ispred ekrana koju je godinama grijala ostala je neplanirano prazna. Nekom čudnom kombinacijom poznanstva ovog-onog kunjada i zrmana, zamolilo se je moju štrkljavu guzicu da ju pokušam ispuniti. Bila sam više nego zahvalna. Iz kronične višegodišnje beznadežnosti ravno u stolicu ispred ekrana...pa tko ne bi bio sretan i zahvalan?
Razmažena je paralelno s razočarenjem u Fakultetsku tvorevinu, isto željela, ako ne baš tu, a onda barem sličnu stolicu. I na neku čudnu foru, koju samo njen sklop vijuga može proizvesti, smatrala je da je u njenom genetskom nasljeđu upisano svo znanje potrebno joj za rad u takvoj stolici. (da se razumijemo, njeni roditelji cijeli život rade taj posao, što je više od toga potrebno?) I počela se javljati na oglase. Nazvalo ju iz Rijeke. Jupiiii, graaaad, ljudi. Razmažena je odmah odjurila. Vratila se pokunjena nakon dva mjeseca. S prvim otkazom u radnoj kjnižici.
Nekako su se stvari opet posložile pa sam u to vrijeme, nakon 6 godina grijanja spomenunte stolice i izučavanja kokošaka na susjedovoj livadi, odlučila malo i ja promijeniti sebi sredinu, i našla neki donekle siguran posao u istoj Rijeci. Oslobodila sam Razmaženoj mjesto i ona je poslušno, skrušeno i zahvalno sjela u moju stolicu i odlučila naučiti nešto i raditi u toj zabitoj seoskoj sredini. Pa tek onda potražiti posao u gradu.
Izdržala je na selu godinu-dvije dana. Tamo su svi šljutavi i zadrti a ona mlada. I željna. A želje je odmalena poslušno slijedila.
I opet. Dala je otkaz, a novi posao još nije našla. Naći će ga sigurno. Želi ići u Trst, tamo ima neke prijatelje, a ima i super mjesta za izlaske. I kafići su im baš fora. Tri sasvim dovoljna razloga radi kojih će uspješno pronaći posao. Začudo, nije upalilo.
Završila je u Zagrebu, uselila se prijateljici u stan i počela raditi u nekoj firmici kojoj je glavna zabava bilo skidanje radnicima sa plaće za svaku grešku koju bi isti uspjeli, kazni unatoč, učiniti. U to vrijeme, ja sam se na novom poslu oporavljala od trauma dobivenih na onom donekle sigurnom poslu u riječkoj firmi sličnih afiniteta. Tu i tamo bih je tješila da će bit bolje samo kad si nađe neki bolji posao. Treba samo tražit. A onda...mom novom šefu je pala genijalna ideja napamet. Odlučio je otvoriti novu firmu, iskoristiti prostor u gradu, premjestiti me tamo i učiniti me suvlasnicom. A sebe pretvoriti u Kumpanjona. Čist da bolje zagrizem i da se on može konačno malo opustiti. Dakle, još jedna je stolica nenadano postala slobodnom. Razmaženoj, u onom trenutku i na onom poslu, gore nije moglo biti, pa sam se odlučila, ako ništa drugo, pouzdati u njenu urođenu pedantnost i poslušnost. Dobra je ona radnica, samo što ne želi prihvatiti odgovornost. Niti podmetnuti leđa. I ne daje mrvicu više od onoga što se od nje traži. Ono što joj se kaže odradi brzo i odgovorno. I ništa više od toga. Samo što stalno netko mora biti kraj nje i govoriti što da radi.
A uostalom, svak od nas ima neke svoje falinge...nije šef tražio savršenu radnicu. Samo radnicu.
Razmažena je bila presretna. Dosta joj je bilo smoga, magle i glupih purgera. Baš joj se prohtjelo živjeti u Rijeci. Imati pogled na more. Zavidna je bila presretna. Razmažena će joj biti blizu i više neće morati putovati preko pola države da je vidi.
Razmažena je u međuvremenu opet dobila otkaz. I našla brzo novi posao. Velika prednost velikog grada. Začudo, na novom poslu joj je bilo super. Dobila je jednog super šefa koji nije bio seljak i koji se znao lijepo obući i lijepo ponašati. Pitala sam ju jel sigurna da želi ostaviti lip posao. Rekla je da joj nije bitno, da želi živjet u Rijeci. Imat pogled na more, plavo nebo i kristalno čist zrak.
Uselila se meni u stan, zauzela mi sobu, ormar i krevet. Ja se uselila Cimki u sobu, dogovor je bio samo za kratko. Došla nam u isto vrijeme i jedna cura iz Splita, dobila posao u Rijeci i nije imala gdje...došlo je i moje staro pseto taj mjesec meni na čuvanje...bili smo, kao na duže vrijeme stacionirana ciganska čerga.
Izdržali stoički taj mjesec...svaki sam dan vodila Razmaženu na posao, pokušavala nešto pokazati, uglavnom joj se od svega najsvidio moj bahato nonšalantni odnos prema šefu - a možda joj baš to nisam smjela pokazati.
Nakon mjesec dana njih su dvije, naše drage gošće, našle sebi neki stan i odselile, pseto se vratilo roditeljima, stan je odahnuo, a ja se preselila na novi posao u novom prostoru. Sve je nekako išlo. Nekamo.
Post je objavljen 14.01.2009. u 10:10 sati.