Stanje svijesti? Karakterna osobina?
Ti si uvijek takva, depresivna, mrzovoljna i sve ti je teško. I to je tako.
Bi li moglo biti drugačije?
Kumpanjon me često zna začuđeno proučavati i naglas se pitati gdje je tu krenulo po zlu. On kaže da su roditelji. Da me se kojim slučajem drukčije vodilo, onda bi od mene moglo nešto i biti. Šteta, zaključi uvijek pred kraj. Konkretno ne zna ništa reći. Ni gdje je greška, ni što ne valja.
Sjetila sam se danas, ne znam otkud, kad sam sa dvadeset i nesto, mulica prava, upala na nekom koncertu Prljavog kazališta, zajedno s dečkom fotografom, u neku malu sobicu gdje se vodio, neki, nazovi intervju za naše lokalne papiriće. Pitalo Jasenka da koliko je rat utjecao na njihov rad, a on je, pljuckajuć na sve strane, iziritirano profrfljao da rat utječe na sve, i svakog od nas, i mene i tebe i nju...i upro prstom u moju friško oblajhanu pojavnost. Bila mi je smišna onda pomisao kako na mene može išta utjecat. JA sam takva kakva jesam i ko jebe sve oko mene. A nije bilo smišno. Bilo je tužno i teško to prihvatiti. Pa sam još onomad tu tugu odlučila prebaciti na neko vrijeme poslije.
Ne običavam krivce tražiti u vanjskom svijetu. Volim vjerovati da je svatko od nas krojač svoje sudbine i da u svakom trenutku mogu usmjeriti svoj život u nekom novom pravcu. Treba samo znati što želiš i usmjerit onamo svoja jedra.
Ipak, postajem sve umornija od podstanarskog krpanja početka i kraja mjeseca, naguravanja po ulici i borbi za mjesto pod suncem, neizvjesne budućnosti, i cijelog tog svakodnevnog sažvakavanja pilećeg života.
I ne osjećam da bilošto krojim, niti da ima vjetra. Ni jedara.
A bogami ni jarbola.
Post je objavljen 20.01.2009. u 18:43 sati.