Cimku zvalo na "planinarsko vjenčanje". Mene nije. Ionako, mladoženja nije ni blizu top ljestvice dragih mi ljudi. A ionako...cimka je otišla u petak navečer u jedanaest za Zagreb. U isto vrijeme, ali u suprotnom smjeru vozio se Amante. Krasan tajming. Sve je lijepo i u knap sjelo. Stigli smo i pogledati Helen Miren u ulozi oštre, polupijane inspektorice na putu za mirovinu. On je bio silno ponosan jer je još u prošloj epizodi predvidio događaje i otkrio ubojicu. Nisam ga dovoljno nahvalila radi toga. Napuhali smo madrac, poseksali se slatko...i onda sam se cijelu noć vrtila...kvrgav taj madrac.
Jutarnji seks bio je puno slađi, priskrbio mi je jedan, dva, tri, onda ih ne brojim više, ubrojim ih u kategoriju višestrukih, i za nagradu, jedan zabrinut pogled za kraj...mislim da sam malo u tebe...a jebemu sunce. Dobro, nije strašno, nisam više mulica, nisam na vrhuncu ovulacije, a i nisam baš najplodnija, i glupi smo, takve stvari se ne rade slučajno, ali mi o tome ne želimo pričati. Nešto visi u zraku...i neka ostane tamo.
Volim naša zajednička jutra. Beskrajno doručkovanje, priče i pričice, smijeh, sunce iza prljavog stakla i pogled iza istoga na djeličak Kvarnera i Cresa, sve iza njegovih leđa...kava, čaj, med i kruh. Jutarnji slatki rituali. Volim, ustvari, svaki trenutak kad smo zajedno.
"Da nema odvojenosti, ne bismo bili toliko sretni kad smo zajedno." Guruđi rekao... to sam jedino zapamtila u petak večer dok sam brojala sekunde do cimkinog odlaska...
Otišli smo popodne van, moralo se u neki restoran. Što radi hrane, što radi izvrsnog alibija - evo me, draga, baš ručam tu u restoranu tom i tom. I čuje se žamor.
Al nije baš tako jednostavno. Pobjegao bi sa mobitelom od stola svaki put kad se trebalo javljati. I draga nije od jučer. Tražila je da naglas govori kako je majmun samo da dokaže da je sam i da nije kraj ribe koju baš bari i pred kojom ne smije reći da je majmun. Ipak je draga naivna. Ili, ipak svi najvolimo živjeti u svojim malenim balončićima i poslije se naći u silnom čudu kad balončić prasne.
Rekao je da bi teško mogao varati ženu koja je draga i dobra prema njemu. Zlu oštrokonđu nije teško lagati i muljati. Nisam baš uvjerena u ono prvo. Nisam ni ja od jučer...samo sam malčice od prekjučer.
Noć nas je snašla u restoranu u kojeg se više nećemo vraćati. Nego ćemo za svaki slučaj rezervirati onaj naš omiljeni. Nema u njemu previše mjesta u ovo doba godine, kad nitko ne želi na terasu i fiški zrak.
Ne dogovaramo se previše unaprijed. Iako smo već uhodani. Nemamo budućnosti. I to je u redu. Valjda. Ali drugi put...rezervirat ćemo si stol.
Onda, rastanak. Nije težak, uvijek nosi neko olakšanje...kao kad lopov još jednom uspije umaći sa svojim sitnim plijenom. Uspjeli smo, nitko nas nije ulovio...pričali smo na mob do kasno u noć. Nedjelja je dan bez kontakta. Ponedjeljkom sve počinje ispočetka.
Dogovorili se da to što radimo nije u redu. Prevara sama po sebi nije strašna. Dogodi se, i to se dadne kontrolirati. Bitno je proći bez posljedica. Ali emotivno se vezivati izvan veze - to ne može proći bez posljedica. To smo znali otpočetka. Pitanje je samo tko će nositi veće ožiljke na kraju balade.
A do tada...
Post je objavljen 10.01.2009. u 20:18 sati.