Tiny Mouse
ponedjeljak, 26.02.2007.
Kiša...
Ovaj vikend smo dragi i ja opet, ovaj puta neplanski, bili u Zagrebu. Išli smo prodati auto.
Smrzla sam se ko govno jer je u nedjelju bilo jebeno hladno (nikako da se priviknem na ovo zahlađenje), a još je i padala neka kišica.
Mene općenito taj auto sajam deprimira.
Tamo imate 3 vrste ljudi.
Jedna vrsta ljudi su oni koji prodaju aute. Oni jadni sjede u svojim autima (ili stoje pored njih) i čekaju da se netko smiluje kupiti njihov auto. I dolaze tamo svaki vikend u nadi da će možda netko (ovaj puta) kupiti baš njihov auto. I uglavnom odlaze doma razočarani (znam kakav je to osjećaj jer smo ja i dragi tamo nekoliko puta prodavali jedan drugi auto i nismo imali sreće).
Neki ljudi imaju sreću pa uspiju prodati svoj auto, ali takvi ljudi su rijetki.
Tako da je meni općenito žao tih ljudi koji tamo prodaju. Da i ne spominjem da mnogima od tih ljudi hitno trebaju novci za nešto ili ih je neka druga neprilika natjerala da dođu tamo.
Druga vrsta ljudi su oni koji kupuju auto. I njih mi je žao. Oni jadni dolaze tamo u nadi da će naći neki auto u koji će se zaljubiti na prvi pogled, a koji naravno neće biti skup (nažalost u ovo usrano današnje vrijeme sve je skupo). I uglavnom odlaze doma razočarani jer nisu našli ništa što bi si mogli priuštiti. Tako da mi je žao i tih ljudi koji tamo dolaze kako bi nešta kupili.
Postoje i treća vrsta ljudi. To su ljudi koji ne znaju kako bi drugačije proveli nedjeljno prijepodne pa dođu tamo malo se prošetati, promuvati, razgovarati sa poznanicima, prijateljima... Jedino mi tih ljudi nije žao - oni su tamo radi zabave.
I još jednu stvar ne volim kod auto sajma, a to je cjenkanje. Mislim nemam ništa protiv malo normalnog cjenkanja, ali mi ide na k... kad ti dođe neki tip, pita za cijenu, pa onda počne srati kako "auto ne vrijedi toliko, ne valja ti ovo, ne valja ti ono, morat ću promijeniti ovo, morat ću promijeniti ono". Mislim ono, ako oćeš kupiti auto kupi, ako nećeš odjebi i točka.
Kako bi bilo da ja dođem u trgovinu, pitam prodavačicu koliko koštaju hlače i onda počnem srati da te hlače ništa ne valjaju, da će se raspasti nakon mjesec dana, da ću ih morati skračivati itd. itd.
Razlog zbog kojeg sam posebno ljuta na takve ljude je to što je tip (zbog kojeg smo mi uopće i došli u Zagreb) izveo takav show da mu oni sa Tele shopa nisu ni do koljena. Frajer je nekoliko puta odglumio da ne može upaliti auto (kao tek iz četvrtog puta upali) srao je što se malo puši iz motora (kako se neće pušiti kad smo 2 sata stalno vozili minimalno 160 km/h).
Sva sreća da imam gdje prespavati pa smo mogli ostati i u nedjelju (u Zagreb smo došli u subotu oko 16:30) inače bi dolazili tamo bez veze.
Uglavnom, mi smo (recimo) imali sreće pa smo uspili prodati auto. Nismo dobili para koliko bi trebali, ali eto bolje išta nego ništa.
I tako sam ja provela još jedan iscrpljujući vikend, ali sva sreća da mi je ova subota neradna pa ću se moći malo više odmoriti.
Nadam se!
(Pošto nisam stigla dovršiti post prije kraja radnog vremena objavljujem ga danas (utorak), ali pod jucerasnjim vremenom)
četvrtak, 22.02.2007.
Nisam baš stručnjak za fotografiranje kao naša draga Luna ali samo sam vam htjela ostaviti jedan cvitak iz moga vrta.
Da ne ispadne da ja uvijek samo nešta kukam i cvilim i da samo pišem o nekim ružnim stvarima :)
srijeda, 21.02.2007.
Evo već tjedan dana nisam napisala ni slova. Nemam volje… Dragi mi je saznao za moj blog i nije ga ni cijelog pročitao već samo jedan post i odmah je digao nos zato što njega spominjem u blogu.
I sad će opet dići nos zato što ga spominjem, ali samo sam htjela reći zašto sam prestala pisati. Čak sam pomislila i na to da obrišem blog. Ali neću za sada…
Na poslu je opet ludnica. Izašao je neki novi zakon koji nam ne ide na ruku pa sad imamo još i više posla nego što smo imali.
A šef kao i obično samo jede govna i pljuje po nama. Mislim, sranje ko i obično.
srijeda, 14.02.2007.
Happy Valentine's Day
Kod nas je na poslu cijeli dan neki praznični ugođaj, kao da slavimo Božić, a ne Valentinovo.
Šef cijeli dan kupuje cvijeće za svoje suradnice, a i mi smo dobile svaka po ciklamu (i čokoladu).
Ne znam kako je u drugim gradovima, ali čula sam da su ruže kod nas danas 16 kuna, a inače su po 8 kuna.
Mada ni to nije puno za razliku od onih ruža koje prodaju po kafićima, a pogotovo po Zagrebu. Jednom je moj dragi (valjda kad smo prvi puta bili zajedno u Zagrebu) meni i mojoj seki u nekom kafiću kupio ruže i za svaku ružu je izvalio 30 kuna (ono, ljudi jeste vi normalni?). Moja seka (koza) se smijala mom dragom i rekla mu da je papčina što je dao tako puno para za ruže, ali je meni bilo tako slatko što nam je kupio ruže i baš mi ga je bilo žao što mu se ova krava smijala.
Uglavnom, od dragog ću dobiti biografiju od grupe Queen i nadam se ništa više. Još je spominjao i ružu i nekog medvjedića, ali stvarno ne želim da pretjeruje.
Ja njemu još ništa nisam kupila osim (skoro kilogram) rum-pločica koje sam stavila u veliku kutiju od Bajadere. A tu kutiju sam posebno ukrasila. Iz novina sam izrezala neku sliku mladenaca i umjesto njihovih glava zalijepila naše. Zapravo još nisam završila kutiju pa ju moram zgotoviti kad dođem doma s posla. A još trebam otići i u banku (dobili smo plaću), otići u ljekarnu po neke kreme za baku, odvesti psa kod veterinara.
A navečer ćemo ja i dragi na večeru, ako uspijemo dobiti stol u našem omiljenom restoranu.
Toliko sa ovaj put od mene. Sretno vam svima Valentinovo. Pusa!
ponedjeljak, 12.02.2007.
Šamar
Jučer mi se desilo nešto totalno neobično, nešto što ni u snu ne bih pomislila da će mi se desiti.
N-a je opet uhvatila neka žuta minuta i eksplodirao je zbog gluposti (kao i obično). On je psovao, a ja sam gutala suze i šutila. Polako sam obukla jaknu i htjela krenuti doma. Kad sam rekla da odlazim još je više poludio i počeo lupati usisavačem o pod. Vikao mi je da se gubim kući. Krenula sam prema vratima i stala…
Nisam željela (kao i mnogo puta do sada) otići doma u suzama (takve stvari su mi se redovno dešavale sa bivšim).
Sada kad razmišljam o sinoćnjem događaju osjećam se kao da se to nije meni desilo nego nekom drugom, kao da je to bio samo neki (ružan) san.
Sjećam se samo da me zapekao dlan … ošamarila sam ga.
Počela sam plakati i udarati ga po prsima.
Vikala sam mu da mi je dosta njegovog divljanja, da ne mogu to više podnijeti. Bacila sam se na koljena i ridala. N. je odjurio u drugu sobu, bacio se na fotelju i počeo plakati.
Plakali smo oboje kao da nam je netko cijelu obitelj pobio, plakali smo svatko u svojoj sobi. Nakon nekog vremena otišla sam do N-a i sjela pored njega.
Ispričavali smo se jedno drugome (on meni zato što je divljao, a ja njemu zato što sam ga ošamarila).
I još uvijek ne mogu vjerovati… ne mogu vjerovati da sam nekoga udarila… možda je ipak samo bio ružan san.
srijeda, 07.02.2007.
Jutros me toliko bolio donji dio kralježnice da sam se jedva obukla za posao. Čak se nisam mogla ni sagnuti da se umijem nego sam se umivala u nekom neprirodno uspravnom položaju. Sada mi je kao o.k. ali ipak još osjećam neku tupu bol. Tako je to kad čovjek ostari, sve ga kosti bole 
Jučer sam bila kod jedne frendice... kod jedne od onih frendica koje svako malo sretnem pa si svaki put kažemo da se moramo čuti, vidjeti i tak to, ali naravno ja nikada nemam vremena tako da prođe i po nekoliko mjeseci prije nego što se na neki način natjeram na odvajanje vremena za neku frendicu.
Mislim, nije da ja ne volim svoje frendice, ali život mi se u zadnjih par godina svodi na relaciju kuća – posao – kuća. Svaki dan se vidim sa dragim, a svaku subotu spavam kod njega. Nekad (ali jako rijetko) ja i dragi imamo “slobodne dane” (da se odmorimo jedno od drugog) pa ako nemam ništa drugo u planu uglavnom obavljam neke poslove po kući.
Ali moram priznati da sam se po tom pitanju prilično ulijenila u zadnje vrijeme. Ne sjećam se kad sam se zadnji put pošteno uhvatila spremanja, a peglala nisam mjesecima. Hvala bogu da moja mama ima malo više vremena (i volje) od mene pa drži stanje u kući pod kontrolom.
Uglavnom, bila sam kod te frendice oko 3 sata, malo smo gledale TV i pričale o svemu i svačemu.
I u ta 3 sata sam shvatila da se NEKI ljudi nikada, ali baš nikada ne mijenjaju.
Sjetila sam se kakvo sam ja čudno stvorenje bila u srednjoj školi. Znate onaj izraz “volim sve što vole mladi”? E pa ja sam MRZILA sve što su voljeli mladi!
U to vrijeme su bili popularni E.T., Tony Cetinski, Divasice (i tadašnji hit Sexy Cool), Gibonni, Giulliano. Sve sam ja to fino mrzila samo iz razloga što su to sve one šminkerice i štreberice iz razreda slušale.
A ja sam slušala The doors, Janis Joplin, Faith no more, Rage against the machine... Mrzila sam sve ono što je bilo "moderno".
A danas? Danas sam prihvatila činjenicu da je nešto moderno zato što je dobro (ne baš uvijek, ali u većini slučajeva je). Ali ne volim one ljude koji nemaju svoje "ja" i koji slušaju neku glazbu samo zato što ju drugi slušaju ili se odijevaju nekako samo zato što se i drugi tako odijevaju. Takve ljude na neki način prezirem. Ali sam ipak nekako postala tolerantnija prema drugima u zadnje vrijeme.
I slušam svakakve pjesme, i šminkerske i rokerske, a moram priznati da mi se i pokoja narodnjačka pjesma sviđa.
E sad, da se vratim na onu svoju frendicu. Ona se u ovih desetak godina nimalo nije promijenila. U stanju je ama baš sve popljuvati. Ako je neka ženska zgodna za nju će reći da je glupa ili će joj naći drugih sto mana (ja sam tu fazu preboljela pa sad ako mi je neka ženska zgodna to ću i priznati).
Ako ju netko pita za fax (što joj je bolna tema) opet joj je ta osoba glupa i kao šta ona nju ima ispitivati za fax i slično.
Pisanje bloga je za nju također glupo. Ona će radije dati plaću za par krpica nego za godišnji odmor na moru.
I tako se nas dvije svaki puta "svađamo" oko istih stvari, ali ona se nikada, ali baš nikada neće promijeniti.
Ali nema veze, ona će mi i dalje biti dobra prijateljica i naći ćemo se svakih par mjeseci i svaki puta ćemo imati o ćemu raspravljati...
A sad idem doma, dosta mi je šljakanja za danas. Pusa 
ponedjeljak, 05.02.2007.
Evo mene natrag iz metropole.
U petak sam ipak ostala do 17,00 na poslu, jer sam htjela nešto dovršiti, pa su mi onda tata i dragi šizili i srali jer smo morali žuriti na vlak i nisam stigla ni ručati. Koncert je počeo u 22:30 i ne moram ni spominjati da je bilo fenomenalno. Sjedila sam ko hipnotizirana (skoro 2 sata). Svidjeli su mi se filmići, a i one koke (prateći vokali) su bile odlične ;)
Koncert je završio iza ponoći pa smo ja i dragi čekali tramvaj za doma skoro sat vremena (smrzla sam se ko govno).
U subotu ujutro smo otišli do Mimare pogledati izložbu od Hoyke pa nas je već kod prve fotke čuvar spopao da ne diramo eksponate. 
A ja i brat smo samo htjeli vidjeti na čemu je fotka (naravno da nismo skužili kamere) :)
A prije toga sam se blamirala u banci jer sam krivo ukucala PIN kad sam htjela podići pare na bankomatu. Dok mi je tip izvadio karticu iz bankomata (i dao mi lovu) iza mene se stvorio red od barem 15 ljudi (pa im se ovim putem ispričavam što su morali čekati zbog mene) 
Iz Zagreba smo se vratili u subotu navečer (oko ponoći) pa smo ja i dragi drugi dan spavali do pola 1 (što mi se već dugo vremena nije desilo).
Moram priznati da sam (osim što se nisam naspavala u Zagrebu) prilično zadovoljna ovim vikendom. Ocjena: -5 
petak, 02.02.2007.
Jutros sam bila sva nabrijana zbog puta u Zagreb i koncerta, ali uskoro će uslijediti katastrofa. Zapravo, katastrofa se već dogodila i sad još samo trebamo obavijestiti šefa o tome. Ovaj puta nisam ja ništa kriva, ali kako god okreneš svi na poslu ćemo najebati.
Već je jučer bilo sranja jer je jedna kolegica (koja je nova i mlada pa s tim i neozbiljna) jednom klijentu upisala krivo prezime. I šef je vrištio i šizio ali pošto mu je ta ženska recimo miljenica i nije bilo tako strašno. Ali sada… ne znam šta će biti. Nadam se da ću samo izdržati do 4 bez nekih većih sranja pa da mogu doma i na vlak za Zagreb.
Ah da, sad sam se sjetila…kod mene nikada ništa ne ispadne kako sam planirala. A budući da sam puno toga isplanirala za ovaj vikend postoji velika mogućnost da svi moji planovi (kao i obično) padnu u vodu. I sad mi se nekako sve više čini da su u pravu oni ljudi koji nikada ništa u naprijed ne planiraju nego šta bude bude.
...
...
13:41h
Eto, preživjeli smo. Naravno da je šef urlao, ali sada je recimo dobre volje.
Upravo su mu u ured ušetala neka tri malo starija tipa + jedan dobar komad (mislim da su iz Njemačke). I nekako mi se čini da će mi šef upravo uvaliti neki veliki posao. Ali baš me briga, u 16:00 predajem nedovršene poslove kolegici, kupim svoje krpice i idem doma. Ajd dobro, ostajem do 16:30 i ni minutu duže :)
