Tiny Mouse
subota, 30.12.2006.
x
Još samo sat vremena pa idem doma. Tako mi je dosadno danas na poslu. Cijelo jutro čitam blogove i pravim se kao da nešta korisno radim. Mrzim to...
E, da! Dobila sam 2 dana godišnjeg odmora tako da me nema na poslu do četvrtka. Još nisam odlučila ni šta ću za doček, a kamoli šta ću raditi iduća četiri dana. Možda sada ipak odem u Zagreb. Tko zna.
A sinoć sam skužila da doma više nemam neta! Užas! A kod dragog ne mogu raditi na svom blogu jer on još ne zna za njega.
I još nešto. Ovom prilikom bi htjela pozdraviti jednog svog dragog prijatelja koji je otišao u neku selendru i već mi se danima nije javio - nije mi čak poslao ni poruku za Božić! Ni on ne zna za ovaj moj blog, ali jednog dana kad ga bude čitao saznat će da mislim da je jedan umišljeni seronja! Šalim se naravno, ali svejedno sam ljuta što mi se ne javlja i ne volim ga više. Eto. 
Sretna vam svima nova 2007. godina, želim vam puno radosti, ljubavi i uspjeha (na svim planovima). 
srijeda, 27.12.2006.
Sretan Božić!
Evo prošao je još jedan Božić. Ništa spektakularno. Dan k'o i svi drugi.
Na Badnjak sam bila toliko umorna da sam jedva čekala da se navečer izvalim u krevet.
I iskreno rečeno jedva sam dočekala da opet počnem raditi. Ovo stvarno više nije bilo humano. Posljednja četiri dana sam provela tako da sam samo spavala, jela i gledala TV. Pogledala sam sve moguće filmove – Redovnice nastupaju 1 i 2, Gospodar prstenova (1 dio na TV-u, a druga dva sam posudila iz videoteke), Mojih 200 godina, Harry Potter, pogledala sam i sve one prigodne božićne filmove i crtiće.
Uglavnom, ovaj radni tjedan će mi brzo proći jer je već srijeda.
Za Novu godinu nemam baš nekih posebnih planova. Ako se uspijem natjerati da izađem iz kuće možda malo i prošetam do korza, ali veća je vjerojatnost da ćemo ja i dragi ostati doma gledati TV :)
Baš sam se ulijenila u zadnje vrijeme, zapravo zadnjih par godina. Ne mogu više zamisliti da ostanem vani do ujutro, ne mogu zamisliti da satima sjedim u zadimljenim kafićima, ne mogu zamisliti da pijem dok mi ne pozlije.
Baš sam jadna :P
petak, 22.12.2006.
Propali planovi
Ovi Božićni blagdani mi nisu baš najbolje počeli.
Sinoć sam opet umirala od bolova na području uho-zubi-sinusi-grlo (i još uvijek nisam točno odredila odakle bol dolazi).
Dva sata sam se patila i cmizdrila, ali sam se na kraju ipak slomila i popila jedan Voltaren (koji inače izbjegavam jer ne želim sjebati jetru).
Mama i tata su mi rekli da me to sve boli zato što inače perem kosu ujutro prije posla.
Ovaj puta se slažem s njima, ali naravno da im to ni luda neću priznati :D
(mislim, tko još normalan po ovoj zimi pere kosu pa onda ide van?)
Još mi se poklopilo i to da mi doktorica ne radi ovih dana pa mi je neka ljubazna teta u ljekarni preporučila neke antibiotike za 70 kuna koje sad moram piti tjedan dana.
Pod utjecajem svega toga odlučila sam da ipak nećemo ići u Zagreb.
Mom dragom se (mada to neće priznati) ta odluka svidjela, a moram priznati da ni ja nisam baš nešto previše razočarana što nećemo ići.
Ako ništa drugo uštedjeti ćemo par stotina kuna koje bi potrošili barem za put i hranu.
Jučer nas je šef obavijestio da ćemo dobiti svako po 1000 kuna božićnice.
Naravno, nisam još dobila ni “k” od tih 1000 kuna ali još sam 5 sati ovdje (na poslu) pa ćemo još vidjeti hoće li biti šta od toga ili ne.
Malo sam popizdila zbog svega toga jer ono, kad mi netko tko ima 3 auta i ne znam koliko kuća, stanova i apartmana cvili kako nema novaca dođe mi da ga stjeram u tri p… materine.
Ali eto, plaća je bila, imam zalihe u banci, tako da mi je svejedno hoćemo li dobiti božićnicu ili ne ;)
I bitno je da 4 dana neću raditi pa ću se barem psihički odmoriti od svega ovoga.
A sada bi stvarno bilo vrijeme da se prestanem blesirati i počnem raditi :)
Pozdrav svima
srijeda, 20.12.2006.
Nesanica
Cijelu noć nisam spavala.
Bolio me …hm, zub… ili grlo… ili uho? Nešto me boljelo, ali kad sam se probudila više nisam bila sigurna što.
Uglavnom nisam baš ugodno provela noć.
Okretala sam se u krevetu, premještala jastuke, čak sam se bila pokrila jastukom preko glave.
I sada brojim sate do kraja radnog vremena da mogu otići doma spavati.
Vrijeme je ionako kao stvoreno za spavanje – kiša, snijeg, tmurno nebo.
Jedino me na životu održava pomisao da radim još samo sutra i prekosutra, a nakon toga sam slobodna čitava 4 dana. JUPIIII!
Dragi mi je bolestan, šmrca, kašlje i promukao je. Nadam se da će ozdraviti do petka pa da možemo otići u Zagreb. Toliko za sada od mene… Pozdrav
subota, 16.12.2006.
Jutros sam se jedva ustala iz kreveta (mrzim radne subote).
Ali čim sam pustila CD od grupe QUEEN i začula prve taktove počela sam plesati po sobi i pjevati kao da je podne a ne rano jutro.
I tako sam ja skakutala i pjevala sve dok na red nije došla pjesma
“Who Wants To Live Forever”
There's no time for us
There's no place for us
What is this thing that builds our dreams yet slips away
from us
Who wants to live forever
Who wants to live forever....?
There's no chance for us
It's all decided for us
This world has only one sweet moment set aside for us
Who wants to live forever
Who wants to live forever?
Who dares to love forever?
When love must die
But touch my tears with your lips
Touch my world with your fingertips
And we can have forever
And we can love forever
Forever is our today
Who wants to live forever
Who wants to live forever?
Forever is our today
Who waits forever anyway?
I svaki put kad čujem tu pjesmu dođe mi nekako teško jer se sjetim da je Freddie umro… tako krasan čovjek … prava šteta
srijeda, 13.12.2006.
Sinoć sam shvatila da ipak želim otići u Zagreb prije Božića.
Barem na dan-dva… ja i dragi… sami…
Želim pobjeći od posla, od ovog grada i ovih ljudi (koji su mi jako dragi, ali ipak…)
Posjetit ćemo Božićni Velesajam, promuvati se među štandovima, gledati šarene lampice, kupiti gumene bombone i možda se voziti na ringišpilu :)
Navečer ćemo praviti večeru – meso i šampinjone na žaru, za desert palačinke sa linoladom…
Ako nam se bude dalo spustiti ćemo se do prve slastičarnice i naručiti sladoled…gomilu sladoleda.
A kad nam se oči počnu sklapati od umora, zavući ćemo se pod toplu dekicu, zagrliti se i barem na kratko zaboraviti na sve brige koje nas more u "stvarnom svijetu"…
Kofer mi je spreman, još koji dan i idemo ….
utorak, 12.12.2006.
Dan prvi
Kud svi Turci tu i mali Mujo ili u prijevodu "svi pisu blog pa zasto ne bih i ja".
Ionako vecinu dana provodim pred kompjuterom lupkajuci po tipkovnici...
Mada sumnjam da ce itko citati ove moje besmislice...
Necu se posebno predstavljati, vise detalja o meni nekom drugom prilikom.
Pozdrav svima...
