Tiny Mouse
ponedjeljak, 26.02.2007.
Kiša...
Ovaj vikend smo dragi i ja opet, ovaj puta neplanski, bili u Zagrebu. Išli smo prodati auto.
Smrzla sam se ko govno jer je u nedjelju bilo jebeno hladno (nikako da se priviknem na ovo zahlađenje), a još je i padala neka kišica.
Mene općenito taj auto sajam deprimira.
Tamo imate 3 vrste ljudi.
Jedna vrsta ljudi su oni koji prodaju aute. Oni jadni sjede u svojim autima (ili stoje pored njih) i čekaju da se netko smiluje kupiti njihov auto. I dolaze tamo svaki vikend u nadi da će možda netko (ovaj puta) kupiti baš njihov auto. I uglavnom odlaze doma razočarani (znam kakav je to osjećaj jer smo ja i dragi tamo nekoliko puta prodavali jedan drugi auto i nismo imali sreće).
Neki ljudi imaju sreću pa uspiju prodati svoj auto, ali takvi ljudi su rijetki.
Tako da je meni općenito žao tih ljudi koji tamo prodaju. Da i ne spominjem da mnogima od tih ljudi hitno trebaju novci za nešto ili ih je neka druga neprilika natjerala da dođu tamo.
Druga vrsta ljudi su oni koji kupuju auto. I njih mi je žao. Oni jadni dolaze tamo u nadi da će naći neki auto u koji će se zaljubiti na prvi pogled, a koji naravno neće biti skup (nažalost u ovo usrano današnje vrijeme sve je skupo). I uglavnom odlaze doma razočarani jer nisu našli ništa što bi si mogli priuštiti. Tako da mi je žao i tih ljudi koji tamo dolaze kako bi nešta kupili.
Postoje i treća vrsta ljudi. To su ljudi koji ne znaju kako bi drugačije proveli nedjeljno prijepodne pa dođu tamo malo se prošetati, promuvati, razgovarati sa poznanicima, prijateljima... Jedino mi tih ljudi nije žao - oni su tamo radi zabave.
I još jednu stvar ne volim kod auto sajma, a to je cjenkanje. Mislim nemam ništa protiv malo normalnog cjenkanja, ali mi ide na k... kad ti dođe neki tip, pita za cijenu, pa onda počne srati kako "auto ne vrijedi toliko, ne valja ti ovo, ne valja ti ono, morat ću promijeniti ovo, morat ću promijeniti ono". Mislim ono, ako oćeš kupiti auto kupi, ako nećeš odjebi i točka.
Kako bi bilo da ja dođem u trgovinu, pitam prodavačicu koliko koštaju hlače i onda počnem srati da te hlače ništa ne valjaju, da će se raspasti nakon mjesec dana, da ću ih morati skračivati itd. itd.
Razlog zbog kojeg sam posebno ljuta na takve ljude je to što je tip (zbog kojeg smo mi uopće i došli u Zagreb) izveo takav show da mu oni sa Tele shopa nisu ni do koljena. Frajer je nekoliko puta odglumio da ne može upaliti auto (kao tek iz četvrtog puta upali) srao je što se malo puši iz motora (kako se neće pušiti kad smo 2 sata stalno vozili minimalno 160 km/h).
Sva sreća da imam gdje prespavati pa smo mogli ostati i u nedjelju (u Zagreb smo došli u subotu oko 16:30) inače bi dolazili tamo bez veze.
Uglavnom, mi smo (recimo) imali sreće pa smo uspili prodati auto. Nismo dobili para koliko bi trebali, ali eto bolje išta nego ništa.
I tako sam ja provela još jedan iscrpljujući vikend, ali sva sreća da mi je ova subota neradna pa ću se moći malo više odmoriti.
Nadam se!
(Pošto nisam stigla dovršiti post prije kraja radnog vremena objavljujem ga danas (utorak), ali pod jucerasnjim vremenom)
