Jučer mi se desilo nešto totalno neobično, nešto što ni u snu ne bih pomislila da će mi se desiti.
N-a je opet uhvatila neka žuta minuta i eksplodirao je zbog gluposti (kao i obično). On je psovao, a ja sam gutala suze i šutila. Polako sam obukla jaknu i htjela krenuti doma. Kad sam rekla da odlazim još je više poludio i počeo lupati usisavačem o pod. Vikao mi je da se gubim kući. Krenula sam prema vratima i stala…
Nisam željela (kao i mnogo puta do sada) otići doma u suzama (takve stvari su mi se redovno dešavale sa bivšim).
Sada kad razmišljam o sinoćnjem događaju osjećam se kao da se to nije meni desilo nego nekom drugom, kao da je to bio samo neki (ružan) san.
Sjećam se samo da me zapekao dlan … ošamarila sam ga.
Počela sam plakati i udarati ga po prsima.
Vikala sam mu da mi je dosta njegovog divljanja, da ne mogu to više podnijeti. Bacila sam se na koljena i ridala. N. je odjurio u drugu sobu, bacio se na fotelju i počeo plakati.
Plakali smo oboje kao da nam je netko cijelu obitelj pobio, plakali smo svatko u svojoj sobi. Nakon nekog vremena otišla sam do N-a i sjela pored njega.
Ispričavali smo se jedno drugome (on meni zato što je divljao, a ja njemu zato što sam ga ošamarila).
I još uvijek ne mogu vjerovati… ne mogu vjerovati da sam nekoga udarila… možda je ipak samo bio ružan san.
Post je objavljen 12.02.2007. u 15:16 sati.