petak, 30.01.2009.

ANTISEMITIZAM VEDRANE RUDAN I NAKNADNA PAMET

KOLO MRŽNJE

Izjava koje je podigla javnost na noge, opširna rasprava o tome tek nas očekuje, ne samo u Hrvatskoj, već i van granica Lijepe naše.

Vedrana Rudan nije svetica, nije ni blizu tome, poznata hrvatska spisateljica već godinama skandalizira hrvatsku javnost svojim ponašanjem, za mnoge bila je to žena bez dlake na jeziku, " žena za sva vremena ". Sa druge strane oni koji bi upozoravali javnost na njeno ponašanje proglašavani su zatucanim desničarima, ruralnim NDH nostalgičarima, zanimljivo koliko samo jedna izjava može obrnuti cijeli tijek stvari. Oni koji su do jučer u nebesa dizali kontroverznu osobu hrvatske književnosti, koji su od nje radili Ivanu Orleansku 21. stoljeća, mahom je se danas odriču, uz salve uvreda, bacivši u prašinu svoj nekadašnji predmet obožavanja, svoj ideal spisateljskog dostignuća, svoje svjetlo u za njih uvijek mračnom tunelu hrvatske stvarnosti. Samo jedna izjava, doduše ishitrena, pomalo neshvaćena, bila je dovoljna da pokrene lavinu.

Što Rudan priča

U emisiji NOVE TV Vedrana Rudan usudila se progovoriti o masovnim zločinima Izraelske vojske u pojasu Gaze, koji su eskalirali zadnjih nekoliko tjedana, usudila se reći svijetu istinu direktno u oči.

Doduše na nezgrapan, nesmotren način, koristeći se izjavom za većinu normalnih ljudi ove planete heroine 20. stoljeća, Anne Frank, inspiracije svih mladih ljudi diljem svijeta, Anna Frank za vrijeme zatočeništva u nacističkom koncentracijskom logoru napisala je legendarnu rečenicu: " Prestanite biti Židovi, postanite ljudi " . Naravno misleći na patnju, na bol i stradanje svog naroda, svoje još nedužne, nevine generacije. Naroda koji je prošao pakao HOLOCAUSTA, naroda koji se suočio sa najvećim zlom kojeg čovječanstvo poznaje. Međutim ono što se danas događa na Bliskom istoku, u Gazi, prema riječima Vedrane Rudan- " Holocaust je 21. stoljeća ", stradavaju nedužni, stradavaju žene, djeca, petsto djece mlađe od 16 godina zauvijek je nestalo pod ruševinama, zauvijek je izgubljeno u vatri i plamenu Izraelskih raketa. Bilo je vrijeme da netko o tome progovori, da ukaže na tu sramotnu činjenicu, svaki ljudski život, pogotovo život djeteta beskrajno mnogo vrijedi. Palestinac, Izraelac, Hrvat, Nijemac, ima li to kakve veze? Očito ima, u ovom danas poremećenom svijetu, ni žrtve nisu žrtve, ni djeca nisu djeca.

Svilanov palac dolje

Nakon ovih nekoliko riječi Rudan je dobila otkaz na NOVOJ TV, ekspresni otkaz, efikasniji i brži nego bi bio vlak na Orient-Expressu,. Najlakše je podići sjekiru, odrubiti glavu nekome dok je u prašini, dok je na zemlji i svi odreda, nekoć veliki i moćni zaštitnici, cipelare po njemu. Kao trbuhozborci, zaredala su priopćenja, zaredale su reakcije. Prva je se odrekla vlastita televizija, u demokratskoj maniri saslušali su njenu obranu punih deset sekundi, nakon isteka roka Siniša Svilan pustio je palac dolje, više nije bilo spasa, ni njoj, ni uredniku Red Carpeta, Danielu Delale, ona zbog " govora mržnje ", on zbog " pogrešne procjene ", odletjeli su sa televizije koja je nekoć puno obećavala, ali koja nas sve više podsjeća na staru priču o kravi i prolivenom mlijeku. Šteta, vrijeme kada je istinski profesionalac, Saša Ćeramilac vodio jedn od najgledanijih političkih talk showa u Hrvatskoj, srijedom navečer iz 21. sat, izgleda kako je nepovratno prošlo. Saša Ćeramilac na NOVU TV došao je sa jedne od najboljih zagrebačkih radio postaja, PLAVOG RADIJA, na kojem je vodio itekako slušanu emisiju, radio referendum, u podnevnim satima. Plavi radio, inače je bio jedan od rijetkih neovisnih medija za vrijeme trećesiječanjskog režima, te je pružao šansu svima da se izbore za medijski prostor, tih olovnih vremena s početka stoljeća.

Bilo kuda, Robin Hood svuda

Nakon što je NOVA TV nemilosrdno se obračunala sa svojim neukrotivim djelatnicima, oglasio se i portal hrvatskog Robina Hooda, plemenitog Matije Babića. Naime, preko svojih komentatora, od kojih mnogi ne barataju ni osnovnim činjenicama vezanim za Holokaust, sasjekli su " antisemitizam " svoje dojučerašnje miljenice.

No da ne bilo pogreške, obrušili se i na kolege ( teško je jednog Jovana Dragišića uspoređivati sa istinskim novinarskim vedetama, poput Milana Ivkošića ili Tihomira Dujmovića, odnosno Anite Malenice, to vam je kao da uspoređujete zaprežna kola sa BMW-om, svetogrđe ), optuživši ih, ni manje ni više, već za antisemitizam,, što je skandal sam po sebi, koji nema presedana u novinarskoj praksi, prozvanim kolegama ostaje tek da se sudski obrane od fašističkog nasrtaja svog kolege, doista kolegijalno, nema što, Rudanica takvima nije ni do koljena.

Govor mržnje

Kako komentirati ovaj dio: ( dio citata, uvaženog kolege )


" Što se tiče Nove TV, svaka čast na otkazivanju Rudaničine emisije zbog otvorenog antisemitizma, ali kako takvu mjeru pomiriti sa zabavnim programom u kojemu je zvijezda jedan Robert Valdec, na kojega uopće nećemo trošiti tekst, ili informativnim programom u kojemu je sasvim uobičajeno da im Ivana Petrović stavi članak naslova "Metroseksualac Pahor ne shvaća da EU neće biti SED", a u dnevniku im se raduje što je Bog Slovence kaznio nevremenom?!

Ako nam dolaze nova vremena, u kojima više nije "in" Kineze javno zvati kosookima, Židove u najboljoj maniri Pallywooda čerečiti kao nove naciste, a po redakcijama davati naloge za donošenje slika mrtvih četnika, onda idemo biti pošteni do kraja, pa primijeniti protušovinističke odredbe i na susjedne nam narode. "

Čini se kao da se već počelo s kolumnistima koji su praktički kompletnu karijeru izgradili na otvorenom šovinizmu. Tihomir Dujmović dobio je nedavno nogu iz Večernjeg lista, u kojemu je dugo vremena uveseljavao čitatelje serijama Mesić-Srbi-Mesić-HDZ-Srbi. Tamo su čak i smanjili plaću Aniti Malenici, koja doduše u zadnje vrijeme koliko toliko uspijeva držati svoj šovinizam pod kontrolom, ali joj ipak tu i tamo pobjegne.

Istina, Večernji i dalje zadržava barda svih hrvatskih šovinista Milana Ivkošića, ali taj je sa svojom logikom "sve pliskavice su životinje, sve su životinje ljudi, dakle sve pliskavice su ljudi" dovoljno zabavan da mu još uvijek ne poželimo odlazak u ropotarnicu povijesna "zbiljnosti". " - završen citat...

Radi se o klasičnom govoru mržnje, i ono što je manje važno, radi se o notornoj gluposti, žutog novinarstva.

Raspršila se iluzija

Nikada nismo imali iluzija glede Vedrane Rudan, oduvijek smo znali da se radi o kontroverznoj osobi, da ne upotrijebim težu riječ, osebujnoj ličnosti, koja se nerijetko na primitivan način ophodi prema svima koji se razlikuju po svom shvaćanju života od nje same. Dakle, mi smo to znali, mi smo to oduvijek tvrdili, no oni kojima je tek sada proradila naknadna pamet, ukoliko pameti uopće imaju, trebali prvo pomesti ispred svojih vrata, dobro se zagledati u svoja " bespuća povijesnih zbiljnosti ", a onda raspravljati o nečemu što ni sami ne razumiju. Tako je to u maloj zemlji, za velike medije, nekoć heroina, danas " Severina ", nekad cvijet demokracije, danas? Samo " patološki bolesna osoba ".

srijeda, 28.01.2009.

OBAMA, NDH, ZASTAVE, RUKOMET...

Odjeci tjedna ( 8. )

Od američkog glamura, navijačkog ludila, nevladinih organizacija, Žarka Puhovskog, porečkog slučaja, do slovenskog sljepila.

Tjedan koji je za nama obilovao je nizom događaja, pa idemo redom. Teško je u cijelom kolopletu događanja izdvojiti nešto posebno, no pokušat ćemo kroz kratki tjedni osvrt istaknuti ono što po našem subjektivnom mišljenju čini glavno obilježje proteklih sedam dana:

Obama za povijest



Naravno da meni nije ni na kraj pameti veličati američku politiku, a posebno ne glorificirati povijest Sjedinjenih Američkih Država, jer ako je netko izvršio etničko čišćenje i to nekažnjeno, onda su to nekadašnji stanovnici, odnosno naseljenici novog kontinenta, žalosno što u svemu tome velike " zasluge " imaju američki predsjednici, kao apsolutni nositelji vlasti u SAD-u ( Amerika ima čisti predsjednički sustav ). Svi veliki američki predsjednici učinili su znatne povijesne iskorake, Od Georga Washingtona, Abrahama Lincolna do Franklina D. Roosvelta, međutim ono dobro ipak ne može u potpunosti opravdati i puno štetnih, po civilizaciju pogubnih posljedica. Recimo George Washington utemeljitelj je Sjedinjenih Američkih Država, potpisnik zaista povijesno i civilizacijski nemjerljivo vrijedne deklaracije o nezavisnosti iz 1776. godine, no isto tako prvi američki predsjednik itekako je odgovoran za masakr nad drevnim starosjediocima divljih prostranstva Amerike, nekoć ponosni narod, narod Indijanaca koji je saživio sa prirodom i od prirode, nemilosrdno je proganjan, zatvaran u često neugledne, za život neprihvatljive rezervate, posebno ako znamo da su oni oduvijek naučili živjeti u nesputanoj slobodi, a sve pod krinkom civilizacije, riječ civilizacija lijepo zvuči, no u ime nje učinjena su neka od najvećih nedjela ljudske povijesti. No vratimo se u sadašnjost, euforija ili zaluđenost novim američkim predsjednikom polako splašnjava, ipak jedno je nedvojbeno, izbor a onda i inaguracija Baracka Huseina Obame za predsjednika najveće sile svijeta, povijesni je događaj bez presedana, događaj koji je već u startu promijenio budućnost, a da novi predsjednik nije povukao niti jedan konkretan potez, ukoliko ne računamo nekoliko folklornih poteza perom, bez stvarnog značenja. Naime, sjetimo se koliko su SAD-e imale problema sa segregacijom, a i danas u rubnim dijelovima Amerike nije znatno bolje, sjetimo se kako se u često s pravom nazivanoj kolijevci demokracije živjelo do prije nekoliko desetljeća, sjetimo se Rose Parker i Martina Luthera Kinga, naposljetku sjetimo se Rosewooda i KKK-, između ostalog zato su ovi izbori povijesna prekretnica u životu najveće sile svijeta. Naravno nitko nema iluzija da će Obama učiniti neki povijesni zaokret, barem ne preko noći, ako je išta lako dokazivo, onda je to Američka politika, to je zemlja kontinuiteta, to je zemlja koja prije svega štiti vlastiti kapital i vlastite državljane, po principu: " gdje je jedan Amerikanac, tu je i Amerika. ". Bezobzira na moralno dvojbenu podršku koju Amerikanci daju Izraelu u njihovom nemilosrdnom pohodu na nedužno civilno stanovništvu Gaze, pohodu u kojem kao kolateralne žrtve stradavaju prije svega teroristi, što je samo po sebi tragedija, dok su im standardne mete postali cvili, žene, djeca, što reći ukoliko je omjer poginulih jedan naprema tisuću, što reći kad pogine više od 500 djece, a tek nekoliko desetaka terorista Hamasa, ništa osim zaplakati, od užasa, od nemoći. Povijesna je činjenica da države Izrael ne bi bilo da se nije dogodio najmračniji dio ljudske povijesti da nije bilo holokausta, nažalost neki i danas taj zločin, nezapamćeni zločin u ljudskoj povijesti, pravdaju novim zločinom, na teror odgovarajući terorom. Usprkos svemu nabrojanome Amerikanci bez rezerve podržavaju Izraelce, bezobzira na tu tužnu činjenicu, Amerika je ipak kolijevka demokracije. Kad vidimo rasprave na internetu u kojem često slabije obrazovani ljudi postavljaju sami sebi pitanje: " ako Truman nije ratni zločinac, a bacio je atomsku bombu na Japan i to u dva navrata, zašto bi to onda bio Tito? " Odgovor je veoma jednostavan i nalazi se svakome na dohvat ruke, naime kao i uvijek radi se o sustavu, Truman je došao i otišao, nakon isteka mandata, demokratskim putem. Tito je došao te ga je samo biologija uspjela maknuti sa doživotnog predsjedničkog mjesta. Da se ne govori o sustavu, o društvenom uređenju, dok je komunizam kao sistem zločinački, neprirodan i veoma opasan, demokracija ipak ima neke vrijednosti koje totalitarni režimi nemaju, i nikad nisu imali.

Slovenske Ustaše




Nakon što unutar same države imamo problema sa uvijek nabrušenim, dežurnim higijeničarima kojima se na svakom koraku priviđaju Ustaše, a ponekad u nedostatku snoviđenja i sami se preoblače u ustaške odore, i Slovenci se javili, i njih tišti Ustaški režim. Doista ustaški pokret bio je jak u Istri, posebno oko Dragonje i na Piranskom zaljevu. Sigurno da najnovija glupost iz dežele nije došla sama po sebi, imaju takvi ideolozi mržnje, svoje sponzore u našoj zemlji, to su ljudi koji svaki Thompsonov koncert prate kroz posebnu dioptriju, a onda šalju izvještaje van granica Lijepe naše, sretni i zadovoljni što su potvrdili svoju davnu tvrdnju, " svaka Hrvatska država, fašistička je država ", Slovenska službena politika ni sama nije svjesna koliku pomoć ima u hrvatskim " kvislinzima " ( obožavatelji Dječaka sa Sutle ), naravno govorimo o ekstremnim političarima iz Istre ili sa Riječkog područja te djelu medija, nevladinih organizacija, poput GONG-a. Ako samo površno pogledate izjave narodnih tribuna iz Istre vidjeti ćete da se one nimalo ne razlikuju od gluposti koje nam serviraju Slovenci uz svesrdno sufliranje djela hrvatske javnosti, vidimo što nam zadnjih godina dolazi od notornih i do bola kompromitiranih medija, GONG kao takozvana nevladina organizacija a u stvarnosti ekstremna skupina ljudi gladnih državnog novca te prema raspodjeli proračuna, određuju trenutne ciljeve i smjernice svoje organizacije ( već smo ranije spomenuli nekoliko slučajeva kad su navodni volonteri na posljednjim izborima izravno sugerirali građanima za koga da glasuju u stanju blaženstva pod utjecajem jeftine votke ili rakije ), svi oni u jedan glas govore o Hrvatskoj kao o " zemlji u kojoj buja fašizam pod utjecajem Thompsona ( koga drugoga ) ". Zrinka Vrabec Mojzeš, Denis Latin, Damir Kajin, predvodnici su ideje o Hrvatskoj kao fašističkoj zemlji, što će nam " vanjski neprijatelji, kad imamo u vlastitoj državi par idiota " uvijek spremnih na suradnju sa svima, pa čak i Veritasom Save Štrbca. Njihov kredibilitet ne treba plašiti većinu građana ove zemlje, budući da kredibiliteta nemaju, naime u jednoj demokratskoj Americi Kajin i njemu slični odavno bi gulili u Quantanamu zbog veleizdajničkih projekata o odcjepljivanju Istre, bio je to klasični pokušaj rušenja ustavnog poretka zemlje, veleizdajnički potez prvog reda., srećom " Zemlja Istra " nije zaživjela i zbog otpora u stranci na čijem su čelu notorni političari poput Kajina i Jakovčića. Žalosno je što Hrvatska nije država kontinuiteta, poput recimo jedne Amerike, bilo bi nam puno lakše, i ne bi nam se dogodio treći siječanj, ne bi bilo moguće u parlamentu donijeti odluku o nadležnosti haškog suda nad Olujom i time otvoriti lov na časnike pobjedničke Hrvatske vojske. Da se veleizdaja honorira u djelu hrvatskih medija ( pitanje je sada u kojoj mjeri se radi o hrvatskim medijima, budući da su im izvori financiranja daleko van granica Lijepe naše, preko otvorenog društva ili nevladinih organizacija svojim načinom djelovanja identičnih " našem " GONG-u ), možemo se osvjedočiti svih ovih godina, no to je neka druga tema i dok je financijskih interesa mali dio medija podržavati će svaki potez svojih zaštitnika i sponzora na društvenoj sceni, pa čak i veleizdaju. NDH usprkos svim optužbama bila je upravo ono što je pokojni predsjednik Tuđman govorio, izraz težnji hrvatskog naroda, naroda koji je sa oduševljenjem pozdravio stvaranje Nezavisne Hrvatske Države, međutim kao i mi, Tuđman je govorio o pučanstvu, ne o režimu, budući da narod nikad nije prihvatio marionetski nacistički režim kao svoj, nikada nije postao dio tog režima, te se aktivno uključio u borbu protiv njega, nažalost oni koji su predvodili tu borbu nisu bili ništa bolji od onih protiv kojih su se borili, naprotiv, po mnogim svojim metodama jednaki ili čak i gori od nacista. Uz opasku kako niti jedan narod nije prihvatio komunistički režim sa oduševljenjem, već se radilo o klasičnoj prevari, nakon rata umjesto slobodnih izbora, dobili smo diktaturu najgore vrste. Kad je tome tako, Hrvatska se nema kome zašto ispričavati ni zbog zločina počinjenih u vrijeme NDH ni zbog zločina počinjenih za vrijeme Titove Jugoslavije, obzirom da oba ta režima narod ove zemlje nikada nije prihvatio kao svoje, nikad se nije slagao sa metodama kriminalne elite na vlasti. Jasenovac i Bleiburg tamne se mrlje u povijesti hrvatskoga naroda, ali mrlje i zločin sa kojim hrvatski narod a onda i Hrvatska ( govorimo demokratskoj Hrvatskoj ) država nikakve veze nije imala. Ako već nekoga moraju procesuirati, a moraju, neka se obrate Fumiću i Rojnici., nas neka napokon puste da živimo život dostojan čovjeka, van ovih besmislenih rasprava i podjela, podjela koje smo prevazišli Tuđmanovom politikom pomirbe i u Domovinskom ratu.

Moje zastave



Svi su osudili zadarskog gradonačelnika nakon što je u trenutku pomračenog uma sklonio sve zastave sudionika svjetskog prvenstva sa mjesta gdje su bile istaknute. To je necivilizacijski čin, čin bez presedana, Hrvatska je domaćin velike svjetske priredbe, za koju smo se toliko borili, lobirali da je dobijemo, previše toga uložili da bi sada suludim potezom jednog gradonačelnika osramotili sami sebe, to je za svaku osudu i tu dvojbe nema i ne može biti. Taj potez osudili su svi, od vlade, predsjednika, do oporbe i naravno sve prisutnih nevladinih organizacija. Pa čak i onih nevladinih organizacija čiji članovi kradu scenarije te ih iako plagijate prodaju kao svoje za jeftinih 15.000 kuna, kad im scenarij vrijedi toliko, što mislite za koliko novaca bi takvi prodali državu? Nije teško dokučiti, bilo bi to veoma jeftino, kako jednom netko reče: " ne samo da im se nude, već im se i prodaju za Judine škude ". Dok su zadarski incident svi osudili, sa druge strane slučaj u Poreču na poluotoku kojim vladaju narodni tribuni, potpomognuti sa slijednicom komunističke partije, rijetko tko da je i spomenuo, spaljivanje Hrvatske zastave očito je postalo normalno u poprilično nenormalnoj zemlji. Dok razumijemo dežurne higijeničare, njihova prvobitna briga ipak su hrvatski fašisti, kojih je svaki dan sve više, iako sedamdeset godina od rata, oni se svakim novim danom pomlađuju, ne možemo razumjeti borce za ljudska prava, sveprisutni svjedok režima u slučaju proljećara iz 1972. godine, Žarko Puhovski, bio je zauzet etničkim čišćenjem, on koji je bio najgori sluga režimu, i čovjek koji bi u svakoj normalnoj demokratskoj zemlji završio iza rešetaka, govori o etničkom čišćenju, sami smo si krivi, kad je bilo vrijeme trebali smo uhititi sve one koji su na bilo koji način naudili građanima u brojnim montiranim procesima onog vremena, a on je bez sumnje bio jedan od njih. Od takvih očekivati da osudi spaljivanje hrvatske zastave je isto kao od IDS-ovaca očekivati da se napokon civiliziraju, i jedno i drugo je utopija, iluzija. I Zadar i Poreč pokazuju kako Hrvatska još uvijek nije u pravom smislu normalna država, samo što je desnica toga svjesna, a ljevica? Ona nikada nije ni željela Hrvatsku samostalnost, barem ne ona koja korijene vuče iz komunizma.

Naprijed kauboji



Tema o kojoj se nema što puno reći, a mogli bi se napisati romani. Ide sedma godina kako su momci Line Červara u samom vrhu svjetskog rukometa, nitko nema takav kontinuitet, ni u jednom sportu, osvojiti nije lako, ali je osvojeno još teže zadržati. Novo polufinale, novi uspjeh naših rukometaša, dvorane su pune, poglavito kad igra Hrvatska, hoće li dvorane zjapiti prazne nakon što se završi svjetsko rukometno prvenstvo, to je pravo pitanje, bila bi šteta, previše su nas koštale, previše je u njih uloženo a da bi tako bilo. Ostaju još tri utakmice, Hrvatska i Francuska, vjerojatni finalisti, po svemu viđenom pokazali su najviše, u eventualnom finalu neka pobjedi bolji, a svi mi znamo tko je za nas najbolji.

ponedjeljak, 26.01.2009.

GENETSKE PREDISPOZICIJE SAŠE BROZ

PUT DO ZVIJEZDA



Hrvatska uvodi novi način natječaja za atraktivne poslove, bilo u kulturi, zdravstvu ili sudstvu, sasvim svejedno, glavno da šljaka.



Hrvatska je svakim danom sve razvijenija zemlja. Umjesto transparentnog javnog natječaja kao do sada najbolji način pri zapošljavanju, poglavito na atraktivna radna mjesta, Hrvatska je uključila znanost kao nepogrešivu metodu definiranja sposobnosti čovjeka za obavljanje određenih funkcija u društvu, u pitanju je naravno genetika. Očito je novi smjer hrvatskom društvu diktirao znanstvenik svjetskog glasa, Miroslav Radman.

Genetički inženjering

Međutim ovo podneblje prakticiralo je genetiku kao metodu davno prije nego li su znanstvenici otkrili pravi smisao genetike i njenu primjenu u znanosti, odnosno u medicini. Oduvijek smo bili za dva koraka ispred svih, samo to zbog prevelike skromnosti nismo sami sebi, a onda i cijelom svijetu bili spremni priznati. Naš, običan priprosti puk, nakon drugog svjetskog rata predvodila je sve odreda genetski ( budući da tada Bog nije postojao ) predodređena vladajuća kasta, za primjer možemo izdvojiti nekolicinu uistinu obrazovanih, posebnim genetskim kodom obdarenih intelektualaca, zaista se radilo o pravim ljudima, na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Jedan Milan Basta, kao intelektualac uvelike je zaslužan za smanjenje broja stanovnika u ondašnjoj državi, njegov ručni rad na Bleiburgu u suradnji sa ostalom intelektualnom elitom zaslužuje nagradu ako ne Nobelovu nagradu, ono bar Nobilovu, nema dvojbe da bi taj vrhunski genetički primjerak bio nagrađen spomenutom nagradom da je kojim slučajem na životu. I Dalmacija se može pohvaliti izrazitim kapitalcem, Ante Jurjević Baja svojom miroljubivom naravi i dobrodušnim ponašanjem zaslužio je status ikone čak i da nije imao genetičke predispozicije koje je imao, a svi znamo koliko je bio pismen drug iz Splita, načitan, pravi lumen među revolucionarima, tek danas otkrivamo svu raskoš njegovog prebogatog talenta, talenta kakvog nam samo besprijekorna genetika može dati. Nebrojena su priopćenja i zapovjedi koje je splitski lumen potpisao a tiče se između ostalih i njegovih sugrađana koje je toliko volio, da ih je oslobodio onoga najvrednijeg što čovjek ima, života. Brojne egzekucije diljem Dalmacije svjedočile su strahovitom talentu, ovaj često nepravedno osporavani mirotvorac seksualnim kloniranjem ostavio nam je u nasljeđe ponešto evoluiranog, onda i genetički naprednijeg, podobnijeg, Marina. Marin se nije snašao poput njegovog slavnog prethodnika u papirologiji te samim time nije postao slavni spisatelj poput njegova oca, ali zato Marin ima nepogrešiv smisao za glazbu, što nam je slikovito pokazao na početku Domovinskog rata, zanosno, oduševljeno pjevajući o Vardaru i Triglavu. Njegova pjesma nas je samo ostavila još više u uvjerenju kako se radi o genetički besprijekornom materijalu, budući da uz glazbu, odlično poznaje zemljopis, baš kao što bi intelektualac njegovih genetičkih preferenca trebao poznavati. Kad smo spomenuli dva vrhunska primjera genetičkog savršenstva i štovano pučanstvo ostavili u uvjerenju da nitko ne može biti bolji od njih, učinili smo to samo kako bi Vas zavarali, jer najveći sin naših naroda i narodnosti, posebna je priča. Reinkarnacija Bude i Isusa Krista, jasno samo metaforički, obzirom da ni Buda ni Isus nisu postojali za vrijeme njegova života, naime genetički nisu bili podobni ondašnjem savršenom, otvorenom društvu. Naravno radi se o Josipu Brozu Titu.

Dječak sa Sutle

Iako rođen savršen, dječak sa Sutle prema svom skromnom priznanju ( bio je skroman čovjek, bez velikih potreba, koje imamo mi obični smrtnici ) morao je još dosta toga naučiti. U mladosti se školovao za bravara, radio uspješno nekoliko mjeseci, te umalo završio školovanje. Njegov streloviti uspon na društvenoj ljestvici usporio je, ali ne i zaustavio, zatvor, u slobodno vrijeme nesvršeni bravar bavio se terorizmom, proučavajući eksplozivne naprave, kako bi bio spreman jednog dana preuzeti mesijansku dužnost za koju je rođen. Velikog čovjeka genetika je obdarila i neviđenim instinktom, stoga je svoje ionako nepotrebno školovanje ( tko je vido da se mora školovati osoba koja sve zna ) nastavio kod genetski još naprednijih ljudi, u humanom Sovjetskom savezu kojeg su u to vrijeme vodili humanisti kakvih se danas ne bi postidio ni Soroš osobno. Nakon školovanja Valter se vratio u za njega jedva prosječnu Jugoslaviju, sa ciljem da obrazuje priprosto pučanstvo ondašnje države. Nakon tisuće bitka, nakon velikih pobjeda kod Bleiburga i diverzantskih akcija na Golom otoku, Valter, sada Tito, uspio je civilizirati te genetički prilagoditi sve preostalo stanovništvo svoje države. Skroman kao i uvijek, nije se htio prihvatiti vanzemaljskog upravljanja zemljom, već je nakon svoje prerane smrti ( kad ode takav čovjek uvijek ostaje bol u duši, zebnja u srcu ) prepustio vlast genetički manje savršenim suborcima, odnosno drugovima, a oni mu uzvratili najboljom mjerom, izvršivši najbolji istraživački rad koji poznaje suvremena znanost, rad koji je dovršio jedan od njegovih najboljih učenika, genetički podoban, Slobodan Milošević.

U tunelu Saša Broz

Najveći sin naših naroda, ostavio je za sobom nepresušnu genetsku klicu, blistavo prezime obitelji Broz i danas svijetli u mračnom tunelu revolucije, tunelu u kojem je nekoć sjajila zvijezda, sjajila svaka, a naviše petokraka. U tom tunelu danas sjaji, punim sjajem genetički jednako tako savršena Njegova unuka, Aleksandra Broz, od milja zvana Saša. Svoj streloviti uspon zasigurno ne duguje prezimenu neumrlog vođe genetički savršenih likova druge polovice dvadesetog stoljeća, već vlastitim genetskim predispozicijama, odnosno znanju. Redateljica, intelektualka, svojedobno više nego uspješna ravnateljica ( prljava se politika usuđuje spomenuti da je bivša ravnateljica Broz potrošila 1,2 milijuna kuna na produkciju samo triju predstava, a to je čak 90 posto novca predviđenih za sve kazališne programe tijekom godine ) Istarskog narodnog kazališta ( a gdje drugdje, nije li Istra na primjeru Damira Kajina, jezgro novih genetski superiornih ljudi ). Sasvim je slučajno njena genetička superiornost došla do izražaja promjenom vlasti u Hrvatskoj od 2000. do 2003. godine, te je sasvim slučajno što je ta vlast u svojim određenim fazama genetički bila kompatibilna sa već spomenutim genetskim savršenstvom, neumrlim vođom revolucije. Kad uzmemo u obzir takvu povijesnu slučajnost jasno možemo razumjeti razloge vrtoglavog uspona Titove unuke koja se tih dana više pojavljivala u medijima nego Zdravko Mamić i Igor Štimac zajedno ( dvojica ljudi sa također visokim genetskim potencijalom ), bilo je to samo pošteno, a genetika sa takvim razvojem događaja nije imala nikakve veze.

četvrtak, 22.01.2009.

KAD IGRA HRVATSKA

RUKOMETNA RAPSODIJA



Spektakl u Splitu ponovo je vratio Hrvatima donekle poljuljanu vjeru u rukometnu reprezentaciju



Moram biti iskren, nisam sportski fanatik, sportske priredbe redovito preskačem ako se ne radi o reprezentaciji Hrvatske ili nekom međunarodnom susretu naših klubova. Međutim kao i većina Hrvata obožavam rukometnu reprezentaciju, neodoljiv šarm i velika požrtvovnost koja krasi naše dečke imponira mnogima i ako ništa ostali sportaši bi se trebali ugledati u naše rukometaše, posebno košarkaši koji su mahom iz čudnih razloga otkazali nastup za izabranu hrvatsku vrstu, redom sve iznenada tajanstvenom bolešću teško oboljele vedete lažnog sjaja uoči kvalifikacija za prošlogodišnje olimpijske igre. Giriček, Vujčić, samo su neka imena koja su otkazala poslušnost našem izborniku Jasminu Repeši, misteriozna bolest kod naših ponajboljih košarkaša kako se pojavila tako je i nestala, ili je u pitanju egzorcizam ili se dogodilo novo medicinsko čudo na početku 21. stoljeća, više nije ni bitno, oni koji su preostali dostojno su prezentirali Hrvatsku u Pekingu, dokazavši još jednom koliko je važan kolektivni duh i međusobno poštovanje, pošteno odigravši za domovinu koliko se u tom trenutku moglo. Kad sportaš da sve od sebe, ostavi srce na terenu, nema razloga da si bilo što prigovori. Naša rukometna reprezentacija uoči ovog svjetskog prvenstva nije ispraćena sa prevelikim optimizmom, naravno navijači su iznimka, oni uvijek s pravom, a pogotovo kod kuće, očekuju najviše, međutim razni stručnjaci i dušebrižnici pokušali su utjecati na stabilnost momčadi, destabilizirati Linu Červara i dečke, Červar je proglašen bivšim, stručnjak kome igrači sastavljaju ekipu a asistenti vode treninge. Ipak kao u životu, tako i u sportu rad se isplati i dobro se dobrim vrati, spektakularna utakmica u fenomenalnoj atmosferi u Splitu, uz glazbu Marijana Bana i Marka Perkovića ( lijepa li si ) kao u transu vodila je savršeni stroj Line Červara do pobjede, moram priznati uživao sam gledajući VHS snimku utakmice sa Španjolcima, bilo je to šezdeset minuta vrhunske prezentacije, prava rukometna škole a atmosfera kao iz bajke, bez jednog incidenta, ukoliko izuzmemo suce, suci su ponekad bezobrazno navlačili na stranu nemoćne i totalno razbijene Španjolske, isključivši valjda sve naše igrače koji su prišli na blizinu od deset metara nekom Španjolcu, dočim nekoliko grubih nasrtaja dobrom igrom Hrvata iznerviranih Španjolaca nisu sankcionirali ni krivim pogledom, iako se radilo o prekršajima za « tri godine robije « , a ne samo za dvije minute isključenja. Mirko Alilović, Ivan Čupć neizbježni Ivano Balić , nanovo uskrsli Blaženko Lackovć te neuništivi Lino Červar ( shvatit ćete zašto mi je fotografija na naslovnoj slici, sa Linom, jedna od najdražih ), kreatori su TE DIVNE SPLITSKE NOĆI, mada ne bi pogriješili kad bi rekli, igrač splitske utakmice cijela je Hrvatska momčad sa svojim stručnim stožerom., a prvenstvo je tek započelo. Ne, ne znači da će Hrvatska biti prvak svijeta, makar je ovakvom igrom uvjerljivo prvi favorit prvenstva, nitko tako Španjolsku nije razbio valjda još od vremena Francisca Franka, to nas čini sretnim, to nas čini ponosnim, ovakvom igrom nitko nam nije ravan, barem ne u ovom trenutku, no u sportu je lakše osvojiti nego osvojeno zadržati, svaki novi dan, novo je dokazivanje. Sport koliko god mi šutjeli o tome, uvijek je znao probuditi poljuljani duh nacije, sport je bio melem za sve naše nedaće, za sve naše frustracije, slamka spasa i bijeg, makar nakratko, od surove stvarnosti. Ako i ne budu najbolji, znati ćemo da su dali sve od sebe, tko može zamjeriti Hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji na nesretnom ispadanju sa europskog prvenstva u nogometu od najvećih miljenika sportske sreće u povijesti nogometne lopte, od Turaka, tko može zamjeriti našoj košarkaškoj reprezentaciji što desetkovana raznim neopravdanim otkazima takozvanih vedeta naše košarke nije mogla dalje protiv jedne Španjolske, uvjerljivo najkvalitetnije ekipe starog kontinenta, na kraju tko bi mogao zamjeriti Červarovim momcima ukoliko ne uspiju u svom cilju, u pohodu na zlatnu svjetsku medalju, ako odigraju kao večeras, ako ostave srce na parketu ? Nitko, jer to je sport, na putu do vrha, neophodna je doza sreće, a mi ćemo i dalje navijati za njih, živjeti sa njima i kad « gube i kad tuku «, jer tako je to kad igra Hrvatska

srijeda, 21.01.2009.

" ŠTO JE OBAMA NAMA ? "

Zemlja slobodnih, Dom hrabrih



Hrvatska je danas sa pozornošću i određenom dozom zavisti gledala prema Americi...

Puno patetike, protokolarnih riječi, bilo je danas u glavnom gradu Sjedinjenih Američkih Država, no jedno ipak ne može biti dvojbeno, bio je to dan kada se stvarala povijest. Prvi Afroamerikanac izabran za predsjednika najveće sile svijeta sigurno je povijesni događaj, bezobzira na svu patetiku, bezobzira na uglavnom govor prepun fraza i demagoških poruka. Hrvatska je sa oduševljenjem i neskrivenom dozom zavisti gledala prema Capitol Hillu , prema glamuru i raskoši koju je svijetu ponudila današnja svetkovina demokracije u Washingtonu. Iako se radi o mjehuru od sapunice, Amerika grca u problemima, Amerika je pred recesijom, propadaju banke na izdahu snaga su nekoć giganti svjetske industrije, sve to danas bilo je u drugom planu. Barack Obama, 44. predsjednik SAD-a okružen svojim prethodnicima bio je zvijezda dana, velika su očekivanja, euforija će splasnuti, vrlo brzo Amerikanci će tražiti konkretne rezultate, ne tako davno i George Bush mlađi imao je plebiscitarnu podršku naroda, imao i sve prokockao. Desetljeće rata, preventivnih sukoba stvorilo je onu potrebnu kritičnu masu koja je na vlast dovela čovjeka koji mnogo obećava, ali zasada sve ostaje na obećanjima. Vrijeme će pokazati opravdanost ove euforije, krizma brzo ispari kao snijeg na suncu, djela su ono što određuju čovjeka a po djelima će Amerikanci i čitav svijet suditi na ovaj ili onaj način prvom Afroamerikancu u Bijeloj kući, ako ispuni samo dio očekivanja, 44. američki predsjednik ući će u sve povijesne almanahe, što mu od srca možemo poželjeti, zbog dobrobiti cijelog svijeta.

Iz današnje svečane ceremonije mi Hrvati možemo dosta naučiti, prije svega kako se voli domovina. Bili su tu svi živući prethodnici Baracka Obame, Jimi Carter, Wiliam Clinton, George Bush stariji, Geroge Bush mlađi, Republikanci i Demokrati, nije bilo razlike, Amerika nam je pokazala kako se poštuje institucija predsjednika. Sjetimo se što je učinio naš predsjednik nakon što je stupio na dužnost, sjetimo se ponižavajućih viceva, sjetimo se njegovog odnosa prema utemeljitelju Hrvatske države, sjetimo se i izvucimo pouke. Bezobzira na pogubno politiku Busha starijeg, Obama je smogao snage i rekao: " budimo ponosni na svoju prošlost, idemo u budućnost ", Amerika se neće odreći kontinuiteta, neće se odreći svojih bivših političkih lidera, kakvi god oni bili, upravo zato je Amerika kolijevka demokracije, srdačan pozdrav Obame i Busha to jasno pokazuje, kod njih je to pitanje političke kulture i ljudskog dostojanstva, sve ono što mi nemamo, Amerika je prezentirala danas. Znamo koliki je ponos Amerikanaca prema njihovim prvim predsjednicima, prema Georgu Washingtonu, prema Abrahamu Lincolnu, iako su oni za vrijeme svojih mandata uz pozitivne pomake učinili čitav niz propusta, obračunavši se na najsvirepiji način sa domorodcima, sa drevnim stanovnicima novog kontinenta. Amerika ima tradiciju, kao predvodnica u borbi protiv dva najveća zla dvadesetog stoljeća, fašizma i komunizma, to je jasno naglasio u svom nastupnom govoru naglasio novi predsjednik Amerike, kolijevka demokracije, zemlja u kojoj je sve moguće, zemlja u kojoj niti jednom građaninu, ma tko on bio, ne pada na pamet paliti svoju vlastitu zastavu, a najmanje se kasnije hvaliti time, o tome Hrvatska može samo sanjati, tim prije što smo na vlastitoj koži osjetili oba totalitarna režima od kojih toliko zaziru Amerikanci, kroz komunističku Jugoslaviju i Fašističku NDH, i nismo izvukli pouke, to je naša najveća nesreća.

nedjelja, 18.01.2009.

FOTO TINO ( 38 ) - Drugi rođendan Javno.hr, Saloon

U Saloonu portal Javno.hr proslavio svoj drugi rođendan

Od 20h ovog četvrtka u diskoteci Saloon na Tuškancu povodom drugog rođendana portala počeli su se okupljati uzvanici, gosti, novinari, političari, jet-seteri, zapravo ljudi iz svih slojeva našeg društva. U dvije godine Javno.hr izrastao je u jedan od najboljih portala u zemlji stoga je biti dio te proslave značilo stvar prestiža. U prepunom Saloonu okupili su se i kolegew novinari iz drugih redakcija u Hrvatskoj: sa HTV-a. Slobodne Dalmacije, Novog lista, Jutarnjeg lista... Bili su tu:

- Tomislav Židak, kolumnisti jutarnjeg lista, i jedan od najvećih živućih dinamovaca



-Ivica Đikić



-Robert Zuber, novinar HRT-a



- Nataša Škaričić



...kao i mnogi drugi...



Bili su tu i kolumnisti predvođeni sa Benjaminom Tolićem.





Glazbeni program otvorila je Simona Gotovac koja je ujedno bila jedna od najvećih zvijezda večeri.





Uz raznolike goste nije bilo moguće ne zabavljati se, a svemu tome pomogli su Suicide bar i TBF odličnom glazbom.







Svaka zabava ima svoje domaćine, a u ovom slučaju to su glavni urednik Tomislav Galović i zamjenica glavnog urednika Nataša Zečević, dvoje najzaslužnijih ljudi zbog kojih je ovaj portal danas dvije godine kasnije postao jedan od najrespektabilnijih portala u Hrvatskoj...





Nikako ne smijemo zaboraviti izuzetno simpatičnu i ljubaznu urednicu Javno.info Ivanu Stanković.



Osoba koja je ostavila poseban dojam na nas i s kojom smo se družili veći dio večeri jest Steve Cinik, rijetko simpatičan i druželjubiv čovjek, legenda javno portala sa sjanim osjećajem za humor..



Moj budući šef nije baš bio raspoložen za fotografiranje.



Na party je došao i Sandi Cenov, te Ivan Mitrović.( BIG BROTHER )





Uz zanimljive goste i besplatno piće i hranu vrijeme do ponoći proletjelo je u trenu, a nakon ponoći,kad se piće počelo naplaćivati atmosfera je postala još bolja, dakle tada se atmosfera doista zapalila... Karaoke su postale glavna zabava, a okušali su se zbilja svi, pa tako i fotograf Mario Ćužić.



















Mnogi ljudi u izrazito pozitivnoj atmosferi pridružili su se našoj proslavi..



Političari, Tojčić i Jelić, svi nasmijani, zaista sretni da mogu podjeliti ovu večer slavlja sa svima nama..





Umjesto zaključka, samo konstatacija, prije svega i najvažnije iskrena ljubaznost svih ljudi, od urednika do novinara, doista se nije pretjeralo kada se nakon prve godišnjice konstatiralo, javno ima najbolje ljude, a portala je puno, novinara još više, no ljudi je malo, sjajno je što od ponedjeljka pripadam tom društvu, kad su već i sada prihvatili među svoje, uživali smo.

četvrtak, 08.01.2009.

ZAHVALA UREDNIŠTVU JAVNO.COM

Želim se ovim putem zahvaliti uredništvu portala www.javno.com , na pozivnici ( bilo je to ugodno iznenađenje ) koju je uputilo mojoj djevojci prilikom proslave drugog rođendana ovog prestižnog hrvatskog portala. Ivana se u zadnjih mjeseci istinski puno trudila, kao malo koji novinar u Hrvatskoj popratila pregršt događanja, posjetila u nekoliko navrata Banske dvore, razna ministarstva, tvrtle, stoga ovu POZIVNICU držim statisfakcijom i podstrekom za njen dalji rad ja se u njeno i svoje ime zahvaljujem uredništvu tog portala na iskazanom povjerenju i časti. Vjerujem da će se ona uklopiti u prestižni svijet slavnih sa naše javne scene prilikom te velebne proslave. Hvala.

četvrtak, 01.01.2009.

FOTO TINO ( 37 ) - LUDA NOVOGODIŠNJA NOĆ U HOTELU I GRADU

Dugo smo " vagali " između tri opcije, želeći mirno a opet veselo dočekati Novu 2009. godinu, baš onako kako bi dvoje zaljubljenih ljudi i trebalo, biti više zajedno, poglavito u ovako svečanim trenucima. Razmišljajući između Top termi Topusko, hotela Westin i hotela Panonija u Sisku, ( hotel sa tri zvjezdice te skoro jedini pristojan hotel u ovom gradu ) na kraju je prevagnula činjenica kako je hotel Panonija uz doček od 350 kuna imao praznih mjesta, odnosno pansiona, to dvoje se poklopilo, stoga je to i presudilo, pansion po osobi stoji 480 kuna. Dakle kad sve zbrojimo 830 kuna po osobi, što je cijena koja je niža nego što bi ponudio Westin, no nešto više od toplica u Topuskom, naime sam doček po osobi u Topuskom stajao bi ns također 350 kuna dok sa druge strane puni pansion došao bi nešto više od 262 kune, opet po jednoj osobi naravno. Birajući nismo pogriješili iako to ne znači da bi na drugom mjestu bilo lošije ili bolje, stvar je relativna, ovisno iz kojeg kuta gledate. S obzirom da se Hotel Panonija se nalazi u samom središtu Siska, tek 40-ak kilometara udaljen od zračne luke Pleso i 50-ak kilometara od Zagreba, dosta je pristupačan eventualnim gostima.





Nakon povratka iz Velike gorice oko 20 sati stigli smo u hotel, najprije se smjestivši u sobu 105. na prvom katu hotela ( zapravo više bi se moglo govoriti o drugom katu s obzirom da je Panonije na uzbrdici, te na visinu prizemlja ), popili smo po piće te se nakon što je dočekao počeo pridružili ostalima.












Kako je uobičajeno za takve proslave, ( po prvi puta do sada proslava se održavala u dvije spojene sale zbog velikog interesa gostiju ) bila je to svečana večera, ples, svirka uživo, neizbježna novogodišnja tombola kojoj je glavna nagrada bila wellnes vikend za dvije osobe u hotelu Milenij u Opatiji. ( nagrada otišla jednom sisačkom paru ), posjetitelje je zabavljao Supernova bend, sastav koji na hrvatskoj glazbenoj sceni postoji od 1998. godine i uglavnom na svom repertoaru obuhvaća područja suvremene domaće i strane zabavne glazbe, tamburaških skladbi, evergrina, šlagera, ali i aktualne disco hitove. ( ovom prilikom moramo se zahvaliti, recepciji hotela, šefu sale, kao i direktorici marketinga na iznimnoj susretljivosti i pomoći prilikom fotografiranja )











Kako bismo imali što vjerniji prikaz novogodišnje noći odlučili smo se prošetati do gradske tržnice Kontroba gdje se kako smo već pisali održala središnja proslava i doček Nove 2009. godine, po izuzetno hladnom vremenu dobar broj Siščana ( nekoliko tisuća ) našao se na dočeku u organizaciji grada Siska, još tada bila to vedra iako vraški hladna, novogodišnja noć.









Građane je zagrijala grupa Feminem te Eni, Feminem nakon nekoliko svojih pjesama svom noćašnjem repertoaru pridodao je pjesme svih naših glazbenih zvijezda, recimo pjesma od Colonije, Plamen od ljubav napokon je prodrmala Siščane, baš ono što bi trebalo u ovako prohladnoj noći, istodobno kako se približavala ponoć Siskom su odjekivale pirotehničke detonacije, približavanjem ponoći, bližio se i tradicionalni veliki Sisački vatromet. Osim uobičajenih pirotehničkih atrakcija slavlje u Sisku proteklo je izuzetno mirno, dostojanstveno, a opet u ludoj atmosferi.

















Nakon 40-tak minuta odlučili smo se vratiti u svoju novogodišnju « bazu «, odnosno hotel koji je od tržnice udaljen dvjestotinjak metara, budući da smo napravili fotografije koje smo trebali i osjetili uz hladnoću i atmosferu koja je vladala vani u gradu, bilo je to više nego dosta.













Nova 2009. godina došla je kao nikad do sada brzo ( uz šampanjac naravno ), ide vrijeme dok se čovjek zabavlja, nakon ponoći odlučili smo se za povratak u sobu kako bi malo intimnije mogli proslaviti početak nove 2009. godine, baš onako kako smo planirali sa početka priče.





S obzirom da se sa balkona ovog hotela idealno vidi veliki sisački vatromet, vjerojatno najbolje od svih mjesta u Sisku jasno ukoliko niste na samom mjestu vatrometa ( mjestu proslave ) , bilo je idealno za fotografiranje, nekoliko fotografija ispalo dosta solidno, neke pak nisu.









Noć i ova kao mnoge novogodišnje noći proletjela je vrlo brzo, ali zato ostaju uspomene, što na kraju i nije toliko nevažno, dočekati novo ljeto sa osobom koju voliš, lijepo je iskustvo, upravo smo se tako i ponašali, što je dalje bilo? Ja ipak nisam Severina, pustite mašti na volju.