Ponukan primitivnim ispadima jedne isto takve kolegice ( rah...), želim vrlo jasno reći, sve slike i tekstovi na ovom blogu,
koji su autorizirani, dakle fotografije sa žigom i okvirom, bilo dobre ili loše, apsolutno su mojih ruku dijelo, drugim riječima fotografirane mojim " digitalcem ". Što se naravno može vrlo lako dokazati, iako primitivac ostaje primitivac ( odnosno primitivka ) bez obzira na količinu dokaza. Lijek za takvu vrstu bolesti jednostavno nije pronađen.
...bilo je kasno proljeće..svibanja 2005.godine...znate onu godina ima četiri puta po mjeseca tri ljepšeg od svibnja među njima ni...citat iz knjige robin hood...u to vrijeme već kojih mjesec dva poznavao sam jednu curu iz najstarijeg grada na našem jadranu iz ŠIBENIKA..zvala se IVANA...točnije iz jednog mjesta desetak kilometra od samog šibenika prema bilicama... DUBRAVA.. ...nedaleko nadvožnjaka iznad kojeg prolazi auto cesta dalje prema splitu..u ono vrijeme dubrava je bila veliko gradilište...radilo se na tom nadvožnjaku..radilo se i oko tunela..koji povezuje grad i dubravu...kako smo nas dvoje često razgovarali uvijek bi se u pozadini čula buka..od raznih strojeva..bušilica...bagera..i tako dalje...danas je sasvim drukčije..dubrava se promjenila i postale veoma lijepo mjesto nedaleko šibenika..
...da se vratim na priču...mi smo se upoznali...bilo nam je lijepo i krenuli smo skupa...bila je to neobićna veza u samom početku...ja samo neznam što to ima toliko prokletu u tom gradu..da cure jednostavno ne vole istinu a još manje iskrene osjećaje...možda je problem u vodi ili pak je ipak problem u meni...teško je opisati taj osjećaj..kad sam razgovarao s njom bilo je to..neznam..kako objasniti..kao da sam dolje na licu mjesta...bila je onaj autohtoni predstavnik dalmacije koju sam ja toliko volio...kako sam je ono zvao...LIJEPA PROTINAKĆI...imala je oći boja mora...boje dinama....početkom lipnja te godine...zapravo to je bio početak kraja...IVANA je bez znanja roditelja..svojih ukućana..sjela na autobus...i zadnjh 124 kune dala za autobusnu kartu..te krenula meni za zagreb...zapravo pobjegla od kuće...meni je bilo drago no bio sam i zabrinut...krenula je potraga..za njom..ivana je iskljućila mobitel..navečer...ko 22 sata...ja sam nazvao njenu mater..zapravo najprije ona mene plačnim glasom...i tek kad je razgovarala sa mojom materom...smirila se...mogu zamisliti kako su se oni dolje osjećali ne znavši di im je ivana...grozno je bilo...dali smo ijoj novac za kartu i IVY kako sam je tada zvao vatila se popodne drugog dana dolje...u svoju dubravu...tog trenutka mislio sam da sam je zauvijek izgubio...no nije bilo tako..ne još...opet smo se čuli...i krenuli skupa..samo ovog puta njeni su dopustili našu vezu...iako i prije toga...njena majka uvijek nas je bila podržavala barem mi se to ćinilo...i početkom srpnja mjeseca...starci su je pustili da dođe na nekoliko dana do mene...imali smo vlastiti stan...živjeli skupa tih par dana...ona bila domaćica a ja donosio hranu..haha...u našem malom stanu na četvrtom katu..sa velikom terasom.. ...bilo je i loših i dobrih trenutaka...opet je došlo vrijeme da krene natrag u svoj rodni grad...svaki puta kad bi odlazila osjećao sam gorčinu u ustima..samo ovog puta i ja sam otišao dolje..što se sve dešavalo nije toliko bitno..prvi kolovoz 2005....godine ponovo je pitala svoje dali bi mogla do mene..mater joj je dopustila..otac zabranio..ionako bio je uvijek strog prema njoj...opet je pobjegla...sa tek nekoliko kuna u džepu više od cijene karte..samo ovog puta zalutala je u krivi bus za PULU...tako da sam je čekao cijeli dan na autobusnom u zagrebu...kasnije sam shvatio da to lutanje i nije bilo toliko slučaajno..no nebitno nebih htio kvariti uspomenu...te večeri ostali smo do kasno u noć na kolodvoru u nekom kafiću..kao što možete vidjeti dolje u slici..
...lijepa...topla..kolovoška večer...mislim da smo tada jedini puta uživo dugo..dugo i iskreno razgovarali..ni prije ni poslije nismo to više nikad ponovili...nakon te večeri...krenuli smo za naš stan na četvrtom katu..sa velikom terasom...proveli nekoliko zajednićkih dana..u napetoj atmosferi..to više nije bio to...ne s njene strane..posvađali smo se..i IVANA...je otišla...sama i bez kune i osobnih dokumenata u džepu...vozio sam pored nje pazeći da barem sretno stigne do autobusa..iskljućila je mobitel i svojima se nije htjela javiti...bio sam zabrinut...kako bez kune proći 400 kilometara a odbija moju pomoć..bojao sam se da joj se što ne desi...odjednom sam je izgubio iz vida..nisam je više vidio u retrovizoru...tada nisam znao da je to ujedno i posljednjii puta da sam je vidio( figurativno rečeno,mislim u onom svijetlu )...javio sam i njihovima doma...nastala je zbrka...imala je isključen mobitel i nitko nije znao što se desilo...dolazila je večer...petak...dan domovinske zahvalnosti...svako malo zvali su me njeni roditelji i kroz plač pitali za nju...pretražio sam svaki pedalj autobusnog kolodvora i preko razglasa je tražio...pretražio sam svaki autobus koji je kretao za šibenik...no nije bilo rezultata...cijelu noć i subotu cijeli dan noseći njenu sliku pretraživao sam okolo pitajući ljude..pod konstantnim pritiskom njenih roditelja...koji me nisu zabrinuto prestali zvati...bio sam van sebe..bio sam u paklu..i umalo poginuo...naime potpuno iscrpljen...konstantno za voloanom...nisam vidio na pružnom prijelazu spuštenu rampu i udario sam u nju..odbio rampu..i nastavio voziti..za što sam naravno kasnije platio debelu kaznu...no spasio glavu...ali u tom trenutku nisam dvojio od zaustavljanja bio mi je važniji ivanin život...od auta i bilo kakve kazne i bilo čega...više nisam mogao došao sam kući da predahnem..nedjelja predvečer...dva dana prošlo...zovem njenu mater da joj kažem što je iako smo se stalno čuli...kad mi ona kaže citiram...dušo ivana je ovdje kod mene na rabu,samo mi je vrekla da ti ne kažem kako je stigla već u petak oko ponoći jer je htjela biti malo sama.....poludio sam..a ja gospođo...pa ja kao sumanut je tražim...vi glumite da je nema ipotićete me na traženje i dalje i dalje...ja se osjećam krivim zbog svega...ali njena mater ništa kao da je to ne dira..uživa sa kćerkom kod bake na RABU...dok sam ja prolazi pakao...nitko tko nije doživio takva dva paklena...vruća ljetna kolovoška dana te godine..ne može znati kroz što sam ja prošao...i kako sam se osjećao nakon što sam saznao da zapravo tražim nekoga tko se nije izgubio i tko je autostopom došao na rab još istog dana...teško je povjerovati...da smo nas dvoje još do prije neki dan zajednički planirali put na rab da tamo kod njene bake provedemo ostatak ljeta...vidio sam i prošao svašta..ali to je ipak bilo još i za mene neviđeno...mjesec dana kasnije..pokušao sam se na poziv njene matere još jednom naći sa ivanom i otišao sam u dubravu šibensku sa prijateljem...no međutim usprkos suzama lažnim njene majke ivana je počela histerizirati..tako da ja nisam ni izašao iz kola..okrenuli se u čudu i otišli...skandal do skandala...tek kasnije sam shvatio od nekih ljudi koji znaju tu familiju da je zapravo njena mater podržavala našu vezu iz razloga što je trebalo platiti telefonski račun od osam tisuća kuna kji je ivana potrošila na razgovore između ostalog i sa mnom...to mi je i sama rekla njena mater dok su bila lijepa zajednička vremena..da ako bih htio to platiti..eto oni bi mi bili vječno zahvalni...kako..zar tako da me natjeraju na suludu jurnjavu koju zamao glavom platih..od tog 30.kolovoza nikad više nisam .čuo njen glas...isam je vidio...samo sam čuo neke priče o njoj...možda bih jednog dana volio je sresti..kao poznanika...možda i prijatelja...vrijeme lijeći sve rane....pa i oprašta, ali ne zaboravlja....
Iako se radi tek o prvobitnoj akumulaciji kapitala, programeri će imati dosta posla, no startati će, mora startati jer ovakvo stanje u vrtualnom prostoru je nevjerojatno, da facebook agresori odlučuju o domoljublju, da " pedofili s Madagaskara " propovijedaju iskrivljenu istinu...DOSTA....
.....................
Opis bloga Koncerti,putovanja, doživljaji s putovanja i iz života, ljubavi-velike i male,ugodne i neugodne, ocjene svih gradova, mjesta,koncerata,
noćnih klubova - u kojima sam bio i u kojima ću tek biti, razgovori s poznatim i nepoznatim osobama, zvijezdama i zvjezdicama...Jednostavno,
sve...
DREAM MUST STAY ALIVE!
ponedjeljak, 26.01.2009.
GENETSKE PREDISPOZICIJE SAŠE BROZ
PUT DO ZVIJEZDA
Hrvatska uvodi novi način natječaja za atraktivne poslove, bilo u kulturi, zdravstvu ili sudstvu, sasvim svejedno, glavno da šljaka.
Hrvatska je svakim danom sve razvijenija zemlja. Umjesto transparentnog javnog natječaja kao do sada najbolji način pri zapošljavanju, poglavito na atraktivna radna mjesta, Hrvatska je uključila znanost kao nepogrešivu metodu definiranja sposobnosti čovjeka za obavljanje određenih funkcija u društvu, u pitanju je naravno genetika. Očito je novi smjer hrvatskom društvu diktirao znanstvenik svjetskog glasa, Miroslav Radman.
Genetički inženjering
Međutim ovo podneblje prakticiralo je genetiku kao metodu davno prije nego li su znanstvenici otkrili pravi smisao genetike i njenu primjenu u znanosti, odnosno u medicini. Oduvijek smo bili za dva koraka ispred svih, samo to zbog prevelike skromnosti nismo sami sebi, a onda i cijelom svijetu bili spremni priznati. Naš, običan priprosti puk, nakon drugog svjetskog rata predvodila je sve odreda genetski ( budući da tada Bog nije postojao ) predodređena vladajuća kasta, za primjer možemo izdvojiti nekolicinu uistinu obrazovanih, posebnim genetskim kodom obdarenih intelektualaca, zaista se radilo o pravim ljudima, na pravom mjestu, u pravo vrijeme. Jedan Milan Basta, kao intelektualac uvelike je zaslužan za smanjenje broja stanovnika u ondašnjoj državi, njegov ručni rad na Bleiburgu u suradnji sa ostalom intelektualnom elitom zaslužuje nagradu ako ne Nobelovu nagradu, ono bar Nobilovu, nema dvojbe da bi taj vrhunski genetički primjerak bio nagrađen spomenutom nagradom da je kojim slučajem na životu. I Dalmacija se može pohvaliti izrazitim kapitalcem, Ante Jurjević Baja svojom miroljubivom naravi i dobrodušnim ponašanjem zaslužio je status ikone čak i da nije imao genetičke predispozicije koje je imao, a svi znamo koliko je bio pismen drug iz Splita, načitan, pravi lumen među revolucionarima, tek danas otkrivamo svu raskoš njegovog prebogatog talenta, talenta kakvog nam samo besprijekorna genetika može dati. Nebrojena su priopćenja i zapovjedi koje je splitski lumen potpisao a tiče se između ostalih i njegovih sugrađana koje je toliko volio, da ih je oslobodio onoga najvrednijeg što čovjek ima, života. Brojne egzekucije diljem Dalmacije svjedočile su strahovitom talentu, ovaj često nepravedno osporavani mirotvorac seksualnim kloniranjem ostavio nam je u nasljeđe ponešto evoluiranog, onda i genetički naprednijeg, podobnijeg, Marina. Marin se nije snašao poput njegovog slavnog prethodnika u papirologiji te samim time nije postao slavni spisatelj poput njegova oca, ali zato Marin ima nepogrešiv smisao za glazbu, što nam je slikovito pokazao na početku Domovinskog rata, zanosno, oduševljeno pjevajući o Vardaru i Triglavu. Njegova pjesma nas je samo ostavila još više u uvjerenju kako se radi o genetički besprijekornom materijalu, budući da uz glazbu, odlično poznaje zemljopis, baš kao što bi intelektualac njegovih genetičkih preferenca trebao poznavati. Kad smo spomenuli dva vrhunska primjera genetičkog savršenstva i štovano pučanstvo ostavili u uvjerenju da nitko ne može biti bolji od njih, učinili smo to samo kako bi Vas zavarali, jer najveći sin naših naroda i narodnosti, posebna je priča. Reinkarnacija Bude i Isusa Krista, jasno samo metaforički, obzirom da ni Buda ni Isus nisu postojali za vrijeme njegova života, naime genetički nisu bili podobni ondašnjem savršenom, otvorenom društvu. Naravno radi se o Josipu Brozu Titu.
Dječak sa Sutle
Iako rođen savršen, dječak sa Sutle prema svom skromnom priznanju ( bio je skroman čovjek, bez velikih potreba, koje imamo mi obični smrtnici ) morao je još dosta toga naučiti. U mladosti se školovao za bravara, radio uspješno nekoliko mjeseci, te umalo završio školovanje. Njegov streloviti uspon na društvenoj ljestvici usporio je, ali ne i zaustavio, zatvor, u slobodno vrijeme nesvršeni bravar bavio se terorizmom, proučavajući eksplozivne naprave, kako bi bio spreman jednog dana preuzeti mesijansku dužnost za koju je rođen. Velikog čovjeka genetika je obdarila i neviđenim instinktom, stoga je svoje ionako nepotrebno školovanje ( tko je vido da se mora školovati osoba koja sve zna ) nastavio kod genetski još naprednijih ljudi, u humanom Sovjetskom savezu kojeg su u to vrijeme vodili humanisti kakvih se danas ne bi postidio ni Soroš osobno. Nakon školovanja Valter se vratio u za njega jedva prosječnu Jugoslaviju, sa ciljem da obrazuje priprosto pučanstvo ondašnje države. Nakon tisuće bitka, nakon velikih pobjeda kod Bleiburga i diverzantskih akcija na Golom otoku, Valter, sada Tito, uspio je civilizirati te genetički prilagoditi sve preostalo stanovništvo svoje države. Skroman kao i uvijek, nije se htio prihvatiti vanzemaljskog upravljanja zemljom, već je nakon svoje prerane smrti ( kad ode takav čovjek uvijek ostaje bol u duši, zebnja u srcu ) prepustio vlast genetički manje savršenim suborcima, odnosno drugovima, a oni mu uzvratili najboljom mjerom, izvršivši najbolji istraživački rad koji poznaje suvremena znanost, rad koji je dovršio jedan od njegovih najboljih učenika, genetički podoban, Slobodan Milošević.
U tunelu Saša Broz
Najveći sin naših naroda, ostavio je za sobom nepresušnu genetsku klicu, blistavo prezime obitelji Broz i danas svijetli u mračnom tunelu revolucije, tunelu u kojem je nekoć sjajila zvijezda, sjajila svaka, a naviše petokraka. U tom tunelu danas sjaji, punim sjajem genetički jednako tako savršena Njegova unuka, Aleksandra Broz, od milja zvana Saša. Svoj streloviti uspon zasigurno ne duguje prezimenu neumrlog vođe genetički savršenih likova druge polovice dvadesetog stoljeća, već vlastitim genetskim predispozicijama, odnosno znanju. Redateljica, intelektualka, svojedobno više nego uspješna ravnateljica ( prljava se politika usuđuje spomenuti da je bivša ravnateljica Broz potrošila 1,2 milijuna kuna na produkciju samo triju predstava, a to je čak 90 posto novca predviđenih za sve kazališne programe tijekom godine ) Istarskog narodnog kazališta ( a gdje drugdje, nije li Istra na primjeru Damira Kajina, jezgro novih genetski superiornih ljudi ). Sasvim je slučajno njena genetička superiornost došla do izražaja promjenom vlasti u Hrvatskoj od 2000. do 2003. godine, te je sasvim slučajno što je ta vlast u svojim određenim fazama genetički bila kompatibilna sa već spomenutim genetskim savršenstvom, neumrlim vođom revolucije. Kad uzmemo u obzir takvu povijesnu slučajnost jasno možemo razumjeti razloge vrtoglavog uspona Titove unuke koja se tih dana više pojavljivala u medijima nego Zdravko Mamić i Igor Štimac zajedno ( dvojica ljudi sa također visokim genetskim potencijalom ), bilo je to samo pošteno, a genetika sa takvim razvojem događaja nije imala nikakve veze.
