Treba pisati češće

Prije par dana sam se prisjećao svog posljednjeg ozbiljnijeg i dužeg perioda bez pušenja i shvatio sam da se uopće ne sjećam kako i na koji način sam prestao pušiti. Jedino što se sjećam je da sam koristio one žvake sa nikotinom, ali koliko dugo i kako sam se prešaltao sa cigara na nikorete, a onda izbacio i nikorete - toga dijela se ne sjećam. I onda govorim kolegici na poslu, šteta što to nisam negdje zapisao pa bih možda mogao to i ponoviti i pokušati ponovo.

Pa vjerovatno od kako sam počeo pušiti uz svaku cigaru gori i moja misao kako bih volio da mi to bude posljednja cigara i da više ne pušim. U petak, 1. juna oko 2 sata popodne sam izašao na ručak, kao i obično, sam. Naručim jelo, čekam 20 minuta i ispušim 2-3 cigare. Dođe jelo, pojedem, i opet ispušim 2-3 cigare. Jednu za drugom. Mrzim sebe i nije mi dobro. I razmišljam, ovo mora prestati...

Baš tada mi prilazi neki momak: "Mogu li se ogrebat za jednu cigaru?". Dajem mu cijelu kutiju i upaljač. On me gleda čudno, a ja mu odgovaram: "Završio sam s njima. Neću više da pušim.". Izađem iz restorana i kontam da li je to zaista kraj.

I evo 2 dana kasnije, nisam pušio i nisam čak ni koristio žvake sa nikotinom. Malo mi se muti u glavi, pomalo me i glava zaboli i sav sam razdražljiv, ali ne posustajem. Mislim kad sam mogao izdržati dva dana, idemo dalje. Jednostavno u glavi sam dobio neki klik koji mi govori "Ti ne moraš da pušiš" i koji me ohrabruje da nastavim sa svojom odlukom. Nadam se da ću uspjeti dalje.

Ono što mi je važno kod ove moje odluke jeste da me kolega ne navede opet da pušim kao što je to uradio dva puta do sada. On me je dva puta propušio u kafani i onda sam već od sutra bio pušač.

Kod pušenja nema jedne cigare, već nakon jedne si ponovo 100% pušač.

Pošto sam pušio mnogo, sada mi je sve malo fazzy u glavi. Imam neki čudan osjećaj na jeziku, malo sam i hiper aktivan, pa budem pravo razdražljiv i tako u krug. Uglavnom, ne smijem se predati. Zapravo i nije da sada ja patim nego mi je baš drago i osjećam se kao pobjednik!