Svake zime isto

Ljudi, ovako mi često padne na pamet da nešto napišem i zabilježim, ali zaboravim brzo.

U međuvremenu:
- prošla godišnjica mog prestanka pušenja;
- dobio sam dijete; :)
- kupio sam stan, jesam li to rekao već?

Sve u svemu, danas jedna mala zabilješka o drugarstvu.
Kako vrijeme ide, sve mi se više čini da je zapravo čovjek na ovom svijetu sam i da je zapravo porodica + roditelji jedini pravi drugari. Svi ostali odu svojim putem i nekako to drugarstvo nestane. Nismo se posvađali, ali se nekako raziđemo. Razlike između nas postanu sve veće, oni nerviraju mene, ja nerviram vjerovatno njih. Uglavnom, na kraju ostane taj potajni interes da imaš tu mrežu drugara/poznanika i neki socijalni pritisak eto da se vidite i da pijete kafe...

Drugarstva su nekad bila i jedan od razloga odnosno argumenata zašto ne tražim aktivnije posao vani, ali sada vidim da to nije dovoljno jak argument. Kad smo god toga, svake zime u meni se probudi želja za odlaskom, s tim što imam osjećaj da je ovaj put za stvarno. Angažovao sam se da završim magistarski i da i na taj način povećam svoje šanse.

Ključna prekretnica je bila kada sam uhvatio sebe da svaki dan vagam - da ili ne i onda sam zamislio sebe za 40+ godina da se kajem što nisam pokušao. Godine brzo idu, prije 10. godina je bila 2010. kada sam diplomirao. Tako će brzo doći i 40.

Ako uspijem da odem, super, ako ne opet neću žaliti jer sam učinio sve u mojoj moći da odem, ali nije se dalo.
Vjerujem u karmu i vjerujem da se nekako stvari poslažu polako i na vrijeme. Sporije je brže.