Neka igre počnu

U posljednjih nekoliko dana razmišljam da napišem post o kompaniji u kojoj radim, kulturi i dinamici. Radim tu godinu i kusur i mogu određene stvari sagledati iz nekog kritičkog ugla. Ipak, trenutno se i ne mogu sjetiti šta sam htio reći ali polenta je da mi izgleda da sam počeo primjećivati neke “glitches” u matrici za stvari smatrao potpunom istinom.

Danas sam imao sesiju sa kolegicom koja se bavi našim individualnim razvojem i saznao/potvrdio sam ono što ponekad i sam primjetim da mi fali autentičnosti - posebno u komunikaciji. Nedostatak te autentičnosti dovodi do toga da ljudi ne prihvataju moje ideje iako postoji dobra argumentacija. Onda me je to dovelo u razmišljanje - ko sam ja, koja je prava verzija mene? Kada onda još dublje razmišljam - djeluje mi da cijeli život zapravo živim život kamaleona i nastojim se kopirati i uklopiti. Kopirati tuđe paterne i onda ih primjenjivati u poslu.

Iskreno i sam znam da mi fali često kreativnosti i da za većinu stvari istražujem i tražim neke inpute, ideje i template kako da nešto odradim.

Pa hajde da probamo mene opisati onako realno:
Mislim da sam dobra osoba i da volim pomogati drugim ljudima, kolegama na poslu.
Volim ispunjavati očekivanja koje drugi ljudi imaju od mene.
Po prirodi sam vizuelac i volim da stvari lijepo izgledaju.
Introvertan sam.
Pažljiv sam i volim biti spreman.
Fokusiran sam da se stvari završe posebno što je moj dio odgovornosti.
Timski sam igrač i gledam zajednički cilj, a ne samo svoj.
Blage sam naravi
Fali mi nekad riječi da iskomuniciram šta mislim ili osjećam.
Fleksibilan sam.
Lako podliježem uticaju i teško donosim odluke.

Naredne sedmice bi trebali početi raditi na mojoj komunikaciji, stavu. Iskreno, pomalo me je strah toga, nisam siguran da ću uspjeti promijeniti sebe u tom smislu. Cijelo vrijeme o tome razmišljam i ovisno od raspoloženja mislim da ja to mogu, a onda kasnije opet padnem u neku depru. Vježbat ćemo u sigurnom okruženju i to je dobro. Neka igre počnu.