100

Nisam odavno pisao. Novi posao je mnogo drugačiji i u pravom smislu dinamičniji. Stalno se nešto dešava, a pošto se radi o velikoj kompaniji u glavnom postaneš jedan šaraf u mozaiku ljudi širom ove naše bivše Juge i manji dio iz drugih zemalja u svijetu i nekako samo vrtiš. Nije svaki dan isti, ali scope aktivnosti uglavnom jeste.

Drug je trenutno na odmoru u Bosni i kad god neko dođe iz Njemačke/Austrije/Švicarske u meni rasplamsa želju da idem odavde. To će se nadam se i desiti i nekako posao u ovoj firmi koja je veoma ozbiljna pokušavam iskoristiti kao odskočnu dasku za to jer ću imati priliku da radim i učim po aktuelnoj metodologiji PM-a, ali i raditi sa vrhunskim klijentima.

Mislim da većina ljudi zapravo ovdje nesvjesno ne vidi kolika je ovo rupa. I to ne bi bio problem da postoji određeni progres ili barem nada. Ne.
Za to nisu krivi samo političari, mislim da je njihova odgovornost samo projicirana stvarnost prosječnog Bosanca. Pri tome mislim na tu hroničnu letargiju i lijenost za uvođenjem bilo kakvih promjena u svom ponašanju još od davnina.

Krenut ću sa jednim primjerom koji je možda potpuno nerelevantan za tako bitnu odluku, ali pokazuje neki ustaljeni način ponašanja Bosanaca.

Bio sam nedavno na jednom svadbenom veselju - svaka svadba je copy/paste, samo se razlikuju gosti i redoslijed muzike. Mora tako - to je to. Može se na toj svadbi možda dodati neka interaktivnost osim standardne "specijalno od porodice XX evo ide nevjestaaa". Valjda nismo kodirani da razmišljamo, nego da ispunimo ustaljeni i očekivani običaj... Može se tu dodati možda neki kviz za mladence, malo od svega toga napraviti show jer su svadbe zaista postale biti pravo dosadne.

Nakon ovog primjera počneš razmišljati o drugim stvarima puno ozbiljnijim i vidiš da zapravo ovdje ljudi ne vole promjene hoće tu "slobodu" bezzakonja, nepravde i javašluka. Kako? Pa jednostavno čak će i trpiti nešto što vide da nije u redu jer će možda kroz neko vrijeme oni biti u sličnoj situaciji i da će činiti istu stvar. Tako da je to neki sistem ja šutim tebi, ti šutiš meni i to je dovelo do toga da danas kada pogledaš ovu zemlju kao da je stala u 60-im godinama. Ne samo infrastrukturno nego u glavama ljudi. Način odlaganja i tretiranja otpada je iz 60-ih - sve na jednu gomilu, nemoj molim te da se moramo mučiti i sortirati i reciklirati. Na izletištima obaveno da se autom može doći do šume ili jezera i upalit muzika iz auta da trešti i zapalit vatru gdje god ja hoću. Pričala mi je punica kako su se svi isčuđavali jednom Nijemcu što je nakon izleta kupio sve opuške koju su bacali tokom dana i sagledavali se "Ko je ova budala?".

Dalje, kada pogledate i te naše institucije i javnu upravu - i dalje je pušenje dozvoljeno svugdje osim u skupštinskim salama. Sve kancelarije zapuštene i zapušene. Grozno. Nisu političari tu krivi, tim ljudima koji tu sjede je to normalno i ne žele drugačije. Očigledno.

Obrazovanje - ista stvar. Čast izuzecima gdje učitelji i nastavnici zaista pokušavaju nešto napraviti i inovirati i ponuditi svojim učenicima bolje obrazovanje, sve ostalo je zakržljalo. Roditelji i učenici nisu ništa bolji. Ispranih mozgova kako idu u školu eto radi tog papira jer će im svejedno trebati štela i veza za posao.

Zdravstvo - o Bože. Skoro da se izvinjavaš što si se pojavio u nekoj zdravstevnoj ustanovi jer si jebi ga bolestan. Metode i tehnologije pristup zastario. Nažalost moja supruga nakon poroda je to tek shvatila šta su joj uradili i nismo još sigurni kakve će to posljedice imati. Grozno!

Ako neko mislim da taj "duh Bosne" još uvijek postoji (ako je ikada postojao) mislim da se grdno vara. Jedino ko voli ovo naše blato ili jednostavno voli taj štimung zemlje trećeg svijeta. Nedavno sam organizovao neko druženje povodom mog novog posla i pozovem neku malu ekipu na jedno lijepo mjesto iznad grada. Pita me žene koliko ćeš piva ponijeti pa reko 10-ak eto da se osvježimo kontam. Moja ideja je bila da na tom izletištu malo prošetamo, igramo fudbala, tenisa. Ma jok - Bosanci zasjeli piva za pivom, jedi, sjedi, donesoše neki zvučnik poče teška ćirilica da svira... Meni se smučilo od svega. Na kraju se sa svog veselja udaljim sa juniorom gdje je pijesak za djecu i tu smo se igrali većinu vremena. Hajde da je to bilo neko tako reći normalno druženje gdje se pije nego je ta neka priča na silu... Platim ceh za to. OK, rijetko nešto organizujem ako ne i prvi put. Izvolite gospodo i posljednji put.

I na kraju i te kafane su navikane. Možda je i dijelom i do mene ali ne vidim ništa spektakularno u toj muzici. Ne dotiču me te pjesme o nesretnim ljubavima, dolasku u grad sa sela i slične teme. Mogu komotno otići jednom godišnje i zadovoljit tu potrebu taman kad kao dijasporac dođem tokom ljeta.

Kao zaključak pogled u historiju dosta govori i o budućnosti. Nažalost, ova zemlja je osuđena na propast jer ljudi koji je čine nisu zaslužili da imaju svoju državu. Nisu jer i oni koji su u rovu bili zbog nje je sada pljuju. Pljuju je zbog sistemske korupcije, nepravde i čega sve ne, ali da imaju priliku da rade sa medom vjerovatno bi i oni uzeli koju kašiku.

Život u dijaspori mogu samo da zamišljam jer ga nisam doživio, ali koliko mogu da vidim dosta se svodi na to da se čovjek jako orjentiše na porodicu i da nemaš prijatelja posebno ne lokalaca, eventualno neko naš ili ljudi iz drugih zemalja. Na to se treba pripremiti i onda navići. Sigurno je ljepše biti u zemlji gdje govoriš svojim jezikom i gdje si svoj na svom, ali sve ostalo je haos.

Za sada dok ova korona ne prođe nemam nekih planova za traženje posla, taman i da magistarski završim, a poslije toga za godinu ili možda jače, idemo i u tu fazu.

Toliko za post broj 100. :)