28
četvrtak
lipanj
2018
Zasrao sam
Danas sam zapalio. Neka mi se ogromna nervoza stvorila i morao sam zapaliti. Dobro, nisam morao... Uglavnom, na poslu nešto sam bio baš nasekiran pa mi je bilo loše i eto, kupim, ispušim četiri komada i bacim ih. Vratim se u kancelariju i još zapalim 3 komada od kolege. Mislim da mi nervozu stvaraju žvake i presao sam ih kupovati. Uglavno, nastavljam kao da se ništa nije desilo. :D
Doduše, nešto me mori život generalno. Nekako sam u nekoj depri, bez smisla mi je sve. Život mi se sveo na završavanje stvari što privatno što poslovno bez nekog užitka. Radim da platim račune, da imam da jedem i to je to. Nije da ne mogu ja sebi još nešto priuštiti, nego ne znam šta bih. Ništa mi se ne da odnosno ništa mi ne pada na pamet da bih mogao raditi kao neki hobi. Najradije bih samo ležao u krevetu i gledao beskrajno TV, spavao, jeo i tako stalno. Jesam li ja jedini kome treba toliko malo? Možda mi fali ambicije, ali meni je to sasvim dovoljno. Baš sam jučer nešto o tome razmišljao kako razumijem ove ljude koji su kod roditelja godinama nakon završetka školovanja koji ne mogu da nađu posao. Što bi ga tražili? Ako su ovakvi kao ja, ništa im ne treba više, krov nad glavom, da ih neko hrani. Jesam možda dosta stvari vidio, prošao i ne vidim ništa što bi me motivisalo za dalje? U suštini, sada zapravo jedino što možeš jeste napraviti dijete, podići kredit i onda sebe natjerati da onda fakat moraš rintat za to dijete i stan. Postavlja se pitanje, a hoću li ja uopće dijete? Možda mi se ne da kupiti i stan? Ha? Možda je moja ambicija na nivou amebe, ali šta je problem? U posljednjih 10 godina, ala sam se naradio brate i isputovao, popio, ispušio... Jednostavno imam osjećaj da bih sada volio da negdje udaram štembilje do kraja života... i čak mislim da mi ne bi dojadilo, a nakon 8 sati sjedaljke i udaranja štembilja onda bih se izležavao. Bože, ako te ima negdje, uputi me.
komentiraj (0) * ispiši * #
21
četvrtak
lipanj
2018
20 dana
Prošlo je 20 dana i danas imam najveću krizu od kako sam prestao pušiti. Potpuno me je obuzelo i nije mi dobro. Razmišljam kako bih mogao uzeti samo jednu da me prođe ovo... Imam i ove žvake nikorete, ali neću. Tužan sam, depresivan, potišten, neraspoložen, bez ikakve motivacije za posao i najradije bih se vratio u krevet i ne bih radio ništa. Kolega u kancelariji puši i u velikom sam iskušenju da mu "ukradem" samo "jednu". Bojim se da bi to samo pokrenulo lančanu reakciju koju ne bih mogao zaustaviti i faktički bih bacio 20 dana ovog truda. Ne smijem to uraditi. Idemo dalje!!!
komentiraj (0) * ispiši * #
12
utorak
lipanj
2018
Dobro mi ide...
Mogu vam reći da mi dobro ide. Zakoračio sam u 12 dan nepušačkog staža. Sad se nešto sjetih jednog svog posta na facebooku kad sam objavio da ne pušim 80 dana. To je bilo vrijeme kada nisam 5 mjeseci aktivno pušio. Mislim da nisam pušio nikako pola od toga iznosa, a onda sam povremeno zapalio po jednu do dvije. No, nakon toga sam jednom zadesio se u kafani i propušio. Iz ove perspektive mislim da je to bio samo rezultat toga da samo ozvaničim pred svima da pušim, a prije toga sam se krio tu i tamo.
Prestajao sam i 2016. godine pred put u inostranstvo. I nisam pušio par sedmica prije puta, i nisam pušio tamo skoro dva mjeseca. Odmah dan nakon što sam sletio, vidio sam se sa prijateljem i tu sam zapalio i počeo pušit već od sutra ujutro. Logika je bila hajde samo ću jednu uz kafu i nakon jela međutim kako to obično biva, onda sam pio više kafe i sve je otišlo do vraga.
Također, dešavalo mi se da se osjećam tako jadno što pušim posebno u periodu kada sam imao paltu od 200 EUR. Užas. I krenem prema poslu i skupo platim cigare a jedem u pekari za 75 centi. Gdje mi je pamet bila... Ne znam kako tada nisam prestao pušiti. Iz ove perspektive mi sve djeluje tako lagano. Još sam pušio one neke ružne BAT cigare po hladnoći... Užas. Užas!
Najvažnije je ostati pribran i ni u kom slučaju ne popustiti. Najopasnije situacije su situacije pjanstva, pa kontam da prestanem i piti.
komentiraj (0) * ispiši * #
03
nedjelja
lipanj
2018
Treba pisati češće
Prije par dana sam se prisjećao svog posljednjeg ozbiljnijeg i dužeg perioda bez pušenja i shvatio sam da se uopće ne sjećam kako i na koji način sam prestao pušiti. Jedino što se sjećam je da sam koristio one žvake sa nikotinom, ali koliko dugo i kako sam se prešaltao sa cigara na nikorete, a onda izbacio i nikorete - toga dijela se ne sjećam. I onda govorim kolegici na poslu, šteta što to nisam negdje zapisao pa bih možda mogao to i ponoviti i pokušati ponovo.
Pa vjerovatno od kako sam počeo pušiti uz svaku cigaru gori i moja misao kako bih volio da mi to bude posljednja cigara i da više ne pušim. U petak, 1. juna oko 2 sata popodne sam izašao na ručak, kao i obično, sam. Naručim jelo, čekam 20 minuta i ispušim 2-3 cigare. Dođe jelo, pojedem, i opet ispušim 2-3 cigare. Jednu za drugom. Mrzim sebe i nije mi dobro. I razmišljam, ovo mora prestati...
Baš tada mi prilazi neki momak: "Mogu li se ogrebat za jednu cigaru?". Dajem mu cijelu kutiju i upaljač. On me gleda čudno, a ja mu odgovaram: "Završio sam s njima. Neću više da pušim.". Izađem iz restorana i kontam da li je to zaista kraj.
I evo 2 dana kasnije, nisam pušio i nisam čak ni koristio žvake sa nikotinom. Malo mi se muti u glavi, pomalo me i glava zaboli i sav sam razdražljiv, ali ne posustajem. Mislim kad sam mogao izdržati dva dana, idemo dalje. Jednostavno u glavi sam dobio neki klik koji mi govori "Ti ne moraš da pušiš" i koji me ohrabruje da nastavim sa svojom odlukom. Nadam se da ću uspjeti dalje.
Ono što mi je važno kod ove moje odluke jeste da me kolega ne navede opet da pušim kao što je to uradio dva puta do sada. On me je dva puta propušio u kafani i onda sam već od sutra bio pušač.
Kod pušenja nema jedne cigare, već nakon jedne si ponovo 100% pušač.
Pošto sam pušio mnogo, sada mi je sve malo fazzy u glavi. Imam neki čudan osjećaj na jeziku, malo sam i hiper aktivan, pa budem pravo razdražljiv i tako u krug. Uglavnom, ne smijem se predati. Zapravo i nije da sada ja patim nego mi je baš drago i osjećam se kao pobjednik!
komentiraj (0) * ispiši * #
