31

nedjelja

listopad

2021

Misli iz izolacije

Mama je dobila koronu i s obzirom da je ove sedmice sama kući, otišao sam kod nje i uradili smo testove i bili kod doktora. Za sada je sve na nivou manjih simptoma. Nadam se da će na tome i ostati.

Odlučio sam ostati kod mame i izolovati se tu dok se sve ne završi. Supruga radi sa klijentima i ne bih volio da nekoga ugrozimo jer izgleda da virus cirkuliše i kroz vakcinisane, a mnogo je starijih osoba koje su vakcinisane, ali su ipak završili na intenzivnoj.

Sinoć sam nekako posebno osjetio koliko mi je neobično bez nje i juniora. Nekako prazno, dosadno i razmišljam "O Bože, šta da radim sa ovim slobodnim vremenom". Kad smo zajedno, stalno hodamo za juniorom i uglavnom je sve po njegovoj volji. Baš mi je žao što se tako potrefilo da ne možemo organizovati ni njegov drugi rođendan. Prošle godine ja sam dobio koronu par dana prije rođendana, a ovaj put sam u izolaciji i vjerovatno ću se i zaraziti. Organizovat ćemo nešto krajem novembra kad je supruzi rođendan.

Druga tema koja mi se vrti posljednjih par dana je starenje. Iako još uvijek sebe smatram mladom osobom ipak nekako osjetim da starim i u duši i u tijelu. Vremenom se gubi ta mladalačka strast ili sam ja to dozvolio ili odlučio da bude tako - igrice, fudbal i sport generalno, kafane, muzika. Sve mi je to trenutno u nekom "meh" statusu. Da li je razlog što vremenom se javljaju nove odgovornosti ili jednostavno se u mozgu ti moduli isključe.

30

subota

listopad

2021

Ima napretka

Danas sam preletio postove u posljednjih par godina. Htjedoh napisati da se dosta stvari nije promijenilo, ali kad bolje razmislim ipak ima napretka.
1. Nemam više tih problema o upoznavanju smisla života. Nekako kad sam se oženio i dobio dijete jednostavno sam prestao razmišljati o tome.
2. Prestao sam pušiti.
3. Promjenom posla sam prestao odgđati stvari i mislim da tu imam pomaka jer je posao takav da ne daje prostora za odgađanje kao prošli.
4. Donekle sam počeo raditi na sebi - doduše ne na moju inicijativu, ali to se dešava i to je važno.

Ono što još uvijek šteka je taj prokleti magistarski i odlazak vani. Te dvije stvari uporno odgađam i uvijek pronalazim nešto važnijel. Evo novi projekat, evo dok ovo, evo dok ono... Ponekad se pitam što se tiče ovog odlaska vani, da li ja do zaista u dubini sebe zaista želim. Možda zapravo u dubini mene postoji strah i neodlučnost. Ipak, imajući u vidu svu ovu situaciju u zemlji iskreno žao mi je dozvoliti da ovdje dijete odrasta. Neću pisati detaljnije, ali gurat ću to sigurno.

Ono gdje je mali problem je što imam sve manje vremena. Kako je junior sve radoznaliji teško se može raditi nešto za laptopom kad je on budan, ali i to nije izgovor. Lijenost i odgađanje, ne bi me ubilo 90 minuta dnevno da se sklonim pa makar u WC i odradim šta treba a da se ostalo vrijeme igram s njim.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>