Danas sam preletio postove u posljednjih par godina. Htjedoh napisati da se dosta stvari nije promijenilo, ali kad bolje razmislim ipak ima napretka.
1. Nemam više tih problema o upoznavanju smisla života. Nekako kad sam se oženio i dobio dijete jednostavno sam prestao razmišljati o tome.
2. Prestao sam pušiti.
3. Promjenom posla sam prestao odgđati stvari i mislim da tu imam pomaka jer je posao takav da ne daje prostora za odgađanje kao prošli.
4. Donekle sam počeo raditi na sebi - doduše ne na moju inicijativu, ali to se dešava i to je važno.
Ono što još uvijek šteka je taj prokleti magistarski i odlazak vani. Te dvije stvari uporno odgađam i uvijek pronalazim nešto važnijel. Evo novi projekat, evo dok ovo, evo dok ono... Ponekad se pitam što se tiče ovog odlaska vani, da li ja do zaista u dubini sebe zaista želim. Možda zapravo u dubini mene postoji strah i neodlučnost. Ipak, imajući u vidu svu ovu situaciju u zemlji iskreno žao mi je dozvoliti da ovdje dijete odrasta. Neću pisati detaljnije, ali gurat ću to sigurno.
Ono gdje je mali problem je što imam sve manje vremena. Kako je junior sve radoznaliji teško se može raditi nešto za laptopom kad je on budan, ali i to nije izgovor. Lijenost i odgađanje, ne bi me ubilo 90 minuta dnevno da se sklonim pa makar u WC i odradim šta treba a da se ostalo vrijeme igram s njim.
Post je objavljen 30.10.2021. u 16:02 sati.