Korona i domovina

Korona je pokvarila mnoge planove i da vam iskreno kažem, pokvarila ovu godinu. Čovjek se više ne može ni čemu radovati jer si konstantno pod pristikom pandemije. Saznao sam da je daidža zaražen i da je u bolnici. Izgleda da ću ponovo morati raditi od kuće.

Što se tiče od planova iz prethodnog posta, od toga nema ništa. Čak razmišljam o tome, da li ja uopće želim da odem. Kad sve saberem, u prosjeku ja bolje/kvalitetnije živim nego što bi gore živio. U svojoj zemlji, sa svojim ljudima i roditeljima. Za sada imam lijep život zaista, ništa mi ne fali. Eh, sada, dolazimo do onog dijela do kada će to biti tako i to je nešto što čovjeka plaši kada vidi sve oko sebe. To je možda jedini dobar razlog pored slabog zdravstvenog sistema, ali i gore fali ljekara tako da je to slično.

S obzirom na koronu i izvjesnost da ću ovdje ostati još neki period odlučio sam trenirati mozak da se ne neriviram glupostima. Živa ograda u kvartu nije ošišana, šta da radim, uključit ću mod "jebi ga". Jest ružno, ali šta da se radi. Furamo prirodu.

Smeće je izbacano iz kontejnera i po pločniku se vuče. Jebi ga, dobro je, ne smrdi.

Nekulturna bagra - šta da se radi, nisu imali priliku ili nisu htjeli naučiti bolje. Sori. Tugi. Plaki. Za njih. Živjet ću svoj film i klonit se takvih.

Živim u jednom lijepom periodu svog života i želim u tome uživati. Bit će vremena za nerviranje, a može uvijek biti gore. Tako da...

Relax.