The Journey....

https://blog.dnevnik.hr/thejourney

petak, 29.08.2008.

Moje dvije godine u Irskoj

Jučer su mi bile točno 2 godine da sam doselila.

Nisam išla zalomiti tim povodom, nego se baš poklopilo da sam gledala Riverdance i bilo je stvarno dobro. Propustila sam ih u Hr, a i lani u Dublinu tako da sam ih sada vidjela tek prvi put.
Riverdance je prigodna predstava za dvogodišnjicu života u Irskoj, a show se još k tome zove The Journey... Ma, nisam mogla bolje pogoditi . Fascinirala me kondicija plesača i brzina pomicanja nogama.... Sjedili smo u prvom redu pa mi je sve još bilo impresivnije jer se stvarno izvrsno vidi kako plešu. Nešto nevjerojatno. Odmah su mi nabili grižnju savjesti na moje nebavljenje sportom. Lako im je jer me savjest zbog toga gricka već neko vrijeme. Od sutra moram redovito početi voziti biciklu! Živi bili pa vidjeli .
Bilo, kako bilo...osim koje kile više koju sam dobila u Irskoj u ove dvije godine (mislite da bi me savjest uspjela grickati da nisam? ), nemam primjedbi na svoj život. Naprotiv.
Meni je uobičajeno preispitivati se na razne godišnjice pa mi je jučer krenula kroz glavu misao: "Kako to da me uhvati tugica kad pomislim na situaciju u kojoj se vraćam u Hr i ostavljam Dublin? Ja toliko volim biti u Hr i zato i dolazim toliko često....". Odlučila sam srezati to filozofiranje u korijenima. Sad mi je lijepo tu. Posao je takav da dovoljno često i dovoljno dugo mogu boraviti u Hr, a i putovati drugdje što znači da ovog časa imam i ovce i novce. Onda nema smisla razbijati glavu s takvim razmišljanjem. Onog dana kad se situacija promijeni, odlučit ću što ću dalje. Tako sam se vratila na svoje optimistično razmišljanje .
Kad sam sjela pisati, htjela sam vam pokazati presjek mojih Irish times i koje su razlike od vremena kad sam došla na Otok....

...do sada....
...jer nije mi samo kosa narasla (sad sam skužila da svaki put kad preselim, pustim kosu ).
I još sam vam mislila pokazati moju Irsku. Mislim, ne onu iz vodiča, nego one slike koje ja jako volim. Npr. meni najdražu padinu........i meni najdraže stablo...
...ili grad prepun narcisa u proljeće....
To se pokazalo nemogućom misijom jer ima toliko toga što volim. Naravno, znate i sami da ima i onoga što ne volim, a to počinje s ružnim vremenom
No, zahvaljujući svojoj naravi, nastojim više misliti na lijepe strane budući da su one u velikoj većini.
Napraviti kratki presjek događanja u ove dvije godine, isto se pokazalo kao nemoguća misija iz čistog razloga što ne stane u jedan post. U krajnjoj liniji, zato sam i u zaostatku s pisanjem bloga (nemate pojma što vam sve još dugujem).
Zbog svega toga, odlučih samo staviti nekoliko sličica meni lijepe Irske....jer na kraju krajeva, i to je dio onoga što mi je uljepšalo boravak i nagnalo me da ostajem ovdje.
Duge pješčane plaže su predivne za šetnje....Posebno su mi prirasle srcu one s bijelim pijeskom. No, što se njih tiče, puno ovisi o tome što odluče plima i oblaci....
Kontrast pijesku i travi koja raste uz more je ona poznata irska obala visokih i strmih stijena.........a i nekih drugih, čudnih oblika...Kavagod obala bila, u šetnji se lako može susresti životinje koje nam u Hr nije uobičajeno sresti u prirodi....
Naravno, ima i onih na koje smo navikli. Ovca je životinja koju ćete prvu povezati s Irskom, ali ima i strašno puno krava za koje u Hr nisam navikla da imaju prednost na cesti i da mi naslone glavu na prozor od auta .
Irska nema pravih, mislim, visokih planina. Najviša planina, Carrauntoohil, je niža od Platka , 1038 m. Samo još druge dvije prelaze 1000 m s tim da jedna samo za 1 metar . Nevezano za visine, šetnje po planinama su lijepe...
Meni lijepa Irska su i šarene kućice.......a i Georgian doors u Dublinu.......u kojem iz dana u dan niču neka moderna zdanja.
Dublin je grad koji nudi puno zabave, a i naučio me nekoliko puta da kažem: "Nikad ne reci nikad" .
Mogla bih vam sada u nedogled pokazivati slike meni lijepe Irske prirode....
...i povijesne ostavštine,......ali ću se ipak zaustaviti ovdje jer nije sve u tome.
Mogla bih živjeti u savršenoj i najljepšoj zemlji u svemiru, ali sve ljepote ovog svijeta joj ne bi pomogle da u njoj uživam ako bih tamo bila kao Pale sam na svijetu i ako iz nje ne bih mogla na produženi vikend u Rijeku. Ljudi su ono što me veže za neko mjesto, ono što me tjera da se vraćam tamo gdje sam nekada puštala korijenje. Ja moram ostati u dovoljno jakom kontaktu s onima do kojih mi je najviše stalo da bih bila sretna. A u svemu tome, prokletstvo mog nemirnog duha je da želim upoznavati novo...
No, nekako vjerujem da postoji anđelić koji me u svemu tome čuva i sumnjam da se dosađuje promatrajući me .

- 16:37 -

Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.08.2008.

Rabarbara

Jeste li i vi nekada začuđeno gledali u recepte i pitali se što je i kako izgleda rabarbara? Ja jesam. Ne znam ima li je sada kod nas za kupiti, ali dok sam bila u Hr, nije je bilo. Ne smeta joj hlad i traži puno vode pa je jasno zašto je mi ne uzgajamo, a Irci su vrlo uspješni u tome. Kažu da joj treba dvije do tri godine da počne bujno rasti, ali da je inače jednostavna za uzgoj.
Rabarbara je povrće velikih zelenih listova i stabljike slične celeru, samo veće. Ima više podvrsta te biljke. Stabljikama boja varira od zelene do crvene i zelena boja ne znači da je nezrela. Listovi i korijen su otrovni, ali očito ne jako jer kažu da bi trebalo pojesti 5 kg lišća da se opasno otruje. Oprez nije na odmet pa se u dućanu mogu kupiti samo stabljike i one izgledaju ovako:

Atipično za povrće, upotrebljava se kao sastojak kolačima i jede s puno šećera. Friška rabarbara je jako kisela i nekako opora. Ja jako volim pitu s njom. Neki znanci su mi rekli da je samo prokuhaju sa šećerom i vodom i jedu tako, a ja se pitam kako bi taj sirup pasao u palačinkama .
Došla nam je iz Azije gdje su je koristili kao ljekovitu biljku. Navodno ima puno vitamina C. Englezima se pripisuje da su je počeli kuhati prvi u Europi tako da moram zahvaliti onima, na čiju kuhinju inače njurgam, da su potaknuli rasprostranjivanje ove biljke .
Prvo mi se dopala u kolačima, a onda sam se sjetila da bi se od nje morao raditi izvrstan džem. Naime, u Hr sam ljeti uvijek nakuhavala tone raznih džemova. Najdraži su mi bili od marelica, od višanja i mamin od smokava i naranče. Ovdje mogu nabrojati na prste jedne ruke kad sam vidjela marelice, višnje nikada, a mamin od smokava i naranača može raditi samo mama . Neki dan mi Sister kaže kako su napravili džem od bresaka, a dok smo pričale, Shogi je radio džem od marelica (Shogi je zakon). Uhvatila me tugica što nemam doma više svoje džemove samo zato što nema mog omiljenog džem - voća i onda mi se upalila žaruljica: Rabarbara!!! Kako se samo nisam toga prije sjetila?! Zahvaljujući Internetu, sve informacije je bilo lako naći i evo vam rezultata istraživanja u obliku večeras isprobanog recepta . Jednostavan je kao i svaki drugi recept za džem....ako ne i jednostavniji jer nema koštica. Napravila sam malu dozu za probu i ako volite kisele džemove....mmmmmm , a vidim po Netu i kombinacije s narančama ili jagodama. Opet mi trebaju prazne teglice .



Sljedeći korak je donijeti sjeme ili koji korijenčić da mama posadi u vrtu jer mi je malo nespretno nositi staklenke džemova u Hr... Nije baš kao put Zagreb - Rijeka
Dobro da sam kupila biciklu ako krenem u ova nakuhavanja .

- 00:33 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 23.08.2008.

Adare, najljepše selo u Irskoj

Da, tako se reklamira ovo malo seoce na zapadu Irske; the prettiest village in Ireland. I što jest, jest, stvarno mu je lijepa glavna ulica. Ove kućice sa slamnatim krovovima, thatched houses, okružene lijepim vrtićima i zgodnim detaljima mi izgledaju kao da su iz priče.
Nema se što puno pričati o tom mjestašcu, ali svakako bih ga preporučila kao lijepu stanku za ručak putnicima namjernicima kada idu južno od Limericka.

- 20:15 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

Navijanje na Olimpijadi

Tijekom ova 2 tjedna kad pričam sa sistericom, pola razgovora prođe o miljenicima, a pola o Olimpijadi. I više ne znam za koju od naših utakmica sam rekla da ću sigurno pratiti na Internetu jer je ni Irci ni Englezi neće prenositi, ali se sjećam kako mi je rekla: "Nemoj previše skakati .". Did you get the picture? Ja i doma kada naši igraju navijam vrlo aktivno. Tako je to bilo oduvijek. Moja Mia bi se svaki put bila prepala i počela lajati kad bih iskočila iz fotelje . Znači sada svi znate kako to izgleda. Međutim kada Blanka skače, potpuno sam mirna. Jedina naša sportašica oko čijeg nastupa se neću uznemiriti ni malo. Gledam ju čisto zato što volim atletiku. Gledala bih to nevezano ima li Hrvatska predstavnika ili ne. Ne poznam ženu, ali oduvijek imam dojam da glumi zvijezdu, ne volim ono vječno psovanje koje se može pročitati s usana.... Nikako mi ne 'prolazi' kao ostali naši sportaši. I kada pročitam kako je jedina naša sportašica koja nije odsjela u olimpijskom selu, to mi samo potvrdi mišljenje i onda mi je jednostavno antipatična. Ne znam, meni se to smještanje svih sportaša zajedno u jedno selo, čini dijelom olimpijskog duha. Super je sve što je Blanka postigla i svaka joj čast, ali ima i drugih koji su svjetski uspješni sportaši. Možemo krenuti od Balića pa na dalje. Ili npr. pogledajmo Janicu. Ta je pak postigla nešto nevjerojatno, ali je ostala jedno simpatično i jednostavno stvorenje. Tako se, na žalost, danas uopće nisam uznemirila. Bilo bi lijepo čuti hrvatsku himnu na Olimpijadi, ali moram priznati da mi je Tia simpatičnija. I zašto vam se žalim? Zato što ja jako volim navijati za naše i žao mi je kad se taj jedan put ne mogu uživjeti i to baš kad imamo šanse za zlato.
A sutra za one nesretnike, koji žive u zemljama koje prenose samo čudne sportove i ne mogu gledati prijenos rukometa na TV, ovdje će ga sigurno biti: 12 programa koji imaju live prijenos iz Pekinga. Držimo palčeve !

Update što se linka s prijenosom tiče: Vremena su, navodno, GMT, ali danas je sve pisalo da počinje 1 sat ranije. Mislim da je problem u tome što Kinezi nemaju pomicanje vremena u ljetnom razdoblju pa je sada razlika s GMT vremenom 7 sati umjesto, zimskih 8 (Kinezi su zona GMT + 8).
Kakogod bilo, provjerite negdje u koliko sati je po kineskom vremenu i za ove GMT krajeve oduzmite 7 sati .

- 14:27 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 20.08.2008.

Surfanje na valovima

Ne znam što da vam kažem, nego da probate...
Meni se čini fantastična zabava. Nije mi se dalo van iz mora. I to vam kaže netko tko je oduvijek mogao provoditi dane uz more i ne otići se kupati i netko tko nije ulazio u more ako mu temperatura nije bila iznad 20 stupnjeva, a vrijeme savršeno.
Da, kao što već rekoh, ovaj sam vikend otkrila surfanje koje me poučilo da nikad više ne kažem nikad.

Nije mi smetala ni kiša, ni temperatura mora 15. Ništa mi nije smetalo. Davno me nešto nije tako oduševilo.
I sad mi je žao da Dublin nije na zapadnoj obali gdje Atlantik udara jako. Sve je prazno do Amerike i zalet kojega valovi imaju ne može se usporediti s ovima istočno kojima smetaju i onaj drugi Otok, a onda i dragi nam kontinent.
Da se razumijemo, surfanje nije nimalo lako. Naprotiv. Treba biti fit i puno vježbati, ali bez obzira na totalni početnički nivo, zabavno je. Zabavno je i padati i ne uspjeti dignuti se, nego pustiti da te val odnese....,...a naravno, najzabavnije je održati se u stojećem položaju.
Kad mi je prvi put uspjelo, veselila sam se kao da sam osvojila Olimpijske . A nakon što jednom uspije, raste nestrpljenje u očekivanju pravog vala u nadi da će uspjeti još jednom. Lako je kad dolaze jedan za drugim, ali kada je more mirnije, nevjerojatno je vidjeti s koliko iščekivanja ljudi sjede na dasci i gledaju u daljinu kao da misle da će dozvati The Wave.
I onda kad se počne približavati, kreće panično namještanje, pedaliranje i ovako u početku, najčešće...

...pad za one koji se uopće uspiju dignuti . No, ne smeta...u moru je .
Pitate se kako sam se ja s onim negativnim stavom prema morima koja okružuju Otok odlučila krenuti u ovo? Firma nam je organizirala surfing&spa vikend u dijelu Irske u kojem još nisam bila pa se odlučih otići vidjeti kako je tamo.
Na kraju je završilo da sam umjesto u spa i na planinarenje, išla na dodatno surfanje.

Moja mama nekada kaže da mi u životu treba previše adrenalina. Ne znam, mislim da mi ga treba puno manje nego što ona misli, ali kad je more u pitanju, očito je u pravu . Uživala sam beskrajno i nadam se da ću ponoviti uskoro .
A u Sligo se moram vratiti i malo ga prehodati. To je još jedan lijepi dio Irske koji zove.

Update:
Evo DiSonanca, kao što obećah, samo za tebe 2 Irca .

A ja ostajem pri Johnnyju

- 00:33 -

Komentari (22) - Isprintaj - #

subota, 16.08.2008.

Nikad ne reci nikad

Svi koji me znaju, znaju za moju izjavu: "Uci cu u more oko Irske samo ako upadnem u njega". E, pa nikada ne reci nikada. Danas sam usla u Atlantik dobrovoljno . Dobro, imala sam odijelo, ali ono i nije bas nepropusno. I jedino sto mogu reci je da je bilo brilliant. Probala sam surfati i sada kuzim cijelu larmu oko breaking waves. Tko je na ovim obalama koje imaju prave valove, mora probati.
Zasjalo je nekakvo sunce pa idem malo vidjeti Sligo. Slikice i prica o ovome slijede kad se vratim u Dublin. Jedva cekam sutrasnji lesson. Irkinja na mom mjestu bi rekla: It's f......g brilliant, ali ja nisam Irkinja .

- 17:06 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 15.08.2008.

Možete li zamisliti našu vaterpolo reprezentaciju punu npr....Iraca?

Znam da ne možete . Nitko ne može . Ma, mogla sam staviti bilo koga drugoga u naslov za ovu temu, ali vaterpolo reprezentacija i Irci zvuči toliko nevjerojatno da nisam mogla odoliti .
Jadna sam ti tu na Otoku sa sportom.... ma prejadna .
Dok nisam počela raditi, Olimpijske bih provela ispred televizora. Kad su bile u Seoulu i Atlanti, budila sam se po noći da vidim neke utakmice. Sa Sidneyem si to nisam mogla priuštiti jer sam već radila, ali sam gledala štogod sam stizala van radnog vremena.
Ove godine sam prejadna .
Em se Kinezi upucavaju Amerima i namjestili raspored tako da ovi mogu gledati, em sam na Otoku kojem je ukus što se sportova tiče katastrofalan. Varijanta B je hvatati British programe koji jednako nemaju ukusa.
Danas su dok smo igrali rukomet protiv Francuza, prenosili nekakvo jahanje i rezime jutarnjih događanja . Jahanje . Ma volim konje, ali mi igramo protiv Francuza!!!
Međutim, i da se odem buniti na RTE (irski HRT) i kažem: "Oprostite, ali zašto niste prenosili handball na Olimpijskim igrama?", postoji velika vjerojatnost da dobijem odgovor: "Oprostite, ali handball nije olimpijski sport!". Sada se ne bih iznenadila kao što sam se prvi put kad sam čula takvu rečenicu . Znam da mislite da sam pukla, ali nisam . Irci imaju svoj handball kao što imaju i svoj football. O njihovim sportovima ću jednom drugom prilikom jer je to u pravom smislu riječi, priča za sebe. Samo ću vam reći da se irski rukomet igra u rukavicama (nije preneseno značenje ) i sličio bi squashu da imaju rekete.
A zašto sam krenula pisati? Zato što sam pročitala kako su nam stolnotenisači ušli u borbu za broncu. Bravo mi!
Ali vijest me u prvi čas totalno zbunila. Čitala sam na brzinu i vidim na početku kako smo razigravanje zaslužili nakon pobjede nad Kanadom. Pogledam dalje tko je igrao kako i vidim imena: Tan Ruiwu, Peng Zhang i Qiang Shen. Dignem pogled da ponovno vidim o kome čitam članak i potvrdim: Hrvatska - Kanada, a ovo su imena jednog Hrvata i 2 Kanađanina. I razumijem ja obje strane; Kina, nije zemlja iz snova pa mi je jasna volja za odlaskom, a što se mnogih sportaša tiče imaju i dodatni motiv. Kineza ima k'o Kineza pa ih puno jako dobrih ne dospije u reprezentaciju i ovo je izvrstan način da se dođe na Olimpijske. S druge strane, druge zemlje nisu Kina, ili ti, nisu Takvi majstori u stolnom tenisu pa jedva dočekaju da uspiju privući nekog Kineza. Ma znam da nije to jedini slučaj....nosila sam Arsenalov dres Matkiću samo zbog Eduarda.... Razumjela sam bila i Duju kada je skoro postao Katarac... Jasni su mi poticaji za takve poteze, ali se nekako bojim da bi s vremenom reprezentacije mogle sve više početi funkcionirati kao klubovi.... Ili možda neće? Možda će se ipak u profesionalnom sportu vrtiti dovoljno novaca tako da se većini sportaša neće trebati prodavati u druge zemlje, a novac bi trebao isto tako omogućiti da i reprezentacije budu što bolje.... Nadajmo se.
Zašto se bojim takvog scenarija? Iz sebičnog razloga prije svega, a to je da nikada ne bih mogla zdušno navijati za našu reprezentaciju krcatu stranih igrača (pa bili oni Irci, Kinezi ili Katarci) kao što mogu za naše brkate vaterpoliste . A obožavam gledati dobru utakmicu i navijati . No, ne vjerujem ni da je za sportaše jednak osjećaj nastupati pod svojom ili pod tuđom zastavom. Ili mene možda samo hvata neki vid nostalgije?

Ulaznice za London idu u prodaju 2011 .

- 00:11 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.08.2008.

Tradicionalna irska kuhinja / Irish Stew

Da vam na početku odmah pravilno postavim očekivanja ; najtanja knjiga koju posjedujem se zove "Irish Recipes", dimenzija je 12 cm x 17 cm (znači manja od A5) i ima 48 stranica uključujući sadržaj i konverzije mjera u metrički sustav.
Šalu na stranu, ima i debljih knjiga na tu temu, ali kojugod sam prolistala, imala je puno neirskih recepata. Oba ova otoka imaju lošu kuhinju i to je poznata stvar. Čudno je da baš ništa od francuskog utjecaja nije prešlo La Manche i onda došlo do Irske. Kad malo razmislim, nevjerojatno je da su tri nacije, carevi kulinarstva i po mom mišljenju, dvije od zemalja koje konkuriraju za najmonotoniju kuhinju, geografski jedni toliko blizu drugih, a kada zagrabite žlicom u njihove tanjure, izgleda kao da su na različitim planetima. Francuska kuhinja je nešto zbog čega znam da kod mene nema straha da ću ikada postati anoreksična . A foie gras je nešto zbog čega znam da neću dobrovoljno postati vegetarijanka .

No da se vratim mojim domaćinima. Nekada pomislim kako je skriveni razlog nekih viših sila za ovolikom imigracijom u Irsku, u stvari, taj da oni u dodiru s raznim drugim nacijama nauče fino jesti i kuhati . Proći će vremena dok se to dogodi, ali sada možda ima nade i za njih.
Prema dosadašnjim proučavanjima tradicionalnih irskih recepata, rekla bih da se sastoje od nekoliko osnovnih sastojaka: krumpir, janjetina, krumpir, govedina, krumpir, bakalar, krumpir, losos, krumpir, panceta, krumpir, kapula, krumpir, repa, krumpir, poriluk, krumpir, školjke, krumpir, pivo, krumpir, mrkva, krumpir, kupus i za kraj krumpir. Krumpir je sveti sastojak. Sada se više ne može dogoditi velika glad ako krumpir ne rodi kao u vrijeme 1845. - 1850., ali mi je nevjerojatno koliko ga se jede. Krumpir se jede uz sve. Čak i kada jedu pizzu, naruče pomfrit.
Tradicionalni recepti nisu čuli za neke začine egzotičnije od soli i papra.
Nema ni puno vrsta kolača, ali moram priznati da su im pite od jabuke i rabarbare jako ukusne. U stvari, ovdje se ne sjećam da sam ikada jela loš kolač; tradicionalni ili ne.

Jedan od najpoznatijih, ako ne i najpoznatiji, od tradicionalnih recepata je Irish stew. Jedan Dubliner mi je rekao da se kaže da je recept za njega "janjetina i povrće koje ti je ostalo od prethodnih dana". Neki drugi se ne slažu s tim i diskutiraju o tome što je pravi Irish stew. Mene priča podsjeća na priču o našoj pašticadi za koju će se dovijeka voditi rasprave koji je onaj najbolji i pravi recept. Ma svaki je na svoj način dobar, ali ja znam koji je meni najdraži i kako je radim .
Što se recepta za Irish stew tiče, čini se da se svi slažu da mora imati janjetinu, kapulu i krumpir i da one varijante s govedinom i Guinnessom, nisu pravi Irish stew. Neki u ona tri sonovna sastojka, dodaju i drugog povrća kao što je mrkva, grašak, pastrnjak ili repa, ali ono je osnova. Sve u svemu, Irish stew je janjetina u šugu s krumpirom i možda još nekim povrćem.
Evo vam recepta pa da vidite o čemu pričam.


Kao što vidite, jelo je iznimno jednostavno. Takva je tradicionalna irska kuhinja.
A meni će moja pašticada ipak uvijek biti draža .

- 00:50 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.08.2008.

Kulturološke razlike 4 / Perhaps they are in the woods :-)

Da završim za neko vrijema s kulturološkim razlikama. Sigurna sam da ću se vraćati na tu temu kad opet ne budem razumjela nekakvo klimanje glavom .
Vidim da ne treba otići u daleke nam zemlje da se nađu bitne razlike....Što sam dulje vani, bolje razumijem onu poslovicu koja kaže da je najbolje naći nekoga iz svog sela. Svi mi nosimo u sebi jako ukorijenjene tragove odgoja i okruženja u kojem smo odrasli. I kolikogod osoba bila otvorena i tolerantna prema drugačijim ponašanjima, ne može jednostavno shvatiti njihovu dubinu na prvu i bez nešto objašnjenja i razmišljanja. Ne radi se tu samo o razumijevanju akcija, nego i o razumijevanju reakcija. Pod reakcijama, mislim na onaj govorni dio, na one izraze, rečenice, komentare koji nose priču iza sebe; "Dvaput je dvaput", "A možda su u šumi" i slične. Kad si okružen onima iz svog sela, zna se i porijeklo rečenice i što to znači. Bilo koji stranac (osim zakonitog jedne riječanke u Dublinu, ali to se ne računa ) će me blijedo pogledati ako kažem: "Perhaps they are in the woods!" . Znači, ako i kažem tako nešto, da bih objasnila, moram dodatno ispričati vic. Za "dvaput" ću krenuti s "Pitali Muju..." i već ću tu stati da objasnim tko je Mujo. Dok objasnim, zaboravila sam zašto sam uopće rekla išta....
A i pitanje je koliko su strancima neki vicevi o Muji i Fati zaista smiješni.

Kolikogod nekada te razlike otežavale komunikaciju, toliko su i zanimljive. I u krajnjoj liniji, niti smo mi, niti su oni savršeni i sigurno, jedni od drugih možemo naučiti i prihvatiti nešto pozitivno i pri tome ostati svoji.

Kakvi smo, takvi smo....

- 08:07 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 06.08.2008.

Kulturološke razlike 3 / Pretežno o Ircima

A red je da napišem nešto i o mojim domaćinima . Mislila sam u naslov staviti Pretežno o Ircima - 1, a onda sam se sjetila da sam ih već imala za temu. I iako je prošlo skoro godinu dana od tog posta, još uvijek nisam sigurna, imaju li previše povjerenja i misle da su ljudi, općenito, pošteni ili je u pitanju nešto drugo. Kakogod bilo, u tome jesu drugačiji od nas.
Veseli i otvoreni?
Kad sam selila, bila sam uvjerena da smo strašno slični Ircima. Sada uviđam razlike. Oni glase kao otvoreni i veseli ljudi. Veseli i za zabavu jesu bez daljnjega i to više nego što smo mi. Otvoreni jesu isto tako...do neke mjere. Ne vjerujem da se ovdje mogu naći postovi kao kod nas u kojima će se žene žaliti kako navečer vani muški teško prilaze i tako to.... Ovdje se razgovor započne vrlo jednostavno. U tome jako pomognu puno veće količine pive nego što se kod nas piju, ali, i van pubova i zabave, ljudi u Irskoj vam se vrlo jednostavno obrate i počnu pričati. No, rekla bih da su iznimno otvoreni na ovom površnom nivou razgovora..... neki drugi, dublji nivoi su puno uvijeniji. Znam vjerojatno životne priče svih taxista koji su me vozili na/s aerodroma (onda imaju dovoljno vremena ), ali čuti od nekoga onako otvoreno mišljenje o nekoj osjetljivijoj temi bez puno ispričavanja i pokušavanja ublažavanja, čini mi se jako teško.
Prepristojni Irci i Englezi
Iskreno se nadam da nijedan Irac neće pročitati sljedeću rečenicu jer mi Green Card neće više nikada biti produžen, a o mogućem državljanstvu da i ne govorim. Zato ću reći jako tiho: U nekim stvarima su mi vrlo slični Englezima, ali samo u nekima što nije čudno s obzirom na blizinu i osamstogodišnju okupaciju.
Evo dijela jednog razgovora kojeg sam vodila s Englezom i Irkinjom na temu korištenja riječi kao što je molim. Rekla sam da mislim da su i jedni i drugi too polite. On me začuđeno pitao: "Kako netko može biti prepristojan?". Može. Ne morate 33 puta u rečenici ponoviti please. Jednom je dosta, a nekada i previše . Irkinja se odmah grohotom nasmijala i rekla da sam 100% u pravu, a Englez je kratko i staloženo razmislio i isto se složio da nekada stvarno pretjeruju.
Mi puno manje govorimo molim nego Irci, a pri tome nismo nepristojni. Postoji način lijepog pitanja i bez molim. Što fali lijepom: "Bi li mi mogao dodati....?". Ništa.
I kada se govori naredbodavno, oni će pitati: "Bi li, molim te, mogao napraviti to i to?"... Sjećam se jednog objašnjanja kako se naredba piše u obliku lijepog "pitanja" ; rečenica "Bi li, molim te, mogao napraviti to i to" neće imati na kraju upitnik, nego točku. Je li to zaista pravilo, ne znam, ali to je ono što sam čula .
Bez obzira na mišljenje da možemo biti pristojni i bez puno moljakanja, odlučila sam se prilagoditi da oni mene ne bi smatrali nepristojnom i počela sam svako toliko ubacivati u rečenicu, please, excuse me i sorry . Nije to ništa loše, naprotiv, ali je drugačije i treba se naviknuti. Da shvatite koliko se to ukorijeni, ispričat ću vam jednu crticu. Ušla sam u autobus puna vrećica iz shoppinga tijekom rasprodaja. Osjetila sam da sam udarila u neku stolicu sa strane. Kako sam je već bila prošla, znala sam da nitko tamo ne sjedi, ali sam se svejedno čula kako izgovaram "I am sorry." .
Nepristojna Irkinja
Međutim, kolikogod Irci bili u govoru polite, to ne mora značiti da će se u istom tom trenutku dok govore prepristojno, jednako tako i ponašati. Ovdje mi se dogodilo, nešto što u Hrvatskoj ne mogu zamisliti. Sjedila sam u kafiću i čekala prijateljicu. Bilo je sunčano i svi stolovi su bili puni. Prišla mi je gospođa od svojih 50-ak godina i superpristojno pitala: "Oprostite, je li slobodno ovdje?". Ja sam odgovorila: "Nije, čekam prijateljicu.". Gospođa je mirno sjela i krenula čitati novine. : "Rekla sam da nije slobodno.". Znate što mi je odgovorila? "Čula sam, ali sada je nema pa ću sjesti." . Govorila je tečnim irskim koji se ne može zamijeniti za nijedan drugi naglasak.... Na stolu do je bila još jedna slobodna stolica pa se nisam zamarala....Što ću se natezati....radije uživam u suncu.
Ono što hoću reći je da prema našim mjerilima ta pristojnost, u ovakvim situacijama, u stvari, prikriva što osoba misli. Ona pita iz pristojnosti, ali ju odgovor ne interesira. Pita jer je pristojno pitati, a njezino ponašanje je gore nego da je došla niotkuda i samo sjela.
Kod nas je puno lakše prozrijeti sugovornika. A možda ljudi u raznim narodim imaju neke skrivene mote po kojima razumiju jedni druge bolje....ono kao što psima i mačkama mahanje repom ima suprotno značenje?
Ljubazni
No, jedna stvar im se mora priznati, vrlo su ljubazni i ako pitate nekoga na ulici nešto, teško mi je zamisliti da vam neće pomoći. Imam priča od toga da je jedna žena pratila moju sistericu dio puta da joj pokaže gdje je to što je tražila, meni je jedna druga ponudila da zovem s njezinog telefona kuću koju sam tražila za najam.....

Jedan mali prijevod
Nemojte krivo prevesti pozdrav: "Hi, love!" (Irci to izgovaraju "lov", s kratkim o pa se ne čudim ako mnogi nestanovnici Otoka to ne shvate ). Nitko vam s tim ne izjavljuje ljubav... to je onako, njima sasvim normalan pozdrav . Inače, vole oni ljubovanja. A tko ne voli?

- 00:14 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.08.2008.

Kulturološke razlike 2 / Indijci

Ugovoreni brakovi
Poznam ovdje 2 para, Indijce kojima su brakovi ugovoreni.
To je nama nešto nepojmljivo, ali tamo je nešto najnormalnije. Pričali smo jednom o tome i malo su mi objasnili. Jedni i drugi su sličan, liberalan, slučaj. Roditelji su im dali vremena do oko 25. godine da nađu nekoga po svom izboru. Kako se to nije dogodilo, dogovorili su im brak s osobom sličnog porjekla. Upoznali su ih i onda su se neko vrijeme viđali, jednako kao što se i mi viđamo kad smo u vezama . Mogli su odbiti brak da su htjeli iako se to ne može u svim obiteljima. Nakon godinu dana su se vjenčali.
Kad promatram ove s kojima sam prijateljica...neke sitnice u odnosu...jednostavno mi djeluju sretni. A ne vidim razloga zašto se ne bi i zaljubili ako su ih roditelji upoznali . Pametni su, simpatični, vole slične stvari, proputovali su svijeta i razumiju se....Ona je odvjetnica, on je konzultant u IT-u i žive dobro.
Nema puno razlike između onoga kad te prijatelji upoznaju sa savršenim i ovoga ako stvarno smiješ odbiti brak. Ali ako ne smiješ odbiti, to je onda strašno.
Drugi par ima sada 8-mjesečnog sina. Nisam prijateljica s njima. To su mi znanci koje ponekad sretnem. Muž je bio prisutan kad se raspravljalo o ugovorenim brakovima. Netko ga je pitao: "Jesi li sretan?". On je odgovorio: "Pola moje sreće čini moja osobna sreća, a pola, sreća moje obitelji koja je ovo željela. Jesam.". To je, u potpunosti, razlika u odgoju i filozofijama u odnosu na nas.

Značenje klimanja glavom u raznim smjerovima
Druga crtica me i dan danas nasmije kad je se sjetim.
Imali smo tjedan dana nekakvih prezentacija i sastanaka vezano uz projekt na kojem sam sada i skupili se u Xiamenu . Jako bitno mi je bilo da Indijac, S. koji je u tom trenutku bio relativno novi na projektu, pohvata naše ideje. Kadgod bih nešto objasnila, on nije imao pitanja, ali bi na kraju klimao glavom desno - lijevo, ono kao kad mi nismo baš sigurni....naše klimanje za tako - tako... Nakon prvog dana, kolega Englez koji nije bio tamo me pitao na telefon kakav mi se čini S. Ja sam sva razočarana rekla da mi se čini da ništa ne razumije u potpunosti, da se boji pitati dodatna objašnjenja i da mu se ništa što sam pokazivala ne sviđa, ali vidjet ću sljedećih dana. ¸
Drugi dan pitam još češće nego prije je li sve jasno i ima li pitanja, ali od njega nikako da izvučem nešto iako je i dalje nastavio pokazivati s glavom tako - tako.
Došao je i treći dan i ja sam već bila očajna. Nikada mi se nije dogodilo da netko baš ništa ne razumije i da je toliko negativno nastrojen, a on nakon 5. dana jednostavno MORA sve kužiti....
Odlučila sam ga direktno pitati što mu se čini loše. Na kraju jedne prezentacije kad mi je opet tako - tako kimnuo, rekla sam pred svima uz osmijeh od uha do uha: "S., dovodiš me u očaj. Vidim sve ove dane da nisi uvjeren da je ovo što vam pokazujem dobro i očito ti se nešto ne sviđa, ali nikako da mi kažeš što. Želiš li, možda, da raspravimo dodatno o nekim dijelovima? Možda mi ne vidimo nešto što je bitno." Kaže on: "Ne, sve je u redu. Mislim da je dobro." U tom trenutku bih se bila najradije rasplakala. Nikada mi do sada nije bilo tako teško prodrijeti do nekoga. Što sada? Možda je čovjeku neugodno pričati ispred puno ljudi iako si to na poziciji na kojoj je ne bi smio dozvoliti...Već sam imala u glavi varijantu B kako ću hitno organizirati sastanak s njim na samo, no prekinuo mi je misao glasni smijeh jedne Australke: "Znam zašto tako misliš! I meni se dogodila ista stvar kad sam prvi put držala tečaj u Indiji. Bila sam uvjerena da me ništa ne razumiju. To tako - tako klimanje je njima YES!". Tad sam umrla od smijeha: "Znači, ti si sve ove dane zadovoljan s ovim što vidiš, jasno ti je i nemaš dodatnih komentara na ovo što ostali kažu?". Kaže S. uz tako - tako klimanje glavom: "Da, sve je u redu." .
"S., sad mi, molim te, pokaži kako klimneš kada kažeš ne ". To je jednako kao kod nas - -

- 13:48 -

Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.08.2008.

Kulturološke razlike 1/ Od sutra sam "slobodna" u Irskoj

Danas sam prvi put u Dublinu vidjela žene u burkama.
U stvari, jedna je bila žena, a druga dijete. Pitate se kako im znam dob kad su potpuno prekrivene. Sjedile su u autobusu preko puta mene, a o dobi sam zaključila prema rukama i ponašanju. Žena je bila s petero djece; 2 sina i 3 kćeri. Dečki su bili obučeni u hlače i majice kratkih rukava. Najstarija curica je nosila burku, druga je imala po mojoj procjeni možda nekih 7 - 8 godina i imala je samo veo, ali joj se cijelo lice vidjelo, a treća od nekih godinu i pol - 2 je bila obučena kao sva naša djeca - traperice, sandalice.... Kad sam u pretežno muslimanskoj zemlji i onda mi se burka čini upečatljiva, ali ne ovoliko koliko u Dublinu. Određeni, mali broj žena nose veo, ali ovo je, zaista, prva burka koju sam vidjela.
Što bih ja da se preselim u zemlju gdje sve žene ili nose burke ili barem veo? Pa ja bih se, vjerojatno, jednako oblačila samo da mi o tome ovisi hoće li mi glava ostati na ramenima. U protivnom bih se oblačila kao i doma.....
Kad vidim tako obučenu ženu, prva reakcija mi je osjećaj sažaljenja. A možda ona sažalijeva mene što radim, a ne peglam tuđe kartice ? Šalu na stranu. Nizozemska je svojevremeno htjela zabraniti nošenje burki pa su neke žene prosvjedovale. Jesu li one toliko navikle na to od djetinjstva pa se ne bi osjećale dobro drugačije ili je u pitanju nešto drugo? Što bi ova žena izabrala da može birati kako da se oblači? Ne mogu zamisliti da bi izabrala burku, ali to je viđeno iz perspektive nekoga tko je odrastao u Hrvatskoj... No, kad odrasteš u svijetu gdje je to normalno, stav je sigurno puno drugačiji. Hm...stav...to je nečije razmišljanje i ponašanje, a smije li žena koja se mora sakriti dok hoda po svijetu imati svoj stav? Iz moje perspektive gledano, nošenje burke je pokazatelj neslobode, a iz njezine....tko zna što.... No, da je imala izbora u djetinjstvu, vjerojatno bismo sada bile puno bliže po razmišljanju.

Rekla sam da bih da živim u zemlji gdje žene nose burke, pokušala proći s europskom oblekom. Da, ja sam uvijek za slobodu izbora na prvom mjestu. No, s druge strane, mislim da je, u najmanju ruku, pristojno, prilagoditi se načinu života koji je uobičajen u zemlji u kojoj živiš. Lako je to reći i napraviti u Irskoj s kojom nam kulturološke razlike nisu toliko izražene, ali vjerojatno bih zastupala potpuno drugačije ideje da mi netko pokuša zabraniti ono što ja smatram osnovnim slobodama.
U ovom jako višenacionalnom okruženju čovjek se susretne sa svime i svačime i to mene jako zabavlja. Dobro je i zanimljivo upoznati druge kulture i običaje... poznavanje nas čini tolerantnijima.

Da, a što se moje osobne slobode tiče, sutra postajem slobodna u Irskoj .
Od 4.8.2008. me Green Card više ne veže za firmu jer s tim danom odrađujem godinu dana u firmi nakon što mi je dobavila Zelenku (takav je zakon). Ma neće se ništa promijeniti. Nemam trenutne planove o promjeni posla, ali osjećaj je dobar. Moj jedini teret neslobode je bio da sam znala da ne mogu jednostavno dati otkaz u firmi s kojom sam zadovoljna i u kojoj nisam razmišljala o davanju otkaza. Stvarno izgleda smiješno u usporedbi s nošenjem burke.

- 22:07 -

Komentari (6) - Isprintaj - #