Da završim za neko vrijema s kulturološkim razlikama. Sigurna sam da ću se vraćati na tu temu kad opet ne budem razumjela nekakvo klimanje glavom .
Vidim da ne treba otići u daleke nam zemlje da se nađu bitne razlike....Što sam dulje vani, bolje razumijem onu poslovicu koja kaže da je najbolje naći nekoga iz svog sela. Svi mi nosimo u sebi jako ukorijenjene tragove odgoja i okruženja u kojem smo odrasli. I kolikogod osoba bila otvorena i tolerantna prema drugačijim ponašanjima, ne može jednostavno shvatiti njihovu dubinu na prvu i bez nešto objašnjenja i razmišljanja. Ne radi se tu samo o razumijevanju akcija, nego i o razumijevanju reakcija. Pod reakcijama, mislim na onaj govorni dio, na one izraze, rečenice, komentare koji nose priču iza sebe; "Dvaput je dvaput", "A možda su u šumi" i slične. Kad si okružen onima iz svog sela, zna se i porijeklo rečenice i što to znači. Bilo koji stranac (osim zakonitog jedne riječanke u Dublinu, ali to se ne računa ) će me blijedo pogledati ako kažem: "Perhaps they are in the woods!" . Znači, ako i kažem tako nešto, da bih objasnila, moram dodatno ispričati vic. Za "dvaput" ću krenuti s "Pitali Muju..." i već ću tu stati da objasnim tko je Mujo. Dok objasnim, zaboravila sam zašto sam uopće rekla išta....
A i pitanje je koliko su strancima neki vicevi o Muji i Fati zaista smiješni.
Kolikogod nekada te razlike otežavale komunikaciju, toliko su i zanimljive. I u krajnjoj liniji, niti smo mi, niti su oni savršeni i sigurno, jedni od drugih možemo naučiti i prihvatiti nešto pozitivno i pri tome ostati svoji.
Kakvi smo, takvi smo....