srijeda, 27.08.2014.
Preselila sam se ....
.... na SVooDA.com ...
Krenulo je tako da mi na blog.hr template nije omogućavao dizajn kojega sam željela i onda sam se prebacila na wordpress ...
A SVooDA dolazi od svuda jer znate i sami da me ima po svuda :).
Nadam se da se vidimo uskoro!
- 14:50 -
petak, 26.07.2013.
Švercerske priče s riječke tržnice
U 6:55 danas ujutro ulazim autom u Ulicu Riva Boduli i parkiram na rivi kraj riječke tržnice. Sve je krcato s dečkima u plavom kojima na leđima piše "Carina RH". Zaustavljaju kombije. Uniću ispred mene i meni u dobroj, staroj Laguni mahnu da prođemo. Sve skupa je malo čudno. Prolazim po ulici nakon što sam parkirala, a neki od ovih dečkiju u plavom ustrčani i pušu. Prepoznajem među njima dio riječkih lica. Jedan od njih govori drugome u prolazu: "Lud sam danas! Ovo nije normalno!". "Bo!" - mislim si ja - "Nešto zanimljivoga se događa. Da mi je znati što ...".
Tržnica je poluprazna. Nisam bila na tržnici otkad sam došla i s interesom gledam ima li koga s kasama o kojima se toliko pisalo prije 3 tjedna. Nema. "Bit će da su svi što prodaju proizvođači.", pomislim. Malo ih je koji imaju hrpe robe. Brda su samo na štandovima s krumpirom, a ostali baš djeluju kao mali proizvođači. Na štandovima hrpice salate, blitve, tikvica..., ali sve nekako male količine. Kod jedne tete kupim mahune. 16 kuna su. Tu i tamo netko ih ima po 15, ali su lošije. Spremam novac u novčanik i iza sebe čujem razgovor:
Muški glas: "Hoćeš li kupiti mahune po 8 kuna?"
Ženski glas: "Kakve su ti? Jesi li ih kome već prodao?"
Okrenem se da vidim tko razgovara. Njemu je lice zabrinuto, a žena je teta koja ima nešto povrća na štandu preko puta.
"Evo, njoj sam prodao, pogledaj ih." i pokazuje na tetu od koje sam ja kupila mahune.
Znači, iako ima malo, ona ih ne uzgaja i zarađuje 8 kuna po kili, pomislim - sada će tete postati preprodavačice!.
Ova druga dođe do štanda, uzme jednu mahunu, slomije ju. Mahuna je friška i krcne baš kako treba: "Dobre su, daj mi nekoliko kila. Po 8.".
Muškarac priđe teti od koje sam ja kupila i kaže: "Tvoje je 96. Dobro, daj 90.".
Na drugom štandu kupujem blitvu. Teta je mrzovoljna. Sama mi počne govoriti: "Uskoro neće biti više ništa naše robe na tržnici."
"Kako to mislite?", pitam. "Pa evo, tamo su carinici danas zaplijenili svu robu."
"Ako su carinici zaplijenili, znači da nešto ne štima s uvozom." kažem "Očito roba nije naša."
"Ma sve je u redu." - zna ona zakone - "To su naši dečki koji su godinama ovdje."
"Ali, ne bi carinici oduzimali robu koja ima papire samo tako.", kažem.
"Mogu oni što hoće." nastavi teta, a ja odem dalje po krumpir. Nema smisla s njom se objašnjavati. Ja ipak ne znam naše zakone kao ona 
.
Na krumpiru čovjek stane iza mene: "Dobro su ih pohvatali!".
"Koga?", pitam.
"Ma sve ove švercere. Tako im i treba!". Slažem se i nadam se da će se to nastaviti i s velikim ribama, a ne samo s mazanjem očiju s malima.
Hodam do auta i prolazim kraj velikog bijelog kombija u kojega stane jako puno voća i povrća. Vozač sijedi unutra i burno raspravlja s jednim carinikom koji drži neke papire u rukama.
Vozač: "Ma daaaj ... znaš me ovdje već deset godina!!!".
Carinik uzrujano: "Znam te, ali gle, tamo su dečki iz Zagreba.." i pokaže glavom na grupu dečkiju u plavom kojima na leđima piše "Carina RH", "...a ti i ja tu raspravljamo ....".
Ne želim uopće razmišljati kako su se ova dvojica dogovarali proteklih 10 godina i produžim dalje.
Stavim svoje vrećice u auto, odšetam do automata za plaćanje parkinga, skeniram karticu, automat pokaže 7 Kn, ubacim novac, automat ispiše račun sa svim detaljima, upalim dobru, staru Lagunu, skeniram račun na izlazu, rampa se digne i odvezem se u mamin stan. Plaća će mi sjesti na račun danas kao i svaki drugi zadnji petak u mjesecu, a nešto oko 50% od moje zarade će otići državi Irskoj.
Oznake: rijeka, Hrvatska, porez, prodaja, šverc, tržnica, povrće
- 11:24 -
utorak, 26.02.2013.
Jednom ... će se snovi ostvariti
Baš me veseli da imam razloga pomaknuti onaj post briselske blamaže koji crni Hrvatsku s jednim potpuno drugačijim predstavljanjem hrvatskih snaga samo nekoliko dana kasnije. Ovaj je petak u Dublinu održana europska premijera mjuzikla "Once" sa Zrinkom Cvitešić u glavnoj ulozi. Topla priča u dablinskim kulisama mora svoj put po Europi krenuti iz Dublina. Priča o padovima, podizanjima, ljubavi i ostvarenim i neostvarnim snovima, priča o životu koja daje nadu - to je "Once". To je i priča o Dublinu danas; o Dublinu u kojem se sudbine imigranata isprepliću sa sudbinama Iraca, o Dublinu iz kojega mnogi Irci odlaze, o Dublinu u kojega mnogi stranci dolaze slijedeći svoje nade i snove. Neki se ostvare, a neki ne, no na kraju onima odabranima Dublin ponudi nešto drugo, nešto čemu se nisu nadali i postane home. Ovo, u biti, nije samo priča o Dublinu; ovo je priča o današnjici i o velikim seobama pojedinaca te je mjesto radnje mogao biti bilo koji drugi grad koji uz dobrodošlicu prima imigrante. No, u ovom su slučaju neki ljudi iz mog Dublina imali dovoljno duše i volje da napišu priču i snime niskobudžetni film koji je osvojio svijet. To je jedna od stvari koje volim ovdje. Država je bankrotirala (to ne volim 
), recesija udara na sve strane (ni to ne volim ), ali ljudi u kulturi rade dobre stvari bez puno novaca, pripremajući ih ako treba godinama prije nego što im odobre sredstva, ne znajući hoće li im ikakva sredstva ikada biti odobrena. Naravno, paralelno rade nešto od čega plaćaju račune, ali puno dobroga proizlazi iz čistog entuzijazma. Treba slijediti snove i jednom će se ostvariti.
Treba slijediti snove, ono je što sam između redaka čula i u "Once", priči koja me, upotpunjena dobrom glazbom, dobrom glumom, zabavnim tekstom i savršenim izmjenama ritma, držala do zadnjeg trena. I ne samo mene jer je publika na kraju bila na nogama, a to nije pravilo ovdje jer su Dublineri navikli na jako dobre izvedbe i svaki pljesak jasno pokazuje što misle o predstavi.
Zato, well, well done "Once" i Zrinka, a vi ostali, razmislite koje snove ste zaboravili ...Tko zna kuda lijepoga vas mogu odvesti .
Laku noć!
Oznake: kazalište, Dublin, Zrinka Cvitešić, Kultura
- 02:11 -
petak, 22.02.2013.
Možda sve nije tako "sed and grej"...
Vidim da je Facebook preplavljen komentarima o fantastičnom znanju engleskog naše predstavnice u Bruxellesu.
Odolijevala sam pogledati jer mi je više dosta sramotnih primjera predstavljanja Hrvatske i u zemlji i svijetu, ali sam i ja na kraju otvorila taj link. Na stranu ingliš; meni je nešto drugo privuklo pažnju. Prva od zanimljivosti je bilo gestikuliranje i govor tijela Ingrid Antičević Marinović. Vrpoljenje u stolici od samog početka pokazuje da se ne osjeća ugodno, što je razumljivo budući da mora govoriti na jeziku kojega, blago rečeno, ne zna baš puno, a publika je velika. It's OK . No, oslanjanje glave na ruku od nekoliko sekundi me šokiralo (1:41). Cijela izvedba jest takva da se svaki Hrvat uhvati za glavu, ali gđa. Antičević Marinović nije to trebala učiniti tijekom davanja izjave u Europskom parlamentu. No, to nije ono što mi se čini najgorim u ovoj priči. Ingrid Antičević Marinović bi u Bruxellesu trebala zastupati Hrvatsku i po mogućnosti dogovoriti nešto pozitivnoga. Veliki dio takvih dogovora, bio to Europski parlament ili neka firma i poslovni svijet, dogodit će se izvan glavnog sastanka, ali za tako nešto treba moći komunicirati. Ne možemo očekivati da će ostatak svijeta pričati hrvatski pa bismo u to ime morali u Bruxellesu imati predstavnike koji, povrh raznih političkih, pravnih i ekonomskih znanja, fantastično vladaju barem engleskim. Ili će možda hrvatski porezni obveznici plaćati simultanog prevodioca da 24 sata prati naše predstavnike? Pa zašto ne... Ima se... Ionako će se uštedjeti na sniženju plaća. Ali ako pofali novaca za pokrivanje jezičnog neznanja, moglo bi se uzeti malo i penzionerima. Od toga bi se mogli financirati intenzivni tečajevi engleskog budućim predstavnicma u Bruxellesu koji će tamo doći po političkoj podobnosti. Ma možda ipak nemamo vremena za to? Jer da bi se dignuo nivo engleskog s ovog na onaj koji treba čovjeku u poslovnom svijetu, proći će vremena, a već smo skoro sada u IU tako da to neće riješiti stvar. Znam!!! Mogli bismo postavljati na određene pozicije ljude prema zaslugama i sposobnostima, a ne prema političkim podobnostima!!! Slažem se da je to znanstvena fantastika, ali zamislite malo kako bi bilo lijepo u zemlji Utopiji kada bi na svako mjesto u državi bili postavljeni sposobni ljudi prema nepolitičkim zaslugama.... Država bi mogla ići naprijed, svi bi dobivali pristojne plaće i lijepo živjeli ... Nemojte misliti da ja živim u zemlji Utopiji. I ovdje ima primjeraka iz snova na izvoz. No, svaka velika promjena mora krenuti od birača, a kod nas svaki izbori prođu kao da postoje samo dvije strane. Hrvatska ima puno sposobnih ljudi. Zar nitko ne dolazi u politiku? Možda se treba više okrenuti malima i nezavisnima? Možda bi se tako dogodio neki pozitivni pomak i stvorila kritična masa koja bi napravila nešto dobro za Hrvatsku.... Možda sve nije izgubljeno i jadno i sivo kako izgleda na jubitou i vijestima na internetu....
- 00:14 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
nedjelja, 02.09.2012.
Hrvatske kokoši u Dublinu i njihova veza s James Joyce-om
Vraćam se kući polako, pješke u nedjeljno popodne. Moj prvi cijeli vikend u Dublinu nakon vrućeg hrvatskog ljeta nije mogao biti bolji. Sunce, temperature u donjih 20. Podsjeća me na rujan prije šest godina kad sam tek doselila. Misli mi lete u vrijeme kada sam stigla sa svoja 2 velika kufera. Kako su godine samo proletjele ... Tada sam se čudila što ljudi ogovaraju irsko vrijeme. Taj rujan 2006. je bio krasan. On je bio kriv što sam zavoljela rujan u Dublinu i vraćala mu se svake godine. Kasnije sam ipak shvatila da priče o irskom sivilu nisu baš maliciozno ogovaranje iza leđa. Ima puno istine u njima.
I baš su te razlike u vremenu jedna od stvari kroz koje sam u Irskoj shvatil koliko toga u nama izdefinira mjesto s kojega smo potekli i u kojem smo odrasli. Nikada prije nisam razmišljala o tome. Geni? Utjecaj okoline? Vjerojatno se radi o kombinaciji. No, morala sam preseliti u Irsku da shvatim u kojoj mjeri trebam naše sunce; naše proljeće, ljeto i ranu jesen. Prije sam sve to podrazumjevala i žalila se ljeti kao i svi zbog prevelikih vrućina. Sad sam zitto. 38 stupnjeva je super .
Zahvaljujući bokuniću sreće, do sada sam uspijevala kombinirati the best of both worlds pa sam i što se toga tiče zitto.
Tako danas popodne, ploveći svojim razmišljanjima o mom odnosu prema suncu, prolazim sa smješkom kraj nekadašnje ljekarne Sweny koja je odigrala ulogu u Uliksu. Zadržala je izgled kakav je imala kada je Joyce hodao ulicama Dublina. Vode ju volonteri i sada je antikvarijat; pretežno knjiga, no imaju i neke druge predmete za prodaju. Svaki dan su u njoj organizirana čitanja Joyceovih djela. Nisam se još nikada pridružila pa samo znam iz druge ruke, ali tijekom sat vremena, grupa ljudi čita na glas djelove iz odabrane Joyceove knjige. Navodno je vrlo zabavno.
Uđem da pogledam čega imaju. Uvijek me privlače antikvarijati.
Dečko iza pulta me pita znam li o povijesti ljekarne. Kako ne bih znala kad sam već 6 godina u Dublinu... Poznati su.
Odjednom začujem od nekuda glas koji govori: "Znači, znaš da je otvorena tijekom osamsto pedesetih, ali znaš li što organiziramo danas ovdje?". Osvrnem se da vidim odakle je došao glas i u polumračnom kutu ljekarne ugledam čovjeka sijede kose, obučenog u bijeli mantil kao da je farmaceut, s leptir mašnom oko vrata kako sjedi i drži knjigu u ruci. Izgledalo mi je kao da sam otputovala 100 godina u natrag. "Mislite na čitanja Joycea?", pitam. "Da, dobrodošla si danas u 6 na "Finnegan's Wake", a možeš dovesti i prijatelje pa ćemo kasnije preko puta u Kennedy's".
Kennedy's je pub, naravno.
Zahvalim se na pozivu jer danas ne mogu, ali kažem da ću sigurno navratiti i tu krene uobičajena priča o mom porijeklu. No, među čudnovatim kulisama Uliksa, otišla je u potpuno suprotnom i neuobičajenijem smijeru nego ikada do sada.
Kaže mi sjedokosi gospodin kao da govori o vremenu: "Hrvatska ... Čuo sam da je lijepa. Nisam nikada bio tamo, ali imam doma hrvatske kokoši.".
Ne moram posebno opisivati svoj začuđeni izraz lica. Što drugo da pomislim nego da nešto nisam dobro razumijela. Naime, i dan danas ne bih uvijek stavila ruku u vatru da sam uhvatila točno svaku riječ superbrzog irskog izgovora. No, nisam morala niti postaviti dodatno pitanje. Očito je moj izraz lica vrijedio tisuću riječi pa je gospodin nastavio i dalje ozbiljno kao da pričamo o vremenu. "Da, kokoši. Prijatelji su mi bili u Hrvatskoj, donijeli jaja, stavili smo ih u inkubator i dobio sam piliće.".
Ja sam i dalje gledala u nevjerici i jedino što sam uspjela prozboriti uz smijeh je bilo: "You are kidding me now!".
"Ne, ne..." rekao je potpuno ozbiljno. "Znaš, drugačiji su nego irski. Pijetao je velik. I ne samo to, vidi se i drugačije ponašanje. Vi mora da imate neke opasne životinje tamo ... možda vukove?". Potvrdim da ih imamo, a on nastavi: "Pijetao je uvijek išao na puno veću visinu nego oni irski. I to posebno navečer. Pretpostavio sam da mu je u genima da mora biti oprezniji zbog više opasnosti.".
Budući da sam ja city girl, nisam mogla gospodinu Swenyju dati više informacija o hrvatskom pijetlu .
Mahnula sam mu uz osmijeh od uha do uha, obećala da ću proći jedan dan na čitanje i rekla neka mi pozdravi hrvatske kokoši . Odmahnuo mi je uz osmijeh i obećao da će im ih prenijeti .
Misli su mi i dalje nastavile letjeti.
Nije bitno radi li se o ljudima koji su svojevoljno odselili u drugu zemlju ili se radi o kokošima koje je sudbina donijela.... svi nosimo komadić mjesta naših korijena u sebi i sve udaljenosti ovog svijeta ne mogu ga izbrisati. No, isto tako sva mjesta na kojima barem malo pustimo korijenje, ostave neki svoj trag u nama, a i mi ga ostavimo u njima. U svemu tome je ljepota putovanja.
- 20:58 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
nedjelja, 12.08.2012.
Tko to plaća?
Tko plaća troškove na Olimpijadi? Ne mislim tu na troškove sportaša, njihovih trenera i liječnika. To je više nego opravdano i svaka čast onima koji su se kvalificirali. Mislim na troškove onih koji ne spadaju u tu skupinu, nego dolaze na Olimpijske sa strane. Npr. HRT, delegacija koja se pojavila na otvaranju, Hrvatska olimpijska kuća te svi ne-sportaša koji su se u Londonu našli na račun poreznih obveznika. Nema sumnje da je dio tih troškova opravdan, međutim nešto me navelo na razmišljanje je li baš sve što je otišlo u London pod kapom zvanom Olimpijada 2012., baš nužno.
HRT je državna TV. Svatko tko ima TV ili radio prijemnik obvezan je plaćati pretplatu koja iznosi 1.5% od prosječne plaće u Hrvatskoj. Drugim riječima, u proračunu HRT-a je puno novaca građana. Je li studio u Londonu bio baš nužan? Bilo bi lijepo vidjeti usporedbu troškova londonskog studija i varijante u kojoj bi studio bio u Zagrebu, a reporteri na terenu. Očekivala bih da je netko napravio tu usporedbu budući da je HRT veliki neplatiša poreza prema famoznoj Linićevoj listi i trebao bi paziti na svaku lipu.
Hrvatsku olimpijsku kuću je, koliko vidim, organizirala Hrvatska turistička zajednica s HOO-om što znači da je u igri opet novac poreznih obveznika.
Ne bih se vjerojatno bila zapitala o troškovima u iščekivanju vaterpolo finala i rukometne borbe za broncu da nisam tražeći nešto na internetu, naišla na informaciju da je Hrvatska olimpijska kuća, smještena u The Pelham hotelu od 5 zvjezdica u South Kensingtonu što znači da je u iznimno skupom dijelu skupog Londona. Prema toj informaciji, Hrvati su unajmili svih 58 soba. Na stranicama hotela piše da ima 51 sobu pa su onih 7 više možda neke dvorane ili je informacija pogrešna. Sportaši su smješteni u Olimpijskom selu. Tko ili što je u ovih pedesetak soba?
Što je cilj takve kuće? Cilj je promocija Hrvatske i prema izvješću na portalu Hrvatske turističke zajednice s otvaranja 30. srpnja, oni će tamo dijeliti reklamne materijale. Lijepo. Novi list je po otvorenju prenio kako će se u Hrvatskoj kući održavati konferencije za novinare, poslovni sastanci, slaviti osvajanje medalja. I to je dobro. Promocija nam je nužna. No, ako je informacija o najmu svih soba točna kad pogledam cijene na stranicama hotela, smrznem se od pomisli koliko je novaca za to otišlo iz jadnog hrvatskog proračuna.
Da želim sada tamo rezervirati sobu u rujnu, nude mi jedno noćenje za 280 GBP. Prema srednjem tečaju HNB-a na današnji dan (9,528968), to iznosi 2668 Kuna. Noćenje. Kad se poigram s datumima i duljinom boravka ... npr. mjesec dana od polovice rujna do polovice listopada, ponude najmanje cijene se kreću oko 260 GBP ili u nekokoj varijanti i 240 GBP na noć. PDV nije uključen i u većini slučajeva niti doručak. Je li netko uspio ugovoriti neku nižu cijenu, ne znam i žarko se nadam da jest. No, da je cijena samo 140 GBP, to bi najam 51 sobe tijekom 14 dana koštao 100.000 GBP. A gdje je sve ostalo ... hrana, piće, dnevnice .... Sumnjam da se naručivala dostava iz jednog od glavnih sponzora igara, McDonalds-a . To bi, u stvari, bio jako loš potez u promociji naše kuhinje .
Šalu na stranu. 200, 300, 400.... tisuća GBP u poslovnim razmjerima nije nešto ako je dobro iskorišteno i ako ih troši netko tko ima para. Ti ako mene muče. I nije bit onoga što mi se mota po glavi u Hrvatskoj kući i pedesetak soba. Bit je u nečemu drugome. Pedesetak soba su samo primjer. Ono što me muči je gledati kako se sve vrhuške ove države već godingam poigravaju s novcima koje im porezni obveznici povjeravaju na raspolaganje. Žalosno mi je gledati da isti ti porezni obveznici ne traže više prava i uvid u potrošnju njihovog teško zarađenog novca.
Kraljevstvo za informaciju tko je i zašto koristio pedesetak soba u blizini kraljevskih palača. Kraljevstvo za realnu projekciju povrata uloženog novca. Kraljevstvo za dan kada će ljudi u ovoj državi početi tražiti rezultate od onih koje su izabrali na vlast i povjerili im budućnost.
HRT je u državnim rukama što znači da nikada neće preglasno ukazivati na promašaje državnog vrha. Tiskani mediji su nam žutilo. Političarima koji nemaju rezultate, u državi koja se strmoglavo kotrlja, to i odgovara. Žutilo ne može potaknuti na masovno, kreativno razmišljanje o problemima. Žutilo u mentalitetu koji sam po sebi nije buntovan će stvoriti generacije pasivnih promatrača pred kojima će se lako moći prodavati i ovo malo što nam je ostalo za nekakvu sitnu proviziju, kratkoročnu osobnu dobit i dva ulja na platnu.
Dodatak poslije finala vaterpola: Vidimo da je gospodin Milanović sa suprugom bio na tribinama ... U jeku rezanja plaća prosvjetarima i objašnjavanja kako treba štedjeti, nemam nikakav problem s tim ako je sam platio. Zna li netko je li?
- 01:00 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
petak, 27.07.2012.
Olimpijska baklja
Ja sam jedan od zaljubljenika u Olimpijske igre. Prije puno, puno vremena, mogli ste me pitati točan datum kada počinju i znala sam ga i usred noći. Volim ih sve od LA '84. i još uvijek se sjećam na koji način je olimpijska vatra bila zapaljena na stadionu tada i kako '92. Taj trenutak na ostalim otvorenjima mi je izblijedio, ali luk i strijela iz Barcelone su još jako živi. Sva sam treperila hoće li uspijeti.
Baklja je ove godine došla na jedan dan i u Irsku. Iz Sjeverne Irske je prešla u Dublin i dan poslije je već bila u Belfastu. S obzirom na nedavnu burnu povijest, to je bio jedan od pokazatelja zajedništva i mira kojega sport treba promovirati. Nisam ju išla dočekati jer se sve događalo tijekom meni radnog vremena, ali bilo je jako puno onih koji očito nisu imali isti problem.
U svakom slučaju, svi koji su se našli na ulici tog dana, bili su mi razumljivi. Jesu i ta baklja i taj vječni plamen nešto posebnoga.
Kako se baklja pali u Grčkoj i cijeli obred je tako organiziran da nas asocira na drevnu Grčku, bila bih se kladila da je isti običaj postojao za prvih Olimpijskih igara. No, bilo mi je zanimljivo pročitati kako povijesničari kažu da nije.
U Olimpiji je gorila vječna vatra u čast božice Hestije i bila je korištena za paljenje nekih drugih vatra u kompleksu hramova, ali nikakvo nošenje baklje izgleda da nije postojalo kao obred vezan uz drevne Olimpijske igre.
Štoviše, taj drevni običaj nošenja baklje nije započeo niti 1896., nego da stvar bude još apsurdnija, običaj nošenja baklje su započeli oni kojima ni olimpijske ni nikakve ljudske vrijednosti nisu bile previše bliske. Običaj nošenja baklje su započeli nacisti u Berlinu '36. Kako povjesničari objašnjavaju, mnogi nacisti su živjeli u uvjerenju ili možda bolje reći htjeli uzdignuti sebe tvrdnjom da su drevni Grci bili njihova preteča ... Da, Grci izgledaju baš arijevski ..., a navodno je Goebbels nazivao Akropolu koljevkom njemačke kulture ... Kad čitam tako nešto, još se više čudim kako su uspjeli povući mase za sobom...
Kakogod bilo, berlinska Olimpijada je planirana njemačkom preciznošću do svakog detalja te u želji što većeg povezivanja s drevnom Grčkom, čovjek imenom Carl Diem je došao na ideju nošenja baklje, a detalje je vjerojatno uzeo iz nekoliko priča grčke mitologije i povijesti. Da sve bude pompoznije, nacisti su snimili i film kako baklja putuje od Grčke preko Bugarske, Jugoslavije, Mađarske, Austrije i Čehoslovačke. Nisu li nekako takvim, ali obrnutim redom, razarajući i ubijajući stigli nekoliko godina kasnije do Grčke?
I sada, da povijesne priče budu još čudnije, tko je nastavio tu tradiciju ili bolje rečeno, udario temelje nošenju baklje kao tradiciji? Bio je to London kojega su nacisti nekoliko godina ranije pokušavali sravnati sa zemljom.
Lako je razumijeti da su 1948. ljudi imali većih briga nego što je sport. Prošle su tek 3 godine od groznog rata. Olimpijske igre su imale svaku šansu nestati u besparici i svim ostalim problemima. Međutim, svijet je trebao više nego ikada pozitivna događanja kao što je Olimpijada. Britanci i Olimpijski odbor su očito uspjeli razmišljati hladno i kako očito nisu imali bolje ideje za popularizaciju igara, odlučili su da baklja krene na put od Grčke do Londona.
I tako 64 godine kasnije, danas kada se vatra upali na stadionu u Londonu, nastat će erupcija veselja. Tko zna što nam Britanci spremaju ...
U svakom slučaju, nadam se da će olimpijski plamen sljedeća dva tjedna svjedočiti lijepim igrama koje će promovirati sve pozitivno u sportu i ljudskim odnosima.
- 01:40 -
utorak, 24.07.2012.
More
Najviše volim gledati more za jake bure ...
Boje su čudesne, a ovi naši kameni otoci izmišljene kulise.
No, takvih ga dana gledam iz daleka ...
... jer smo ipak svi mi ovdje odrasli poštivajući njegovu snagu. Možda ne baš svi ....
Nekima je izazov kojemu ne mogu odoljeti,....
... a neki se ipak drže mirne luke
....
- 01:27 -
petak, 20.07.2012.
Kako je lijepo raditi od doma ma gdjegod to bilo....
Od svih stripova koje sam voljela čitati kao mala, samo jednom se sjećam naslova. Bio je to Miki i "Svugdje pođi, ali kući dođi". Mnogi su me do sada pitali: "Where is home?", a odgovor je uvijek isti: "There are 2 homes; Dublin-home and Croatia-home.". I stvarno, volim oba mjesta, ali ne znam baš da bih jednako osjećala da dolazim u Croatia-home jednom do dva puta godišnje, na to potrošim cijeli godišnji od 23 dana i ostatak vremena provodim radeći u Dublinu.
Ne znam do kada će trajati moja idila, ali ovog časa, da kucnem u drvo, ne bih se ni sa kim mijenjala. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji, poslu koji me ne veže previše uz mjesto i pametnim managerima u mojoj firmi, preko ljeta radim iz Croatia-home s pogledom na more. Ja i u Dublinu službeno radim od kuće i odrekla sam se radnog stola u firmi još prije više od godine dana. Međutim, počela sam tako raditi i puno prije .... Već prvog ljeta, moj tadašnji pametni people manager, David mi je predložio da odradim bar 2 tjedna prije godišnjeg iz Hrvatske jer je vidio koliko patim za suncem i koliko me iritira kišno ljeto. Bila sam ozbiljno razmišljala da zatražim premještaj u Montpellier zbog vremena, ali ovo jednostavno dvotjedno rješenje je promijenilo sve. Mjesec dana na suncu i moja ljubav prema Irskoj je bila zapečaćena.
Godinu poslije smo počeli puno raditi s Azijom. Mogla sam mirno nastaviti prema europskom radnom vremenu, ali budući da smo imali sve uvjete za rad od doma kad treba, često bih organizirala sastanke oko 7 - 8 ujutro tako da kolege u Aziji ne moraju ostajati u uredu navečer. Taj početak od 1 do 2 sata ranije je značo da se spojim iz kuće, a kasnije više ne bih ni išla do ureda. Tako je počela moja ljubav prema teleworking-u i prije 2 - 3 godine se pretvorila u stalni ostanak doma; doma u Dublinu ili doma u Hrvatskoj.
Ljudi s kojima radim su svugdje po svijetu, komuniciramo preko telefona i zaista je svejedno sjedila ja na Krku, u Rijeci, Dublinu ili Tasmaniji. Jedino je bitna dobra internet veza. Ono što me ovdje često pitaju je kako mi šefovi znaju da radim. Jednostavno jer mi je posao jako mjerljiv ... ili napravim što moram u roku ili ne ...
Kad sam u Dublinu, činjenica da ne gubim vrijeme na putovanje je velikih sat i po do dva dobitka u danu. Činjenica da mogu biti u Hrvatskoj kad mi se svrti je fantastična. Činjenica da ujutro mogu u miru polako doručkovati i pročitati vijesti je predivna. A još kad je to ljeti u hladu moje smokve ..
Dan odmah ima bolje temelje bez strke. Obožavam spori početak ujutro....
To je moje viđenje teleworking-a. No, iznenadilo me kako ga dijeli mali broj ljudi i kako ih je malo odabralo tu opciju kada je bila ponuđena kod nas u firmi. Razlog kojega najčešće čujem je socijalna komponenta. Mnogi kažu da će im faliti komunikacija s ljudima ako rade od kuće. Na prvu mi je to bilo čudno jer računam da svi imaju bitnije odnose van posla, ali očito nije tako ....
Kad sam sada preko ljeta na Krku, meni je npr. neprocjenjivo da tijekom pauze mogu odmoriti oči na terasi iznad mora ili se baciti u more. No, nemojte me sada zamišljati kako dan provodim s koktelom na plaži ... naprotiv. Baš mi je gužva na poslu zadnjih mjesec dana i da vas utješim, pomaknula sam odlazak na godišnji koji je trebao početi sljedeći tjedan....Vidim sve kroz blog kako me sažaljevate
. Meni je neprocjenjivo da mogu provoditi ljetne večeri i vikende s nećacima, obitelji i prijateljima.... Volim ta svoja dva doma ....Kucam opet u drvo ... dok traje, traje ... A kad i ako jednom prestane, onda ću razmišljati što i kako dalje
. Rosso di sera je najavilo lijepo vrijeme ...
Želim vam lijepi petak i još ljepši vikend!
- 00:48 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
srijeda, 20.06.2012.
Veliki Blasket i mali tuljan
Irska je vrlo privlačna mnogima. I ja sam jedna od onih koja je razmišljala o preseljenju na Zeleni otok i prije nego što je ikada kročila na njega. Zašto? Ne znam. Vjerojatno su filmovi napravili svoje. Vjerojatno su one zelene vizure brežuljaka prošaranih ovčicama, vizure dugačkih pješčanih plaža i stijena koje se strmoglavo ruše u more čučale negdje duboko u meni pa su kad je došao trenutak odluke o odlasku, prošaputale da će mi biti lijepo. Nikada neću znati pravi razlog zašto sam od svih zemalja na svijetu odabrala Irsku. To je bila jedna od onih instinktivnih, neobjašnjivih odluka na osnovi prekrasnog osjećaja u meni. Neki su u šali govorili da sam u prošlom životu bila Irkinja. Ne vjerujem u reinkaranciju, ali tko bi ga znao što se događa u sferama koje su nerazumljive ljudskom mozgu tako da neću o tome. Danas ću o jednoj strani irske privlačnosti; o otočićima uz Irsku obalu koji su bili mjesto radnje nekih knjiga, filmova i ponajviše razglednica. Već sam ih se doticala jer svaki kojega sam posjetila me na neki način oduševio; Inishmore sa svojim dramatičnim stijenama, Great Saltee sa svojim ptičjim kraljevstvom, Michael Skellig sa svojom mističnošću, a Blasket s atmosferom i tuljanima.
Otoci Blasket se nalaze na zapadu, oko 5 km od poluotoka Dingle i pričaju jednu od onih tužnih irskih priča o siromaštvu i teškim životnim uvjetima čega u Irskoj povijesti nije falilo.
Veliki Blasket su njegovi stanovnici napustili 1953. Vjerujem da je bilo teško živjeti na otoku s kojega, unatoč tome što su stanovnici bili i ribari, se nije moglo samo tako na irsko kopno u svako doba. Za velikih nevremena kada bi jake kišne kapi ispirale padine Velikog Blasketa, a ogromni valovi svom snagom oceana udarali u stijene i uz pomoć vjetra što se stropoštao s visina u punoj snazi valjali brodove kao orahove ljuskice, bolje je bilo ne prilaziti moru. Tim više što otok nije imao luku i ribari su se služili malim, brzim, laganim brodicama koje se moglo lako izvući na obalu. Stotinjak stanovnika otoka se za takvih dana moglo samo sakriti u svoje male kamene kućice, skupiti se oko kamina u kojem je vatra sagorijevala treset što su sakupili tijekom ljeta i osušili za duge, tamne zimske dane. Ne čudi da je takvo okruženje razvilo vrhunske pisce. Što raditi za dugih zimskih mjeseci tih davnih vremena nego pričati priče? Ne čudi niti da je takvo okruženje natjeralo njegove stanovnike na odlazak. Nije bilo lako živjeti s malo zemlje, ponekom kravom i plodovima mora. Priča kaže da kad bi neka od žena imala težak porod, 4 najjača muškarca na otoku bi poslali da veslaju prema obali odakle bi netko jahao do mjesta Dingle po doktora te bi s doktorom brzo veslali natrag. Ako bi se situacija u međuvremnu smirila i dijete npr. rodilo, mještani na otoku bi zapalili veliku vatru kao znak da više nema žurbe. Cijeli otok je, očito, živio kao jedna velika obitelj i to je bio jedini način preživljavanja. No 1953. kada su na otoku ostala samo 22 stanovnika, preselili su ih na irsko kopno. Naravno da im je tamo bili lakše, ali nije bilo lako. Kapetan brodića koji nas je vozio na Veliki Blasket mi je pričao kako su se neki u neimaštini vratili na otok, skinuli crijepove s kuća i odnijeli ih na nove nastambe kao materijal za popravak. Tako je većina kuća ostala bez krovova, a naleti nevremena i zuba vremena su dalje učinili svoje...
Tko danas živi tamo? Kao vrlo često u pustoši zelene Irske, na Blasketima su svoj raj pronašle životinje. Tamo sam pričala s tuljanima.
, 
Još jedno od mjesta na koje se želim vraćati....
- 00:47 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
.
