srijeda, 20.06.2012.
Veliki Blasket i mali tuljan
Irska je vrlo privlačna mnogima. I ja sam jedna od onih koja je razmišljala o preseljenju na Zeleni otok i prije nego što je ikada kročila na njega. Zašto? Ne znam. Vjerojatno su filmovi napravili svoje. Vjerojatno su one zelene vizure brežuljaka prošaranih ovčicama, vizure dugačkih pješčanih plaža i stijena koje se strmoglavo ruše u more čučale negdje duboko u meni pa su kad je došao trenutak odluke o odlasku, prošaputale da će mi biti lijepo. Nikada neću znati pravi razlog zašto sam od svih zemalja na svijetu odabrala Irsku. To je bila jedna od onih instinktivnih, neobjašnjivih odluka na osnovi prekrasnog osjećaja u meni. Neki su u šali govorili da sam u prošlom životu bila Irkinja. Ne vjerujem u reinkaranciju, ali tko bi ga znao što se događa u sferama koje su nerazumljive ljudskom mozgu tako da neću o tome. Danas ću o jednoj strani irske privlačnosti; o otočićima uz Irsku obalu koji su bili mjesto radnje nekih knjiga, filmova i ponajviše razglednica. Već sam ih se doticala jer svaki kojega sam posjetila me na neki način oduševio; Inishmore sa svojim dramatičnim stijenama, Great Saltee sa svojim ptičjim kraljevstvom, Michael Skellig sa svojom mističnošću, a Blasket s atmosferom i tuljanima.
Otoci Blasket se nalaze na zapadu, oko 5 km od poluotoka Dingle i pričaju jednu od onih tužnih irskih priča o siromaštvu i teškim životnim uvjetima čega u Irskoj povijesti nije falilo.
Veliki Blasket su njegovi stanovnici napustili 1953. Vjerujem da je bilo teško živjeti na otoku s kojega, unatoč tome što su stanovnici bili i ribari, se nije moglo samo tako na irsko kopno u svako doba. Za velikih nevremena kada bi jake kišne kapi ispirale padine Velikog Blasketa, a ogromni valovi svom snagom oceana udarali u stijene i uz pomoć vjetra što se stropoštao s visina u punoj snazi valjali brodove kao orahove ljuskice, bolje je bilo ne prilaziti moru. Tim više što otok nije imao luku i ribari su se služili malim, brzim, laganim brodicama koje se moglo lako izvući na obalu. Stotinjak stanovnika otoka se za takvih dana moglo samo sakriti u svoje male kamene kućice, skupiti se oko kamina u kojem je vatra sagorijevala treset što su sakupili tijekom ljeta i osušili za duge, tamne zimske dane. Ne čudi da je takvo okruženje razvilo vrhunske pisce. Što raditi za dugih zimskih mjeseci tih davnih vremena nego pričati priče? Ne čudi niti da je takvo okruženje natjeralo njegove stanovnike na odlazak. Nije bilo lako živjeti s malo zemlje, ponekom kravom i plodovima mora. Priča kaže da kad bi neka od žena imala težak porod, 4 najjača muškarca na otoku bi poslali da veslaju prema obali odakle bi netko jahao do mjesta Dingle po doktora te bi s doktorom brzo veslali natrag. Ako bi se situacija u međuvremnu smirila i dijete npr. rodilo, mještani na otoku bi zapalili veliku vatru kao znak da više nema žurbe. Cijeli otok je, očito, živio kao jedna velika obitelj i to je bio jedini način preživljavanja. No 1953. kada su na otoku ostala samo 22 stanovnika, preselili su ih na irsko kopno. Naravno da im je tamo bili lakše, ali nije bilo lako. Kapetan brodića koji nas je vozio na Veliki Blasket mi je pričao kako su se neki u neimaštini vratili na otok, skinuli crijepove s kuća i odnijeli ih na nove nastambe kao materijal za popravak. Tako je većina kuća ostala bez krovova, a naleti nevremena i zuba vremena su dalje učinili svoje...
Tko danas živi tamo? Kao vrlo često u pustoši zelene Irske, na Blasketima su svoj raj pronašle životinje. Tamo sam pričala s tuljanima.
, 
Još jedno od mjesta na koje se želim vraćati....
- 00:47 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
utorak, 19.06.2012.
Primjena osnova geometrije na hrvatski nogomet
Da se razumijemo, ja jako volim dobar nogomet (naglasak na dobrom), nije mi ni malo svejedno kad naši igraju i usput, iako sam žensko, znam jako dobro što je offside 
. Ali nećemo sada o nogometnim pravilima niti ćemo raspravljati o večerašnjoj utakmici ... Tako je, kako je...
Sad kad je Euro iza nas, želim spomenuti nešto iz osnova geometrije koje se uče u prvom razredu osnovne. O osnovama na kojima pada ogroman postotak hrvatske nacije koji priča o nogometu.
Kvadrat je četverokut sa četri sukladne stranice i četiri prava kuta.
Kocka je geometrijsko tijelo i njezinih 6 stranica jesu 6 kvadrata ....
Primjer kocke je Rubikova je kocka .... Zamislite da nam reprezentacija ima hrpu takvih crvenih i bijelih kocaka na dresovima ... Mislite da bi ih pustili na teren?
Kao dobar nastavnik, prikazat ću to i slikom. Lijevo je kvadrat, desno je kocka.
Pitanje za prolaz na ispitu: "Jesu li majice naših nogometaša na kockice ili na kvadratiće?"
Ne, ne ide mi na živce kad slušam o našim kockastim dresovima ... Uopće
. Isprika onima koji nisu spavali na satovima geometrije .
- 01:08 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.06.2012.
Ostvareni san i jedan prelijepi susret s pticama
Koliko se kad odrastemo sjećamo svojih dječjih snova? Malo. A koliko ih slijedimo? Još manje. Većina nestane pod pritiskom potrebe za razboritim ponašanjem koje će od nas napraviti uspješne građane naše ili neke druge zemlje.
Što znači biti uspješan? Da napravim anketu, većina definicija bi se, vjerojatno, vrtila oko visokih pozicija u poslu, zarade, vjenčanja, rađanja, titula .... svega onoga što je mjerljivo i važno u današnjem društvu.
Ja ne bih tako definirala uspješnost. Za mene su uspješni ljudi oni koji se osjećaju sretnima. Uspješni ljudi su oni koji su ostvarili svoje dječje ili neke kasnije snove. Da, nekoga može učiniti sretnim i visoka pozicija na poslu i dobra zarada i vjenčanje i titule i mnogočega drugoga mjerljivog i važnog s društvenog aspekta, ali to nije sve. Ima ljudi kojima ništa od toga nije bitno i postoje druge stvari koje će ih učiniti sretnima i ispunjenima. Možda će neki zbog svojih želja i poteza ostatku svijeta izgledati kao čudaci. Ali zar je to bitno ako se san ostvari?
Nedavno sam čula priču o ostvarenom čudnovatom snu koja me oduševila zbog svega što nam je ostavila u nasljeđe.
Prije devedesetak godina, jedan je desetogodišnji Michael na jugoistoku Irske razgoračenih očiju promatrao otok Veliki Saltee i budan sanjao. Znaš mama, jednog dana će Veliki Saltee biti moj. Hoće, hoće. Ptice će ga i dalje nastaviti posjećivati. Vraćat će se svakog travnja kao i do sada. I tupik i morski vranac i mala njorka i oštrigar i bluna ... Ja ću biti njihov princ; Michael I od Saltee-ja. Pazit ću da im nitko ne zauzme stijene dok ih nema, a kad se vrate, blune će me pozvati da ih zajašem i letim na njima. Kad rastvore svoja velika krila, u nekoliko zamaha ćemo stići u Kilmore Quay, a nekada ćemo odlaziti i puno dalje sve do obale Afrike.... Vidjet ćeš, mama...
U stvari ne znam što je točno Michael Neale govorio svojoj mami ... to možda nitko ne zna, ali se zna da je kao dijete žarko želio postati prvi Princ od Velikog Saltee-ja i taj san si je ostvario puno godina kasnije. 1943. je kupio Saltee otoke i napravio što je u djetinjstvu obećao svojoj mami; postao je Princ Michael I od Saltee-ja.
Šašavo? Čudno? Ludo? Ništa od toga. Fenomenalan duh od kojega treba učiti!
I možemo mu zahvaliti što je otoke odlučio ostaviti onakvima divljima i netaknute prirode, očuvati ih za ptičje kraljevstvo, ne graditi ništa osim jedne kuće za svoju obitelj i trona na kojem će se kruniti prinčevi od Saltee-ja, te velikodušno dozvoliti svim ljubiteljima ptica da uživaju u tom malom raju na zemlji.
Veliki Saltee i bliski susret s tisućama prelijepih ptica je bio razlog zašto sam se pretprošli vikend odlučila nadati suncu na jugoistoku Irske i presretna sam sam zbog svega što sam doživjela.
Nikome osim velikim crnim galebovima i oštrigarima, čini se, ne smetaju promatrači. Razumljivo je da se uzbude jer rade gnijezda u travi pa im nije svejedno kad se netko približi. Galebovi su u tim trenucima pomalo agresivni i ponekad prolete iznad glava kao ratni avioni u napadu. No, ne napadnu i ono što je bilo najbitnije, nisu se sjetili bombardirati nas . Ostale ptice su na stijenama iznad mora i ne dira ih prisustvo ljudi. Štoviše, potpuno su me ignorirale dok sam udaljena dva metra od njih neko vrijeme sjedila i promatrala ih s dvojicom fotografa koji su pokušavali napraviti savršenu fotografiju tupika u letu.
Priroda je prelijepa pa mora biti krasno vrludati otokom i kada ptice odlete na jug, ali njihovo prisustvo u desecima tisuća iskustvo napravi nezaboravnim te je stavilo Veliki Saltee među meni omiljena mjesta Zelenog otoka.
Sljedeće godine u proljeće moram ponovno otići pozdraviti pernate stanovnike kneževine kad nam se vrate.
A vama, evo mali djelić onoga u čemu sam uživala i ako se ikada nađete u Irskoj između travnja i srpnja, pokušajte otići na Veliki Saltee. Vrijedi puta.
Svi vole tupike (puffin)
. 
Njih nema puno, ali sam ih srela desetak i provela barem pola sata promatrajući ih oko njihovih gnijezda ... sve dok nisam moral na brod....
Prizori su prekrasni gdjegod da se okrenete.
Njorka (razorbill)
Ima ih na tisuće....
Bluna (gannet)
Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna
Oštrigar (oystercatcher)
Ovo nije najbliže što sam prišla gnijezdima....
Oduševila me boja perja morskih vranaca, sjajna crna s jednom laganom nijansom zelene....
Tron prinčeva od Saltee-ja...
Do nekog sljedećeg susreta....
- 02:20 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 11.06.2012.
Irci nakon utakmice
Danas su me Irci podsjetili na jedan od razloga zašto su mi dragi i zašto se između ostalog ovdje osjećam dobro.
Mirne sam duše ušetala u pub u majici na šahovnicu i mirne sam duše slavila svaki gol. Nisam mislila da će me itko napasti ili da ću se naći u nekoj negativnoj situaciji jer je to Irska. Prošlih dana su mi malo digli tlak neki bivši nogometaši koji su na televiziji davali izjave u stilu: "Hrvatska nas ne treba brinuti. Moramo razmišljati o Italiji i Španjolskoj.". Kolikogod sam izjavu smatrala glupom jer to nitko tko ima veze sa sportom ne bi smio niti pomisliti, a kamo li izgovoriti, išlo mi je na živce pa sam se nadala našoj glatkoj pobjedi još žarkije nego što bih bila da to nisam slušala. Ipak su to moji Irci za koje navijam ako ne igraju protiv nas . Nemojte pomisliti da je takva atmosfera vladala u cijeloj Irskoj. Nikako. U principu su bili vrlo oprezni i najčešće se čulo da je Hrvatska opasan protivnik. Često su mi govorili uz smješak: "Vi ste nam jedina šansa u grupi. Ako vas ne dobijemo, nemamo nikakve šanse." . I pritom bi dodali: "Good luck!". Znam da su to mislili.
Ja sam odgovarala: "Žao mi je, ali i vi ste nama a must win. Good luck to you too!"
No, da se vratim na početak priče i kako su me podsjetili zašto se ovdje osjećam dobro. Poslije utakmice, ljudi u pubu koji nas nisu poznavali su prolazili i govorili: Well done! Congratulations!". To je vrlo irski.
Nakon toga mi je malo došlo žao što rezultat izgleda baš ružno za njih.... Ljepše bi bilo po moje domaćine 2:1 koliko sam ja predviđala , ali kad pogledamo prvi krug, gol razlika bi mogla imati utjecaja zato ... 
.
Od sada na dalje: "Come on Croatia! Come on Ireland!" 
.
- 02:37 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
srijeda, 06.06.2012.
U iščekivanju sunca na irskom jugoistoku
U Irskoj si ne možemo priuštiti luksuz odlaska na izlete samo kad se poklopi kombinacija planiranog, slobodnog i lijepog vremena. Naglasak je na planiranom. Tako se nešto dogodi jako rijetko. Zato nema puno izbora; ili ćeš biti pragmatičan ili ćeš se osjećati jadno, sivo i pokislo. Pragmatično, u ovom slučaju, znači pretvoriti zauzetost u barem nešto slobodnog vremena kada ima sunca te ignorirati lošu prognozu i uputiti se u neki od lijepih krajeva za slobodnog vikenda.
Vjerujte mi, pozitivne sile našeg svemira na kraju nagrade pozitivne misli. Nikada do sada nisam pogriješila kada sam se uputila u otkrivanje Irske. Uvijek se vraćam s osmjehom i nekim lijepim, novim iskustvom u sebi. Irska i ja se volimo ... javno.
U Irskoj sam naučila da priroda zna otkriti svoje skrivene ljepote i u sivilu. U Irskoj sam naučila uživati u šetnji čak i kada malo kiši što je bilo nezamislivo prije 6 godina. Sada mi je dovoljno da sam obučena u vodootporno te da mi jake kišne kapi ne zalijevaju lice i uživat ću okružena lijepom prirodom. Na kraju, prije ili kasnije, budem nagrađena osunčanim plavetnilom.
Tako je bilo i ovog vikenda. Bio je produženi i povrh toga smo još uvijek bili preplavljeni srećom i uzbuđenjem zbog pravog ljeta koje smo dobili vikend prije. Da, ljudi ovdje dugo pamte nekoliko dana sunca uz temperaturu preko 20 stupnjeva. No, irsko vrijeme je ostalo vjerno sebi i vikend poslije smo dobili pravu kasnu jesen.... Da se ne bismo slučajno razmazili ...2 prelijepa vikenda za redom .... Tko je to vidio...
Vikend na jugoistoku i odlazak na otok Great Saltee kojim uz nasljednike Princa Michaela I, od travnja do srpnja svake godine, vladaju ptice, je bio isplaniran pod utjecajem sunca i ništa nas nije moglo omesti u odlasku. Međutim, u nedjelju, kada smo trebali isploviti, omeli su nas teški, sivi oblaci koji su se nadvili nad Irskom kao metalni nepomični oklop. Pogled u daljinu je odavao samo sivilo. More je bilo sivo, pijesak je bio siv, nasukane grane su bile sive. Kiša je cmoljila kao da nikada neće prestati.
Bilo je lijepo slušati vjetar i priču mora, gledati igru valova,....
- 00:05 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
.
