petak, 15.08.2008.
Možete li zamisliti našu vaterpolo reprezentaciju punu npr....Iraca?
Znam da ne možete 
. Nitko ne može . Ma, mogla sam staviti bilo koga drugoga u naslov za ovu temu, ali vaterpolo reprezentacija i Irci zvuči toliko nevjerojatno da nisam mogla odoliti .
Jadna sam ti tu na Otoku sa sportom.... ma prejadna 
.
Dok nisam počela raditi, Olimpijske bih provela ispred televizora. Kad su bile u Seoulu i Atlanti, budila sam se po noći da vidim neke utakmice. Sa Sidneyem si to nisam mogla priuštiti jer sam već radila, ali sam gledala štogod sam stizala van radnog vremena.
Ove godine sam prejadna .
Em se Kinezi upucavaju Amerima i namjestili raspored tako da ovi mogu gledati, em sam na Otoku kojem je ukus što se sportova tiče katastrofalan. Varijanta B je hvatati British programe koji jednako nemaju ukusa.
Danas su dok smo igrali rukomet protiv Francuza, prenosili nekakvo jahanje i rezime jutarnjih događanja . Jahanje . Ma volim konje, ali mi igramo protiv Francuza!!!
Međutim, i da se odem buniti na RTE (irski HRT) i kažem: "Oprostite, ali zašto niste prenosili handball na Olimpijskim igrama?", postoji velika vjerojatnost da dobijem odgovor: "Oprostite, ali handball nije olimpijski sport!". Sada se ne bih iznenadila kao što sam se prvi put kad sam čula takvu rečenicu . Znam da mislite da sam pukla, ali nisam . Irci imaju svoj handball kao što imaju i svoj football. O njihovim sportovima ću jednom drugom prilikom jer je to u pravom smislu riječi, priča za sebe. Samo ću vam reći da se irski rukomet igra u rukavicama (nije preneseno značenje 
) i sličio bi squashu da imaju rekete.
A zašto sam krenula pisati? Zato što sam pročitala kako su nam stolnotenisači ušli u borbu za broncu. Bravo mi! 
Ali vijest me u prvi čas totalno zbunila. Čitala sam na brzinu i vidim na početku kako smo razigravanje zaslužili nakon pobjede nad Kanadom. Pogledam dalje tko je igrao kako i vidim imena: Tan Ruiwu, Peng Zhang i Qiang Shen. 
Dignem pogled da ponovno vidim o kome čitam članak i potvrdim: Hrvatska - Kanada, a ovo su imena jednog Hrvata i 2 Kanađanina. I razumijem ja obje strane; Kina, nije zemlja iz snova pa mi je jasna volja za odlaskom, a što se mnogih sportaša tiče imaju i dodatni motiv. Kineza ima k'o Kineza pa ih puno jako dobrih ne dospije u reprezentaciju i ovo je izvrstan način da se dođe na Olimpijske. S druge strane, druge zemlje nisu Kina, ili ti, nisu Takvi majstori u stolnom tenisu pa jedva dočekaju da uspiju privući nekog Kineza. Ma znam da nije to jedini slučaj....nosila sam Arsenalov dres Matkiću samo zbog Eduarda.... Razumjela sam bila i Duju kada je skoro postao Katarac... Jasni su mi poticaji za takve poteze, ali se nekako bojim da bi s vremenom reprezentacije mogle sve više početi funkcionirati kao klubovi.... Ili možda neće? Možda će se ipak u profesionalnom sportu vrtiti dovoljno novaca tako da se većini sportaša neće trebati prodavati u druge zemlje, a novac bi trebao isto tako omogućiti da i reprezentacije budu što bolje.... Nadajmo se.
Zašto se bojim takvog scenarija? Iz sebičnog razloga prije svega, a to je da nikada ne bih mogla zdušno navijati za našu reprezentaciju krcatu stranih igrača (pa bili oni Irci, Kinezi ili Katarci) kao što mogu za naše brkate vaterpoliste . A obožavam gledati dobru utakmicu i navijati 
. No, ne vjerujem ni da je za sportaše jednak osjećaj nastupati pod svojom ili pod tuđom zastavom. Ili mene možda samo hvata neki vid nostalgije?
.
- 00:11 -
.
