Pregled posta

Moje dvije godine u Irskoj

Jučer su mi bile točno 2 godine da sam doselila.

Nisam išla zalomiti tim povodom, nego se baš poklopilo da sam gledala Riverdance i bilo je stvarno dobro. Propustila sam ih u Hr, a i lani u Dublinu tako da sam ih sada vidjela tek prvi put.
Riverdance je prigodna predstava za dvogodišnjicu života u Irskoj, a show se još k tome zove The Journey... Ma, nisam mogla bolje pogoditi . Fascinirala me kondicija plesača i brzina pomicanja nogama.... Sjedili smo u prvom redu pa mi je sve još bilo impresivnije jer se stvarno izvrsno vidi kako plešu. Nešto nevjerojatno. Odmah su mi nabili grižnju savjesti na moje nebavljenje sportom. Lako im je jer me savjest zbog toga gricka već neko vrijeme. Od sutra moram redovito početi voziti biciklu! Živi bili pa vidjeli .
Bilo, kako bilo...osim koje kile više koju sam dobila u Irskoj u ove dvije godine (mislite da bi me savjest uspjela grickati da nisam? ), nemam primjedbi na svoj život. Naprotiv.
Meni je uobičajeno preispitivati se na razne godišnjice pa mi je jučer krenula kroz glavu misao: "Kako to da me uhvati tugica kad pomislim na situaciju u kojoj se vraćam u Hr i ostavljam Dublin? Ja toliko volim biti u Hr i zato i dolazim toliko često....". Odlučila sam srezati to filozofiranje u korijenima. Sad mi je lijepo tu. Posao je takav da dovoljno često i dovoljno dugo mogu boraviti u Hr, a i putovati drugdje što znači da ovog časa imam i ovce i novce. Onda nema smisla razbijati glavu s takvim razmišljanjem. Onog dana kad se situacija promijeni, odlučit ću što ću dalje. Tako sam se vratila na svoje optimistično razmišljanje .
Kad sam sjela pisati, htjela sam vam pokazati presjek mojih Irish times i koje su razlike od vremena kad sam došla na Otok....

...do sada....
...jer nije mi samo kosa narasla (sad sam skužila da svaki put kad preselim, pustim kosu ).
I još sam vam mislila pokazati moju Irsku. Mislim, ne onu iz vodiča, nego one slike koje ja jako volim. Npr. meni najdražu padinu........i meni najdraže stablo...
...ili grad prepun narcisa u proljeće....
To se pokazalo nemogućom misijom jer ima toliko toga što volim. Naravno, znate i sami da ima i onoga što ne volim, a to počinje s ružnim vremenom
No, zahvaljujući svojoj naravi, nastojim više misliti na lijepe strane budući da su one u velikoj većini.
Napraviti kratki presjek događanja u ove dvije godine, isto se pokazalo kao nemoguća misija iz čistog razloga što ne stane u jedan post. U krajnjoj liniji, zato sam i u zaostatku s pisanjem bloga (nemate pojma što vam sve još dugujem).
Zbog svega toga, odlučih samo staviti nekoliko sličica meni lijepe Irske....jer na kraju krajeva, i to je dio onoga što mi je uljepšalo boravak i nagnalo me da ostajem ovdje.
Duge pješčane plaže su predivne za šetnje....Posebno su mi prirasle srcu one s bijelim pijeskom. No, što se njih tiče, puno ovisi o tome što odluče plima i oblaci....
Kontrast pijesku i travi koja raste uz more je ona poznata irska obala visokih i strmih stijena.........a i nekih drugih, čudnih oblika...Kavagod obala bila, u šetnji se lako može susresti životinje koje nam u Hr nije uobičajeno sresti u prirodi....
Naravno, ima i onih na koje smo navikli. Ovca je životinja koju ćete prvu povezati s Irskom, ali ima i strašno puno krava za koje u Hr nisam navikla da imaju prednost na cesti i da mi naslone glavu na prozor od auta .
Irska nema pravih, mislim, visokih planina. Najviša planina, Carrauntoohil, je niža od Platka , 1038 m. Samo još druge dvije prelaze 1000 m s tim da jedna samo za 1 metar . Nevezano za visine, šetnje po planinama su lijepe...
Meni lijepa Irska su i šarene kućice.......a i Georgian doors u Dublinu.......u kojem iz dana u dan niču neka moderna zdanja.
Dublin je grad koji nudi puno zabave, a i naučio me nekoliko puta da kažem: "Nikad ne reci nikad" .
Mogla bih vam sada u nedogled pokazivati slike meni lijepe Irske prirode....
...i povijesne ostavštine,......ali ću se ipak zaustaviti ovdje jer nije sve u tome.
Mogla bih živjeti u savršenoj i najljepšoj zemlji u svemiru, ali sve ljepote ovog svijeta joj ne bi pomogle da u njoj uživam ako bih tamo bila kao Pale sam na svijetu i ako iz nje ne bih mogla na produženi vikend u Rijeku. Ljudi su ono što me veže za neko mjesto, ono što me tjera da se vraćam tamo gdje sam nekada puštala korijenje. Ja moram ostati u dovoljno jakom kontaktu s onima do kojih mi je najviše stalo da bih bila sretna. A u svemu tome, prokletstvo mog nemirnog duha je da želim upoznavati novo...
No, nekako vjerujem da postoji anđelić koji me u svemu tome čuva i sumnjam da se dosađuje promatrajući me .

Post je objavljen 29.08.2008. u 16:37 sati.