samosanacije

temelji kula u zraku

Pisalo je: "Opišite sebe u jednoj rečenici."
"Kule u zraku, al fino dizajnirane", napisala je.

...
Prave krovne grede na stranu... nastranu, ali i temeljenje nekom kozmičkom greškom jest moja struka. Jer ponekad se osjećam kao u mećavi u njoj.

Pa ono što me sledilo nekidan. Javna je stvar da kaskam za propisima kao i za pravim gumama, pa ustvari uvijek vozim krive... i gume i propise, ali kozmičkom srećom (ima i toga) imam dobre ljude oko sebe koji me poznaju baš duboko ... do razine temelja, pa me onda obavijeste da je stigla zima ili se promijenio neki propis u onom što je moja struka. (Vokacija je oduvijek nepropisna i negdje oko razine krovnih greda) No da skratim: strukovni propisi su se prošli mjesec promijenili i golim dekretom se u vrijeme globalnog zatopljavanja dubina smrzavanja povećala za dvadeset posto. Eto! A tako onda i minimalna dubina temeljenja. Jednostavnim jezikom (a mogu ja i to) - sloj leda od srpnja prodire dublje. Smrznula sam se kad sam to čula.

Ipak, čim mi je krvotok proradio znala sam da ću i opet imati neki nestabilni tekst na tu temu i da će mi vjerojatno i ova, (pravno utemeljena ?!?) metafora - doći glave. A onda sam vidjela da se sve već dogodilo. I da se i moja klima s godinama mijenja.

Kad bi mi danas dali priliku da se opišem u nekoliko rečenica (jer ja uvijek tražim više nego prošli put), rekla bih:

- Kad se ja jednom smrznem, kad se jednom zaledim... ono što se vidi je tek vrh ledene sante. Ali led je i onih nevidljivih uronjenih osamdeset ili koliko već posto. Pa tko želi sa mnom nešto graditi... mora zbilja jako duboko temeljiti.
A ja ću ga uvesti u najtopliju zamislivu mećavu. Iz koje neće poželjeti izaći.


tessa k

(ljetne kronike)


Svako jutro na putu do butige ugledam bar jednu jahtu koja ponosno nosi nikad upotrijebljenu inacicu mog imena. Ja se nisam potpisivala sa Suzy ni u predpubertetu... razmisljam, pa di cu sad... u jeku istog. Svog, ali i dice mi.
Recimo... jucer je po jedno od moje posvojene ljetnje dosla mala iz mista. S pundjom na glavi i kosarkaskom loptom pod rukom. Mali se prvo prepa, ali onda su nestali na dvi ure.
"I kakva je Lucija? Jel pametna?", pitam ga poslije. Ono klasicno - "Jel lipa?", to naravno ne pitan.
Prvo: klasicno je prelijepa. Imam i ja oci. Drugo: povremeno se i na moru igram odgoja. Odgovara: "Pojmanemam. Kako to mogu znat'?"
Smijem se jos i sada, na svom putu po mlijeko, za dicu koja su sve manje "od mlika."
Vidim je - "Suzy". S visokim jarbolima ovaj put. Visoki tamni neznanac kojeg sam jucer uspjesno pokazala u pantomimi... u manje od tri minute, mahne mi. Kaze "Hey" na engleskom. Odmahnem mu s "Hej" na hrvatskom. Razumijemo se on i ja. U butigi zato ne razumin nista. Ka i uvik, vrtin glavon i cudin se cijeni luka kad ga se jednom prevede u otocku kapulu.
Kasnije, dok je s tek nesto jako nategnutih suza gulim na svojoj terasi, a ljuske padaju po djecjim ispisanim papirima, vidim da su me dica u predpubertety... koja me zele isprepadati sa "Srest ces visokog tamnog neznanca", (ali me ipak ne poznaju dovoljno, pa eto - fale) i ne daju se impresionirati od u srcu ljeta, "milo za drago" zadanih "Orkanskih visova"... vidim da su me ona nocas pisala s "y" na iscrtanim zemljovidima svoje nove igre, koju smisljaju vec danima, zivotno jos uvijek potpuno liseni znacenja - fjake.
Ta ce nas igra, uvjeravaju me, uciniti bogatima, a sve jahte u nasoj marini smijesnima. A o kapuli valjda da ne govorimo.
Ipak, ja govorim bas o njoj, pa dok eto standardno vrtim neki svoj film u glavi... koji nitko ziv ne bi ni preveo, ni pogodio, niti objasnio u tri zivota, a kamoli u tri minute, i dok tako ovdje standardno nategnuto placem - ni suzna, ni Suzana, vec ipak Suzy... nad tom kapulom nad cijom sam cijenom jos maloprije vrtila glavom, u glavi - kapituliram.
Kazem si - racunaj neprocjenjivo. Plus visoki yarbol.

link

tessa k

Od predugog stajanja "zaspu" mi prsti. Utrne glas. Kad se zaboravim u nekom tekstu - patim. Prije ili kasnije morat cu se izbaviti, znam to - ne volim nigdje ostaviti neki nevazeci dio sebe, pa ni u prici koja je zanijemila. Ali za svaku pricu, postoji samo jedan ispravan glas, sve drugo je samo buka i kloparanje, a od svih koji se meni nude, a nju svojataju... ja moram zajahati bas njega, tog jednog... poput vala, da bih dosla do sebe. Ili to ili - pisati kuci propalo. Dugih nacina nemam; ja jos uvijek ne znam da imitiram sebe, a i strah me toga jako, uvijek postoji realna opasnost da cu ustvrditi da ipak imam srece, jer se cak i tako ne razumijem.
Moj je posljednji glas dugo bio eho tisine. Pustila sam ga u jednom trenu zaigrana zivotom i ne brinuci previse, bas kao sto smo, djeca, ljeti pustali nasu papigu da leti. Dozvana nasim sitnim glasovima koji su cijepali sumrak, vracala bi se s iskustvom jos vece slobode u uvijek otvoren kavez koji bismo pruzali nebu. Godinama. Osim jednom. Eto, tako je bilo. Dvaput. Lakomisleno sam pustila citav jedan glas, jer sam, mozda, u zagrade utjerivala tek jos jedan san. Ili tako nesto. A onda sam dugo stajala praznih ruku. Tog ljeta osamdesete i ovog dvijeitrinaeste, u cijem medjuvremenu sam zivjela neke zlatne kaveze i cesto pisala o pticama. Ono jednom, nisam uspjela dozvati svoju tigricu. U kolovozu dvijeitrinaeste pokusala sam jos jednom. Izvukla sam snop ispisanih papira, savila ih u trubu i dozivala se bezglasno, cijepajuci zvukove morskog sumraka svojom tisinom.
Jucer, otvorila sam si vrata jedne price koja je zanijemila i drzala je u ispruzenoj ruci. Njen glas... Vratio mi se nocas s iskustvom jos vece slobode. Glas prvog reda. I bacio me u moje neuredne redove. Jutro me naslo na terasi, kako jasem na krijesti tog samo mog vala. Opet drinim krive prave. I znam kako dalje.

tessa k