samosanacije

...

Nedavno sam čekala D. poslije gitare i stojeći u hodniku škole nekoliko minuta prisluškivala solfeggio kroz zatvorena vrata i učinilo mi se sve to užasno komplicirano za jednog devetogodišnjaka, pa još u devet navečer nakon čitavog dana ovoga i onoga, pogotovo jer ostatak grupe čine isključivo trinaestogodišnjaci i trinaestogodišnjakinje... slatki i neodoljivi, ali stariji... i da bilo je logično što izričaj profesora ćutim kao posve prilagođen tom nešto starijem uhu i umu, no zabrinulo me to, ali što kad se drugačije eto nije moglo jer je našim muzičkim, a i svim ostalim rasporedima jesenas dirigirala silina probuđene nogometne strasti, pa dok su drugi devetogodišnjaci u svijetu akorda, mi smo na travi, a onda iskustvo svih drugih terena namičemo u vremenu koje od nogometa preostane, pa čak i po cijenu slušanja solfeggia u kasnim sedmaškim terminima…
i prisluškivala sam kroz zatvorena vrata u devet navečer te komplicirane rečenice na meni potpuno nepoznatom glazbenom jeziku koje nadilaze poznato “prva, druga, treća, četa” i mislila kako je taj četvrtak ipak jedan jako dugi dan pa čak i za stvorenje koje je uvijek gladno znanja, uvijek puno života i koje onda - mama, poslije promatram u retrovizoru - brbljavo, veselo i nimalo zasićeno ili nedajbože umorno, pa na svakom semaforu odmaram svoj pogled na tom prelijepom licu, no ipak, vraća mi se u uho onaj ozbiljni solfeggio s druge strane vrata i na koncu nisam izdržala nego ga poluzabrinuto pitam imaju li barem neku pauzu između gitare i solfeggia.

- Kakvu pauzu?
- Pa ono… odmor.
- Nemamo.
- Nemate... Pa zar ti nije naporno tih satičetrdesetpet svirati i slušati bez odmora?
- Što bi mi bilo naporno? Pa čitavo vrijeme sjedimo.
- ?!

…
Sjedim puno zadnjih mjeseci, puno previše, a ne volim sjediti, nikako ne volim sjediti, no eto bila je to faza, ili njih nekoliko...
Kad sjedim obično zavinem svoju oko noge stolice u dvostruku omču; zakačim je još i stopalom kao kukom, da si ne pobjegnem, da ne odletim, da se privežem, da se prizemljim, da se zihram - ne da ne bih pala, nego...
Da ne odletim?
Jednom jako, jako davno sam zabunom umjesto noge stolice tako zaomčila list nekoga tko je sjedio do mene i s kim sam tjednima, iz večeri u večer vodila nadasve duge i činilo se tada - jako pametne razgovore, ono tjednima, iz večeri u večer… jer iako je afekcija bila uzajamna, on je bio potpuno u skladu s mojim visokim kriterijima pomalo čudan i još posve gratis - nadasve zbunjeni matematičar, a ja sam tada (a bilo je to jako, jako davno kažem) još uvijek nosila dugu kosu skupljenu u visoki konjski rep i pripadajuću plahu ćud... i sve bi dakle ostalo zauvijek nerazjašnjeno i matematički gledano - nedokazano, da eto nije bilo čudne spiralne putanje moje noge… pa je to ispalo jedno od The sjedenja, no trenutno… trenutno se za razliku od D. ćutim od sjedenja umorna preumorna... i osjećam posljednjih dana sve snažnije kako mi se mišić napetog bedra otpušta i koljeno isto... i nategnuta tetiva, a stopalo polako mijenja kut i vraća se u kanon... i ćutim penjanje trnaca po listu i buđenje zaspale noge ... ono što osjećam posljednjih dana je da malo pomalo - otpuštam kuku.

...
Neki dan sam započela ovdje ujutro s nekim slovima, osjećajući se u tom trenutku "ponovo pomalo osjetljivo", ali ih nisam uspjela potrošiti na vrijeme, a feeling je u međuvremenu potpuno izlapio, pa sam morala sve skupa diskardirati… Kad sam gizdava potpuno sam neliteralna.