samosanacije

...

Nedavno sam čekala D. poslije gitare i stojeći u hodniku škole nekoliko minuta prisluškivala solfeggio kroz zatvorena vrata i učinilo mi se sve to užasno komplicirano za jednog devetogodišnjaka, pa još u devet navečer nakon čitavog dana ovoga i onoga, pogotovo jer ostatak grupe čine isključivo trinaestogodišnjaci i trinaestogodišnjakinje... slatki i neodoljivi, ali stariji... i da bilo je logično što izričaj profesora ćutim kao posve prilagođen tom nešto starijem uhu i umu, no zabrinulo me to, ali što kad se drugačije eto nije moglo jer je našim muzičkim, a i svim ostalim rasporedima jesenas dirigirala silina probuđene nogometne strasti, pa dok su drugi devetogodišnjaci u svijetu akorda, mi smo na travi, a onda iskustvo svih drugih terena namičemo u vremenu koje od nogometa preostane, pa čak i po cijenu slušanja solfeggia u kasnim sedmaškim terminima…
i prisluškivala sam kroz zatvorena vrata u devet navečer te komplicirane rečenice na meni potpuno nepoznatom glazbenom jeziku koje nadilaze poznato “prva, druga, treća, četa” i mislila kako je taj četvrtak ipak jedan jako dugi dan pa čak i za stvorenje koje je uvijek gladno znanja, uvijek puno života i koje onda - mama, poslije promatram u retrovizoru - brbljavo, veselo i nimalo zasićeno ili nedajbože umorno, pa na svakom semaforu odmaram svoj pogled na tom prelijepom licu, no ipak, vraća mi se u uho onaj ozbiljni solfeggio s druge strane vrata i na koncu nisam izdržala nego ga poluzabrinuto pitam imaju li barem neku pauzu između gitare i solfeggia.

- Kakvu pauzu?
- Pa ono… odmor.
- Nemamo.
- Nemate... Pa zar ti nije naporno tih satičetrdesetpet svirati i slušati bez odmora?
- Što bi mi bilo naporno? Pa čitavo vrijeme sjedimo.
- ?!

…
Sjedim puno zadnjih mjeseci, puno previše, a ne volim sjediti, nikako ne volim sjediti, no eto bila je to faza, ili njih nekoliko...
Kad sjedim obično zavinem svoju oko noge stolice u dvostruku omču; zakačim je još i stopalom kao kukom, da si ne pobjegnem, da ne odletim, da se privežem, da se prizemljim, da se zihram - ne da ne bih pala, nego...
Da ne odletim?
Jednom jako, jako davno sam zabunom umjesto noge stolice tako zaomčila list nekoga tko je sjedio do mene i s kim sam tjednima, iz večeri u večer vodila nadasve duge i činilo se tada - jako pametne razgovore, ono tjednima, iz večeri u večer… jer iako je afekcija bila uzajamna, on je bio potpuno u skladu s mojim visokim kriterijima pomalo čudan i još posve gratis - nadasve zbunjeni matematičar, a ja sam tada (a bilo je to jako, jako davno kažem) još uvijek nosila dugu kosu skupljenu u visoki konjski rep i pripadajuću plahu ćud... i sve bi dakle ostalo zauvijek nerazjašnjeno i matematički gledano - nedokazano, da eto nije bilo čudne spiralne putanje moje noge… pa je to ispalo jedno od The sjedenja, no trenutno… trenutno se za razliku od D. ćutim od sjedenja umorna preumorna... i osjećam posljednjih dana sve snažnije kako mi se mišić napetog bedra otpušta i koljeno isto... i nategnuta tetiva, a stopalo polako mijenja kut i vraća se u kanon... i ćutim penjanje trnaca po listu i buđenje zaspale noge ... ono što osjećam posljednjih dana je da malo pomalo - otpuštam kuku.

...
Neki dan sam započela ovdje ujutro s nekim slovima, osjećajući se u tom trenutku "ponovo pomalo osjetljivo", ali ih nisam uspjela potrošiti na vrijeme, a feeling je u međuvremenu potpuno izlapio, pa sam morala sve skupa diskardirati… Kad sam gizdava potpuno sam neliteralna.

…

"…Zapravo, sve to krene negdje oko Nove godine, a kulminira negdje oko rođendana (koji je, by the way sutra, a ne prekjučer, dobio sam reminder na vlastiti e-mailom, tako da ga ove godine neću previdjeti, zahvaljujući pomoći (?) savremene tehnologije). Ne volim zimu, a ne volim ni praznike, možda je sreća što Božić i i Uskrs za mene nisu praznici, inače bi taj sivi interval bio još širi... Grinch na kvadrat. Tako sinoć uzmem prije spavanja Churchilove memoare i čitam o tajnom njemačkom naoružavanju 1930-ih i to me uspije uspavati, no cijelu noć sanjam da je ponovo počeo rat, ujutro, iako naspavan, teško ustajem jer se ne osjećam dovoljno motiviran, dok vozim raspoloženje mi se popravlja: slušam Police, nakon 20 i kusur godina i sviđa mi se, a uz to ne mogu ne radovati se što me automobil, koji me sretno odvezao do Graza i Zagreba, ali je nakon toga totalno zaribao i proveo nekih 7 dana kod raznih majstora, sada sluša kako već godinama nije ("e jest' ga popravio, svaka mu čast!"), govorim sebi, vidiš, to je egzogena depresija, za koju je tipično da se najgore osjećaš ujutro, a onda si tokom dana sve bolje, no lakoća postojanja ne traje dugo, jer čim dođem na posao, saznajem da je pacijentu, kojeg sam radio u petak, jutros iznenada pozlilo te da je umro, s kolegama analiziram cijeli tok liječenja, ne nalazimo nikakav propust, u ovom poslu u najboljem slučaju umre 5% takvih pacijenata, svaki 20-i...
Itd, itd, itd.
Tjah.

To bi bio neki snapshot onoga što vrtim u glavi.

…Rekao sam ti nedavno, kad smo se sreli, da sam u dosta lošoj životnoj formi, rough patch, out of balance… situacije u kojima se (a čini mi se da sam ti i o tome pričao), povlačim u sebe i jako reduciram komunikaciju. Ti si jedina osoba kojoj uopće ikoliko (hm, je li to uopšte regular word? Kad čovjek ne komunicira s drugima, i jezik počne devirati) pišem…

…Čitao sam tvoj blog, rado, da. Epizoda u kojoj se pojavljuje A…. e ta mi se posebno dopala, i, ako išta, bio sam flattered načinom na koji sam predstavljen. "Orden u uglu od revera, poslednji tango ljubavi, ruka na dršci revolvera i ruž na mojoj košulji..." Hehe, kakav faca - well done. Ako mi je nešto u svemu zasmetalo, to je crna kleveta i laž da sam kardiokirug - ti očigledno nemaš posla s tom sortom, inače ti ne bi palo na pamet da me poistovijetiš s tom hordom zla. Ja sam, naime, interventni kardiolog. Ima li tu razlike?
Ima li razlike između arhitekta i građevinskog inžinjera?
A u stvari je moja zamjerka suvišna znam... jer dok sam te čitao uvijek sam imao taj isti osjećaj - kraj Annie Hall. I maloprije sam htio potražiti film, naći scenu koja mi treba i prekucati tekst, no sjetio sam se da umjesto toga mogu ukucati annie hall transcript - 0,12 sekundi kasnije, here it is:

ALVY SINGER
(To the audience, gesturing)
Tsch, whatta you want? It was my first play.
You know, you know how you're always tryin' t' get things
to come out perfect in art because, uh,
it's real difficult in life

…
Happy birthday draga "