Deda Š.

četvrtak , 31.05.2007.

'ko nije drvo razumeo prvo,
pa tek onda sadio
taj nije ništa uradio...



Prošlo je petnaest godina od našeg posljednjeg susreta, što znači da sam pola svoga života provela bez njega i to mi zvuči zastrašujuće.
Automatski su mi suze krenule na oči čim sam počela pisati o Njemu a to ne bi bilo u redu jer je bio definitivno najoptimističnija osoba u cijeloj mojoj porodici. Ponekad mislim da sam to naslijedila od njega ali me pojedinci uvjeravaju da ne možeš naslijediti karakternu osobinu od nekoga s kime nisi u krvnom srodstvu. Po meni je to glupa teorija, ali više ne ulazim u takve rasprave ni s kim.

Tata mi je imao svega 11 godina kada mu je otac poginuo, tako da ja nažalost nikada nisam upoznala svoga biološkog djeda, iako on itekako zaslužuje post za sebe. Nakon nekoliko godina hrvanja s dvoje maloljetne djece, baka je završila srednju školu i upisala višu trgovačku i tamo je upoznala Dedu Š.
On je, kako moja Baka uvijek veli „siroče“, došao iz jednog sela kraj Donjeg Miholjca gdje je odrastao uz 6 braće i sestara. Iako su meni kao maloj odlasci u njegovo rodno selo bili nadasve romantični, on nije nosio lijepe uspomene i cijeli život je vukao komplekse. Jedan primjer je bilo farbanje jaja za Uskrs. Kako je odrastao u siromašnoj obitelji samo uz moju prabaku Janju (po kojoj ću ja nazvati svoju prvu curicu!), nikada na Uskrs nije dobio više od jednog jajeta a to je naravno bilo premalo za izlazak i „tucanje“ s prijateljima na ulici. Zbog te traume iz djetinjstva, Deda je inzistirao da Baka nama za Uskrs ofarba ravno 100 jaja i niti jedno manje. 100 jaja na troje unuka znači 33 jaja po unuku što je uglavnom rezultiralo Bakinom ljutnjom zbog pokvarenih jaja. Ali tako je bilo svih 15 godina moga života s njim.

Deda nikada nije posvojio tatu i tetu jer je inzistirao na tome da se očuva uspomena na djeda Silva a zapravo im je bio više nego otac i prijatelj u jednoj osobi jer je bio svega 14 godina stariji od moga tate i osjetno mlađi od bake. Slično je bilo i s nama unucima. Bio je on po potrebi strog ali to je izgledalo toliko smiješno da smo Bracika i ja uvijek skoro popišali gaće od smijeha.

Posljednji puta smo se vidjeli u listopadu 1991. na dan našeg odlaska iz Osijeka. Deda je već mjesecima bio u ZNG-u ali je i dalje radio, bio je šef u OTP-ovoj samoposluzi u naselju Đure Salaja. Mama, brat i ja smo se došli pozdraviti s njime. Mami je dao hrpu para, barem mi se tako činilo a uvijek je zaboravim pitati, a bratu i meni nekoliko vreća grickalica i sokova za put do Austrije. Kako sam ja bila užasno tužna što odlazimo iz Osijeka, pokušao me je utješiti pokazavši mi podrum u Antunovcu koji je počeo preuređivati po našim potrebama. Rekao mi je da moram otići s mamom u Austriju da se ona malo odmori i da tati na bojišnici bude lakše. Ostat ćemo ionako samo dva tjedna a on će do tada skroz srediti podrum i onda ćemo brat i ja tamo biti dok se po Osijeku puca. Podrum je ogradio vrećama pijeska, unutra poslagao hrpu polica na sve zidove i sve ih napunio kojekakvim slasticama, a priredio je i televizor i video. Sve će vas to čekati. Dva tjedna nakon toga poginuo je na Svisvete dok je mladićima iz Zagreba pokazivao kako se gradi mitraljesko gnijezdo. Patolog je rekao tati da je granata pala odmah do njega tako da od siline eksplozije nije ništa osjetio. Dečki su prošli puno gore. Antunovac je nakon još dva tjedna pao tako da nikada nisam imala prilike uživati u „podrumu po mjeri“. Ali neću o tim stvarima jer se žalostim.

Najviše me zapravo žalosti što mu zaboravljam glas. Tek tu i tamo, nakon napornog koncentriranja mogu čuti kako me zove „Bambulja“, jedini me on tako zvao, i kako se smije. Ali ne mogu čuti niti jednu drugu riječ i to me žalosti jer je bio više nego rječit. Rekoh, neću tužno misliti a i ne mogu plakati na poslu.

Pamtim neke smiješne stvari:

1. Imao je velike palčeve na nogama, puno veće od ostalih prstiju i to mi je uvijek bilo smiješno. Jednom prilikom se psujući vratio iz voćnjaka s krvavim prstom jer ga je mačka napala. Valjda je mislila da je neki štakor, tko bi znao. Drugom prilikom si je sam motikom zarezao prst dok je vadio krumpire iz zemlje. Kunem se, ovo je živa istina.

2. Kako je posljednjih godina radio u trgovini blizu naše kuće, u svim kriznim situacijama sam dolazila k njemu po sladolede (imali smo limit od maksimalno 5 na dan), doručke, ručke, grickalice pa i novce za luna parkove, cirkuse, Poljake, mliječne kuhinje, a da ne kažemo džeparce. U trgovini su se uvijek skupljali kojekakvi šverceri i prodavači s „friškom“ robom iz Turske ili Mađarske pa sam se nerijetko ogrebla za unikatne predmete od srebra, jeansa i slično. Dedina trgovina bila je dosta dugo središte našeg obiteljskog svemira a da to nismo ni znali.

3. Baka je uvijek bila škrta i stroga, ali ne zamjeramo joj, navikli smo. Deda je uvijek bio široke ruke i srca, kao i svi Slavonci u tamburaškim pjesmama. Kako je kao šef radio dvokratno, Bracika i ja smo u Antunovcu s nestrpljenjem čekali podne svakoga dana jer tada se Renault 4 pojavljivao iza okuke i nikada nismo znali što nam nosi. Susretali smo se na ulici i on bi nam dao to što nam je nosio ali morali smo pojesti tako da baka ne vidi jer bi poludjela zato što kvarimo ručak. Baka je lješnjake zaključavala na tavan da ih ne jedemo jer se "lješnjaci jedu samo u kolačima", a Deda je prije njihovog popodnevnog spavanja kriomice Braciki ili meni dao ključ pa bismo hrdali lješnjake barem pola sata svakoga dana. Jednom nam je tako donio i šlag u bocama (onaj sprej, kako li se već zove), koji se tada tek pojavio u našim trgovinama i bio nešto najsavršenije što sam vidjela. Donio je čitav karton i Bracika i ja smo svatko pojeli po dvije boce toga šlaga i dva dana od toga povraćali i srali. I danas mrzim taj šlag. Isto je bilo i s onim ružičastim i žutim pjenastim bombonima. Toliko sam ih bila pojela da mi je tekuća pjena pri povraćanju išla na nos. Eto, sad ste dobili i pravu sliku o meni, iako je niste tražili.

4. Baš kao i svi Slavonci u tamburaškim pjesmama, Deda je volio tamburice, pjesme i ples. Jedan od najsretnijih dana njegova kratkog života bio je dan kad sam mu rekla da sam se upisala na folklor u KUD Srđan Petrov (današnji HKUD Željezničar, čini mi se). Dolazio je na sve nastupe i bio ponosan kao da sam sama radila koreografiju. Nakon smrti, plesuckala sam još neko vrijeme ali kada je knedla u grlu postala preteška, pozdravila sam se sa svima i objesila opanke o klin. Nije bilo baš tako ali volim biti duhovita a ovo je bilo duhovito, zar ne?

5. Mislim da je Deda potajno bio zaljubljen u Jasnu Zlokić. Imao je u autu sve njezine kazete, znao sve pjesme napamet i samo se Jasna slušala u Dedinoj renđi. Osim Jasne imao je i sve kazete sa Splitskih festivala, a pogotovo one na kojima je sudjelovala ona. Jasnu sam prvi puta vidjela na ulici u Zagrebu prije nekoliko godina i prvi poriv mi je bio da joj se bacim u zagrljaj kao najrođenijoj. Glupo znam, ali ona je u tolikoj mjeri obilježila vrijeme provoedeno s Dedom da ću je jednom naprosto morati upoznati.

6. Deda je obožavao pse. Oprostila sam mu što je uzgajao koke, zece i gice za jelo – tumačim to nedostatkom informiranosti u to doba ali prenijela sam na sebe obvezu da se životinjama odužim. Ali pse je obožavao i imao je desetke knjiga o kinologiji. Prvi pas kojega je nabavio dok sam ja bila u maminoj buši bio je Bean, engleski ovčar. Sjećam ga se još uvijek ali samo po slikama jer su ga ubili lovci kad sam imala tri godine. Nakon njega je došao Bimbo, ludi mješanac s ulice, koji je bio kod nas nekoliko godina dok nije posve poludio i grizao sve oko sebe. Deda ga je, kao, odveo nekim ljudima. Možda u pseće Vrapče. Nakon Bimbe kupio je prvo Bajku 1, koja je brzo otputovala na onaj svijet od neke čudne bolesti. Bajka 2 iz istog legla, njemački ovčar, poživjela je nešto duže ali isto brzo otputovala. Kasnije se ispostavilo da je uzgajivač muljao da su cijepljene protiv štenećaka. Nakon tih trauma, jednoga dana Dedi je u trgovinu došao neki lik kojemu je Deda davnih dana pozajmio neke novce. Lik nije imao novaca ali je donio crno labradorsko klupko koje je dobilo ime Garo. To je bio moj prvi pravi pas jer već sam imala nekih 12 godina i prihvatila sam ga kao psa prijatelja a ne kao psa igračku. Garo je poživio dugih 16 i pol ljudskih godina i bio član obitelji u svakom smislu. Bio je čak i u prognaništvu s nama! Kada je prije par godina uginuo, plakala sam neutješno dva tjedna. Između ostaloga i zato što je Garo bio posljednji ostatak moga Dede na ovom svijetu.

Minus i plus, k'o Amer i Rus!

utorak , 29.05.2007.

Dobar vikend:

Upoznala sam Istu i s Istom popila kavu kao s dobrom prijateljicom koju nisam vidjela duže vrijeme i jako mi je nedostajala. Pridružila nam se i Ista Junior (nema neki bolji nadimak?!) i kupila me duhovitošću i inteligencijom koju ne posjeduju baš sve tinejdžerice. Već vidim da će se kavice ponavljati svaki puta kada dođem u Osijek.

Nakon 8 godina vidjela sam Ninu, prijateljicu iz djetinjstva koja je u jedno jako ružno vrijeme krajem 1991. napustila naš rodni grad i s roditeljima odselila u Banju Luku, ali smo cijelo vrijeme bile u vezi. Mama joj se prije nekog vremena razvela i našla novog muža u Osijeku, a kupili su novu kuću u Dalju (kuća od kojih 150 kvadrata s velikom okućnicom i pogledom na Dunav za 15.000 eura a za 20min su u centru grada, pa si vi mislite) i potrefilo se da smo obje bile tamo pa smo se tako i našle. Dugo je i zanimljivo bilo ovo druženje.

Provela dosta vremena s mamom, kojoj, čini se, najviše nedostajem. Zadovoljna da sam konačno na dijeti, kupila je Burdu i dala popraviti šivaću mašinu jer sam je inspirirala na šivanje nakon, ček sad mislim, skoro 10 godina. Juhuhu, Tedica će opet biti dizajnerski izdizajnirano odjevena, a ako ode još 10 kila dolje, Tedica je manekenka. Fora su te Burde, ima zbilja dobrih stvari. Dosta toga je babasto ali našla sam si tri haljine koje bih sigurno nosila. Sašit će majka!

Proslavila Ireninu diplomu na „večerici“ koju i nakon tri dana probavljam tako da je dijeta „ošla vrit“, ali nije bitno, jednom se diplomira, iako s obzirom na perspektivu nezaposlene pravnice u Osijeku, bolje bi joj bilo da sad ode studirati povijest kako je uvijek i htjela. Nakon toga otišle smo na koncert Majki kod katakombi. Snajke na majke! To je pak bio totalan flešbek na neka davno prošla vremena. Stajale Sara i ja skroz odostraga, da imamo zraka i da možemo veselo plesati bez da mi nečija patika završi u grlu. Irena i Ana pile pivo, nas dvije kolu i ništa. Gledala sam klince i veselila se da ne izgledamo puno drukčije od njih. Tješ, tješ. Smiješno mi je bilo to da sam shvatila kako uopće više ne izlazim i mislim da ćemo to promijeniti. Dobro sam se osjećala. Plesale smo katastrofalno dobro i rušile sve pred sobom. Fotke moram staviti, barem nekoliko, a ako me budete htjele ubiti (za Saru i Irenu, maknut ću ih). Kontam da ostalima fotke neće biti ni smiješne ni zanimljive, ali opet, pravite se da su vam smiješne jer meni jesu jaaako i nijedna nije namještena!










Baka je proslavila svoj 75. rođendan i za divno čudo, svima nam je bilo ugodno. Istinablog, glumila sam služavku ali bilo mi je drago. U jednoj fazi poslijepodne nakon obilnog ručka i par čašica vinca, tri bake su se krenule prisjećati vremena svoje mladosti a ja sam uzela papir u ruke i zapisivala. Jednom ću vam izložiti kako je to bilo odrastati u finoj švapskoj obitelji u Osijeku prije drugog svjetskog rata, kako su živjeli radnici u Vukovaru i zašto su curice od 13 godina počinjale raditi u tvornici obuće Bata, a čut ćete i kako je moja baka zarana bila beeep aktivna i kako je „promicala zapadnjačku kulturu“ te zbog toga nije prešla automatski iz SKOJ-a u partiju. Jako pozitivno iskustvo i bonding generacija kakav nisam očekivala.

Trešnja moje mladosti konačno urodila plodom! Od rata je uporno cvjetala ali bez ploda, na moju veliku žalost jer je tu trešnju djeda posadio za mene. Strašno su mi nedostajali njezini plodovi i upravo kad sam se pomiriila s neplodnošću, ona me iznenadila. Pojela sam valjda 5 kg trešanja u tri dana! Jučer sam krenula u posljednju berbu prije odlaska u Zagreb ali me nevrijeme spriječilo a i baka koja je urlala s terase: „Vraćaj se, ubit će te grom, dat ću ti ja novaca pa si kupi u Zagrebu, valjda ima tamo trešanja!“

Loš vikend:

Na dan polaska prala sam mačju sobu u stanu. Nisam mogla pronaći držač mirisnih štapića pa sam štapić zapiknula u rešetke radijatora i zapalila ga. Stavila slušalice u uši i krenula usisavati i prati pod. U jednom trenu osjetila sam da nešto smrdi po paljevini ali na opći užas prekasno sam shvatila da gori moje dupe. Dobro, nije baš gorilo, povećavam napetost, ali je zaista smrdilo i imam opeklinu promjera 1,5cm na vrlo delikatnom mjestu koje potpuno bezveze zovu debelo meso. Kod mene je debelo meso vrlo osjetljivo pa već četiri dana sjedim samo na jednoj, nespaljenoj, polutki.

Sjela na bus u Zagrebu i jedva dočekala prvu stanicu u Brodu. Čula sam da je vozač rekao „Stojimo 15 minuta“ kao i uvijek uostalom. Otišla sam pišnuti pa polako u Billu po neke grickalice. Na povratku sam ugledala kako moj bus napušta kolodvor sa svim mojim stvarima. Dala sam se u trk i nakon nekih kilometar i pol (manje, ali tako mi je izgledalo) debil koji je sjedio preko puta mene shvatio je da debela plavuša ne trči pored busa radi rekreacije nego da pokušava ući u isti i bus je stao. Nisam se smirila sve do Osijeka od užasa i shvatila da opet moram početi trčati jer ovo je bilo prestrašno.

Bila kod Nine (vidi gore) u Dalju. Parkirala na ćupriju (Neslavonci, u selima je to mostić preko kanala koji vodi do kapije i ljudi tamo parkiraju kad su gosti) koja mi se odmah učinila uskom, ali nakon par sati laprdanja ta spoznaja mi je isparila, tako da sam na ispraćaju i daljnjem brbljanju kroz prozor auta uspjela desnom polovicom auta upasti u kanal, točnije ostala visiti nad kanalom. Da je to bila bratova renđa bolilo bi me dupe, ali ovo je bio auto od staraca kupljen pred Božić, tako da mi nije bilo svejedno. E sad, da je to bilo normalno doba dana, bilo bi sve 5, ali bilo je već prošlo 9 sati, što na selu znači da su budni samo oni koji imaju glasne gošće iz Osijeka. Ninin očuh ipak je uspio pronaći (čitaj: probuditi) petoricu kršnih susjeda koji su me bez problema izvukli odnosno podigli te nakon toga baterijskim lampama gledali podvez, podnožje, osovine i te neke dijelove čija sam imena upravo izmislila da steknete dojam kako ja sve to kužim. Ubrzo su došle i njihove žene, a jedan je poveo i ženu i majku da vide plavušu u kanalu, pa se to pretvorilo u sat vremena dobre seoske zabave. Za njih. Ja sam se pretvarala da sam kul, a htjela sam čim prije pobjeći. Kad sam im konačno posljednji put rekla hvala i zaprašila za Osijek, na Feđiki sam bila za 20min, što je ravno Bandićevom putovanju od Međugorja do Zagreba, dakle nemoguće. Samo se nadam da nisam putem nekoga pogazila.

Jučer sam mamu vozila na posao i parkirala u ulici između mosta i Picassa, gdje je parkiralište malo nakrivljeno prema naprijed, tako da sam oderala prednji podvez ili podvožje (opet se preseravam) jer sam zajahala bankinu (Neslavonci, rinzol), mama je samo šutjela. Bitno je ono vidljivo a ovo je nevidljivo pa ćemo se praviti da se nije dogodilo.

Sjela jučer jedva u bus za Zagreb jer se baš u to vrijeme spustilo nevrijeme kakvo nikada u životu nisam vidjela i nakon nekoliko minuta smrzavanja u busu posegnula sam za jaknom u torbi i istog trena shvatila da sam jaknu ostavila obješenu u busu kojim sam došla u Osijek. Mama će probati zvati Čazmatrans pa je možda dobijem natrag. U suprotnom, nadam se da će se vrijeme proljepšati jer ću dobiti upalu pluća.

Znam da sve to zvuči zanimljivo i šašavo, kakva inače uistinu i jesam, ali bio je ovo vrlo naporan vikend i sretna sam da je završio.

Prijateljici s velikim P!

četvrtak , 24.05.2007.

Tajne su zajebane.
Ne možeš znati kako će ljudi reagirati.
Tajne su teret ali i znak beskonačnog povjerenja.



Kao mala imala sam tajne ali nisam imala prijateljicu kojoj bih ih povjerila.
Sandra je bila najbolja prijateljica ali to je nije spriječilo da Nini vrlo brzo kaže kako ja nisam dobila mengu u šestom razredu nego to svima govorim samo zato što me je sram da jedina u razredu nisam procurila.
Drugom prilikom me pak nagovorila da na Prvi maj od kirbajaša ukrademo „vodene pernice“ i neke špangice, pa smo se zaklele da nikome nećemo to reći i ja zbilja nisam, ali ona jest uz dodatak da sam je ja nagovorila, tako da sam glavni krivac bila ja.

Malo kasnije imala sam prijateljicu Bibi, koja me „jako voljela“ i zvala „seko“ pa sam je smatrala najboljom i voljela od srca. Povjeravala sam joj se, govorila sve od svađi s roditeljima do maštarija prije spavanja. Zajebala me na najgori mogući način profuravši s dečkom za kojim sam tiho patila godinama a kasnije sam shvatila i da je sve moje tajne uredno prenosila Kaji i svima koji su bili voljni slušati. Ona mi je i danas bolna točka. Bolna u smislu da me boli to što živi u Istri, prošle godine je rodila, ima dečka, udebljala se, završila fakultet a ja sve to saznajem od susjede njezine bake. Bila sam uz nju u raznim strašno potresnim i bolnim situacijama po nju i to nakon toga što me iznevjerila. I dalje čuvam hrpu njezinih tajni koje nisam i neću nikada nikome ispričati.

Dodatan problem je bio taj što su i Sandra i Bibi bile preslatke, tihe, plavokose i plavooke pratilje mene, vraga sa čardaš nogama, brbljave, svadljive pa dalje nije bilo bitno.

Sara i Irena su mi prave prijateljice. Njima mogu reći da sam postavila bombu pod Bijelu kuću ili da sam zaklala nekoga na ulici, silovala ga mrtvog i pobjegla, a one bi se prvo smijale i rekle „glupačo, ne seri“ jer mi se tako častimo, a kad bi shvatile da sam zbilja u bijegu i forenzičari su iz minute u minutu sve bliže, njih dvije bi mi pomogle. Ako ne novcima, a i novcima su mi pomagale sto milijardi puta for the record, onda bi me smjestile u Koški kod bake ili u... e sad, ne smijem reći sva skrovišta... i forenzičarima rekle da me ne poznaju uopće a Irena (ona je sad glavnija!) bi još, da me zaštiti, pozvala glavnog forenzičara na neku pijanku i onda iskoristila svoje seksi tijelo da iscrpi zadnju kap života iz tog forenzičara, a sve da mi pomogne. E takve su one.
Takva sam i ja. Ako nekoga smatram prijateljicom, mogu joj sve reći i ona meni može sve reći bez bojazni da će to sutra pročitati na blogu.

A meni je teško čuvati tajne, pojma nemate koliko, jer sam tip koji bi progovorio na uho ili pupak ako je nešto zanimljivo i uklapa se u kontekst.
Osim tih tajni. Njih sam uvijek shvaćala vrlo ozbiljno.
Neke su teške i preteške, istina, ali sam zahvalna što mogu ponijeti dio tog tereta.
Beskonačno zahvalna!

Velika neka ljubav mi ispunjava srce danas!

Za dodatni kick sreće sutra od 10 sati zadužena je moja prijateljica ajebotekudvećprijetakobrzopasamosidevetgodinastudirala Irena koja u to doba brani teškom mukom sklepani diplomski rad na neku temu koju ni uz najbolju volju nisam uspjela zapamtiti. Al' znam da je iz upravnog prava! U 10 sati ću misliti happy thoughts i znam da ćeš briljirati, dijamantu moj prerijetko brušeni, a onda slavlje, o je, o je...

... daj mi deci se napijem,
daj mi suzu da je prolijem,
odraslo mi dete,
neće više da mi prete,
mala moja zna sva živa prava,
na ramenu ostat će nam glava,
od upravnog glava mene boli,
daj taj deci, za sreću ga proli'...

A ako netko zna da negdje traže od sutra nezaposlenu pravnicu, molim lijepo da mi javi na mejl.
Muchas gracias!

Kosa

ponedjeljak , 21.05.2007.

Moja kosa i ja družimo se nekih tridesetak godina i već smo svašta prošle. Tome je u početku kumovala moja mama, koja mi je pramen šiški ofarbala crveno već u 5. razredu, što danas možda i nije više čudno, ali tada je svakako bilo, tako da je ta ista mama dobila poziv od moje razrednice jer je razrednica smatrala da sam se odmetnula u propalitete i zasigurno lažem kad kažem da mi je mama rekla da mogu. Prije toga eksperimentirala sam s lutkama, tako da su neke završile ošišane na nulu, a neke su imale roza i plave pramenove izvučene flomasterima.
Nakon toga pramena u šiškama nisam se do kraja osnovne usudila eksperimentirati s kosom, ali smo tamo pred ekskurziju na kraju 7. razreda Ana B. i ja sjedile na krovu moje zgrade i limunom izvlačile jedna drugoj plave pramenove, koji ni nakon tri sata prženja na temperaturi od 45 stupnjeva nisu bili plavi.
Ja sam izrazito tamnokosa, neki bi rekli tamnosmeđa a ja kažem tamnokosa s bakrenim odsjajem, kojeg, kad bolje razmislim, nisam vidjela od početka srednje, od kada se aktivno farbam. Prvih par godina života sam bila crvenkasta ali sam onda potamnila od muke valjda, a bakreni odsjaj je ostao. Prije polaska u srednju nagovorila sam mamu da me „kanira“, jer je odbila da mi cijelu kosu ofarba „kolor šamponom“ a kamoli „pravom farbom“. Mama je pristala i u srednju školu sam krenula crvena kao... kao... tražim sad nešto s čime bi se usporedila ali mi na pada na pamet. Mama je ubrzo ipak pristala na kolor šampone takod a sam od 1. do 4. srednje bila svakakva, najčešće crvena, ali i crna i smeđa i s pramenovima, a imala sam i roza i crvene pramenove. Jedino sam minival oduvijek odbijala. Pristala sam jednom i to na ravno tjedan dana nakon čega sam se ošišala. Imala sam prekratku kosu, stavila minival na nju i izgledala sam kao moja susjeda Šoš početkom osamdesetih godina. To je bilo na proslavi moga mislim 20. rođendana tako da još uvijek nažalost imam fotografije kao podsjetnik mojoj gluposti. Od Irene sam tada dobila i onog lažnog Oscara na kome je pisalo „Najgora frizura u gradu“, toliko o meni i minivalu. Zapravo nemam lice za kovrče iako mi je mama cijelo djetinjstvo morala stavljati „krpice“ jer sam htjela izgledati kao Annie iz istoimenog filma.
Po pitanju frizura bih isto tako mogla štošta reći. Imala sam svakakve kreacije na glavi. Uglavnom se oduvijek šišam sama. Ne zato što sam škrta, nego zato što mi je glupo dati 200 ili više kuna za nešto što ću svejedno morati popraviti, prepraviti ili u najboljoj varijanti oprati i ponovno počešljati kad stignem kući. S vremenom sam se izvještila ali šišam samo sebe. Svi se tome uvijek čude ali tako je – šišam po opipu a ne po viđenju i mogu se ošišati zatvorenih očiju na željenu frizuru.
Nažalost, s tom vještinom ruku po ruku ide i želja za stalnom promjenom, tako da ne prođe niti mjesec dana od jedne do druge frizure ili barem boje. Bila sam tako i ošišana na nulu pa blajhana, bila sam i izbrijana s jedne strane glave a s druge duža, pa imala sam i dugačak pramen s jedne strane kose, uglavnom, svašta sam imala na glavi. Najteže je onima s kojima živim, npr. mojoj mami koja ode na posao a kad se vrati ja je dočekam ošišana do neprepoznatljivosti ili drugi puta odem na ekskurziju s dugom kosom a vratim se bez kose, ili Ljubav neki dan ode na intervju a nakon toga se nalazimo u gradu gdje blene u mene plavušu.
Eto, sad sam se izbrbljala. Medvjedica je postala Tedica Plavušica. Kratko ošišana Plavušica jer sam se prije par dana u 2 ujutro odlučila ošišati skorz na kratko jer dolazi ljeto. S lijeve strane sam ipak ostavila dva duža pramena i frizura je sada super.
Vratimo se mi na Plavušicu... bila sam prethodno plava samo dva puta ali vrlo kratko, jer nisam mogla pogoditi nijansu, jednom frizerka drugi puta ja, pa sam izgledala preumjetno. Ovaj puta me „huja“ uhvatila u petak na kavi s Gali i Lulu. Nakon kave sam došla kući i nanijela jedan sloj blajha koji me ponarančastio ali po iskustvu znam da prvi puta ne može bolje. Drugi sloj blajha nanijela sam u subotu i postala sam poblajhana plavuša, meni najgora vrsta. Ljubav skoro pala u nesvijest kad me vidjela. Ali popravila sam to jučer nanijevši sloj boje, neke medene, tako da sam sad medo u pravom smislu te riječi. I prava rasna plavuša od 83kg mesa. Svako malo se preplašim svog odraza u ogledalu ili izlozima, ali uglavnom su komentari drugih pozitivni pa sam vesela.
Baš me zanima koliko će me držati oduševljenje.
Update (bit će batina ako čujem smijeh!):

Berti Goldstein

subota , 19.05.2007.

1943.-2007.

Nakladnik, urednik, pjesnik, pripovjedač, kritik i prevoditelj.
Tata i dida.

Draga Renči, draga Simona, preglupo je reći žao mi je. Tu sam.

Ko ne konta papak

petak , 18.05.2007.

Došlo pola babe kod doktora.
Doktor kaže: "Đes ba!"

Mara Maja Marija Kaubojević među Srpkinjama

utorak , 15.05.2007.

Update: Jutros sam postala prabaka. Evo, unuka Bodljika piše o tome.


(Parental advisory: ovaj osvrt mogao bi sadržavati rečenice pa čak i pasuse prepune predrasuda, homofobije, nacionalizma, šovinizma i još nekih drugih izama koji se odnose na netrpeljivost prema susjednim narodima, narodnostima, bratstvu i jedinstvu i sličnim pojavama u regiji)
(Disclaimer: autorica se unaprijed ispričava zbog možebitnih sekirancija ili nervoze koju bi njezin tekst mogao prouzročiti jer je pod djelovanjem analgetika)

Mislila sam šutjeti na ovu temu ali ne ide. Nekako se malo priča o toj Euroviziji u posljednje vrijeme a ja se još od prošlog četvrtka jako dobro zabavljam na tu temu.
Prvo sam prije mjesec i kusur dana zaspala na Dadu i Vilin konjic. Da, dobro ste pročitali, Dragonfly je za sav anglosaksonski svijet naziv za leteću bubu koju mi zovemo vilin konjic i dragonfly nema veze sa zmajevima ili „zmajčekima“ kako im naši već danima i tjednima tepaju.
Velim neću se ispričavati za mišljenje i hračkanje po nečijem „nacionalnom ponosu“, ali pjesma i što je još važnije izvedba na Dori bili su za plakanje (ili smijanje i ismijavanje u mom slučaju, što nužno ne znači da je loša, već nije „eurovizična“). Onda sam čitala da će im Ivona Brnelić (Hrvatica opatica u svijetu i šire poznata kao plesačica Tine Turner) raditi koreografiju. To mi je zazvučalo u najmanju ruku intrigantno. Kako osmisliti koreografiju na tri usporena akorda i dva raštimano otpjevana refrena?! Očito ni Ivona nije znala pa je zato koreografija izgledala tako kako je izgledala. Kosmata plavuša i tamnija i manje kosmata drugarica su se njihale onako kako smo moja Sara i ja svojedobno u disku Vega a možda i Tufna plesale „bez ritma“. Op-cup-naka-lup! Smiješno. Naravno da sam navijala za njih u tom debilnom predfinalu, psovala mater svim susjedima i komšijama koji nisu glasali za nas i naravno da sam se nasekirala prestrašno što nisu otišli dalje, ali to je tako, ne slušam ni Thompsona inače ali valjda bih navijala za njega da se prijavi na Euroviziju. Jao, danas prštim idejama - ajmo nagodinu poslati Thompsona u Beograd kao predstavnika Hrvatske – treba početi potpisivati neku peticiju za to. Zamolit ću Suputnicu, ona voli peticije sa smislom i bez prevare.
Da se vratim na temu... da, bilo mi je žao. To je taj neki „nacionalni ponos“ valjda. Stavila sam ga pod navodnike jer nisam sigurna da razumijem što to točno znači ali često to čujem pa si mislim to je najbolji način da opišem ono što osjećam kada Thompson pjeva na Evroviziji u Beogradu. Zanima me bi li Srbi pustili one koke u crnalegija majicama i crnim ustaškim kapama kao navijačice u dvoranetinu u kojoj će se održavati izbor za Pesmu Evrope?!
Ove godine su Finci pustili hrpu onih s Rainbow Flagovima a vidjela sam ih par i u snimci s beogradskog dočeka pobednice Maje, živela nam srećno celoga života!

Oni koji me znaju, znaju da nemam apsolutno ništa protiv LGBT populacije ( čitaj: lezbe, pederi, biseksualci, transeksualci, a neki LGBT-u dodaju i IQ pa je to onda LGBTIQ odnosno pederi, lezbe, biseksualci, transseksualci inteligence quotient, oh, pardon, inter/intraseksualci i queerovi – molim vas, nemojte da sad glumim profesoricu i educiram vas o rodnim i seksualnim manjinama u svijetu, eto vam gugl pa surfajte ako vas zanima) a znaju i da bez pol beda mogu za nekoga reći „koji peder“ ili „koja lezbača“, a da me nitko od ljudi kojima sam okružena ne pogleda čudno. To ide u rok službe i ne zaslužuje se lako, istinabok, ali eto, meni svejedno je li netko peder, lezba ili samo dosadan. Ljude dijelim na ok i ne-ok.


Fora mi je na ovoj Euroviziji bilo vidjeti hrpu „neobičnih ljudi“, nazovimo ih tako. Ne bi ulazila u rasprave o kvaliteti glazbenih uradaka s kojima su se pojedine zemlje predstavile, ali moram vam reći da sam se dobro nasmijala, zabavila a bogme i plesala i skakala. Euroviziju inače gledam otkada znam za sebe i pamtim da od svih nisam gledala samo onu na kojoj je nastupala Vanna prije šest godina, ali to je bila izvanredna situacija i ljubovala sam s Bunkom po Dubrovniku pa me boljelo dupe za Vannu. A inače sam gledala sve. Nemam namjeru glumatati i kenjkati da je to „ispod moga nivoa“ jer imam vrlo istančan glazbeni ukus i moje presveto uho naprosto vene kada čuje užase koje nam plasiraju na nacionalnoj dalekovidnici svakog maja tj. svibnja. Boli me dupe za to. Ja sam seljakinja i Eurovizija me bezgranično veseli jer me nasmijava preko svih granica (tu negdje kao i Monti Pajton).
Od malih nogu gledala sam te jugovizije, dore, more i evrovizije i slične priredbe (tipa neke velike utakmice i natjecanja pa čak i Igre bez granica (sjeća li se tko toga?!), izbore Miss svijeta i mjesne zajednice Sjenjak, itd.) i to sve u obiteljskom okruženju. Stari je uvijek donosio kokice, kikirikije, mama pekla pizze, kiflice i kolače (opet Slavonci i hrana), a ako bi se zvijezde poklopile došli bi i teta, tetak i klinci. Sve to mi je bilo strašno bitno i onda i sada. Mislim na te vrste okupljanja. Žao mi je onih koji to ne razumiju.
Prvu godinu-dvije u Zagrebu bilo mi je strašno teško da te sprdačine ne gledam sa Sarom i Irenom, sestrama po duši, koje su mi pored tate cinika bile najbolja pratnja za ismijavanje svega na belosvetskoj pozornici. Sad sam već navikla da teroriziram Bolju Polovicu koja bude prisiljena zijevajući gledati i slušati moja cviljenja, skvičanja a bogami i pjevanja uz evrovizijske uspješnice.
Elem, i ove godine sam gledala Evroviziju sa Sarom na izravnoj vezi iz Osijeka. Najveće veselje je uslijedilo netom nakon proglašenja pobjednika (pobjednice?!) kad smo shvatile da nagodinu IDEMO NA EVROVIZIJUUUU!!!
Ova spoznaja me, majke mi moje Mare, usrećila više nego da je Dado i Vilin konjic dobio 583 boda naspram 268 bodova Marije Kaubojević. Bilo bi totalno glupo da na Euroviziju idem u Zagreb. Ovako em je blizu em je poludomaće em je provod zagarantiran pa makar se Sara, Irena i ja ne makle od Tri šešira i Rakija bara. Lulu možda pođe s nama ali imam moralnih problema s time da bi se ona radi odlaska u Beograd morala razvesti od Svoje Jače Polovice (kome šaljem tri puse u obraz!), pa ćemo o tome još razmisliti.


Ne bih ja bila ja da ne prokomentiram i pobjednicu Maru ili Maju, nismo intimne pa joj ne znam nadimak. Totalno ne nasekiralo to što sam na dosta mjesta vidjela/čula kritike na račun njezina „neinventivnog stajlinga“. Ne znam gdje sam to vidjela/čula ali uistinu jesam. Nevjerojatno mi je da netko u njezinom nastupu nije vidio sve te sitne detaljiće koji život znače. Vitlao je moj favorit iz Ukrajine srebrnom zvezdom petokrakom nad glavom u srebrnim štikletinama od kojih 20cm. Trčao je moj Francuz u krug na vrlo veselu pjesmu i imao crnu mačku s roza ušima na ramenu. Bilo je još raznih transvestita, transseksualaca pa sam si par puta pomislila da smo i mi trebali poslati Lollobrigidu ili Ivanku Boljkovac s ona dva debila, bilo koga upadljivog ali avaj!
Pobijedila je sestra Maja okružena Srpkinjama (čitaj: visoke barbike raznih boja s predimenzioniranim sisama, ustima, očima i nosovima) koje su je drpale odostraga pa i sa strane i smetale joj da pjeva. Imale su sve do jedne srceta grimizna na reverima i širile ljubav, ali ne onako kako Srbi inače šire ljubav po susjednim zemljama i autonomnim pokrajinama nego zapravo – moleći za ljubav, jedinu stvar vrijednu žara na jastuku i života, pravu ljubav, onakvu kakvu pružiti može samo žena! Nebitno sad žena-ženi ili žena-muškarcu!
Mara je bila odjevena onako kako to rade sve prave lele kad idu u lov. Kosa kratka i samo kratka razbarušena, tarik-moderne naočale, cipeletine ili patiketine/tenisičetine, široke hlače od odijela i pripadajući sako a ispod košulja bela, naravno raskopčana na strateškim mjestima, a ruka, onako nehajno u džepu, veli „baš me briga što sam cura, želim izgledati kao James Bond Ševac nakon neke od avantura pa da mi se cure bacaju pod noge“. A jeste li primijetili ono srčeko na kraju. Mara imala nacrtanu jednu polovicu a jedna od Srpkinja drugu, pa kad su podigle ruke, ruka u ruci, srčeko je bilo spojeno? Predivno.
Nisam nažalost glasala za lelu jer i da su imali najbolju pjesmu na svijetu moje srčeko pored jedne Bosne ne može poslati glas za Srbiju, nazovite me poremećenom i pristrnom. Meni to bilo jako smiješno. U pozitivnom smislu naravno. Smiješno mi je bilo da većina ljudi to nije vidjela nego su komentirali kao po šabloni „pa da, pjesma je super, pjevna i sve to, ali stajling im je nikakav, ona je izgledala ko muško“. Pa jest, što da ne?! Onome tko je radio „kostimografiju“ te „koreografiju“ trebalo bi na Kalemegdanu da erektiraju spomenik bre. Svaka čast. Pjesmuljak je tak, pravi evrovizijski, ne znma što bih bolje rekla, ali naš mu nije bio ni do koljena.
Najviše me sekira to što ćemo nagodinu onda u Beogradu gledati same remiksove ove pjesme, tako mi krzna i malih okruglih ušiju, paz'te što vam kažem, to tako uvijek ide.
Razmišljala sam malo o tome što bismo mi Hrvati i Hrvatice (Opatice) mogli ponuditi a da bude dovoljno efektivno?!
„Prikrivenu“ lelu ne možemo, bilo bi kopiranje pa bismo opet završili u Haagu kao i devedesetih kad smo kopirali Srbiju u Bosni. Ne možemo ni kopiju Laneta moga ili Harijeve Lejle, probao Boris i slabo bilo. Ne možemo poslati ni luđake, vidite kako je Sevka loše prošla jer balkansko ludilo kuže samo Balkanci a malo nas ima, u svakom slučaju manje nego republika formerly known as parts of the Soviet Union.

Mislim da bismo trebali poslati nekoga od sljedećih a vi slobodno dopunite, kolektivan brainstorming it is:
1. Thompsona, koji je predstavnik autohtonog hrvatskog kamenjarskog folk-rocka koji svuda dobro prolazi osim tamo gdje ga razumiju, a ima i lijepe zube a to uljuđeni Europljani vole. Trebao bi na pozornicu doći autobusom kojim ide na turneju od Novog Zelanda do Sarajeva, ups Sarajevo otpalo, od Novog Zelanda do Kiseljaka.
2. Mucala, koji je dovoljno skrenuo da to svi prepoznaju a ima vrlo efektno osmišljen stajling i ekipu, predlažem da bude odjeven u mornara i okružen s barem 25 opatica koje hopšu oko njega. To privlači gej populaciju a ipak bi pokazalo da smo zemlja bogobojaznih vjernika.
3. Bivša Lana iz E.T. ili zapravo neka zgodna koka koja si je doradila sise (to prolazi na Balkanu), ima fešn-gurua ili stilistu (to prolazi kod nas jer svatko tko je netko ima stilistu, pa čak i ja razmišljam o tome) i voljna je skinuti se do kraja. Lana je ove godine dobro počela pa se presvukla u 3 minute iz skafandera u bodi, ali za više ciljeve bi se skinula i do kraja što bi zasigurno rezultiralo dobrim plasmanom. Ne mora to biti baš ta Lana, ima ih nekoliko samo ne znam kako se zovu te pjevačice što plešu gole.
4. Mišu Kovača, koji je legenda gdje god se pojavi, samo digne ruku, otvori usta i publika pada kao kosom Husquarna pokošena.

Eto, ispravite me ako griješim, ali mislim da je pitanje Evrovizije i lošeg hrvatskog plasmana ove godine itekako zahtjevna tema kojoj treba pristupiti onako uzbiljno u rangu dnevnika predosadne hrvatske televizije i posvetiti joj sve moguće informativne i dokumentarne emisije na svim televizijama, a barem jednom tjedno organizirati javnu raspravu u nekom od gradova Lijepe Naše.
Problem je evidentan i njime se treba pozabaviti dovoljno rano, što je sada, tako da za ravno godinu dana u Beograd pošaljemo nekoga tko će nas „vratiti na sam tron europske glazbene scene gdje oduvijek i pripadamo“.

Ejmen.

Tata.

četvrtak , 10.05.2007.

Mama mi otputovala na sportske igre, kao i uvijek u ovo doba godine. Dok sam još živjela u roditeljskom domu, to vrijeme je bilo jako traumatično i za braciku i mene, a pogotovo za tatu koji je smatrao da mora glumiti oba roditelja tih nekoliko dana, pa nas je gotovo svake godine mučio isprobavanjem nekih novih recepata tipa grašak s curryem (čitaj: ultraljuti pire od prekuhanog graška) ili tatine natur šnicle (čitaj: krvave šnicle), jer brinuti se za djecu u Osijeku znači nekoga dobro nahraniti.
To je osim toga bilo vrijeme koje bi tata iskoristio za „zbližavanje s djecom“, što je značilo odlaske u kino, pa na burek ili ćevape i sladoled, što je tatina omiljena hrana. On, kao Obermedvjed u našoj obitelji, nikada nije imao mjeru u hrani pa je tako i nama dopuštao da na Kopiki pojedemo svatko po šest sladoleda, nakon toga bi nas odveo na burek i 2 cole, pa se čudom čudio kad sam mu jednom prilikom pobljuvala crveni stojadin uzduž i poprijeko.
Alan Ford stripove počela sam čitati u nižim razredima i odmah uvidjela nevjerojatnu sličnost između tate i Broja 1. Nekako iz toga doba, prilijepio mu se taj nadimak jer je zbilja hodajuća enciklopedija i moj google prije googlea. Sjećate se kako je Bob Rock znao na kapke nacrtati oči da izgleda kao da sluša Broja 1 a zapravo spava? E, to sam i ja ponekad poželjela napraviti. Evo zašto: u sedmom razredu učili smo oktobarsku revoluciju i Sandra je došla do mene jer sam imala te neke povijesne knjige iz kojih smo se bolje mogle pripremiti za nastavnicu aždaju. Potpuno ne sluteći opasnost, Sandra je usput rekla mome tati da bi bilo bolje da nam on to ispriča nego da se mučimo s iščitavanjem. Fatalna greška. To je bilo u pola 10. U pola dva, a škola je počinjala u dva, mi smo još uvijek slušale rusku povijest, a stali smo negdje na Katarini Velikoj u pet minuta do dva, jer ne možeš uistinu u samo nekoliko sati prenijeti „dvjema praznoglavim kokoškama“ cijelu rusku povijest.
Takav je moj tata bio kad smo bili mali.
Kako ja svoj život dijelim na prije i poslije rata, odnosno razdoblje djetinjstva prije rata i razdoblje prisilne odraslosti nakon rata, reći ću vam nešto o tati u ratu.
Bio je dragovoljac još tamo iz svibnja 1991. Moj tata, koji je do tada bio vrlo nenasilan i dijete cvijeća, postao je, po meni, nacionalist i radikal (ne ovaj iz srpske skupštine nego naš). Ne znam zašto?! Slabo priča o ratu i događajima iz toga doba. Mi smo u Osijeku bili do početka listopada a nakon toga smo otišli baki u Austriju, tako da nisam živi svjedok svih onih užasa iz trenutačno vrlo popularnih afera selotejp i garaža. Tata nikada nije volio Branimira, toga se sjećam. Od početka je govorio da će nam on „samo zlo donijeti“ i evidentno je bio u pravu. Jedno vrijeme je bio u rovovima ali relativno kratko, jer je ustanovljeno da su „njegove sposobnosti“ potrebnije negdje drugdje, pa je iz 106. prešao u neki IPD vod, ali me nemojte pitati što je to. Bavio se „propagandom“, organizirao one neke pjevače i pjevačice i novinare koji su pjevali, sad se vi iz Osijeka sigurno sjećate, onu novije verziju pjesme „Moj Osijek pun je sunca“, te gostovanja kojekakvih uglednika iz zemlje i svijeta. Stvar se pogoršala kada mi je djeda, tatin tata odnosno očuh koji je bio kao tata, poginuo kod Antunovca. Toga dana mi je i tata skoro poginuo jer je bio na grobu svome biološkom tati i jer su četnici iz okolnih mjesta znali da će na Svisvete gomila ljudi biti na grobljima pa su pucali po grobljima. Od toga dana tata više ne priča o ratu. Imam jedno njegovo pismo nama u Austriju koje sam nakon dugo vremena pročitala prošle godine i bila dva tjedna u komi. Jednom, kad skupim snage, natipkat ću ga i objaviti ovdje. Nismo do njega mogli doprijeti na toj jednoj razini. Inače je ostao isti, samo malo radikalnijeg svjetonazora. U nekoliko navrata pokušala sam ga natjerati da mi priča o ratu, ali sve što sam od njega saznala bilo je da čika Gleđ poginuo u boroletama jer nisu imali uniforme i čizme (za razliku od Branimirove bojne koja je bila naoružana do zuba) i da mu je umro na rukama. Prije nekoliko godina bila sam u prilici i pitala ga je li koga ubio. Rekao je: „Svakoga dana molim Boga da nisam!“
Zašto danas pišem o njemu, pitat ćete se. Eto, htjela sam vam reći da volim svoga tatu, iako se po našem ponašanju to ponekada ne bi reklo. Kao prvo, ne zovem ga tata nego babo, po bosanski, nakon što sam negdje početkom devedesetih pogledala predivan bosanski film „Ovo malo duše“ u kojemu djeca tatu zovu babo a pas iz filma zvao se Pujdo, pa sam po njemu tatu nazvala babo a psa Pujdo. Ljutio se zbog toga neko vrijeme ali onda se navikao i sad ga i brat i mama tako zovu. Kao drugo, koristimo i brat i ja svaku priliku da se „sprdamo iz njega“, tako se kod nas kaže zbijati šale na nečiji račun. Sve to uvijek ispadne smiješno, ali nekada mi bude žao, najviše zbog toga što je on u našoj obitelji oduvijek „mama kvočka“, tako se sam nazvao. Izluđivao me u doba puberteta jer nikada nije zaspao dok smo mi vani, nego bi ostajao budan do ranih jutarnjih sati, sve dok se „pilići“ ne vrate iz skitnje. „Gdje si i s kim si?“, to je bilo pitanje na koje je uvijek morao znati odgovor i često smo bili prisiljeni zvati prijatelje kući da ih babo upozna jer „najviše o vlastitoj djeci saznaš, kada im znaš prijatelje“. Babo obožava Sari i Arenu, a od bratovih Salaju i Hadža, svi ostali su „gabori“ i „bitange“. Imala sam velikih problema kad sam im saopćila da selim u Zagreb, ali to je tema za jedan drugi post. Mislila sam da neke probleme nikada nećemo riješiti ali uspjeli smo. Mislim da je to zato što se volimo i stalo nam je. I nakon više od 6 godina kako živimo odvojeno čujemo se svaki dan!
Htjela sam zapravo ispričati ovo: Babo nikada nije uzeo niti jednu plaću u vojsci jer je odbijao da mu „plate za obranu domovine“ i to sam oduvijek razumjela i cijenila. Babo je iz vojske izašao na vrlo gadan način, posvađavši se s jednim, u posljednje vrijeme često gladnim, Branimirom, koji mu je priprijetio da bi ga „mrak mogao progutati „ ako nastavi „srati“. Da, to je taj Branimir i tako je moj tata istupio iz vojske, ali u to doba je rat i tako u Osijeku završio.
Posljedice je babo ubrzo počeo osjećati: dobio je dijabetes a o PTPS-ovskim poremećajima da i ne govorim. Otišao je u mirovinu s nepunih 48 godina starosti. Nikada nije poslušao mamu i otišao „regulirati svoj status“ i ishoditi vojnu mirovinu na koju je imao puno više prava od susjeda Miškovića kojemu je drugi susjed prije rata traktorom pregazio nogu pa je uspio dobiti vojnu mirovinu. Naš obiteljski rat s inatljivim babom traje dakle punih 9 godina. Onda se prošle godine k nama doselila baka, babina mama, vojna udovica koja je sebi regulirala sve što je mogla, i u misiju si uzela da tatu potjera na sve moguće komisije ne bi li dobio tu nesretnu invalidninu jer PTSP i dijabetes u njegovu slučaju zbilja su došli kao posljedica rata. I babo krenuo. jedna komisija odobrila, druga isto i već smo se svi skupa ponadali da će babo zarađivati više od 1000kn, ali ćorak. Pao u Zagrebu.
Pitala Jadrankina komisija babu: „Mislite li vi zaista da ste dijabetes dobili kao posljedicu sudjelovanja u ratu?“
Babo odgovorio: „Ne mislim, meni je čast bila braniti domovinu. Dijabetes sam dobio od ženine loše kuhinje!“Zaboravio babo da ga Jadrankina komisija ne poznaje i da ne zna kako je on leksikonski primjer za cinika. Babo pao na komisiji. Jučer je dobio rješenje. Znam da je bio potišten i bilo mi ga je žao pa sam vozeći se jučer tramvajem potiho plakala. Ne zbog novaca, da se ne razumijemo krivo, nego zbog toga što ga je stanoviti Branimir brisao iz spiska branitelja pa je s tri svjedoka morao jednoj komisiji dokazati da za vrijeme rata nije poput Ivinog tate sjedio u Harkanyu a sad se valja u novcu i što se naknadno pokazalo da je umjesto njega njegove vojne plaće podizao netko iz njegove brigade potpisavši se nemušto njegovim imenom.
Žao mi je što uvijek na kraju nekako ispadne da su pošteni ljudi papci. Žao mi je da je brat jučer bio vani, mama na sportskim igrama a ja u Zagrebu i što je bio sam.
Rekao mi je: „Ma, dobro, ajde... nisam ni trebao to tražiti, to su se tvoja mama i baba polakomile. Ne treba nama novaca, bitno da smo živi.“
Takav vam je moj babo čovjek.

Dragi filmovi.

ponedjeljak , 07.05.2007.

To je kategorija "baš me boli dupe jesu li kvalitetni ili ne, bitno je da su mi dragi".
Nisam stigla za vikend jer sam ga provela u samosažaljevanju. Danas vidim da od toga nema koristi pa odustajem. Pogledala sam zato 2 filma u kinu (nemoj da mi netko sere sad zbog trošenja novca - ne pušim sutra će biti 4 mjeseca, na dijeti sam - molim lijepo uštedjela sam oho-ho love).
Jedan je Spiderman 3. moraš biti debil da odeš gledati treći nastavak bez gledanja prva dva. Dobro, nisam nešto propustila jer mi je sve to deja vu iz stripova ali ajde. Nervirale me horde tinejdžera koje su u grupama dolazile na predstavu. Jedna ekipica iza mene, trinajst im je godina tek, gledala je taj film već dva puta u kinu i još jednom kod Leona na kompu jer mu ga je tata spržio. Kako znam to? Pa derali su se na sav glas i malo mi je falilo da se pretvorim u svoju karikaturu i izderem se na djecu da pas mater onome tko ih je odgojio tako neodgojene ali nisam jer je to učinila jedna bakica pored mene. Koja je, uzgred budi rečeno, u kino dovela unuka (Ivan, 7 godina) kojemu je cijeli film čitala. I to čak dobro, moram priznati pa sam na trenutke mogla zatvoriti oči i uživati bez bojazni da dobijem epilepsiju od dinamike na platnu ili oglušim od zvučnika koji bi pola MIrogoja probudili da su bliže. Užas. Ocjena +2 (sve više od +1 ide na račun efekata i meni zgodnog tupavka Tobeya).
Drugi kinski film je Miss Potter, o Beatix Potter, meni najdražoj engleskoj spisateljici za dječicu. Iako me Zellweger ili Zelwegger ili Zellwweggerr (nemam pojam kak se piše a ne da mi se guglat) sekira već godinama, uz izuzetak Bižit Jones, ovdje je dobra, dikcija izvrsna, čak štoviše. Pustila sam i suzicu koju, to je bilo neplanski ali se dogodilo. To vam je film za otići pogledati s djecom, ženskom djecom nikako dečkićima, ili drugaricama koje znaju ime vaše prve ljubavi i s koliko godina ste prvi puta spavali s dečkom (ili curom for that matter, otkud znam s kim spavate?!). Ocjena -4. Sve manje od 5 ide na račun nesretne prve ljubavi i suza koje sam prolila.
Jesen ti Konzumove jagode!!! Otpalo mi pola plombe od glupe jagode upravo!!!!!!!!!!!
To be continued...
***
Nemreš ti vjerovati, stvarno ne muljam, otpalo mi pola plombe od jagode. Daklem... gdje sam stala.
Ah da, gledala sam još jedan film na DVD. Zove se Me And You And Everyone We Know. Pravi Sundance, if you know what I mean, prvo sam zijevala da bih ga na kraju pogledala i u subotu i u nedjelju. Jako dobar. Usudila bih se reći -5.
Znam da mislite da sam luđakinja što tako provodim vrijeme kada ostanem sama preko vikenda, ali eto, sigurno iv i imate neke pizdarije. Ja barem otvoreno velim da uvijek piškim s otvorenim vratima i znam da nisam normalna, ali mislim si, pa tko uopće je?!
Mene filmovi opuštaju, vesele me, pa čak i onda kada su tužni, i općenito ne mogu navesti jednu lošu stranu gledanja filmova. Jao, da, neka mi oproste Svibanjka, Zricko i Suputnica ako sam ih (a znam da jesam) zabrinula. Neće se ponoviti. Radim na osnaživanju. Hvala vam.
***
Opet sam išla gledati rupu u plombi i isprobavati boli li me. Ne boli. Puj, puj, puj, da ne ureknem.
***
A sad ti filmovi iz naslova. To su dakle filmovi koje sam pogledala milijardu puta i bez obzira na kvalitetu oni spadaju u meni najdraže filmove. Idemo redom, kako mi padnu na pamet.
My Fair Lady: sad će mi se kuma buduća pobljuvati ali ja taj film strašno volim otkad znam za sebe. To je jedan od prvih video-kazeta koju smo nabavili, jer moja mama obožava ovaj film pa je to prenijela i na mene. I općenito ljubav prema pjevanju i mjuziklima. To znam ama baš sve pjesme napamet. Osječki HNK je prije dosta godina uprizorio ovaj mjuzikl i ja sam kao curica još bila rezignirana jer ne pjevaju na engleskom i ne sliče glumcima iz filma. Pametnome dosta.
Pulp Fiction: dvoumila sam se bih li ga stavila tu jer sam u međuvremenu razvila određenu dozu netrpeljivosti prema gosponu režiseru Poremećen-sam-totalno-imam-mali-pimpek-i-njime-drkam-na-Umu-Thurman (oprostite na jeziku ali to mu je puno ime) ali ovaj film je bio prekretnica u mojem poimanju filmova i razvijanju scena i svega uopće u vezi režije. Genijalan je to film i dalje, ali zadnji puta sam ga gledala valjda prije 8 godina, nemam pojma. I dalje znam napamet sve.
Vlak u snijegu: film moga djetinjstva. Imala soundtrack na ploči. Gali, priznaj da to nisi znala ali da si sad vesela! Mislim da je Slavko Štimac bio moja prva filmska ljubav. Nenadmašan je i u Bošku Buhi i ovdje. Svojedobno sam dadiljala sina moje profesorice iz srednje (da Skoro Poznata, baš od te) i zarazila sam dijete filmom tako da smo ga zapravo gledali skoro svaki dan kad bih došla k njima.
Još jedan film iz ove kategorije su i neizbježni The Gonnies. To mi je zaista jedan od naj, najdražih filmova, ali o njemu sam pisala već dva puta koliko se sjećam, pa neću opet, a i Kućanice će uskoro. Ej, gleda li tko osim mene tu poremećenu seriju?
Još jedan legendarni je i Mi nismo anđeli, ali samo prvi dio. Skoro pa cijeli znam napamet ali to je kod nas postao kultni film u toj mjeri da s drugaricama kumama ili bratom rijetko provedem dan da se ne dotaknemo barem nekog citata. Oš ti..ili da ja... ma ajde upadaj! ili Mala, zaboravila si kosu! Mislim, nemam riječi. Inače volim srpsku kinematografiju!
I ček, jel to pet?! Ma, ima njih još, teško mi se zbilja ograničiti na samo nekoliko. Poslije se uvijek sjetim još hrpe njih. Evo, Love Actually mi je zakon i About A Boy, genijalan naprosto. Ajoj i East Is East svima preporučujem također. To bi sad zbilja bilo sve. Odoh napraviti neki šejk od jagoda zubolomilica i trulih jabuka jer drugo nemam a danas jedem samo voće. Bah. Još malo pa manekenka.

Filmovi. Part I.

petak , 04.05.2007.

U nedostatku tema i višku agresije i tuge koje se kod mene pojavljuju tu i tamo, baš jutros recimo, dobro dođu ovi zadaci.
Da se zna, zadatak nisam zadala ja, jer mi je draži bio ovaj prethodni, nego Irena, moja prijateljica bez bloga i nevjerojatna filmofilka, pa i moj uzor u svemu što se tiče filmova.
Nitko kao Irena ne može imitirati Bobbya (Roberta DeNira), jednog od naših (Sara, Irena i ja smo te „mi“) najdražih, njam njam, glumaca.
Nego, da krenem s tih 5 filmova.
Opet problem...
Ne mogu u isti koš strpati svih 5 najdražih filmova pa ću ovako, kako nemam baš puno vremena...
Nevezanim redom niz od 5 najomiljenijih filmova po redatelju (meni jako važan segment pri odabiru filmova):
Amarcord: Fellinijev jer mi je on jedan od najdražih redatelja a talijanska kinematografija uz češku, španjolsku i francusku baš najdraža oduvijek. Nedavno se Ljubav potužila kako mi je kupila DVD prije oho-ho vremena a ja ga niti jednom nisam pogledala. Stvar je u tome da Amarcord znam gotovo napamet, a i posebnu draž mi ima moja prastara vhs kazeta da mi nekako čudno gledati film bez krckanja i prekida. Volim još i Osam i pol i La stradu, La dolce vitu malo manje ali svejedno volim. nervira me što ćete Amarcord naći na bilo kojem popisu 10, 100 ili 1500 najboljih filmova svih vremena, pa onda kad god me netko pita koji mi je najdraži film a ja kažem Amarcord svi okreću očima i misle da se preseravam. Ne preseravam se, stvarno volem Fellinija.
Ostre sledovane vlaky (Strogo kontorlirani vlakovi): e sad se preseravam s češkim! evo dakle jedan češki (mada i Vesnicko ma strediskova (Selo moje malo) ide tu. Česi su braća a Menzel posebno. Topli, kritički ali na finjaka. Obožavam češki jezik, to je isto bitan faktor. Volim ja i Sveraka i Formana isto (e da, kad sam kod Formana - pogledala sam Goya's Ghosts neki dan i izvrstan je, časna pionirska, jamči vam Tedica povjesničarka i filmofilka).
Todo sobre mi madre (Sve o mojoj majci): bez Almodovara ništa! Znam da se mnogi obložavatelji neće složiti, ali Volver mi je isto tu negdje pri vrhu najboljih njegovih, vidim da je izašao na DVD-u pa moram nabaviti. Todo sobre mi madre sam ipak više puta gledala, iščitavala, plakala i preporučavala, pa njega izdvajam i vama.
Fahrenheit 451: Truffaut mi uz Mallea najdraži kvazi Francuz pa iako ovo baš i nije francuski, drag mi je kao da je. Pogledati svakako jer spada u opću kulturu, po meni barem. Prvi put sam ga gledala s tatom u kinu davnih dana i u glavi mi je ostala narančasta boja, pa ga tako i danas zovem „narančasti“. Prizvala sam ga iz podsvijesti početkom devedesetih u ratnom Osijeku, ali ipak se nije ostvario najgori scenarij koji sam osmislila. Drugi dragi Francuzi su Jeunet, Kassowitz, naravno Godard, a i jedna Francuskinja, Catherine Breillat, ajoj i Besson, skoro zaboravih.
Psycho: mogao bi tu biti i bilo koji drugi Hitchcockov što se mene tiče. Ovaj mi je godinama (tamo negdje početkom osamdesetih) bio najstrašnije nešto na svijetu i nisam nikada, ali nikada, ostajala sama u kupaonici/wc u strahu da mi netko ne upadne s nožem. A ljubav prema Hitchcocku ide tak daleko da sam imala poster iznad kreveta, onaj s gavranom i cigarom, a za neki, možda 20. rođendan, Sarica i Irenica su mi omogućile CD s Hermannovom glazbom iz filmova, njam, njam.

Viš, viš, zbilja terapeutski djeluje gubljenje vremena u ovom mom brlogu, oma se bolje osjećam. Još dvajst minuta i idem doma. Sama, grrrr, neš ti putovanja bez mene... ali ne brinite (vi koji brinete), nema te tuge koju neće odagnati višesatno čišćenje PRAVOG brloga od mog stana. Sutra, ako stignem, napisat ću još 5 najdražih filmova, ali ne znam kako da nazovem taj popis.
Ne predajem štafetu dalje, jer nisam gotova, ali ako netko želi, dam mu je pa nek piše i o filmovima.
Have a nice weekend everyone!

Poseban pozdrav jednoj Avi (ne detergentu) u Osijeku koja sad ima neko čudno i jako frekventno hrvatsko prezime i koju nisam vidjela sto milijuna godina ali sam sigurna da nije narasla ni centimetra!

Evo ti.

četvrtak , 03.05.2007.

Uj, što volem ove prepiske na gugltoku. Arena, ne ljutiš se? Dobar uvod.

Lulu me uvalila. Gužva na poslu ali ne bih bila pametnija ni nakon dva dana razmišljanja.
Evo. Oni /one koje poznajem jer sam pročitala sve ili većinu napisanoga pa... kao... suvereno vladam tematikom.

Prvo žene strankinje u prozi:
Alice Walker (trostruka marginalizacija, Crno mi struka i milo srcu)
Virginia Wolf (dugo sam mislila da mi je ona baka, odnosno baka kakvu sam htjela)
Toni Morrison (folklor i Crno, vrlo lirski i opipljivo sve)
Patricia Cornwell (moja tamna strana razbibrige, volem do neba)
J.K. Rowling (da, ja sam jedna od onih koja jedva čeka 21.07.2007. i čamit će pred Algoritmom do ponoći)

Mužjaci stranci (samo geografski):
Anton Čehov (to mi je djed, fizički mu sliči, moj Rus)
Douglas Adams (moja filozofija So long, and thanks for all the fish!)
Hermann Hesse (prvo sam se pravila da razumijem, a onda sam shvatila. to je to. njemački.)
Henrik Ibsen (opa, dobro da sam ga se sjetila, mudra ja, cijenim individualiste)
Franz Kafka (volem ga vrlo. odličan za zloupotrebu na instrukcijama i prijevodnim vježbama, uzgred budi rečeno.)

Žene domaćice u prozi:
Julijana Matanović (tko me čita, zna i zašto, moj alter ego)
Vedrana Rudan (zločesta, zločesta i zločesta - želim biti više poput nje)
Vilma Vukelich (oh, to znaju oni koji me dugo znaju - moja starija sestra)
Slavenka Drakulić (sad bi me neke moje popljuvale, ali eto. trebala bi više pisati a manje se eksponirati)
M. J. Zagorka (osnovna škola, ljetni praznici na krovu moje zgrade)

Domaćini u prozi:
Miroslav Krleža (bog himself)
Branislav Nušić (hm, je li domaći ne znam baš, meni je, vraćam mu se nakon puno godina)
Ivo Andrić (je li on naš? moj jest)
Tomislav Ladan (bilježim se sa štovanjem)
Renato Baretić (evo netko novi, vengo coj!, ova posljednja je bljak ali opet, nisam mogla staviti Jergu)

Žene strankinje pjesnikinje:
Emily Dickinson (lirska Virginia)
Maya Angelou (Crna sestra)
Sylvia Plath (the dark side of me)
Dorothy Parker ( the witty side of me. uzor)
Christina Rossetti (skoro sam je zaboravila, Nuica bi me ubila

Pa stranci pjesnici:
W.H. Auden (brat, po svemu)
Charles Baudelaire (o la la, nikako da usavršim francuski do te mjere)
John Donne (no person is an island, ali dobro, promišljeno)
Bertolt Brecht (dvoumila sam se između ove ili prethodne kategorije. ipak ovdje ide)
J. W. Goethe (veliko strahopoštovanje. prema njemu i prema profesoru. dobila 5, majko mila)

Domaćice pjesnikinje:
Vesna Parun (ti koja imaš nevinije ruke, zadavi ih njima dok još možeš!)
Cvijeta Zuzorić (sve skupa staro i privlačno)
Vesna Krmpotić (mišung svega istočnog i mističnog)
nemam više niti jednu, na svoju sramotu

I još domaći pjesnici:
Janko Polić Kamov (volem ga. moram mu se opet vratiti)
Mak Dizdar (moja Bosna)
Tin Ujević (malo mi se uvijek plače)
Dobriša Cesarić (ali utjehe ima u njemu)
Miroslav Krleža (once again and forever)

I mislim da je to sve. Znam da ću se već za tri minute sjetiti nekoga koga sam izostavila ali što mogu.
Uvaljujem dalje ovaj zadatak:
Dvizgi svibanjskoj
Tychi
Lornici
Chantal
Samo ženi

Slušam.

srijeda , 02.05.2007.

„Wer kämpft, kann verlieren. Wer nicht kämpft, hat schon verloren.“
Bertolt Brecht

Poklon meni za vjenčanje!

utorak , 01.05.2007.

Gledala sam ja njih već iz daljine i nisu mi bili simpatični na tim zujalicama. Mislim na ljude koji su ih okolo vozikali po gradu i šatro reklamirali, ne same zujalice.
Onda sam se jedno jutro pentrala Radićevom (koja ovdje nije tako ravna kao moja ravničarska Radićeva) a pored mene je prozujila neka misteriozna teta na ta dva kotača. Bila sam u najmanju ruku ljubomorna.
Neko vrijeme uopće nisam mislila na njih jer zapravo ne volem sve te stvarčice od kojih mi se guza samo širi.
Ali jutros nisam odoljela.
Dolazim na štand Zaklade, a tamo Karlo.
Karlo našao novi posao - prodaje zujalice.
Prodao ih 50 već!
Koštaju svega 57.000 kn, kao jedni svatovi na primjer.
Eto zašto se ja ne udajem. Prije bih dala 57.000 kn za zujalicu.
I'll never grow up, darn it!
Mislite da se nisam vozikala?
E, onda ne znate ovu neustrašivu medvjedicu!
Znam da je bilo smiješno i da sam priuštila nekoliko vrlo neugodnih trenutaka mojoj Boljoj Polovici i Karlu zabivši se u nekoliko drveća i skoro pogazivši nekoliko sitnih Roma koji su me pratili, ali nisam si mogla pomoći.
I svladala sam je.
Vozi i po šumama i po gorama, za popizdit.

Gujca mi se nije smanjila ali sam bila jako sretna.
Kasnije sam se barem furala s balonom Zaklade pa sam bila reklama na dva kotača.
Jeez, pa to bi bio idealan posao za mene.
Ima neka firma koja bi se htjela tako reklamirati?
Odmah dajem otkaz ovdje na poslu.