Minus i plus, k'o Amer i Rus!

utorak , 29.05.2007.

Dobar vikend:

Upoznala sam Istu i s Istom popila kavu kao s dobrom prijateljicom koju nisam vidjela duže vrijeme i jako mi je nedostajala. Pridružila nam se i Ista Junior (nema neki bolji nadimak?!) i kupila me duhovitošću i inteligencijom koju ne posjeduju baš sve tinejdžerice. Već vidim da će se kavice ponavljati svaki puta kada dođem u Osijek.

Nakon 8 godina vidjela sam Ninu, prijateljicu iz djetinjstva koja je u jedno jako ružno vrijeme krajem 1991. napustila naš rodni grad i s roditeljima odselila u Banju Luku, ali smo cijelo vrijeme bile u vezi. Mama joj se prije nekog vremena razvela i našla novog muža u Osijeku, a kupili su novu kuću u Dalju (kuća od kojih 150 kvadrata s velikom okućnicom i pogledom na Dunav za 15.000 eura a za 20min su u centru grada, pa si vi mislite) i potrefilo se da smo obje bile tamo pa smo se tako i našle. Dugo je i zanimljivo bilo ovo druženje.

Provela dosta vremena s mamom, kojoj, čini se, najviše nedostajem. Zadovoljna da sam konačno na dijeti, kupila je Burdu i dala popraviti šivaću mašinu jer sam je inspirirala na šivanje nakon, ček sad mislim, skoro 10 godina. Juhuhu, Tedica će opet biti dizajnerski izdizajnirano odjevena, a ako ode još 10 kila dolje, Tedica je manekenka. Fora su te Burde, ima zbilja dobrih stvari. Dosta toga je babasto ali našla sam si tri haljine koje bih sigurno nosila. Sašit će majka!

Proslavila Ireninu diplomu na „večerici“ koju i nakon tri dana probavljam tako da je dijeta „ošla vrit“, ali nije bitno, jednom se diplomira, iako s obzirom na perspektivu nezaposlene pravnice u Osijeku, bolje bi joj bilo da sad ode studirati povijest kako je uvijek i htjela. Nakon toga otišle smo na koncert Majki kod katakombi. Snajke na majke! To je pak bio totalan flešbek na neka davno prošla vremena. Stajale Sara i ja skroz odostraga, da imamo zraka i da možemo veselo plesati bez da mi nečija patika završi u grlu. Irena i Ana pile pivo, nas dvije kolu i ništa. Gledala sam klince i veselila se da ne izgledamo puno drukčije od njih. Tješ, tješ. Smiješno mi je bilo to da sam shvatila kako uopće više ne izlazim i mislim da ćemo to promijeniti. Dobro sam se osjećala. Plesale smo katastrofalno dobro i rušile sve pred sobom. Fotke moram staviti, barem nekoliko, a ako me budete htjele ubiti (za Saru i Irenu, maknut ću ih). Kontam da ostalima fotke neće biti ni smiješne ni zanimljive, ali opet, pravite se da su vam smiješne jer meni jesu jaaako i nijedna nije namještena!










Baka je proslavila svoj 75. rođendan i za divno čudo, svima nam je bilo ugodno. Istinablog, glumila sam služavku ali bilo mi je drago. U jednoj fazi poslijepodne nakon obilnog ručka i par čašica vinca, tri bake su se krenule prisjećati vremena svoje mladosti a ja sam uzela papir u ruke i zapisivala. Jednom ću vam izložiti kako je to bilo odrastati u finoj švapskoj obitelji u Osijeku prije drugog svjetskog rata, kako su živjeli radnici u Vukovaru i zašto su curice od 13 godina počinjale raditi u tvornici obuće Bata, a čut ćete i kako je moja baka zarana bila beeep aktivna i kako je „promicala zapadnjačku kulturu“ te zbog toga nije prešla automatski iz SKOJ-a u partiju. Jako pozitivno iskustvo i bonding generacija kakav nisam očekivala.

Trešnja moje mladosti konačno urodila plodom! Od rata je uporno cvjetala ali bez ploda, na moju veliku žalost jer je tu trešnju djeda posadio za mene. Strašno su mi nedostajali njezini plodovi i upravo kad sam se pomiriila s neplodnošću, ona me iznenadila. Pojela sam valjda 5 kg trešanja u tri dana! Jučer sam krenula u posljednju berbu prije odlaska u Zagreb ali me nevrijeme spriječilo a i baka koja je urlala s terase: „Vraćaj se, ubit će te grom, dat ću ti ja novaca pa si kupi u Zagrebu, valjda ima tamo trešanja!“

Loš vikend:

Na dan polaska prala sam mačju sobu u stanu. Nisam mogla pronaći držač mirisnih štapića pa sam štapić zapiknula u rešetke radijatora i zapalila ga. Stavila slušalice u uši i krenula usisavati i prati pod. U jednom trenu osjetila sam da nešto smrdi po paljevini ali na opći užas prekasno sam shvatila da gori moje dupe. Dobro, nije baš gorilo, povećavam napetost, ali je zaista smrdilo i imam opeklinu promjera 1,5cm na vrlo delikatnom mjestu koje potpuno bezveze zovu debelo meso. Kod mene je debelo meso vrlo osjetljivo pa već četiri dana sjedim samo na jednoj, nespaljenoj, polutki.

Sjela na bus u Zagrebu i jedva dočekala prvu stanicu u Brodu. Čula sam da je vozač rekao „Stojimo 15 minuta“ kao i uvijek uostalom. Otišla sam pišnuti pa polako u Billu po neke grickalice. Na povratku sam ugledala kako moj bus napušta kolodvor sa svim mojim stvarima. Dala sam se u trk i nakon nekih kilometar i pol (manje, ali tako mi je izgledalo) debil koji je sjedio preko puta mene shvatio je da debela plavuša ne trči pored busa radi rekreacije nego da pokušava ući u isti i bus je stao. Nisam se smirila sve do Osijeka od užasa i shvatila da opet moram početi trčati jer ovo je bilo prestrašno.

Bila kod Nine (vidi gore) u Dalju. Parkirala na ćupriju (Neslavonci, u selima je to mostić preko kanala koji vodi do kapije i ljudi tamo parkiraju kad su gosti) koja mi se odmah učinila uskom, ali nakon par sati laprdanja ta spoznaja mi je isparila, tako da sam na ispraćaju i daljnjem brbljanju kroz prozor auta uspjela desnom polovicom auta upasti u kanal, točnije ostala visiti nad kanalom. Da je to bila bratova renđa bolilo bi me dupe, ali ovo je bio auto od staraca kupljen pred Božić, tako da mi nije bilo svejedno. E sad, da je to bilo normalno doba dana, bilo bi sve 5, ali bilo je već prošlo 9 sati, što na selu znači da su budni samo oni koji imaju glasne gošće iz Osijeka. Ninin očuh ipak je uspio pronaći (čitaj: probuditi) petoricu kršnih susjeda koji su me bez problema izvukli odnosno podigli te nakon toga baterijskim lampama gledali podvez, podnožje, osovine i te neke dijelove čija sam imena upravo izmislila da steknete dojam kako ja sve to kužim. Ubrzo su došle i njihove žene, a jedan je poveo i ženu i majku da vide plavušu u kanalu, pa se to pretvorilo u sat vremena dobre seoske zabave. Za njih. Ja sam se pretvarala da sam kul, a htjela sam čim prije pobjeći. Kad sam im konačno posljednji put rekla hvala i zaprašila za Osijek, na Feđiki sam bila za 20min, što je ravno Bandićevom putovanju od Međugorja do Zagreba, dakle nemoguće. Samo se nadam da nisam putem nekoga pogazila.

Jučer sam mamu vozila na posao i parkirala u ulici između mosta i Picassa, gdje je parkiralište malo nakrivljeno prema naprijed, tako da sam oderala prednji podvez ili podvožje (opet se preseravam) jer sam zajahala bankinu (Neslavonci, rinzol), mama je samo šutjela. Bitno je ono vidljivo a ovo je nevidljivo pa ćemo se praviti da se nije dogodilo.

Sjela jučer jedva u bus za Zagreb jer se baš u to vrijeme spustilo nevrijeme kakvo nikada u životu nisam vidjela i nakon nekoliko minuta smrzavanja u busu posegnula sam za jaknom u torbi i istog trena shvatila da sam jaknu ostavila obješenu u busu kojim sam došla u Osijek. Mama će probati zvati Čazmatrans pa je možda dobijem natrag. U suprotnom, nadam se da će se vrijeme proljepšati jer ću dobiti upalu pluća.

Znam da sve to zvuči zanimljivo i šašavo, kakva inače uistinu i jesam, ali bio je ovo vrlo naporan vikend i sretna sam da je završio.