Tko je ne bi volio?
četvrtak , 28.06.2007.Mama i Tedica telefonom prije par minuta.
M: Aj vidi na webu šta ćeš od Oriflejma, pliz, tu mi je Ivana.
T: Ma neću sada, nije bitno, ne da mi se, uzmi neko sjajilo. Nisam baš nešt.
M: Zašto? Šta radiš danas?
T: Ma ništ, baš sam u depri i zbog mačića, nemam pojma šta će biti s njima i zbog Tadije jadnog, baš bed.
M: Šta bed?! Bed si ti.
T: Molim?!
M: Stvarno bedasta. Imaš hrpu mačaka, pa ove dvije ti još ni imena nemaju.
T: Ma daj, mama, molim te.
M: ... a osim toga, zašto plačeš za macama koje su još žive?!
T: Grozno mi je gledati kako se muče, nemam pojma što im je.
M: Svašta. A zašto plačeš za Tadijom?
T: Pa zdeprala sam se.
M: Joj, bože... pa star je bio, šta ti je, ni ti ni ja nećemo toliko poživjeti.
T: Ma daaaaaj, mamaaaa.
M: Pa šta?! Nećemo. Plači onda za nama dvjema unaprijed ako želiš.
T: Svašta s tobom. Neću o tome.
M: Da. Umjesto da se veseliš nekim lijepim stvarima...
T: De, molim te, imam hrpu posla i sranja, čemu da se veselim?
M: Paris Hilton je izašla iz zatvora, to te ne veseli?! Uvijek čitaš samo loše vijesti.
I u pravu je.
komentiraj (20) * ispiši * #
Zemljak
Naivno sam mislila da će vječno živjeti pa sam razočarana.
1905.-2007.
Ove dvije su ja.
Visoka žuta žita
Kada u rumene zore
Ili u jasna jutra
Prolazim
Poljima rosnim
Gdje mlad vjetar njiše teške klasove
Visokog žutog žita,
Iznenada stanem;
I gle!
Moje srce, od radosti, glasno kuca
Kao zlatan sat.
Nosim sve torbe a nisam magarac
Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.
Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.
Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!
I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu. Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno, trideset i tri torbe.
Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!...Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna...
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.
komentiraj (23) * ispiši * #
Ljudi
utorak , 26.06.2007.Ne prestajem se čuditi drugima.
A ponajviše se ne prestajem čuditi samoj sebi.
Pretpostavljala sam da ću do tridesete otepsti ljude koji me iscrpljuju i prepustiti se onima koji znaju davati i primati.
Ne volim kategoriziranja i trpanja u ladice ali kad bih trebala, mogla bih ljude strpati u dvije ladice: one koji čuju i vide samo sebe i one koji primjećuju i druge.
Kako je moguće da sam ja magnet za ove prve? Piše li mi na čelu „Dođi i seri o sebi a za mene ne brini“?
Ne ili ipak da na neki način. Ne znam u čemu je štos. Vjerojatno u lošoj procjeni.
Pružim nekome osmjeh, lijepu riječ ili ruku, on je prihvati i tu počinje niz od jedno dva milijun ja, pa ja, pa ja a da toga postanem svjesna tek kasnije.
U pauzama pokušavam i ja nešto reći ali on ne čuje. Ne sluša. Nikada samoinicijativno ne pita „Kako si ti, Tedice?“
Ne pita jer ga ili ne zanima ništa o meni, što mi je teško povjerovati jer se ipak „družimo“ ili jednostavno ne stigne pitati jer je fokusiran samo na sebe.
Bit će da je ovo zadnje.
Me, me, me, me, me.
A vrhunac svega je da se javlja samo kad mu je loše, njemu loše, ne meni. Kad napišem ili kažem da ni meni nije dobro, onda ga nema. Na putu je ili u zagrljaju pa je stišan mobitel.
Uvijek sam ja ta koja ga vesela lica dočeka, zagrli i poljubi pa misli da je to ok jer je ipak njemu loše a meni dobro.
Ne može niti znati da je možda i meni loše.
Istina, nisam prošla kroz neke stvari kroz koje je on prošao i imam neke stvari o kojima on može samo sanjati ali možda imam tu neku rupu u sebi i bilo bi dovoljno da s njime mogu o tome popričati.
Najbolji štos je taj da se ovaj obrazac ponavlja.
Dugo mi treba da to shvatim i da takvu osobu prekrižim u adresaru jednom zauvijek.
To sam napravila danas.
Pitala sam samu sebe kako se osjećam, samoj sebi odgovorila odlično i otišla na sladoled.
komentiraj (13) * ispiši * #
Namučila sam se jako a nisam rađala.
nedjelja , 24.06.2007.Sa svakim novim leglom mislim da će mi biti lakše nositi se sa sranjima i ne tako netočnim pričama o prvim mačićima i vodi, ali nije tako.
Svako to malo klupko zavolim istog trena kad ga ugledam.
Bodljika je prekjučer rodila četiri mačića, a danas ih ima samo dva i mene uplakanu i beskorisnu.
Glupa bezvezna plačiička, to sam ja.
I još moram plakati skrivečki da me ne vide i ne čuju.
Preživjet ćemo i ovo sranje.
Samo da mi ova dva medvjedića prežive, molim lijepo.
Ajmo dalje veselije...
Kako su bebice rođene na Dan antifašističke borbe a ja sam zakleta antifašistkinja, odlučila sam im dati antifašistička partizanska imena.
Mislim da su oba medvjedića dečki ali neću previše prčkati po njima i zavirivati pod repiće jer su mali, mali, mali.
Ćevapi, mame mi moje Marije.
Jedan dečko zvat će se zasigurno Rade, po Radi Končaru, heroju po kojemu se zvala moja osnovna škola.
Drugo ime predložite, pa ga uzmem ako mi se svidi.
Ne želim čuti nikakve tužbalice u komentarima. That's life.
Za sve nostalgičare željne dobre stare glazbe, ovaj link pa dalje pod muzika!
komentiraj (32) * ispiši * #
komentiraj (35) * ispiši * #
„A zašto ne pišeš o tome kako ti je bloganje promijenilo život?“
ponedjeljak , 18.06.2007.Već i ptice s grana pjevaju o tome kako je moje bloganje neshvaćeno u najužem krugu moje izvanbračne zajednice.
Kraći izbor najčešćih primjedbi:
„Ja to zaista ne kužim!“
„Pa vi ste svi voajeri i asocijalne osobe!“
„Nemreš mi reći da je normalan netko tko sa svojih 25, 30 ili 40 godina ima potrebu nalaziti se s ljudima koje je upoznao preko neta!!“
„Zar si tako nesretna sa mnom?!“
Pizdarije. U posljednje vrijeme smo se primirili malo jer sam ispoštovala zabranu spominjanja imena a i skužilo se konačno da blog ima veliku sentimentalnu vrijednost za mene te poboljšava kvalitetu života.
Jučer mi veli: „Jesi ti čula molim te za ove pse što su pomrli na Velesajmu??!?!“
Ja: „Pisala sam o tome prije nekoliko dana!“Uslijedio je tajac.
„A zašto ne pišeš o tome kako ti je bloganje promijenilo život?“
Tu sam se malo zamislila. Na prvu loptu ne bih rekla da mi je bloganje promijenilo život ali već nakon nekoliko minuta shvatila sam da to nije posve istinito.
Pretpostavljam da bi netko tko me gleda sa strane (ljepši mi je lijevi profil, ako već netko gleda) rekao da sam normalna socijalizirana osoba sa svim karakteristikama fino odgojene cure, što će reći da ne smrdim, tu i tamo sam počešljana, ustajem se babama i dedama u tramvaju, na ulazu u trgovinu prvo pričekam da ljudi izađu a onda ulazim... o čemu ja pišem?!
Aha, da, normalna sam, your average woman on the street...
U Zagrebu živim već skoro 7 godina i unatoč ljubavi najvećoj na svijetu, sada spremno priznajem da sam bila usamljena. U tom jednom aspektu.
Standardno su mi nedostajali svi... mama, tata, brat, svi prijatelji... ali najviše su mi nedostajale Sara i Arena, odnosno vrijeme provedeno s njima u brbljanju ili samo u gledanju u prazno. Ni s kim drugim nisam mogla buljiti u prazno kao s njima i biti mirna.
Ne mogu reći da sam sve ovo vrijeme bila sama ali sam bila usamljena. Većina ljudi s kojima sam se tu družila sam „naslijedila“ od Bunka ili upoznala preko posla. Bilo je meni ugodno i s njima ali to više govori o mojoj prilagodljivosti nego o kvaliteti tih odnosa.
Onda sam igrom slučaja počela blogati i u relativno kratko vremenu (od kojih godinu i nešto sitno) u moj su život ušli razni ljudi...
Jedna koja voli skoro sve kao ja (ipak ne volim sapunice) i šalje mi poruke ovakvog sadržaja: „Što mislimo o Kramariću?“ na što joj odgovorim: „Mislimo da je lopov i zgubidan pod krinkom liberala!“ a vodi me na kave i sladoled kad joj kažem da nemam novaca. I još mi pošalje poruku „Boli me prst!“ pa tko je ne bi volio takvu.
Druga koja radi u neboderu pa se zbog nje stalno bojim potresa a jako želim da zatrudni i rodi (koja je ovo rečenica!), ima prekrasne nokte i stalno se smije a pošalje mi poruku: „Ja vani, baš je krasan sunčan dan!“
Još jedna koja me u prvih 5 minuta nakon upoznavanja šokirala rekavši kako joj je brak sranje i kako intenzivno radi na tome da se rastane, pa tko je ne bi volio nakon toga.
Zatim tu je četvrta s velikim očima koju sam upoznala preko pete plave koju znam otprije a otkrila sam je ponovno na blogu i sama me nagnala da joj se javim. E, s njih dvije imam puno toga zajedničkoga i volim ih na drukčiji način.
Šesta je jedna friška mama koja skoro pa ne piše ali znam da je tu. Čeka je parking kod mene u dvorištu kad god poželi da beba, ona i ja idemo na kavu.
Sedma je jedna koja nije baš odavde po mnogočemu a vučemo sličan križ rada i iskustva sa ženskim udrugama i jedna je od najtoplijih ljudskih bića koja znam. I ima novi post koji moram komentirati.
Osmu sam upoznala drugu i imamo također mnogo zajedničkih tema ali ona sad uči pa nema baš vremena a znam da sam joj draga baš kao i ona meni. Slavonka je naravno.
Jednu „bebu“ koja je slavila rođendan u subotu ne računam pod blogerice ali je zapravo prva i do sada najmlađa virtualna pa stvarna prijateljica koju imam.
Onu koja sama radi svoje i tuđe dizajne a svi imaju veze s Marilyn Monroe isto ne računam pod blogerice jer mi se nakon više mjeseci poznanstva, radimo naime blizu, odala kao blogerica ali me svejedno uvijek razveseli osmjehom.
Još jednu koja ovih dana prolazi tešku bitku upoznala sam zimus u šatoru Ana Rukavina. Rekla je: „A ti si Tedicaaaa?!“ a ja je odmah krenula poljubiti pa mi poslije bilo malo neugodno ali me brzo prošlo. Njoj najviše želim da sve dobro prođe.
Tu su i blogerice i jedan ali vrijedan bloger kojeg sam upoznala na Aukcijama za Anju. Pokazalo se kako svi imaju srce veće od glave pa ih zato tako i volim. Čak i onu malu koja uopće nije mala i ostavlja strog dojam. Netko od njih mi još duguje okvir za slike Hello Kitty, toga sam se upravo sjetila!
Onda dalje, upoznala sam samo jednu od nekoliko osječkih blogerica. Ona voli životinje, ima talentiranu kćer, uviđavnog muža a sama piše knjige i samo što nije postala poznata, a ja imam njezinu knjigu s vrlo osobnom posvetom.
Imam i nekoliko posveta jedne rječke ..čke, koju tako zovem od velikog milja i obožavanja, koja na mene misli uvijek pa i u Irskoj i u masliniku i od koje sam nakon svega dva susreta dobila najljepši poklon odnosno poklone. Iako je mala obujmom, veliki dio srca mi je zauzela. U paketu s njom sam dobila i njezinog ozbiljnog suputnika, kojeg isto volim.
Zatim sam u petak upoznala još dvije.
„Još dvije ideš upoznati?!??“
Pa da. Moram priznati da sam se malo pribojavala susreta jer su mi obje bile drage i bilo mi je stalo do toga da im se svidim, što je vrlo zajebana misija. Sad ne znam, meni je bilo ugodno brbljati bez prestanka na sve moguće teme. Nije bilo niti jedne uncomfortable silence, baš niti jedne, stalno smo se smijale, i po tome ću najviše pamtiti susret jer ne možeš se smijati cijelo vrijeme s nekim tko ti nije drag. Bit će druženja još, sigurna sam, a možda konačno naučim plesti, mami u inat.
To su, čini mi se, sve asocijalne i nenormalne osobe koje sam upoznala otkako sam ovdje i sretna sam do neba da ih imam. Baš.
komentiraj (67) * ispiši * #
Blogeljica danas postaje supruga
subota , 16.06.2007.Draga Blogeljice,
od srca vam želimo dug i sretan zajednički život, mnoštvo veselja, pregršt zdravlja... sad me malo ufatilo da plačuckam ali onda sam skužila da ovo izgleda kao radio "želje i pozdarvi" pa se ipak smijem.
Ma, želimo sve najbolje, drugo ne priznajemo... a i teško nam je nizati sva mnoštva i pregršti svega lijepoga i korisnoga što vam želimo.
Prigodno, na Tedeći način 
:
Volu vas Teda, Bolja Polovica i sva naša dlakava i pernata djeca!
komentiraj (13) * ispiši * #
Nuice, sretan ti rođendan!
You can claim you prize here!
Puse i grljenja samo u naturi.
Pusa.
komentiraj (5) * ispiši * #
Najmanje šest pasa uginulo, desetak kolabiralo na Euro Dog Showu!
petak , 15.06.2007.10.500 pasa na izložbi
1055 hrvatskih izlagača
600.000 kuna vrijede umrli mastifi iz Ukrajine
300 pasmina
20 eura za pseći aranžman u Esplanadi
10 intervencija redara na parkiralištu ZV-a
6 službeno umrlih pasa
4 nepotvrđene smrti
2 veterinara
Zašto se nerviram? Pročitajte ovaj članak!
Kako nisam pristalica ovakvih predstava, popularno nazvanih izložbama, koje služe zadovoljenju moralno upitnih interesa vlasnika pasa, po meni bi nekome trebala letjeti glava zbog ovakvog debakla.
"Organizacija Euro Dog Showa ocijenjena je vrhunskom, svi su ustali i spontano nam pljeskali pet minuta", tvrdi Damir Skok, predsjednik Hrvatskog kinološkog saveza, i nikako mu nije jasno zašto ljudi poput mene pizde kad vide podatke s početka posta. Jebo te jedan od tih pasa, ali oprosti gospon Skok, na čemu su ti čestitali? Na tome što je umrlo samo 6 pasa a ne više?! I tko ti je to čestitao? Debili poput tebe koji plaćaju psima wellness tretmane, vode ih na frizure, minivale i farbanje dlake i oblače u balerinske haljinice! E oni su ti pljeskali, nitko drugi normalan ne bi.
Ljuta sam, valjda zato što se to dogodilo kod nas, iako je ovo samo još jedan u nizu sličnih primjera na kojima uzgajivači i izlagači pokazuju da nemaju nikakvog osjećaja, da ne kažem ljubavi ili poštovanja prema životinjama od kojih žive, jer htjeli mi to priznati ili ne, oni od tih pasa žive. Njima je pretpostavljam svejedno zarađuju li kruh prodavajući jabuke na placu ili pse - sve to je roba.
Ljudi kojima je najvažniji pedigre njihova psa, šampionska titula ili najljepša frizura, trebali bi se zapitati jesu li oni doista "ljubitelji životinja" kao što sami sebe vole nazivati. Ne kažem da ne postoje iznimke. Postoje, i osobno znam nekoliko uzgajivača i izlagača koji zaista obožavaju svoje pse i odnose se prema njima kao prema vlastitoj djeci, ali takvima se ne može dogoditi nešto slično ovome na Velesajmu.
Nego, vratimo se na članak. Neki od uzgajivača ustvrdili su kasnije kako "nije bilo dovoljno prostora, jedan dežurni veterinar i neobilježeni hidrant za vodu po paviljonu su bili nedovoljni" s naglaskom na kasnije. Nitko od njih nije se pravovremeno pobunio organizatorima i odveo svoje pse otamo. Ne, nije. Neki su, istina, platili psima smještaj u Esplanadi, ali drugi su eto bez problema pse ostavili zaključane u autima na preko 30 stupnjeva.
"Visoke temperature, dvorane bez klime, pregusto postavljeni ringovi...
Uvjeti na izložbi nisu bili izdržljivi za ljude, a kamoli za životinje..."
Naučila sam živjeti s time da ne vole svi ljudi pse, odnosno životinje općenito, onako kako ih volim ja. Velim, naučila sam, ali se svejedeno živciram kad čujem ovakvo što. Nisam nasilna ali dođe mi, majke mi moje Marije, da neke od tih vlasnika objesim za jaja na neko drvo na Velesajmu i to na temperaturi od 30 stupnjeva, pička im materina retardirana! I nemojte misliti da imam nešto protiv vlasnika rasnih pasa. Imala sam ja i labradora i zlatnu retrivericu. Slažem se da su mješanci inteligentiji ali to je tema za zaseban post.
Ali ljudi su takvi, nisu bolji ni prema svojoj vrsti. Možda će zvučati pretjerano, ali nemoguće mi se oteti dojmu da način na koji pojedinci postupaju prema svojim "kućnim životinjama", namjerno ne pišem ljubimcima, na ovakvim događanjima, podsjeća na način na koji se ljudi odnose jedni prema drugima kada sudjeluju u primjerice natjecanjima ljepote, koja više nalikuju "izložbama" žena i muškaraca koji/e se vrednuju na temelju izgleda, što se onda nužno postavlja kao mjerilo uspjeha, dok njihove sposobnosti, znanja i vještine ostaju tek sporedna stvar, .
Baš zbog toga je suludo očekivati da ljudi budu bolji prema životinjama jer u ovakvim slučajevima njihovo ponašanje nema nikakve veze s ljubavi i donosi samo štetu životinjama prema kojima se njihvoi vlasnici odnose kao prema stvarima ili igračkama, a ne živim osjećajnim bićima sa vlastitim pravima. Eto, znam ja sve to, ali uvijek se iznova nasekiram. Bah. jako koristi od toga. Idem sad kući ljubiti svoje pse.
komentiraj (14) * ispiši * #
Sjetni report s Hvara
četvrtak , 14.06.2007.Osjećaj da si kilometrima i mjesecima daleko od svakodnevice puno vrijedi.
Spoznaja da nisi, malo deprimira. Tako je meni barem.
Usto nisam išla kući za Mamin rođendan i za kirbaj, pa tako, nekakva sam slabašna.
Već sam napisala da nikada prije nisam bila na Hvaru. Radilo se naprosto o spletu okolnosti – roditelji koji ne vole otoke iz samo njima znanih razloga a kasnije, kad sam počela sama ili bez roditelja ljetovati, moj izbor je uvijek bila Istra, eventualno Kvarner. Sada mi je žao jer vidim da sam dosta toga propustila pa planiram nadoknaditi sljedećih ljeta.
Splite moj! Kako sam s roditeljima uglavnom ljetovala tamo negdje, mislila sam da ga dobro pamtim ali sam se prevarila. Ili se on u toj mjeri izmijenio. Uspjela sam se čak pogubiti u potezu od Peristila do Grgura Ninskog, opravdavajući to tamo nekim skelama na vraitma. Ali bilo mi je prelijepo, ponajviše zbog toga što je bilo Tijelovo pa je na ulicama bilo malo ljudi. Nova riva mi je prekrasna. Čista, prostrana i minimalistička. Kako su me neki Koje-ovdje-nećemo-imenovati-jer-su-nam-zabranili-da-ih-spominjemo savjetovali da odmah nakon busa trčim do trajekta jer oni znaju otići ranije, ta 2 sata sam provela cupkajući i očekujući da mi katamaran zbriše. Ipak nije, a ja sam bez veze protratila to malo vremena. Vratit ću se opet, da, da, sad sam se prisjetila zašto sam uvijek voljela Split.
Na ulasku u katamaran nije mi bilo jasno zašto svi sjedaju na lijevu stranu a sva sjedala na desnoj strani ostaju slobodna, no i to sam shvatila kad smo krenuli i sunce mi zapržilo u čelo. Počela sam zagorijevati baš tamo, a nastavila kasnije, na Hvaru.
Hvar je predivan, ne zovu ga džabe... onako kako ga zovu... najsunčaniji otok ili tako nešto. Nama je, međutim, kiša padala skoro cijeli jedan dan. Nije to ona gadna, siva kiša, nego ona na kojoj se izuješ pa skakućeš po toplim ulicama. Barem ja jesam i čini mi se da ovaj put nisam pokupila nikakvu upalu.
Zbog tih nekih poslovno-privatnih veza s organizatorima morala sam se obvezati da neću pisati ništa o poznatima koje sam vidjela i upoznala, pa to moram ispoštovati. Bah. A volem tračati skoro kao i jesti!
Mogu vam reći ovo:
Toše je jedan od najtoplijih, najsrdačnijih, najpristojnijih muškaraca koje sam srela. Usto ima tijelo Apolona. I nije sitan, kako su mislile neke moje sugrađanke koje neću linkati da ih ne sramotim. O ne, vrlo je njam, njam, krupan i mirisan. I pobijedio je na festivalu, ali me nemojte pitati s kojom pjesmom, jer festival uglavnom nisam slušala, kako ništa od toga zapravo nije glazba kakvu volim.
Pogotovo ona prva večer narodne i zabavne. Strašno.
Te prve večeri je i moja Hanka imala VIP koncert za uzvanike i te VIP-ovce političare i još neke kao bitne, a vidjeli ste kako sam ja izgledala. Baš mi veli prijateljica iz Sarajeva da je moja fotka izašla u nekim novinama koje su popratile koncert. Još malo i eto me na pozornici, barem u Sarajevu!
Revale smo (čitaj: pjevale) kao blesave, još u tim majicama "Hanka je kraljica!" i bilo je predobro. Nerviralo me poslije što su pisali da je diskoteka u kojoj se koncert održao bila poluprazna. Tamo stane nekih 3000-4000 ljudi, a toliko ih nije ni moglo doći jer je koncert bio zatvorenog tipa. Ne podnosim to što naše novine pišu takve gluposti, ali hajde, Hanka je bila zadovoljna i koncert je bio uspješan, a to nam je i bio cilj. No, trajao je tri sata tako da sam u sobu došla u zoru. Još uvijek se nisam naspavala, jer nemam više prakse, godine su tu. Sad idem povratiti nakon što sam ovo napisala.
Druge noći smo slušali i skakutali na zabavnjake, pop-rock, kako se to već zvalo. Hladno pivo mi na kraju nije nastupilo jer su odbili pjevati na matricu, što s jedne strane poštujem a s druge mi bilo glupo jer sam samo njihovu pjesmu znala. Žera je već noć prije na Hankinom koncertu bio pijan kao zemlja nakon kiše, pa nije nastupio ni on, ali tomu sam se smijala, nisam baš žalila. Zamisli čovjeka koji se noć prije koncerta toliko napije da ne može nastupiti!
Oduševila me Barbara Kolar, još samo to da dodam. Ona je definitivno refreshment festivala. Za razliku od svih zvijezda i zvijezdica koje su na +40 paradirale u punoj bojnoj opremi i namaskirane, ona se kupala s nama, hodala u badiću, bez šminke, bez frizure, posve normalna. Da ne govorim o tome kako je inteligentna i zabavna, jebemu kao da mi je prijatljica, naš takav osjećaj imam. Moram početi slušati i gledati te njene emisije, baš me oduševila.
Skačem s teme na temu, ali eto, slijedim si raštrkane misli.
Smještajni kapaciteti u samom gradu su grozni, ako izuzmemo privatni smještaj. Ja sam, po običaju, bila sretna i dobila odličnu stanodavku koju sam umjesto teta Rajna Prezime zvala teta Rajna Zemlji. Sve mi dala, pa i hrpu ručnika i dekica za plažu. Uživala sam i obećala se vratiti, ako ne ove sezone onda sljedeće.
Drugi su prošli malo lošije. Pogotovo oni u hotelima. Hotelska hrana je grozna, a ja inače volim jesti po hotelima, pa si onda vidite. Vegetarijanci su mogli birati između prekuhanih mrkvi i blitve. Tu i tamo koji krumpirić i to tek nakon moga inzistiranja da krumpire ne stavljaju na isti pladanj s prasetinom. Eto zašto sam većinu novca koji sam imala potrošila na jelo, debela medvjedica.
Ubila sam se i sladoledom, to moram pohvaliti. Dvije slastičarnice, jedna na rivi a druga na trgu, su odlične. Već mi je neugodno bilo dolaziti po sladoled jer su cijelo vrijeme radile iste cure pa sam im bila sumnjiva.
Inače, tužno je bilo vidjeti grad nakon što su svi s festivala otišli. Razumijem da ljeti nije tako pusto već pretrpano a i mene je uhvatila depra što se vraćam u zagrebačku svakodnevicu.
Povratak je bio izvrstan. Vraćale smo se s dvije cure, prijateljice novinarke, tako da smo otišle na drugi dio Hvara, pa prešle u Drvenik i onda polako magistralom. Stale smo na kupanju u Mimicama, gdje sam, vjerovali ili ne, naletjela na Bracikinu bivšu curu. Stvarno mali svijet, a Hrvatska još manja. Vidjela sam da se nije riješila osječkog sindroma nepozdravljanja poznatih, a ja je nisam htjela prva pozdraviti, pa smo se tako gleduckale i mjerkale dva sata i ništa. Prekrasno je more u Mimicama.
Nakon višesatnog „dokupavanja“ i mojeg „opraštanja od mora“ otišle smo dalje. Inače patološki obožavam more. Ne znam jesu li to kamenjarski geni moje babe Danice ili sam u prošlom životu bila vezana za more, ali otkada znam za sebe godinu sam mjerila prema odlascima na more. Dok smo bili mali Tata nas je uvijek budio kako bismo, tamo negdje kod Senja, pozdravili more, a na isti način smo se od mora i opraštali. To prokticiram i danas.
Ovaj put sam moru samo rekla „vidimo se uskoro“ jer ljeto još zapravo nije ni počelo a moje bijelo dupe više nije tako bijelo (bilo je sprljeno do jučer, a danas je tamno hvala Mirinom mišungu od lavande)!
komentiraj (49) * ispiši * #
Mama, sretan ti rođendan!
srijeda , 13.06.2007.
Nakon onog ratnog, ovo je prvi tvoj rođendan da nismo skupa i da te neću ljubiti, grliti i skupčati ti se u krilo govoreći koliko te volim pa sam malo jadna i plače mi se. Najradije bih sada sjela na vlak, iako znam da bi popizdila jer smo se tako dogovorile. Dolazim za tatin rođoš pa je to onda u redu valjda, ako tako kažeš.
Valjda će se muški debili sjetiti da je to poseban dan i upriličiti slavlje kakvo zaslužuješ pa makar ono bilo i bez mene.
Nakon svih užasa koji se oko nas događaju, zaista samo želim da što duže poživiš i ostaneš zdrava i sretna, najbolja mama na svijetu, najiskrenija utjeha i potpora.
Volim te beskrajno, to znaš, ali svejedno ti pišem pa neka znaju i ostali.
I znam da nemam više 8 godina ali s tobom se tako osjećam i ne želim nikada izgubiti taj osjećaj.
Sjećaš se onog srca iz prvog razreda?!
Evo ti još jednom ali na monitoru:
Moja mama je najljepša na svijetu,
vesela i živahna kao pčela u letu.
Ona me grije i danju i noću,
a kad sam tužna samo nju hoću.
Mama me ljubi, grije i mazi
i svakoga dana na mene pazi.
Volim je jako, od svega jače,
kada je vidim srce mi skače.
Tedica + Mama
Tata me je tada jako razočarao jer se smijao grohotom, a ti si me poljubila sa suzom u oku i rekla da je to najljepša pjesma koju si ikada pročitala.
komentiraj (34) * ispiši * #
Outfit je bio hit!
ponedjeljak , 11.06.2007.Čuj ti rime, ne bih je bolje složila ni da sam htjela.
Nakon nekolicine gnjevnih upita da gdje je izvještaj, da gdje su fotke se zvijezdama, stavljam vam samo jednu fotku sa zvijezdom i to mojom Zvijezdom sjajnom!
Ostale su paparazzi sranja koja možete vidjeti na drugim blogovima i portalima pa su nezanimljive a druge su of private nature pa ne smijem.
Narativni izvještaj slijedi sutra kad se oporavim...
Ne dajte se zavarati mojom mrkom facom na fotki, bilo je "mnogo lepo".
Samo danas nisam baš sva svoja jer sam se vratila prije svega nekoliko sati i već sam na poslu, a usto sam i na vodenom danu jer se oporavljam od "forske loze", 30 kugli sladoleda u 4 dana i izgoretina po licu i ramenima, što je, sve skupa, bolje ne komentirati.
Neke fotke, meni drage i smiješne moram staviti.
Sama na Marmontovoj. Tijelovo pa katolici slave po kućama. Svi osim mene. Nisam nikoga mogla zamoliti da me fotka čak.
Ma gle ovo! To može samo Split! Detalj s Prokurativa. Izračunala sam, zadnji put sam u Splitu bila u ljeto 1989. Jako očarana opet. Volem Split! A šta ti Kumašine sereš, sad sam se sjetila, što sam napisala "Čuvajte mi Zagreb!". Jebemu pa živim tu već skoro 7 godina, čudno bi bilo da ne volim Zagreb. Osijek je druga kategorija, ali moram ti reći da ja obožavam Zagreb.
Opet Split. Dvije od onih 30 kugli u četiri dana i Grgur Ninski u pozadini. Nervirali me turisti pa san se makla, e, i čekala san da prođu ča a onda takla palac za sriću. Jel dobro ovo bilo, a?
Rekla da neće biti zvijezda pa i neće. Toše i Antonija se ne ponašaju kao tamo neki, da ih sad ne imenujem. Ovo stavljam zbog hetero žena u mome b(r)logu, ma šta hetero, i lezbijke bi ga trebale gledati koliko je dobar, pa pristojan, pa kulturan, pa snažan i čvrst, a kako tek pleše, ma mozak da ti stane. A da, i pjeva on jako lijepo. Glupe pjesme nažalost, trebao bi stalno pjevati makedonske duhovne. Njega treba stalno pipat!
Ova je za Gali, zna ona zašto a ja neću reći da si ne natjeram murju (pojedince iz murje) na vrata!
i ova, da vidiš kakvu samu budalu u stanju raditi od sebe, Pifa!
Za Jaču Polovicu moje Prijateljice, koja upravo polaže ispit pa nek mu je sa srećom! Tu ti je Šerif s Lučićkom i sekama. Ona sa mnom je mutno ispala.
Update za Prijateljicu, detalj s probe, pa si misli kako je bilo na nastupu! To je Minela. E, obrati pažnju na boce na stolu, čovjek bi rekao da mi je ovo već 15 loza a ne cola.
Etogac. A za kraj ostavljam poslasticu - prave zvijezde 11. Hrvatskog radijskog festivala - ove male hvarske balerine!!!
I meni najdraža, ova mala kojoj je spala suknjica a ona ju je šutnula u stranu i nastavila hopsati!
komentiraj (55) * ispiši * #
SUNsational experience!
srijeda , 06.06.2007.Fala Bogu na visini i meni bliskima u HitRecordsu pa će Tedica konačno vidjeti more!
I to nije sve... Tedica će po prvi puta vidjeti Hvar!
I ne samo to... Tedica će sudjelovati na Hrvatskom radijskom festivalu!
I još ovo... jako sam sretna!
Neću baš pjevati na festivalu, nisam baš takav selebriti, ali idem slušati, ma i pjevati ali iz publike.
Najavljuju grdo vrijeme. Dobila mengu prije pola sata. Ne mogu naći prošlogodišnji badoš. Mačke mi izbrusile Samsonite kofer crveni lijepi i skupi.
Ma boli me uvo za sve, odoh ja na Hvar za 6 sati i 29 minuta.
Jako volim more.
Baš jako, jako.
Čeznem za morem cijele godine.
Sutra idem napuniti baterije.
Jako, jako, jako, jako, jako.
Mislim da će festival prenositi neka TV, pa ako slučajno spazite prijenos, pogledajte i vidjet ćete kako sam sretna i mašem vam!
Sad mislite da se zezam, ali pitajte one koji me znaju i čut ćete da vam istinu velim.
Čuvajte mi Zagreb dok me nema.
komentiraj (33) * ispiši * #
Malo čudovište
utorak , 05.06.2007.Provela sam pola sata njuškajući ovdje ne bih li našla jedan post ali ne mogu ga naći. Nebitno.
Imam tu jednu „prijateljicu“, nazovimo je Ministarka, koja me nekoliko puta izjebala i to onako konkretno ali vrlo perfidno, na način da joj se ne mogu adekvatno oduprijeti bez da se osjećam kao govno.
O da, ona je i psihijatrica, pa vrlo dobro zna postići ono što želi.
Ima ona Sina, slatkog šestogodišnjeg dječačića.
Nakon naše posljednje „svađe“ prije više od 6 mjeseci (to je taj post koji ne mogu naći jer sam živčana i želim ovo što prije napisati) mislila sam da je shvatila da mi druženje na „njezin način“ ne odgovara i da se nećemo više viđati. Baš sam bila zadovoljna.
Ali ne. Jučer se javila, stigla je u Zagreb i želi da se vidimo. Naravno, pristala sam. Medeni Sinko Jedinko pretvorio se u „malo čudovište“!
Nemoj sada da u komentarima čujem „nemaš pojma, vidjet ćeš jednog dana kad budeš imala svoju djecu“ – meni je pedagogija, dapače razvojna psihologija djetinjstva, uža specijalnost i vrlo dobro mogu procijeniti je li neko dijete „samo dijete“, „razmaženo dijete“ ili „malo čudovište“.
Evo laički:
„Samo dijete“ od šest godina je veselo razigrano dijete koje se za vrijeme mamine kave s prijateljicom zabavlja na samo njemu smislen način, primjerice slažući šećere po stolu, rasipajući te iste šećere, puzeći pod stolom i govoreći „mama, dosadno mi je“. Tu i tamo sudjeluje u priči s odraslima, prenosi im neke svoje doživljaje i ljuti se okrećući očima ako ga odrasli ignoriraju ili tako nešto.
„Razmaženo dijete“ radi sve isto što i „samo dijete“ ali se pri tome glasno i neartikulirano krevelji i dere dok ga mama ne stišava već naprotiv povisuje glas kako bi i dalje nasemtano uživala u kavi s prijateljicom. Mama ga uglavnom ignorira na način da prijateljici govori „Gle ga molim te, nimalo me ne sluša“.
„Malo čudovište“ radi probleme cijelo vrijeme. Urla na mamu i maminu prijateljicu na ulici. Odabire gdje će mama i prijateljica sjesti na kavu i o čemu će pričati a ako mu nešto nije po volji dere se na sav glas i udara rukom po stolu ili se baca na pod. Mama se s njime nateže tako da ostatak kafića gleda u njih i zgraža se gledajući šestogodišnjaka koji neometano terorizira sve nazočne.
Psihijatrica?!
Sjedile smo na kavi ravno pola sata i nakon toga imam po sebi nekoliko ugriza i uštipa (posljedica štipanja malim oštrim noktima, jebali ga nokti neodgojeni), cipele su mi totalno izgažene i prljave (a samtane su) i imam fleketinu od sladoleda na prsima. Njemu se očito nije sjedilo s nama na kavi. Ma da?! Ministarka ga je imala gdje ostaviti ako me je htjela vidjeti nam miru.
Meni: „Znaš, on se ni prema kome drugome tako ne ponaša. On tebe naprosto obožava! Uvijek pita kad ćemo ići kod Tedice gledati mace i zeke! Uvijek! I znaš, onaj Zvrk i Maljc koje si mu kupila su mu najdraže slikovnice! Uvijek kaže da mu je to kupila njegova prijateljica Tedica!“
Njemu: „Sine, ne lupaj Tedicu. Tedica će se naljutiti i neće više htjeti ići s nama!“
Mali ima 36 kg. Ja duplo više, fala Bogu, ali boli me kad se Mali zaleti i skoči mi svom snagom na balerinku. Jebote, zvijezde sam vidjela i velikog i malog medvjeda!
Da ne mislite kakos am im i ovaj puta ostala dužna, rekla sam ja njemu što mu ide, ali se Ministarka malko zgrozila. Uhvatila sam ga za nadlakticu nakon što mi je istresao čašicu sladoleda u krilo i rekla: „Ej, lega, pa daj se smiri, zašto se tako ponašaš? Naljutit ću se!“ I to vrlo ozbiljnim tonom, koji meni nikako nije svojstven jer sam s djecom uvijek više nego frendli i djeca me obožavaju, ne zezam se, oduvijek su me djeca voljela (pa otuda i kasniji interes za pedagogiju).
Ministarka je skužila da je Malo Govno pretjeralo pa je, kaoti, malo podviknula i vratila ga u stolicu. Nakon toga je nju nagazio i prolio joj Sprite u krilo a nakon toga rastrgao 5 vrećica šećera po stolu i podu, a onda je došao konobar i zamolio Ministarku da pripazi na dijete. Nakon što je otišao, Ona je sva zgrožena počela pričati kako zagrebački konobari nisu normalni i kako je moguće da ne vide da je Sinko samo dijete!
Na to sam joj rekla da je konobar reagirao vrlo primjereno s obzirom na situaciju jer bih nas ja izbacila čim smo ušli kad je Sinko istresao sve kišobrane iz stalka za kišobrane i nogama ih počeo šutati po podu.
E, totalno sam ogorčena i nakon ovakvih situacija, koje su hvala Bogu rijetke, bude mi drago da još nemam djecu.
Iako, dijete nikada nije krivo!
komentiraj (35) * ispiši * #
Smijmo se dok pada kiša!
ponedjeljak , 04.06.2007.Oh, eto i mene u vrlo veselom raspoloženju na kojemu zahvaljujem Nuici i Luciji koje su me posjetile na poslu i družile se sa mnom pa se nisam osjećala tužno i jadno kao obično na ovaj dan.
Ovako sam baš dobro raspoložena i preslušavam novi album Sandija nazvan, više nego maštovito, Sandiland. Sad bi moja Bolja Polovica rekla da šutim i pišem o sebi a ne o ljudima s posla, pa tako neću pisati o Sandiju već o sebi i svojim glazbenim nazovimo ih flopovima.
Moj glazbeni ukus možete vidjeti u onom boksiću koji odnedavno krasi desnu stranu mojeg b(r)loga. Mogu ja poslušati i svašta drugo, vjerujte mi, ali prvom prilikom ću se smijati na račun nekoga tko ne sluša sve što i ja.
Međutim, ima nekoliko pjevača /pjevačica i grupa koje volim ili sam voljela u nekoj fazi života a za koje znam da bi se većina vas smijala. Pa izvol'te, smijte se, that's what I'm here for!
U Tajči sam bila zaljubljena dvije duge godine moga djetinjstva. Možda čak i tri, ali nisam više sigurna jer je to bilo davno i u drugoj državi. To je bila osnovna škola i ona je tada bila sve o čemu sam ja sanjala i maštala. Kako ja mrzim površnost u svemu (a često sam joj sklona, nažalost) tako sam je voljela svim svojim nejakim srcem pa sam jednom prilikom bila kod Tajči u stanu i pila sok s njezinom bakom i sekom i mazila njezinu pudlicu. Ona je tada bila ne turneji negdje. Drugi puta je Tajči imala prometnu nesreću u mom kraju i zabila se autom u ogradu mog koreografa Đure. Moram li reći da sam sutra otišla do Đure i skoro ljubila stupić na kojemu su se vidjeli tragovi ogrebotina?! Treći puta sam bila bolje sreće i upoznala sam je a imam i sliku koja me sjeća na jedan od vrhunaca moga života. Teško je tu ljubav objasniti nekome tko je nije osjetio, ali recimo to ovako: da me je Tajči tada pitala bih li ostavila roditelje i doselila se k njoj, rekla bih da. Tajči je bila the one! Osim nje i Ena Begović i Tanja Torbarina.
Mišo Kovač. Ono Mate nisam usvojila i nervira me. Rubač, jesi vesela sad? Mišo je uvijek bio tu negdje. Tatu mi je nervirao otkad znam za sebe pa je vječito branio da slušamo Mišu. Kako po babi imam i preveć dalmatinskih gena kamenih, meni je od malih nogu nekako vragolanski zatitrala obrva na Mišin glas. Kasnije je to bila zajebancija, a jedna od Bracikinih grupa se zvala Mišo Kovač, Luka i brodovi i to je bila glavna sprdnja u selu Osijeku prije dosta godina. De si zamislite kako zvuče punk obrade Mišinih hitova! Ma, nema ga boljeg. Eh, da, kako kod mene ništa nije jednostavno, upoznao moj Tata prije nekih godinu i pol u Bizovcu na Biloj noći Mišu i doveo ga kući k nama na ručak. Nazvao mamu i rekao da dolazi s Mišom. Mama mislila na jednog prijatelja iz škole i skoro se onesvijestila kad je the Legend vidjela pred kućom. Gdje je bila Tedica? Nema pojma jer joj to nitko nije dojavio i o svemu je saznala post festum, onako uz kavicu na terasi „e da, jel znaš da smo upoznali Mišu?“. Tedica je duboko uzdahnula i rekla “A jebi ga!“ Nema smisla da ubijem nekoga od najbližih. Ali bit će još prilike, Mišo je legenda. Mislim, bit će prilike da Mišo i ja zapjevamo skupa, a ne prilike da ubijem nekoga od najdražih.
O blože, sam stvarno kratke pameti. Evo već 10 minuta nisam ništa napisala a u glavi sam imala još nekoliko jako dobrih primjera. Ishlapilo. Stvarno je došlo vrijeme da si pišem bilješke.
Dodat ću još nešto ako se sjetim. Odoh sada raditi, iako je ponedjeljak.
komentiraj (21) * ispiši * #