Marketing
Malo čudovište
Provela sam pola sata njuškajući ovdje ne bih li našla jedan post ali ne mogu ga naći. Nebitno.
Imam tu jednu „prijateljicu“, nazovimo je Ministarka, koja me nekoliko puta izjebala i to onako konkretno ali vrlo perfidno, na način da joj se ne mogu adekvatno oduprijeti bez da se osjećam kao govno.
O da, ona je i psihijatrica, pa vrlo dobro zna postići ono što želi.
Ima ona Sina, slatkog šestogodišnjeg dječačića.
Nakon naše posljednje „svađe“ prije više od 6 mjeseci (to je taj post koji ne mogu naći jer sam živčana i želim ovo što prije napisati) mislila sam da je shvatila da mi druženje na „njezin način“ ne odgovara i da se nećemo više viđati. Baš sam bila zadovoljna.
Ali ne. Jučer se javila, stigla je u Zagreb i želi da se vidimo. Naravno, pristala sam. Medeni Sinko Jedinko pretvorio se u „malo čudovište“!
Nemoj sada da u komentarima čujem „nemaš pojma, vidjet ćeš jednog dana kad budeš imala svoju djecu“ – meni je pedagogija, dapače razvojna psihologija djetinjstva, uža specijalnost i vrlo dobro mogu procijeniti je li neko dijete „samo dijete“, „razmaženo dijete“ ili „malo čudovište“.
Evo laički:
„Samo dijete“ od šest godina je veselo razigrano dijete koje se za vrijeme mamine kave s prijateljicom zabavlja na samo njemu smislen način, primjerice slažući šećere po stolu, rasipajući te iste šećere, puzeći pod stolom i govoreći „mama, dosadno mi je“. Tu i tamo sudjeluje u priči s odraslima, prenosi im neke svoje doživljaje i ljuti se okrećući očima ako ga odrasli ignoriraju ili tako nešto.
„Razmaženo dijete“ radi sve isto što i „samo dijete“ ali se pri tome glasno i neartikulirano krevelji i dere dok ga mama ne stišava već naprotiv povisuje glas kako bi i dalje nasemtano uživala u kavi s prijateljicom. Mama ga uglavnom ignorira na način da prijateljici govori „Gle ga molim te, nimalo me ne sluša“.
„Malo čudovište“ radi probleme cijelo vrijeme. Urla na mamu i maminu prijateljicu na ulici. Odabire gdje će mama i prijateljica sjesti na kavu i o čemu će pričati a ako mu nešto nije po volji dere se na sav glas i udara rukom po stolu ili se baca na pod. Mama se s njime nateže tako da ostatak kafića gleda u njih i zgraža se gledajući šestogodišnjaka koji neometano terorizira sve nazočne.
Psihijatrica?!
Sjedile smo na kavi ravno pola sata i nakon toga imam po sebi nekoliko ugriza i uštipa (posljedica štipanja malim oštrim noktima, jebali ga nokti neodgojeni), cipele su mi totalno izgažene i prljave (a samtane su) i imam fleketinu od sladoleda na prsima. Njemu se očito nije sjedilo s nama na kavi. Ma da?! Ministarka ga je imala gdje ostaviti ako me je htjela vidjeti nam miru.
Meni: „Znaš, on se ni prema kome drugome tako ne ponaša. On tebe naprosto obožava! Uvijek pita kad ćemo ići kod Tedice gledati mace i zeke! Uvijek! I znaš, onaj Zvrk i Maljc koje si mu kupila su mu najdraže slikovnice! Uvijek kaže da mu je to kupila njegova prijateljica Tedica!“
Njemu: „Sine, ne lupaj Tedicu. Tedica će se naljutiti i neće više htjeti ići s nama!“
Mali ima 36 kg. Ja duplo više, fala Bogu, ali boli me kad se Mali zaleti i skoči mi svom snagom na balerinku. Jebote, zvijezde sam vidjela i velikog i malog medvjeda!
Da ne mislite kakos am im i ovaj puta ostala dužna, rekla sam ja njemu što mu ide, ali se Ministarka malko zgrozila. Uhvatila sam ga za nadlakticu nakon što mi je istresao čašicu sladoleda u krilo i rekla: „Ej, lega, pa daj se smiri, zašto se tako ponašaš? Naljutit ću se!“ I to vrlo ozbiljnim tonom, koji meni nikako nije svojstven jer sam s djecom uvijek više nego frendli i djeca me obožavaju, ne zezam se, oduvijek su me djeca voljela (pa otuda i kasniji interes za pedagogiju).
Ministarka je skužila da je Malo Govno pretjeralo pa je, kaoti, malo podviknula i vratila ga u stolicu. Nakon toga je nju nagazio i prolio joj Sprite u krilo a nakon toga rastrgao 5 vrećica šećera po stolu i podu, a onda je došao konobar i zamolio Ministarku da pripazi na dijete. Nakon što je otišao, Ona je sva zgrožena počela pričati kako zagrebački konobari nisu normalni i kako je moguće da ne vide da je Sinko samo dijete!
Na to sam joj rekla da je konobar reagirao vrlo primjereno s obzirom na situaciju jer bih nas ja izbacila čim smo ušli kad je Sinko istresao sve kišobrane iz stalka za kišobrane i nogama ih počeo šutati po podu.
E, totalno sam ogorčena i nakon ovakvih situacija, koje su hvala Bogu rijetke, bude mi drago da još nemam djecu.
Iako, dijete nikada nije krivo!
Post je objavljen 05.06.2007. u 15:42 sati.