Sjetni report s Hvara

četvrtak , 14.06.2007.

Osjećaj da si kilometrima i mjesecima daleko od svakodnevice puno vrijedi.
Spoznaja da nisi, malo deprimira. Tako je meni barem.
Usto nisam išla kući za Mamin rođendan i za kirbaj, pa tako, nekakva sam slabašna.

Već sam napisala da nikada prije nisam bila na Hvaru. Radilo se naprosto o spletu okolnosti – roditelji koji ne vole otoke iz samo njima znanih razloga a kasnije, kad sam počela sama ili bez roditelja ljetovati, moj izbor je uvijek bila Istra, eventualno Kvarner. Sada mi je žao jer vidim da sam dosta toga propustila pa planiram nadoknaditi sljedećih ljeta.

Splite moj! Kako sam s roditeljima uglavnom ljetovala tamo negdje, mislila sam da ga dobro pamtim ali sam se prevarila. Ili se on u toj mjeri izmijenio. Uspjela sam se čak pogubiti u potezu od Peristila do Grgura Ninskog, opravdavajući to tamo nekim skelama na vraitma. Ali bilo mi je prelijepo, ponajviše zbog toga što je bilo Tijelovo pa je na ulicama bilo malo ljudi. Nova riva mi je prekrasna. Čista, prostrana i minimalistička. Kako su me neki Koje-ovdje-nećemo-imenovati-jer-su-nam-zabranili-da-ih-spominjemo savjetovali da odmah nakon busa trčim do trajekta jer oni znaju otići ranije, ta 2 sata sam provela cupkajući i očekujući da mi katamaran zbriše. Ipak nije, a ja sam bez veze protratila to malo vremena. Vratit ću se opet, da, da, sad sam se prisjetila zašto sam uvijek voljela Split.

Na ulasku u katamaran nije mi bilo jasno zašto svi sjedaju na lijevu stranu a sva sjedala na desnoj strani ostaju slobodna, no i to sam shvatila kad smo krenuli i sunce mi zapržilo u čelo. Počela sam zagorijevati baš tamo, a nastavila kasnije, na Hvaru.

Hvar je predivan, ne zovu ga džabe... onako kako ga zovu... najsunčaniji otok ili tako nešto. Nama je, međutim, kiša padala skoro cijeli jedan dan. Nije to ona gadna, siva kiša, nego ona na kojoj se izuješ pa skakućeš po toplim ulicama. Barem ja jesam i čini mi se da ovaj put nisam pokupila nikakvu upalu.
Zbog tih nekih poslovno-privatnih veza s organizatorima morala sam se obvezati da neću pisati ništa o poznatima koje sam vidjela i upoznala, pa to moram ispoštovati. Bah. A volem tračati skoro kao i jesti!

Mogu vam reći ovo:
Toše je jedan od najtoplijih, najsrdačnijih, najpristojnijih muškaraca koje sam srela. Usto ima tijelo Apolona. I nije sitan, kako su mislile neke moje sugrađanke koje neću linkati da ih ne sramotim. O ne, vrlo je njam, njam, krupan i mirisan. I pobijedio je na festivalu, ali me nemojte pitati s kojom pjesmom, jer festival uglavnom nisam slušala, kako ništa od toga zapravo nije glazba kakvu volim.
Pogotovo ona prva večer narodne i zabavne. Strašno.

Te prve večeri je i moja Hanka imala VIP koncert za uzvanike i te VIP-ovce političare i još neke kao bitne, a vidjeli ste kako sam ja izgledala. Baš mi veli prijateljica iz Sarajeva da je moja fotka izašla u nekim novinama koje su popratile koncert. Još malo i eto me na pozornici, barem u Sarajevu!

Revale smo (čitaj: pjevale) kao blesave, još u tim majicama "Hanka je kraljica!" i bilo je predobro. Nerviralo me poslije što su pisali da je diskoteka u kojoj se koncert održao bila poluprazna. Tamo stane nekih 3000-4000 ljudi, a toliko ih nije ni moglo doći jer je koncert bio zatvorenog tipa. Ne podnosim to što naše novine pišu takve gluposti, ali hajde, Hanka je bila zadovoljna i koncert je bio uspješan, a to nam je i bio cilj. No, trajao je tri sata tako da sam u sobu došla u zoru. Još uvijek se nisam naspavala, jer nemam više prakse, godine su tu. Sad idem povratiti nakon što sam ovo napisala.

Druge noći smo slušali i skakutali na zabavnjake, pop-rock, kako se to već zvalo. Hladno pivo mi na kraju nije nastupilo jer su odbili pjevati na matricu, što s jedne strane poštujem a s druge mi bilo glupo jer sam samo njihovu pjesmu znala. Žera je već noć prije na Hankinom koncertu bio pijan kao zemlja nakon kiše, pa nije nastupio ni on, ali tomu sam se smijala, nisam baš žalila. Zamisli čovjeka koji se noć prije koncerta toliko napije da ne može nastupiti!

Oduševila me Barbara Kolar, još samo to da dodam. Ona je definitivno refreshment festivala. Za razliku od svih zvijezda i zvijezdica koje su na +40 paradirale u punoj bojnoj opremi i namaskirane, ona se kupala s nama, hodala u badiću, bez šminke, bez frizure, posve normalna. Da ne govorim o tome kako je inteligentna i zabavna, jebemu kao da mi je prijatljica, naš takav osjećaj imam. Moram početi slušati i gledati te njene emisije, baš me oduševila.

Skačem s teme na temu, ali eto, slijedim si raštrkane misli.
Smještajni kapaciteti u samom gradu su grozni, ako izuzmemo privatni smještaj. Ja sam, po običaju, bila sretna i dobila odličnu stanodavku koju sam umjesto teta Rajna Prezime zvala teta Rajna Zemlji. Sve mi dala, pa i hrpu ručnika i dekica za plažu. Uživala sam i obećala se vratiti, ako ne ove sezone onda sljedeće.

Drugi su prošli malo lošije. Pogotovo oni u hotelima. Hotelska hrana je grozna, a ja inače volim jesti po hotelima, pa si onda vidite. Vegetarijanci su mogli birati između prekuhanih mrkvi i blitve. Tu i tamo koji krumpirić i to tek nakon moga inzistiranja da krumpire ne stavljaju na isti pladanj s prasetinom. Eto zašto sam većinu novca koji sam imala potrošila na jelo, debela medvjedica.
Ubila sam se i sladoledom, to moram pohvaliti. Dvije slastičarnice, jedna na rivi a druga na trgu, su odlične. Već mi je neugodno bilo dolaziti po sladoled jer su cijelo vrijeme radile iste cure pa sam im bila sumnjiva.

Inače, tužno je bilo vidjeti grad nakon što su svi s festivala otišli. Razumijem da ljeti nije tako pusto već pretrpano a i mene je uhvatila depra što se vraćam u zagrebačku svakodnevicu.

Povratak je bio izvrstan. Vraćale smo se s dvije cure, prijateljice novinarke, tako da smo otišle na drugi dio Hvara, pa prešle u Drvenik i onda polako magistralom. Stale smo na kupanju u Mimicama, gdje sam, vjerovali ili ne, naletjela na Bracikinu bivšu curu. Stvarno mali svijet, a Hrvatska još manja. Vidjela sam da se nije riješila osječkog sindroma nepozdravljanja poznatih, a ja je nisam htjela prva pozdraviti, pa smo se tako gleduckale i mjerkale dva sata i ništa. Prekrasno je more u Mimicama.
Nakon višesatnog „dokupavanja“ i mojeg „opraštanja od mora“ otišle smo dalje. Inače patološki obožavam more. Ne znam jesu li to kamenjarski geni moje babe Danice ili sam u prošlom životu bila vezana za more, ali otkada znam za sebe godinu sam mjerila prema odlascima na more. Dok smo bili mali Tata nas je uvijek budio kako bismo, tamo negdje kod Senja, pozdravili more, a na isti način smo se od mora i opraštali. To prokticiram i danas.
Ovaj put sam moru samo rekla „vidimo se uskoro“ jer ljeto još zapravo nije ni počelo a moje bijelo dupe više nije tako bijelo (bilo je sprljeno do jučer, a danas je tamno hvala Mirinom mišungu od lavande)!