„A zašto ne pišeš o tome kako ti je bloganje promijenilo život?“

ponedjeljak , 18.06.2007.

Već i ptice s grana pjevaju o tome kako je moje bloganje neshvaćeno u najužem krugu moje izvanbračne zajednice.
Kraći izbor najčešćih primjedbi:
„Ja to zaista ne kužim!“
„Pa vi ste svi voajeri i asocijalne osobe!“
„Nemreš mi reći da je normalan netko tko sa svojih 25, 30 ili 40 godina ima potrebu nalaziti se s ljudima koje je upoznao preko neta!!“
„Zar si tako nesretna sa mnom?!“
Pizdarije. U posljednje vrijeme smo se primirili malo jer sam ispoštovala zabranu spominjanja imena a i skužilo se konačno da blog ima veliku sentimentalnu vrijednost za mene te poboljšava kvalitetu života.
Jučer mi veli: „Jesi ti čula molim te za ove pse što su pomrli na Velesajmu??!?!“
Ja: „Pisala sam o tome prije nekoliko dana!“Uslijedio je tajac.

„A zašto ne pišeš o tome kako ti je bloganje promijenilo život?“

Tu sam se malo zamislila. Na prvu loptu ne bih rekla da mi je bloganje promijenilo život ali već nakon nekoliko minuta shvatila sam da to nije posve istinito.

Pretpostavljam da bi netko tko me gleda sa strane (ljepši mi je lijevi profil, ako već netko gleda) rekao da sam normalna socijalizirana osoba sa svim karakteristikama fino odgojene cure, što će reći da ne smrdim, tu i tamo sam počešljana, ustajem se babama i dedama u tramvaju, na ulazu u trgovinu prvo pričekam da ljudi izađu a onda ulazim... o čemu ja pišem?!
Aha, da, normalna sam, your average woman on the street...

U Zagrebu živim već skoro 7 godina i unatoč ljubavi najvećoj na svijetu, sada spremno priznajem da sam bila usamljena. U tom jednom aspektu.
Standardno su mi nedostajali svi... mama, tata, brat, svi prijatelji... ali najviše su mi nedostajale Sara i Arena, odnosno vrijeme provedeno s njima u brbljanju ili samo u gledanju u prazno. Ni s kim drugim nisam mogla buljiti u prazno kao s njima i biti mirna.

Ne mogu reći da sam sve ovo vrijeme bila sama ali sam bila usamljena. Većina ljudi s kojima sam se tu družila sam „naslijedila“ od Bunka ili upoznala preko posla. Bilo je meni ugodno i s njima ali to više govori o mojoj prilagodljivosti nego o kvaliteti tih odnosa.

Onda sam igrom slučaja počela blogati i u relativno kratko vremenu (od kojih godinu i nešto sitno) u moj su život ušli razni ljudi...

Jedna koja voli skoro sve kao ja (ipak ne volim sapunice) i šalje mi poruke ovakvog sadržaja: „Što mislimo o Kramariću?“ na što joj odgovorim: „Mislimo da je lopov i zgubidan pod krinkom liberala!“ a vodi me na kave i sladoled kad joj kažem da nemam novaca. I još mi pošalje poruku „Boli me prst!“ pa tko je ne bi volio takvu.

Druga koja radi u neboderu pa se zbog nje stalno bojim potresa a jako želim da zatrudni i rodi (koja je ovo rečenica!), ima prekrasne nokte i stalno se smije a pošalje mi poruku: „Ja vani, baš je krasan sunčan dan!“

Još jedna koja me u prvih 5 minuta nakon upoznavanja šokirala rekavši kako joj je brak sranje i kako intenzivno radi na tome da se rastane, pa tko je ne bi volio nakon toga.

Zatim tu je četvrta s velikim očima koju sam upoznala preko pete plave koju znam otprije a otkrila sam je ponovno na blogu i sama me nagnala da joj se javim. E, s njih dvije imam puno toga zajedničkoga i volim ih na drukčiji način.

Šesta je jedna friška mama koja skoro pa ne piše ali znam da je tu. Čeka je parking kod mene u dvorištu kad god poželi da beba, ona i ja idemo na kavu.

Sedma je jedna koja nije baš odavde po mnogočemu a vučemo sličan križ rada i iskustva sa ženskim udrugama i jedna je od najtoplijih ljudskih bića koja znam. I ima novi post koji moram komentirati.

Osmu sam upoznala drugu i imamo također mnogo zajedničkih tema ali ona sad uči pa nema baš vremena a znam da sam joj draga baš kao i ona meni. Slavonka je naravno.

Jednu „bebu“ koja je slavila rođendan u subotu ne računam pod blogerice ali je zapravo prva i do sada najmlađa virtualna pa stvarna prijateljica koju imam.

Onu koja sama radi svoje i tuđe dizajne a svi imaju veze s Marilyn Monroe isto ne računam pod blogerice jer mi se nakon više mjeseci poznanstva, radimo naime blizu, odala kao blogerica ali me svejedno uvijek razveseli osmjehom.

Još jednu koja ovih dana prolazi tešku bitku upoznala sam zimus u šatoru Ana Rukavina. Rekla je: „A ti si Tedicaaaa?!“ a ja je odmah krenula poljubiti pa mi poslije bilo malo neugodno ali me brzo prošlo. Njoj najviše želim da sve dobro prođe.

Tu su i blogerice i jedan ali vrijedan bloger kojeg sam upoznala na Aukcijama za Anju. Pokazalo se kako svi imaju srce veće od glave pa ih zato tako i volim. Čak i onu malu koja uopće nije mala i ostavlja strog dojam. Netko od njih mi još duguje okvir za slike Hello Kitty, toga sam se upravo sjetila!

Onda dalje, upoznala sam samo jednu od nekoliko osječkih blogerica. Ona voli životinje, ima talentiranu kćer, uviđavnog muža a sama piše knjige i samo što nije postala poznata, a ja imam njezinu knjigu s vrlo osobnom posvetom.

Imam i nekoliko posveta jedne rječke ..čke, koju tako zovem od velikog milja i obožavanja, koja na mene misli uvijek pa i u Irskoj i u masliniku i od koje sam nakon svega dva susreta dobila najljepši poklon odnosno poklone. Iako je mala obujmom, veliki dio srca mi je zauzela. U paketu s njom sam dobila i njezinog ozbiljnog suputnika, kojeg isto volim.

Zatim sam u petak upoznala još dvije.
„Još dvije ideš upoznati?!??“
Pa da. Moram priznati da sam se malo pribojavala susreta jer su mi obje bile drage i bilo mi je stalo do toga da im se svidim, što je vrlo zajebana misija. Sad ne znam, meni je bilo ugodno brbljati bez prestanka na sve moguće teme. Nije bilo niti jedne uncomfortable silence, baš niti jedne, stalno smo se smijale, i po tome ću najviše pamtiti susret jer ne možeš se smijati cijelo vrijeme s nekim tko ti nije drag. Bit će druženja još, sigurna sam, a možda konačno naučim plesti, mami u inat.

To su, čini mi se, sve asocijalne i nenormalne osobe koje sam upoznala otkako sam ovdje i sretna sam do neba da ih imam. Baš.