Deda Š.

četvrtak , 31.05.2007.

'ko nije drvo razumeo prvo,
pa tek onda sadio
taj nije ništa uradio...



Prošlo je petnaest godina od našeg posljednjeg susreta, što znači da sam pola svoga života provela bez njega i to mi zvuči zastrašujuće.
Automatski su mi suze krenule na oči čim sam počela pisati o Njemu a to ne bi bilo u redu jer je bio definitivno najoptimističnija osoba u cijeloj mojoj porodici. Ponekad mislim da sam to naslijedila od njega ali me pojedinci uvjeravaju da ne možeš naslijediti karakternu osobinu od nekoga s kime nisi u krvnom srodstvu. Po meni je to glupa teorija, ali više ne ulazim u takve rasprave ni s kim.

Tata mi je imao svega 11 godina kada mu je otac poginuo, tako da ja nažalost nikada nisam upoznala svoga biološkog djeda, iako on itekako zaslužuje post za sebe. Nakon nekoliko godina hrvanja s dvoje maloljetne djece, baka je završila srednju školu i upisala višu trgovačku i tamo je upoznala Dedu Š.
On je, kako moja Baka uvijek veli „siroče“, došao iz jednog sela kraj Donjeg Miholjca gdje je odrastao uz 6 braće i sestara. Iako su meni kao maloj odlasci u njegovo rodno selo bili nadasve romantični, on nije nosio lijepe uspomene i cijeli život je vukao komplekse. Jedan primjer je bilo farbanje jaja za Uskrs. Kako je odrastao u siromašnoj obitelji samo uz moju prabaku Janju (po kojoj ću ja nazvati svoju prvu curicu!), nikada na Uskrs nije dobio više od jednog jajeta a to je naravno bilo premalo za izlazak i „tucanje“ s prijateljima na ulici. Zbog te traume iz djetinjstva, Deda je inzistirao da Baka nama za Uskrs ofarba ravno 100 jaja i niti jedno manje. 100 jaja na troje unuka znači 33 jaja po unuku što je uglavnom rezultiralo Bakinom ljutnjom zbog pokvarenih jaja. Ali tako je bilo svih 15 godina moga života s njim.

Deda nikada nije posvojio tatu i tetu jer je inzistirao na tome da se očuva uspomena na djeda Silva a zapravo im je bio više nego otac i prijatelj u jednoj osobi jer je bio svega 14 godina stariji od moga tate i osjetno mlađi od bake. Slično je bilo i s nama unucima. Bio je on po potrebi strog ali to je izgledalo toliko smiješno da smo Bracika i ja uvijek skoro popišali gaće od smijeha.

Posljednji puta smo se vidjeli u listopadu 1991. na dan našeg odlaska iz Osijeka. Deda je već mjesecima bio u ZNG-u ali je i dalje radio, bio je šef u OTP-ovoj samoposluzi u naselju Đure Salaja. Mama, brat i ja smo se došli pozdraviti s njime. Mami je dao hrpu para, barem mi se tako činilo a uvijek je zaboravim pitati, a bratu i meni nekoliko vreća grickalica i sokova za put do Austrije. Kako sam ja bila užasno tužna što odlazimo iz Osijeka, pokušao me je utješiti pokazavši mi podrum u Antunovcu koji je počeo preuređivati po našim potrebama. Rekao mi je da moram otići s mamom u Austriju da se ona malo odmori i da tati na bojišnici bude lakše. Ostat ćemo ionako samo dva tjedna a on će do tada skroz srediti podrum i onda ćemo brat i ja tamo biti dok se po Osijeku puca. Podrum je ogradio vrećama pijeska, unutra poslagao hrpu polica na sve zidove i sve ih napunio kojekakvim slasticama, a priredio je i televizor i video. Sve će vas to čekati. Dva tjedna nakon toga poginuo je na Svisvete dok je mladićima iz Zagreba pokazivao kako se gradi mitraljesko gnijezdo. Patolog je rekao tati da je granata pala odmah do njega tako da od siline eksplozije nije ništa osjetio. Dečki su prošli puno gore. Antunovac je nakon još dva tjedna pao tako da nikada nisam imala prilike uživati u „podrumu po mjeri“. Ali neću o tim stvarima jer se žalostim.

Najviše me zapravo žalosti što mu zaboravljam glas. Tek tu i tamo, nakon napornog koncentriranja mogu čuti kako me zove „Bambulja“, jedini me on tako zvao, i kako se smije. Ali ne mogu čuti niti jednu drugu riječ i to me žalosti jer je bio više nego rječit. Rekoh, neću tužno misliti a i ne mogu plakati na poslu.

Pamtim neke smiješne stvari:

1. Imao je velike palčeve na nogama, puno veće od ostalih prstiju i to mi je uvijek bilo smiješno. Jednom prilikom se psujući vratio iz voćnjaka s krvavim prstom jer ga je mačka napala. Valjda je mislila da je neki štakor, tko bi znao. Drugom prilikom si je sam motikom zarezao prst dok je vadio krumpire iz zemlje. Kunem se, ovo je živa istina.

2. Kako je posljednjih godina radio u trgovini blizu naše kuće, u svim kriznim situacijama sam dolazila k njemu po sladolede (imali smo limit od maksimalno 5 na dan), doručke, ručke, grickalice pa i novce za luna parkove, cirkuse, Poljake, mliječne kuhinje, a da ne kažemo džeparce. U trgovini su se uvijek skupljali kojekakvi šverceri i prodavači s „friškom“ robom iz Turske ili Mađarske pa sam se nerijetko ogrebla za unikatne predmete od srebra, jeansa i slično. Dedina trgovina bila je dosta dugo središte našeg obiteljskog svemira a da to nismo ni znali.

3. Baka je uvijek bila škrta i stroga, ali ne zamjeramo joj, navikli smo. Deda je uvijek bio široke ruke i srca, kao i svi Slavonci u tamburaškim pjesmama. Kako je kao šef radio dvokratno, Bracika i ja smo u Antunovcu s nestrpljenjem čekali podne svakoga dana jer tada se Renault 4 pojavljivao iza okuke i nikada nismo znali što nam nosi. Susretali smo se na ulici i on bi nam dao to što nam je nosio ali morali smo pojesti tako da baka ne vidi jer bi poludjela zato što kvarimo ručak. Baka je lješnjake zaključavala na tavan da ih ne jedemo jer se "lješnjaci jedu samo u kolačima", a Deda je prije njihovog popodnevnog spavanja kriomice Braciki ili meni dao ključ pa bismo hrdali lješnjake barem pola sata svakoga dana. Jednom nam je tako donio i šlag u bocama (onaj sprej, kako li se već zove), koji se tada tek pojavio u našim trgovinama i bio nešto najsavršenije što sam vidjela. Donio je čitav karton i Bracika i ja smo svatko pojeli po dvije boce toga šlaga i dva dana od toga povraćali i srali. I danas mrzim taj šlag. Isto je bilo i s onim ružičastim i žutim pjenastim bombonima. Toliko sam ih bila pojela da mi je tekuća pjena pri povraćanju išla na nos. Eto, sad ste dobili i pravu sliku o meni, iako je niste tražili.

4. Baš kao i svi Slavonci u tamburaškim pjesmama, Deda je volio tamburice, pjesme i ples. Jedan od najsretnijih dana njegova kratkog života bio je dan kad sam mu rekla da sam se upisala na folklor u KUD Srđan Petrov (današnji HKUD Željezničar, čini mi se). Dolazio je na sve nastupe i bio ponosan kao da sam sama radila koreografiju. Nakon smrti, plesuckala sam još neko vrijeme ali kada je knedla u grlu postala preteška, pozdravila sam se sa svima i objesila opanke o klin. Nije bilo baš tako ali volim biti duhovita a ovo je bilo duhovito, zar ne?

5. Mislim da je Deda potajno bio zaljubljen u Jasnu Zlokić. Imao je u autu sve njezine kazete, znao sve pjesme napamet i samo se Jasna slušala u Dedinoj renđi. Osim Jasne imao je i sve kazete sa Splitskih festivala, a pogotovo one na kojima je sudjelovala ona. Jasnu sam prvi puta vidjela na ulici u Zagrebu prije nekoliko godina i prvi poriv mi je bio da joj se bacim u zagrljaj kao najrođenijoj. Glupo znam, ali ona je u tolikoj mjeri obilježila vrijeme provoedeno s Dedom da ću je jednom naprosto morati upoznati.

6. Deda je obožavao pse. Oprostila sam mu što je uzgajao koke, zece i gice za jelo – tumačim to nedostatkom informiranosti u to doba ali prenijela sam na sebe obvezu da se životinjama odužim. Ali pse je obožavao i imao je desetke knjiga o kinologiji. Prvi pas kojega je nabavio dok sam ja bila u maminoj buši bio je Bean, engleski ovčar. Sjećam ga se još uvijek ali samo po slikama jer su ga ubili lovci kad sam imala tri godine. Nakon njega je došao Bimbo, ludi mješanac s ulice, koji je bio kod nas nekoliko godina dok nije posve poludio i grizao sve oko sebe. Deda ga je, kao, odveo nekim ljudima. Možda u pseće Vrapče. Nakon Bimbe kupio je prvo Bajku 1, koja je brzo otputovala na onaj svijet od neke čudne bolesti. Bajka 2 iz istog legla, njemački ovčar, poživjela je nešto duže ali isto brzo otputovala. Kasnije se ispostavilo da je uzgajivač muljao da su cijepljene protiv štenećaka. Nakon tih trauma, jednoga dana Dedi je u trgovinu došao neki lik kojemu je Deda davnih dana pozajmio neke novce. Lik nije imao novaca ali je donio crno labradorsko klupko koje je dobilo ime Garo. To je bio moj prvi pravi pas jer već sam imala nekih 12 godina i prihvatila sam ga kao psa prijatelja a ne kao psa igračku. Garo je poživio dugih 16 i pol ljudskih godina i bio član obitelji u svakom smislu. Bio je čak i u prognaništvu s nama! Kada je prije par godina uginuo, plakala sam neutješno dva tjedna. Između ostaloga i zato što je Garo bio posljednji ostatak moga Dede na ovom svijetu.