Pregled posta

Mara Maja Marija Kaubojević među Srpkinjama

Update: Jutros sam postala prabaka. Evo, unuka Bodljika piše o tome.


(Parental advisory: ovaj osvrt mogao bi sadržavati rečenice pa čak i pasuse prepune predrasuda, homofobije, nacionalizma, šovinizma i još nekih drugih izama koji se odnose na netrpeljivost prema susjednim narodima, narodnostima, bratstvu i jedinstvu i sličnim pojavama u regiji)
(Disclaimer: autorica se unaprijed ispričava zbog možebitnih sekirancija ili nervoze koju bi njezin tekst mogao prouzročiti jer je pod djelovanjem analgetika)

Mislila sam šutjeti na ovu temu ali ne ide. Nekako se malo priča o toj Euroviziji u posljednje vrijeme a ja se još od prošlog četvrtka jako dobro zabavljam na tu temu.
Prvo sam prije mjesec i kusur dana zaspala na Dadu i Vilin konjic. Da, dobro ste pročitali, Dragonfly je za sav anglosaksonski svijet naziv za leteću bubu koju mi zovemo vilin konjic i dragonfly nema veze sa zmajevima ili „zmajčekima“ kako im naši već danima i tjednima tepaju.
Velim neću se ispričavati za mišljenje i hračkanje po nečijem „nacionalnom ponosu“, ali pjesma i što je još važnije izvedba na Dori bili su za plakanje (ili smijanje i ismijavanje u mom slučaju, što nužno ne znači da je loša, već nije „eurovizična“). Onda sam čitala da će im Ivona Brnelić (Hrvatica opatica u svijetu i šire poznata kao plesačica Tine Turner) raditi koreografiju. To mi je zazvučalo u najmanju ruku intrigantno. Kako osmisliti koreografiju na tri usporena akorda i dva raštimano otpjevana refrena?! Očito ni Ivona nije znala pa je zato koreografija izgledala tako kako je izgledala. Kosmata plavuša i tamnija i manje kosmata drugarica su se njihale onako kako smo moja Sara i ja svojedobno u disku Vega a možda i Tufna plesale „bez ritma“. Op-cup-naka-lup! Smiješno. Naravno da sam navijala za njih u tom debilnom predfinalu, psovala mater svim susjedima i komšijama koji nisu glasali za nas i naravno da sam se nasekirala prestrašno što nisu otišli dalje, ali to je tako, ne slušam ni Thompsona inače ali valjda bih navijala za njega da se prijavi na Euroviziju. Jao, danas prštim idejama - ajmo nagodinu poslati Thompsona u Beograd kao predstavnika Hrvatske – treba početi potpisivati neku peticiju za to. Zamolit ću Suputnicu, ona voli peticije sa smislom i bez prevare.
Da se vratim na temu... da, bilo mi je žao. To je taj neki „nacionalni ponos“ valjda. Stavila sam ga pod navodnike jer nisam sigurna da razumijem što to točno znači ali često to čujem pa si mislim to je najbolji način da opišem ono što osjećam kada Thompson pjeva na Evroviziji u Beogradu. Zanima me bi li Srbi pustili one koke u crnalegija majicama i crnim ustaškim kapama kao navijačice u dvoranetinu u kojoj će se održavati izbor za Pesmu Evrope?!
Ove godine su Finci pustili hrpu onih s Rainbow Flagovima a vidjela sam ih par i u snimci s beogradskog dočeka pobednice Maje, živela nam srećno celoga života!

Oni koji me znaju, znaju da nemam apsolutno ništa protiv LGBT populacije ( čitaj: lezbe, pederi, biseksualci, transeksualci, a neki LGBT-u dodaju i IQ pa je to onda LGBTIQ odnosno pederi, lezbe, biseksualci, transseksualci inteligence quotient, oh, pardon, inter/intraseksualci i queerovi – molim vas, nemojte da sad glumim profesoricu i educiram vas o rodnim i seksualnim manjinama u svijetu, eto vam gugl pa surfajte ako vas zanima) a znaju i da bez pol beda mogu za nekoga reći „koji peder“ ili „koja lezbača“, a da me nitko od ljudi kojima sam okružena ne pogleda čudno. To ide u rok službe i ne zaslužuje se lako, istinabok, ali eto, meni svejedno je li netko peder, lezba ili samo dosadan. Ljude dijelim na ok i ne-ok.


Fora mi je na ovoj Euroviziji bilo vidjeti hrpu „neobičnih ljudi“, nazovimo ih tako. Ne bi ulazila u rasprave o kvaliteti glazbenih uradaka s kojima su se pojedine zemlje predstavile, ali moram vam reći da sam se dobro nasmijala, zabavila a bogme i plesala i skakala. Euroviziju inače gledam otkada znam za sebe i pamtim da od svih nisam gledala samo onu na kojoj je nastupala Vanna prije šest godina, ali to je bila izvanredna situacija i ljubovala sam s Bunkom po Dubrovniku pa me boljelo dupe za Vannu. A inače sam gledala sve. Nemam namjeru glumatati i kenjkati da je to „ispod moga nivoa“ jer imam vrlo istančan glazbeni ukus i moje presveto uho naprosto vene kada čuje užase koje nam plasiraju na nacionalnoj dalekovidnici svakog maja tj. svibnja. Boli me dupe za to. Ja sam seljakinja i Eurovizija me bezgranično veseli jer me nasmijava preko svih granica (tu negdje kao i Monti Pajton).
Od malih nogu gledala sam te jugovizije, dore, more i evrovizije i slične priredbe (tipa neke velike utakmice i natjecanja pa čak i Igre bez granica (sjeća li se tko toga?!), izbore Miss svijeta i mjesne zajednice Sjenjak, itd.) i to sve u obiteljskom okruženju. Stari je uvijek donosio kokice, kikirikije, mama pekla pizze, kiflice i kolače (opet Slavonci i hrana), a ako bi se zvijezde poklopile došli bi i teta, tetak i klinci. Sve to mi je bilo strašno bitno i onda i sada. Mislim na te vrste okupljanja. Žao mi je onih koji to ne razumiju.
Prvu godinu-dvije u Zagrebu bilo mi je strašno teško da te sprdačine ne gledam sa Sarom i Irenom, sestrama po duši, koje su mi pored tate cinika bile najbolja pratnja za ismijavanje svega na belosvetskoj pozornici. Sad sam već navikla da teroriziram Bolju Polovicu koja bude prisiljena zijevajući gledati i slušati moja cviljenja, skvičanja a bogami i pjevanja uz evrovizijske uspješnice.
Elem, i ove godine sam gledala Evroviziju sa Sarom na izravnoj vezi iz Osijeka. Najveće veselje je uslijedilo netom nakon proglašenja pobjednika (pobjednice?!) kad smo shvatile da nagodinu IDEMO NA EVROVIZIJUUUU!!!
Ova spoznaja me, majke mi moje Mare, usrećila više nego da je Dado i Vilin konjic dobio 583 boda naspram 268 bodova Marije Kaubojević. Bilo bi totalno glupo da na Euroviziju idem u Zagreb. Ovako em je blizu em je poludomaće em je provod zagarantiran pa makar se Sara, Irena i ja ne makle od Tri šešira i Rakija bara. Lulu možda pođe s nama ali imam moralnih problema s time da bi se ona radi odlaska u Beograd morala razvesti od Svoje Jače Polovice (kome šaljem tri puse u obraz!), pa ćemo o tome još razmisliti.


Ne bih ja bila ja da ne prokomentiram i pobjednicu Maru ili Maju, nismo intimne pa joj ne znam nadimak. Totalno ne nasekiralo to što sam na dosta mjesta vidjela/čula kritike na račun njezina „neinventivnog stajlinga“. Ne znam gdje sam to vidjela/čula ali uistinu jesam. Nevjerojatno mi je da netko u njezinom nastupu nije vidio sve te sitne detaljiće koji život znače. Vitlao je moj favorit iz Ukrajine srebrnom zvezdom petokrakom nad glavom u srebrnim štikletinama od kojih 20cm. Trčao je moj Francuz u krug na vrlo veselu pjesmu i imao crnu mačku s roza ušima na ramenu. Bilo je još raznih transvestita, transseksualaca pa sam si par puta pomislila da smo i mi trebali poslati Lollobrigidu ili Ivanku Boljkovac s ona dva debila, bilo koga upadljivog ali avaj!
Pobijedila je sestra Maja okružena Srpkinjama (čitaj: visoke barbike raznih boja s predimenzioniranim sisama, ustima, očima i nosovima) koje su je drpale odostraga pa i sa strane i smetale joj da pjeva. Imale su sve do jedne srceta grimizna na reverima i širile ljubav, ali ne onako kako Srbi inače šire ljubav po susjednim zemljama i autonomnim pokrajinama nego zapravo – moleći za ljubav, jedinu stvar vrijednu žara na jastuku i života, pravu ljubav, onakvu kakvu pružiti može samo žena! Nebitno sad žena-ženi ili žena-muškarcu!
Mara je bila odjevena onako kako to rade sve prave lele kad idu u lov. Kosa kratka i samo kratka razbarušena, tarik-moderne naočale, cipeletine ili patiketine/tenisičetine, široke hlače od odijela i pripadajući sako a ispod košulja bela, naravno raskopčana na strateškim mjestima, a ruka, onako nehajno u džepu, veli „baš me briga što sam cura, želim izgledati kao James Bond Ševac nakon neke od avantura pa da mi se cure bacaju pod noge“. A jeste li primijetili ono srčeko na kraju. Mara imala nacrtanu jednu polovicu a jedna od Srpkinja drugu, pa kad su podigle ruke, ruka u ruci, srčeko je bilo spojeno? Predivno.
Nisam nažalost glasala za lelu jer i da su imali najbolju pjesmu na svijetu moje srčeko pored jedne Bosne ne može poslati glas za Srbiju, nazovite me poremećenom i pristrnom. Meni to bilo jako smiješno. U pozitivnom smislu naravno. Smiješno mi je bilo da većina ljudi to nije vidjela nego su komentirali kao po šabloni „pa da, pjesma je super, pjevna i sve to, ali stajling im je nikakav, ona je izgledala ko muško“. Pa jest, što da ne?! Onome tko je radio „kostimografiju“ te „koreografiju“ trebalo bi na Kalemegdanu da erektiraju spomenik bre. Svaka čast. Pjesmuljak je tak, pravi evrovizijski, ne znma što bih bolje rekla, ali naš mu nije bio ni do koljena.
Najviše me sekira to što ćemo nagodinu onda u Beogradu gledati same remiksove ove pjesme, tako mi krzna i malih okruglih ušiju, paz'te što vam kažem, to tako uvijek ide.
Razmišljala sam malo o tome što bismo mi Hrvati i Hrvatice (Opatice) mogli ponuditi a da bude dovoljno efektivno?!
„Prikrivenu“ lelu ne možemo, bilo bi kopiranje pa bismo opet završili u Haagu kao i devedesetih kad smo kopirali Srbiju u Bosni. Ne možemo ni kopiju Laneta moga ili Harijeve Lejle, probao Boris i slabo bilo. Ne možemo poslati ni luđake, vidite kako je Sevka loše prošla jer balkansko ludilo kuže samo Balkanci a malo nas ima, u svakom slučaju manje nego republika formerly known as parts of the Soviet Union.

Mislim da bismo trebali poslati nekoga od sljedećih a vi slobodno dopunite, kolektivan brainstorming it is:
1. Thompsona, koji je predstavnik autohtonog hrvatskog kamenjarskog folk-rocka koji svuda dobro prolazi osim tamo gdje ga razumiju, a ima i lijepe zube a to uljuđeni Europljani vole. Trebao bi na pozornicu doći autobusom kojim ide na turneju od Novog Zelanda do Sarajeva, ups Sarajevo otpalo, od Novog Zelanda do Kiseljaka.
2. Mucala, koji je dovoljno skrenuo da to svi prepoznaju a ima vrlo efektno osmišljen stajling i ekipu, predlažem da bude odjeven u mornara i okružen s barem 25 opatica koje hopšu oko njega. To privlači gej populaciju a ipak bi pokazalo da smo zemlja bogobojaznih vjernika.
3. Bivša Lana iz E.T. ili zapravo neka zgodna koka koja si je doradila sise (to prolazi na Balkanu), ima fešn-gurua ili stilistu (to prolazi kod nas jer svatko tko je netko ima stilistu, pa čak i ja razmišljam o tome) i voljna je skinuti se do kraja. Lana je ove godine dobro počela pa se presvukla u 3 minute iz skafandera u bodi, ali za više ciljeve bi se skinula i do kraja što bi zasigurno rezultiralo dobrim plasmanom. Ne mora to biti baš ta Lana, ima ih nekoliko samo ne znam kako se zovu te pjevačice što plešu gole.
4. Mišu Kovača, koji je legenda gdje god se pojavi, samo digne ruku, otvori usta i publika pada kao kosom Husquarna pokošena.

Eto, ispravite me ako griješim, ali mislim da je pitanje Evrovizije i lošeg hrvatskog plasmana ove godine itekako zahtjevna tema kojoj treba pristupiti onako uzbiljno u rangu dnevnika predosadne hrvatske televizije i posvetiti joj sve moguće informativne i dokumentarne emisije na svim televizijama, a barem jednom tjedno organizirati javnu raspravu u nekom od gradova Lijepe Naše.
Problem je evidentan i njime se treba pozabaviti dovoljno rano, što je sada, tako da za ravno godinu dana u Beograd pošaljemo nekoga tko će nas „vratiti na sam tron europske glazbene scene gdje oduvijek i pripadamo“.

Ejmen.

Post je objavljen 15.05.2007. u 14:12 sati.