Tata.

četvrtak , 10.05.2007.

Mama mi otputovala na sportske igre, kao i uvijek u ovo doba godine. Dok sam još živjela u roditeljskom domu, to vrijeme je bilo jako traumatično i za braciku i mene, a pogotovo za tatu koji je smatrao da mora glumiti oba roditelja tih nekoliko dana, pa nas je gotovo svake godine mučio isprobavanjem nekih novih recepata tipa grašak s curryem (čitaj: ultraljuti pire od prekuhanog graška) ili tatine natur šnicle (čitaj: krvave šnicle), jer brinuti se za djecu u Osijeku znači nekoga dobro nahraniti.
To je osim toga bilo vrijeme koje bi tata iskoristio za „zbližavanje s djecom“, što je značilo odlaske u kino, pa na burek ili ćevape i sladoled, što je tatina omiljena hrana. On, kao Obermedvjed u našoj obitelji, nikada nije imao mjeru u hrani pa je tako i nama dopuštao da na Kopiki pojedemo svatko po šest sladoleda, nakon toga bi nas odveo na burek i 2 cole, pa se čudom čudio kad sam mu jednom prilikom pobljuvala crveni stojadin uzduž i poprijeko.
Alan Ford stripove počela sam čitati u nižim razredima i odmah uvidjela nevjerojatnu sličnost između tate i Broja 1. Nekako iz toga doba, prilijepio mu se taj nadimak jer je zbilja hodajuća enciklopedija i moj google prije googlea. Sjećate se kako je Bob Rock znao na kapke nacrtati oči da izgleda kao da sluša Broja 1 a zapravo spava? E, to sam i ja ponekad poželjela napraviti. Evo zašto: u sedmom razredu učili smo oktobarsku revoluciju i Sandra je došla do mene jer sam imala te neke povijesne knjige iz kojih smo se bolje mogle pripremiti za nastavnicu aždaju. Potpuno ne sluteći opasnost, Sandra je usput rekla mome tati da bi bilo bolje da nam on to ispriča nego da se mučimo s iščitavanjem. Fatalna greška. To je bilo u pola 10. U pola dva, a škola je počinjala u dva, mi smo još uvijek slušale rusku povijest, a stali smo negdje na Katarini Velikoj u pet minuta do dva, jer ne možeš uistinu u samo nekoliko sati prenijeti „dvjema praznoglavim kokoškama“ cijelu rusku povijest.
Takav je moj tata bio kad smo bili mali.
Kako ja svoj život dijelim na prije i poslije rata, odnosno razdoblje djetinjstva prije rata i razdoblje prisilne odraslosti nakon rata, reći ću vam nešto o tati u ratu.
Bio je dragovoljac još tamo iz svibnja 1991. Moj tata, koji je do tada bio vrlo nenasilan i dijete cvijeća, postao je, po meni, nacionalist i radikal (ne ovaj iz srpske skupštine nego naš). Ne znam zašto?! Slabo priča o ratu i događajima iz toga doba. Mi smo u Osijeku bili do početka listopada a nakon toga smo otišli baki u Austriju, tako da nisam živi svjedok svih onih užasa iz trenutačno vrlo popularnih afera selotejp i garaža. Tata nikada nije volio Branimira, toga se sjećam. Od početka je govorio da će nam on „samo zlo donijeti“ i evidentno je bio u pravu. Jedno vrijeme je bio u rovovima ali relativno kratko, jer je ustanovljeno da su „njegove sposobnosti“ potrebnije negdje drugdje, pa je iz 106. prešao u neki IPD vod, ali me nemojte pitati što je to. Bavio se „propagandom“, organizirao one neke pjevače i pjevačice i novinare koji su pjevali, sad se vi iz Osijeka sigurno sjećate, onu novije verziju pjesme „Moj Osijek pun je sunca“, te gostovanja kojekakvih uglednika iz zemlje i svijeta. Stvar se pogoršala kada mi je djeda, tatin tata odnosno očuh koji je bio kao tata, poginuo kod Antunovca. Toga dana mi je i tata skoro poginuo jer je bio na grobu svome biološkom tati i jer su četnici iz okolnih mjesta znali da će na Svisvete gomila ljudi biti na grobljima pa su pucali po grobljima. Od toga dana tata više ne priča o ratu. Imam jedno njegovo pismo nama u Austriju koje sam nakon dugo vremena pročitala prošle godine i bila dva tjedna u komi. Jednom, kad skupim snage, natipkat ću ga i objaviti ovdje. Nismo do njega mogli doprijeti na toj jednoj razini. Inače je ostao isti, samo malo radikalnijeg svjetonazora. U nekoliko navrata pokušala sam ga natjerati da mi priča o ratu, ali sve što sam od njega saznala bilo je da čika Gleđ poginuo u boroletama jer nisu imali uniforme i čizme (za razliku od Branimirove bojne koja je bila naoružana do zuba) i da mu je umro na rukama. Prije nekoliko godina bila sam u prilici i pitala ga je li koga ubio. Rekao je: „Svakoga dana molim Boga da nisam!“
Zašto danas pišem o njemu, pitat ćete se. Eto, htjela sam vam reći da volim svoga tatu, iako se po našem ponašanju to ponekada ne bi reklo. Kao prvo, ne zovem ga tata nego babo, po bosanski, nakon što sam negdje početkom devedesetih pogledala predivan bosanski film „Ovo malo duše“ u kojemu djeca tatu zovu babo a pas iz filma zvao se Pujdo, pa sam po njemu tatu nazvala babo a psa Pujdo. Ljutio se zbog toga neko vrijeme ali onda se navikao i sad ga i brat i mama tako zovu. Kao drugo, koristimo i brat i ja svaku priliku da se „sprdamo iz njega“, tako se kod nas kaže zbijati šale na nečiji račun. Sve to uvijek ispadne smiješno, ali nekada mi bude žao, najviše zbog toga što je on u našoj obitelji oduvijek „mama kvočka“, tako se sam nazvao. Izluđivao me u doba puberteta jer nikada nije zaspao dok smo mi vani, nego bi ostajao budan do ranih jutarnjih sati, sve dok se „pilići“ ne vrate iz skitnje. „Gdje si i s kim si?“, to je bilo pitanje na koje je uvijek morao znati odgovor i često smo bili prisiljeni zvati prijatelje kući da ih babo upozna jer „najviše o vlastitoj djeci saznaš, kada im znaš prijatelje“. Babo obožava Sari i Arenu, a od bratovih Salaju i Hadža, svi ostali su „gabori“ i „bitange“. Imala sam velikih problema kad sam im saopćila da selim u Zagreb, ali to je tema za jedan drugi post. Mislila sam da neke probleme nikada nećemo riješiti ali uspjeli smo. Mislim da je to zato što se volimo i stalo nam je. I nakon više od 6 godina kako živimo odvojeno čujemo se svaki dan!
Htjela sam zapravo ispričati ovo: Babo nikada nije uzeo niti jednu plaću u vojsci jer je odbijao da mu „plate za obranu domovine“ i to sam oduvijek razumjela i cijenila. Babo je iz vojske izašao na vrlo gadan način, posvađavši se s jednim, u posljednje vrijeme često gladnim, Branimirom, koji mu je priprijetio da bi ga „mrak mogao progutati „ ako nastavi „srati“. Da, to je taj Branimir i tako je moj tata istupio iz vojske, ali u to doba je rat i tako u Osijeku završio.
Posljedice je babo ubrzo počeo osjećati: dobio je dijabetes a o PTPS-ovskim poremećajima da i ne govorim. Otišao je u mirovinu s nepunih 48 godina starosti. Nikada nije poslušao mamu i otišao „regulirati svoj status“ i ishoditi vojnu mirovinu na koju je imao puno više prava od susjeda Miškovića kojemu je drugi susjed prije rata traktorom pregazio nogu pa je uspio dobiti vojnu mirovinu. Naš obiteljski rat s inatljivim babom traje dakle punih 9 godina. Onda se prošle godine k nama doselila baka, babina mama, vojna udovica koja je sebi regulirala sve što je mogla, i u misiju si uzela da tatu potjera na sve moguće komisije ne bi li dobio tu nesretnu invalidninu jer PTSP i dijabetes u njegovu slučaju zbilja su došli kao posljedica rata. I babo krenuo. jedna komisija odobrila, druga isto i već smo se svi skupa ponadali da će babo zarađivati više od 1000kn, ali ćorak. Pao u Zagrebu.
Pitala Jadrankina komisija babu: „Mislite li vi zaista da ste dijabetes dobili kao posljedicu sudjelovanja u ratu?“
Babo odgovorio: „Ne mislim, meni je čast bila braniti domovinu. Dijabetes sam dobio od ženine loše kuhinje!“Zaboravio babo da ga Jadrankina komisija ne poznaje i da ne zna kako je on leksikonski primjer za cinika. Babo pao na komisiji. Jučer je dobio rješenje. Znam da je bio potišten i bilo mi ga je žao pa sam vozeći se jučer tramvajem potiho plakala. Ne zbog novaca, da se ne razumijemo krivo, nego zbog toga što ga je stanoviti Branimir brisao iz spiska branitelja pa je s tri svjedoka morao jednoj komisiji dokazati da za vrijeme rata nije poput Ivinog tate sjedio u Harkanyu a sad se valja u novcu i što se naknadno pokazalo da je umjesto njega njegove vojne plaće podizao netko iz njegove brigade potpisavši se nemušto njegovim imenom.
Žao mi je što uvijek na kraju nekako ispadne da su pošteni ljudi papci. Žao mi je da je brat jučer bio vani, mama na sportskim igrama a ja u Zagrebu i što je bio sam.
Rekao mi je: „Ma, dobro, ajde... nisam ni trebao to tražiti, to su se tvoja mama i baba polakomile. Ne treba nama novaca, bitno da smo živi.“
Takav vam je moj babo čovjek.