Kosa

ponedjeljak , 21.05.2007.

Moja kosa i ja družimo se nekih tridesetak godina i već smo svašta prošle. Tome je u početku kumovala moja mama, koja mi je pramen šiški ofarbala crveno već u 5. razredu, što danas možda i nije više čudno, ali tada je svakako bilo, tako da je ta ista mama dobila poziv od moje razrednice jer je razrednica smatrala da sam se odmetnula u propalitete i zasigurno lažem kad kažem da mi je mama rekla da mogu. Prije toga eksperimentirala sam s lutkama, tako da su neke završile ošišane na nulu, a neke su imale roza i plave pramenove izvučene flomasterima.
Nakon toga pramena u šiškama nisam se do kraja osnovne usudila eksperimentirati s kosom, ali smo tamo pred ekskurziju na kraju 7. razreda Ana B. i ja sjedile na krovu moje zgrade i limunom izvlačile jedna drugoj plave pramenove, koji ni nakon tri sata prženja na temperaturi od 45 stupnjeva nisu bili plavi.
Ja sam izrazito tamnokosa, neki bi rekli tamnosmeđa a ja kažem tamnokosa s bakrenim odsjajem, kojeg, kad bolje razmislim, nisam vidjela od početka srednje, od kada se aktivno farbam. Prvih par godina života sam bila crvenkasta ali sam onda potamnila od muke valjda, a bakreni odsjaj je ostao. Prije polaska u srednju nagovorila sam mamu da me „kanira“, jer je odbila da mi cijelu kosu ofarba „kolor šamponom“ a kamoli „pravom farbom“. Mama je pristala i u srednju školu sam krenula crvena kao... kao... tražim sad nešto s čime bi se usporedila ali mi na pada na pamet. Mama je ubrzo ipak pristala na kolor šampone takod a sam od 1. do 4. srednje bila svakakva, najčešće crvena, ali i crna i smeđa i s pramenovima, a imala sam i roza i crvene pramenove. Jedino sam minival oduvijek odbijala. Pristala sam jednom i to na ravno tjedan dana nakon čega sam se ošišala. Imala sam prekratku kosu, stavila minival na nju i izgledala sam kao moja susjeda Šoš početkom osamdesetih godina. To je bilo na proslavi moga mislim 20. rođendana tako da još uvijek nažalost imam fotografije kao podsjetnik mojoj gluposti. Od Irene sam tada dobila i onog lažnog Oscara na kome je pisalo „Najgora frizura u gradu“, toliko o meni i minivalu. Zapravo nemam lice za kovrče iako mi je mama cijelo djetinjstvo morala stavljati „krpice“ jer sam htjela izgledati kao Annie iz istoimenog filma.
Po pitanju frizura bih isto tako mogla štošta reći. Imala sam svakakve kreacije na glavi. Uglavnom se oduvijek šišam sama. Ne zato što sam škrta, nego zato što mi je glupo dati 200 ili više kuna za nešto što ću svejedno morati popraviti, prepraviti ili u najboljoj varijanti oprati i ponovno počešljati kad stignem kući. S vremenom sam se izvještila ali šišam samo sebe. Svi se tome uvijek čude ali tako je – šišam po opipu a ne po viđenju i mogu se ošišati zatvorenih očiju na željenu frizuru.
Nažalost, s tom vještinom ruku po ruku ide i želja za stalnom promjenom, tako da ne prođe niti mjesec dana od jedne do druge frizure ili barem boje. Bila sam tako i ošišana na nulu pa blajhana, bila sam i izbrijana s jedne strane glave a s druge duža, pa imala sam i dugačak pramen s jedne strane kose, uglavnom, svašta sam imala na glavi. Najteže je onima s kojima živim, npr. mojoj mami koja ode na posao a kad se vrati ja je dočekam ošišana do neprepoznatljivosti ili drugi puta odem na ekskurziju s dugom kosom a vratim se bez kose, ili Ljubav neki dan ode na intervju a nakon toga se nalazimo u gradu gdje blene u mene plavušu.
Eto, sad sam se izbrbljala. Medvjedica je postala Tedica Plavušica. Kratko ošišana Plavušica jer sam se prije par dana u 2 ujutro odlučila ošišati skorz na kratko jer dolazi ljeto. S lijeve strane sam ipak ostavila dva duža pramena i frizura je sada super.
Vratimo se mi na Plavušicu... bila sam prethodno plava samo dva puta ali vrlo kratko, jer nisam mogla pogoditi nijansu, jednom frizerka drugi puta ja, pa sam izgledala preumjetno. Ovaj puta me „huja“ uhvatila u petak na kavi s Gali i Lulu. Nakon kave sam došla kući i nanijela jedan sloj blajha koji me ponarančastio ali po iskustvu znam da prvi puta ne može bolje. Drugi sloj blajha nanijela sam u subotu i postala sam poblajhana plavuša, meni najgora vrsta. Ljubav skoro pala u nesvijest kad me vidjela. Ali popravila sam to jučer nanijevši sloj boje, neke medene, tako da sam sad medo u pravom smislu te riječi. I prava rasna plavuša od 83kg mesa. Svako malo se preplašim svog odraza u ogledalu ili izlozima, ali uglavnom su komentari drugih pozitivni pa sam vesela.
Baš me zanima koliko će me držati oduševljenje.
Update (bit će batina ako čujem smijeh!):