svjetlost
27.10.2006., petak
Što znači "volim te"?
|
Prvi puta sam nedavno osjetila lagano ježenje kože od nečijeg «volim te». Osjetiti značenje tih riječi u negativnom smislu, bilo mi je sasvim i potpuno novo iskustvo. Do tog trena samo lijepo sam doživljavala, čuvši ih. Odjednom se pojavio u meni otpor, nelagoda i čuđenje. Neobična spoznaja. Mi žene olako, sad mi se čini, izgovaramo te riječi, ne misleći kako može druga strana reagirati. Činilo mi se da ipak treba dodati obrazloženje. Mudri su ljudi davno napisali i rekli da je ljubav majke prema djetetu, najbliža bezuvjetnoj ljubavi. Sve ostalo je uglavnom čista trgovina. Ili smo nekog trebali, vezali se za njega, nismo mogli živjeti bez njega i slično. Voljeti nekog je značilo vezati se za nekog, postavljati mu neke uvjete, očekivanja, zadatke i iza toga je obično bilo «ako». Nisam mogla voljeti nekog ako bi me povrijedio (i to je sad upitno), ako mi se ne bi javljao koliko bih očekivala, ako bi mi posvećivao manje pozornosti nego što bih ja očekivala i tome slično. Jednostavno sam tome dala naziv prostitucija ili razmjena dobara J. Možda banalizirano ali imam dojam da je tako. Ja svom djetetu ne govorim svakodnevno ili čak rijetko da ga volim. To se podrazumijeva, čak i kad je «loš». Očekujem od njega da sebe voli, da ide prema nekim svojim zahtjevima u životu. Bezuvjetna ljubav je možda rijetka pogotovo u današnjim vremenima, kad se sve svodi samo na površne odnose, oprez. Puni smo rana iz prošlosti, teško se osloboditi sjećanja na povrede, doživljaje, razočarenja. Ali bez toga ne možemo naprijed. Stalno nas te rane zaustavljaju. Oprostiti sebi i drugima za doživljeno, izvući nauk i ići dalje, neophodno je za zdrave odnose. Raditi na tome valja svakodnevno. Pitat ćemo se kako? Ja odgovoraram mojom omiljenom uzrečicom «kad ima volje, ima i načina «. Što mislite o tome?    |
- 06:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #
23.10.2006., ponedjeljak
Bijes i strah
|
Kad zavlada bijes Guši grkljanom Suklja grudima Služimo se silom nemilom Pogotovo prema slabijem Pomiješa se strah Taman pratitelj Nemoćan je razum krotitelj Beskoristan ljubavi osmjeh Osjećamo moć bijesom ponijetu Tužnu laskavu Lažnu zastavu S druge strane ogleda se nemoć Jadna poklekla Suzna nemila, očigledna savjesna Al' mi ne vidimo naličje Samo lice snažno koristimo Srž nam nedostupna Osmjeh zaboravimo Lice maskom izvrnemo U užas da strah prenesemo Na predmet bijesa Da se on boji, strahuje, Srce da mu lupa glasnije Usne da mu drhte jasnije Pa kad nas prođe, raziđemo se Rastanemo da vrijeme donese svoje Polako svijest prodire Savjest proradi nemilosrdna Pa se optužujemo, gadimo sami sebi Pokušavamo oprostiti si Ali teško ide Sami sebe smo povrijedili Jer to nas muči uvijek Osim ako se izmirimo, Oprostimo sebi i onom što smo ga vrijeđali I on nama i sebi oprosti Što je nemoć svoju pokazao A ponos zataškao. I u krug se vrtimo začarani, Tako beskrajan životni Zato pokušajmo svoje bijesove Izbacivati korisnim radnjama Pranjem, čišćenjem U jastuke udaranjem U boksersku vreću mlaćenjem Razgovorom sa samim sobom Vikanjem u zatvorenom autu Pjevanjem, plesanjem, Smislimo za bijesove lijekove Sami budimo liječnici Rane izvidajmo Da naprijed u životu radosno krenemo.     |
- 17:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #
22.10.2006., nedjelja
JUtro
|
Buđenje samo od sebe, bez sata, mobitela, prisile. Nema nečeg što bih morala zapamtiti, sjetiti se, odraditi. Obrisane sve suvišne poruke s mobitela, jednog i drugog. Nitko ne zove, rano je, nedjelja, još svi spavaju. Umom samo kruži smirenost. Sve je na svom mjestu, mada ne znam što je na kom mjestu. Ladice uma zatvorene. Pijem prvu jutarnju kavu i guštam cigaretu. Otvaram ekran i pišem. Kiša i magla rominjaju, grgolje okolnim šumama. Maze lišće već malo ocvalo, požutjelo, pocrvenjelo, posmeđilo. Uspavljuju ga kapi i sumaglica. Nema tuge zato, ni depresije. Samo mir. Niotkuda se pojavio veličanstveni i divan. Davno nedoživljen. Bez obzira na sve oko mene. Uživam u zvuku tipkovnice i slijedu misli što me okupljaju. Sad sam ovdje sa sobom. Nemam pojma što se događa vani. Ne mislim ni o čemu. Praznina puna zadovoljstva. Kako sebično, kaže moj um. A ja mu odgovaram: Hvala što si mi dozvolio da se prihvatim ovog kišnog sumornog jutra, zadovoljnu sobom. Hvala što sam uspjela bar na tren prihvatiti samoću kao razumijevanje punine života. Želja mi je produžiti trenutak radosti. Imam načina. Kad jednom uspijem, pokušavat ću ovo jutro prizvati onda kad ne bude tako. Mir, toliko potreban svima, šaljem vam ga u izobilju. Da se svi jutros budite mirni. Cijela plava planeta. Mirna i zadovoljna. Škaklja me tiroida zadovoljna vedrinom uma. A on gospodin ponosan što je usklađen sa srcem. Mantre se javljaju same od sebe pa odoh produžiti trenutak mira vježbanjem tijela i pjesmom. Nastavlja se mir uma moga, vježbala, redim ležaj, svakog dana ispočetka, slažem četiri jastuka, kao četiri moja ljupca, što ih spjevah visoko u drugoj dimenziji. Podsjećaju me na četiri. Da treba uvijek raditi, ispočetka. Čak i kad si naposljetku. Pozdrav |
- 08:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #
21.10.2006., subota
Breskvino sve- Povratak
|
Vratiti se tamo gdje sam posrnula. Među ljude koji si različiti od tebe. Naravno nema nas istih. Glave uzdignute a opet malo pognute. Nekako je treba namjestiti u pravi položaj. Svakako ću ga naći. To znam. Odlazim povremeno na kavu i kad se srećem s pojedinima, čitam raspoloženje. Prednjače strahovi, oprezi, ljubaznost. Normalno s obzirom na situaciju. Naletjela sam i na bijes, povrijeđenost, laž. I to je ok. Sad mi je lako kad sve čitam i vidim. Ne očima nego srcem. Pa se uskladim sa srcem i koračam. S osmjehom. Nekad malo podignem glavu, kao da pozdravljam sunce, iako predamnom se mjesečina zrcali. Onda se moj sugovornik začudi. Ja stanem. Odmjeravam svjesno svaku riječ, koliko god mogu. Slušam srce. A naišla sam na sunca. Nekoliko njih. To me raduje. Tu vidim samo čistu ljubav, opraštanje, razumijevanje. To mi daje snage. Samo me pitaju kada ću se vratiti. U stvari vide da sam se već vratila. Bila sam previsoko otišla, u druge dimenzije, s teškoćom uzemljenja, povratka. Ne može se tako funkcionirati, ako izgubite kompas. Ostao mi negdje, pa sam ga tražila. Svim snagama se borila da ga nadjem. Mislim da sam uspjela. Utvrditi gdje mi tko spada u životu, pa da nekako to razumijem. Pomogla mi moja energija. Osjetila sam je moćnu i premoćnu. Riječi biram oprezno, kad izgovaram, polaganije pričam, jer svaka je snažna poput kozmosa. Ostvaruje se. Puštam drugima da biraju. Sama biram za sebe. Ali za druge nemam pravo. Usporio mi se govor. Nekad se otrgnem kontroli, pa se razgalim od veselja, ali kad se ozbiljno priča, trudim se kontrolirati što pričam a sve češće biram šutnju dok ne sročim odgovor. O imate, nadam se predodžbu kolika je snaga riječi naših. Vratila sam se tamo već duhom svojim, nazočnošću skoro svakodnevnom, kratkom. Liječnik će odrediti kad trebam startati potpuno. Neka on bira.Vjerujem da će najbolje izabrati. Do tad vas sve pozdravljam. |
- 07:35 - Komentari (5) - Isprintaj - #
13.10.2006., petak
Stela i spoznaje
|
Radostan događaj. U moju kuću uselila se stela. Papigica predivnog izgleda, kao izmišljena za mene. Kad smo moja treća sestra i ja ušle u trgovinu, Stela je vrištala kao šašava da je zapazim. Bila je sama u kavezu, na njoj svih bojica. Najviše zelene i plavog repića. Nježno crvena ponosna glavica i bijeli vratić. U repu prošarana sivim nitima. Ime joj je dao moj sin, već prije nego smo je kupili. Obožavam je. Odmah sam znala da će biti moja kućna ljubimica. Naučit ću je govoriti «zlatno srce». Po emisiji na Narodnom radiju koja ju je dočekala kad sam upalila radio i smjestila je u udobrnoj plavoj krletki, punoj hrane, vode, sipine kosti i ljuljački. Stela se privikava na novi dom. Ja samo povremeno pozovem je. Imam osjećaj da osjeća svaki drhtaj moga srca. Nakon tolike spoznaje, javi mi se Osijek-moj jedan, ne znam više ni sama što mi je. Radosna što zove, odjednom razgovor krene u njegov bijes i nemoć i priznanje nečeg što sam od prvog trena slutila, a sad mi se potvrdilo. Moja tuga razlila se prostorom, pa Stela ne pjeva i ne cvrči. Osjeća moju tugu, razočarenje, žalost, bol. Otvorile se stare rane, pa izlaze. Ja odlučila svjesno pustiti ih neka idu. Spoznajem da još nisam ni ja spremna na muškarca iskrene veze. Ako je on moje ogledalo, a sigurna sam da je, onda i ja trebam sebi oprostiti mnoge laži što sam ih izgovorila, od straha da me neće razumjeti, od straha da me neće voljeti. Svima sve što sam lagala i bila uplašena i tužna. Neka danas sve te tuge izađu, da mi bude sve oprošteno. Pa nisam idealna, dobro da nisam, jer bih sad na njega bila bijesna. A nisam, sve opraštam, jer razumijem zašto ne može reći istinu. ZBOG STRAHA DA ĆU GA ONDA MANJE VOLJETI. Razumijem. Kad bude spreman na istinu, javit će se, ako ne bude, odustat će od sebe i svoje sreće. Tek kad smo iskreni potpuno, možemo graditi neki odnos. Dok je među nama neka laž, ne vrijedi. Ne možemo biti ni prijatelji, ni kumovi, ni ljubavnici, ni bilo što, čak ni poslovni partneri. Mislila sam dugo da se može s lažima, ali sve više uviđam da je definitno došlo vrijeme istine, ma kakva ona bila. I to nam se ne sviđa. Nije mi pravo kad mi sestra kaže da usporim, ali sve više je slušam, da pokušam na drugi način živjeti. Bar se trudim, pa će mi se sigurno tako i vratiti.(priznajem da sam sebična J) Neka mu je sve oprošteno, a i meni, i svima koji to žele iskreno. |
- 20:45 - Komentari (7) - Isprintaj - #
PUTOVANJE SVICA
|
Dragi moji Šaljem Vam prijevod teksta koji mi je došao poštom. U UTORAK 17. 10.2006. GODINE dogodit će se znacajan kozmicki događaj. To će biti neke nove kozmicke vibracije, a takve će iste, ćešće se ponavljati u budušnosti covjecanstva sve do 2013. godine. TOGA DANA CE SE PUTANJA ZEMLJE SUSRESTI S PUTANJOM ULTRALJUBIČASTOG PULSIRAJUĆEG SVJETLOSNOG IZVORA iz visih dijelova kozmosa. Putovanje ovog «Svica» Zemljom TRAJAT ĆE otprilike SEDAMNAEST SATI. Ovaj svjetlosni izvor uskladjen je sa rezonancom našeg srca (srčane čakre) i MODRE JE BOJE ODNOSNO MAGNETNE. U ČASU NJEGOVOG PROLASKA ZEMLJOM, svaka će se naša misao, namjera, manifestirati milion puta brze od uobičajenog, pa je od IZUZETNOG ZNAČAJA DA U TOM periodu NASE MISLI I NAMJERE BUDU POZITIVNE, ISPUNJENE RADOSCU, LJUBAVLJU, DOBRIM NAMJERAMA I ZELJAMA ZA CIJELO COVJECANSTVO!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Ako u tome uspijemo «Svitac» ce biti nas veliki dar. NASE MISLI MANIFESTIRAT CE SE TAKO BRZO DA CE SE CAK PRICATI O CUDIMA KOJA SE DOGADJAJU. Vrijeme prolaska tzv. Svjetlosne iskre Zemljom bit ce od 17.10.2006. u 10 sati i 17 min, pa do 18.10.2006. u 01 sat i 17 min nocu. Najveća moć će biti u 17 sati i 10 min popodne 17.10.2006. Nije bitno u kojoj se vremenskoj zoni nalazite, vrijeme navedeno gore VAZI ZA SVE ZONE JEDNAKO. Ukoliko se u to vrijeme budete NALAZILI U PRIRODI, TO ĆE BITI POSEBNA POVOLJNOST. Preporučuje se da budete smireni, zadovoljni, da radite ono što vas opušta i održavate pozitivne misli i namjere!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!11 Ovaj je dogadjaj od izuzetne važnosti i vrijednosti ZA CIJELO ČOVJEČANSTVO, pa je poželjno da ga proslijedite što većem broju ljudi!!!! Došlo od Chape i hvala mu Sretno!!!!! |
- 11:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.10.2006., četvrtak
RUŽA
|
Ponosno se koči na čvrstoj grani Bodljama svojim oštrim mami Ljepotom krasnom ljubavnike traži Ljubav svoju njome pokaži Trnje je štiti od svega što dođe Lišće je mazi sjenom što prođe Upija sunce radošću svojom Osvaja ljude crvenom bojom Svi joj se dive a ona sama Pišu joj pjesme ko i ja sada Vole je žutu, bijelu i rozu Sanjaju dragi mirisom dozu Spravljaju čajeve, ulja gusta Mirise razne za sva usta Snatre o istoj mirisnoj ruži Spočetka pjesme čudesnoj druzi Al ova ruža o kojoj se piše Nije obična ni manje ni više Rađena samo majčinom rukom Srcem i kistom, najvećom mukom. S jedne joj strane pupoljka dva Kao nas dvije stisle se skupa Na drugoj strani njih malih pet Najdraža ocjena meni opet. U sred se toga čudesnog grma Ponosno koči crvena ruža Sva je sjajna meka i bajna Kao naše ljubavi tajna. Pupoljci uz nju rastu ko ludi Samo iz jednog razloga budni Žele i oni brzo procvasti Da budu isti, treba porasti. |
- 13:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #
10.10.2006., utorak
SAMA
|
Rješavam tuge srećom Smaram ljude osmjehom svojim Privlačim neke trećom Ljubavlju čistom sjajnom Al' vraća se nešto tvoje stalno Podsjeti mene da još uvijek tu si Pčela na staklu što toplo joj tu je Muha što bježi od zime k meni Nema tih riječi koje bih znala Spjevati smislom otkrivenim Nema tih zvuka koje čujem Da u njima ne lebdiš slikom Svojim milim likom Cvijeće mi buja punim dahom Lišće zeleni iako je jesen Njegujem ja ga srcem svojim Misleć da tebe tako štitim A ti si daleko ni čuti nećeš Ja više nemam snage ni zvati A i kad zovem ne mogu slušat Odbijanje tvoje, dubokog glasa Osta mi snaga glazbenih niti Koju kad smognem snage slušam Izmili želja između mnogih Nekako srcem nošena snažna Pa krene muzika koncerta bajnog Svilenih nota čudnih ideja Meni bliskih, veselih, tužnih Mome liku spjevanih takvih Umišljam da je za mene to bilo Uživam onda ponesena zvukom Sama kad slušam, nema nikog Osim slike i štapića tvoga Bilo je davno čini se meni Al snažno osta dugoga roka Blistava nježnost tamnoga oka I grubost moja strahom skoka. |
- 06:08 - Komentari (3) - Isprintaj - #
09.10.2006., ponedjeljak
svakodnevne misli o mobitelima
|
Danas, previše ljudi, mobitel više nisam ni čula da zvoni od vlastitih riječi, poruke su stizale, ja ih nisam registrirala. Neki su zvali mamu da pitaju jesam li dobro jer se ne javljam. (sad sam ga isključila, ne znam što to nisam ranije učinila). Polako brišem suvišne brojeve jer ne mogu izdržati od zvanja. Pa onda kad me zove netko tko mi nije u imeniku, ne javljam se. Jako zgodno. Pa previše me ljudi grabe, kao da ne znam što mogu pomoći. Nikako da shvate da svatko jedino sebi treba složiti vijugice u glavi. Pa da se družimo jednaki s jednakima. Da uživamo, radimo što volimo, ne zamaramo se strahovima i ostalim glupostima. Pobrisala sam jedan broj koji mi do jučer činio se životno važan. Uzela lijepo mač, pa reznula. Gotovo. Ako je potreban, naći će on mene u šumi svog bogatstva, brodova, automobila, helikoptera i raznih svugdje otvorenih računa. Badave mu. Sad kad ovo završim, krenut ću brisati i ostale manje važne brojeve. Pa sve ih mogu naći kad mi trebaju. Ne znam kud se treba žuriti. Ali ima jedna zanimljiva stvar. Nikako da nadjem broj mog doktora koji sam svakako ubacila u imenik i trebala mu se danas javiti. Nisam ga još ni danas našla, jer ne sjećam se koju sam mu šifru namjestila. Hahaha Ali našla vizitku pa se uredno javila jer mi zdravlje moje na prvom mjestu. Ali ima još jedna zanimljiva stvar. Jedan broj izbrisala iz privatnog i službenog moba, ali ga ranije ubacila pod raznim šiframa, a i zapamtila ga, pa mu stalno i dalje šaljem poruke kad ne znam kome bih, ili jednostavno u trenu (ono kad vas naprosto srce spopadne). Čovjek ne odgovara, ali meni to više nije ni važno. Jedino mogu zamisliti kako je njemu ako mu tako stižu i od drugih poruke. Sigurno i on isključuje makar ton inače će popizditi, ne daj bože. I tako smo svi sluđeni s tim mobačima, kako se meni čini. Bilo bi možda lijepo za promjenu, da ih ponekad ostavim doma, oba moja. Hahahaha Laku noć |
- 21:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #
08.10.2006., nedjelja
Baš je dobro!!!!!!!!
|
Dobro je kad u trenu ZNAm što trebam učiniti. Ne znam objasniti ZAŠTO????? ali znam da tako treba, taman tako i taman toliko. Otići ili ostati, uzeti ili vratiti, vezati se ili otići, napustiti ili zgrabiti. Sve baš bude tako kako mi srce govori, brzo brzo, jer ako počnem misliti, sumnje prevare i odustanem. Baš je dobro kad sam sebe zezneš i poslušaš u trenu srce. NOć blogeri. |
- 23:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #
BRESKVINO SVE- 1.dio
|
Jucer pratio me umor, jer sam mislila da MORAM rano ustati (nakon provedene noći u pjevanju i plesanju i upoznavanju novih ljudi), skuhati punjenu papriku i pire mmmm , te krenuti, sina i njegove dečke voziti na nogometnu utakmicu. Nekako na utakmici bila NERVOZNA. Jer sam mislila da morammmmmmmmmmmm. A nisam MORALA nego željela, pa sam zbog POGREŠNIH MISLI, napravila sebi PROBLEM! Tko bi rekao da nas pogrešne misli UZNEMIRAVAJU. Onda sam na poluvremenu (sin i ekipa gubili), opustila se i krenula s dvoje polupoznatih otaca iste ekipe dječaka, na kavu. Tamo se opustila. Utakmica je završila, izgubila naša djeca 2:0. Ja bila «mrtva hladna». Mislila sam ISPRAVNO da treba samo izvući pouku i ići DALJE. Dok sam ih vozila natrag BOJALA SE da li ću ih dovesti žive i zdrave, jer mi se jako spavalo. Pa sam opet produžila STRAH do navečer, stalno me pratio polako. Ja se osvrtala i pokušala SVE OBJASNITI. Hm, mislila sam, čega se ja to BOJIM???? Legla i zaspala jedno tri sata. Kad sam ustala, već je pao polumrak, sumrak. Smatrala da MORAM ići van, jer sam na godišnjem odmoru ponovo, pa ne treba se OPTEREĆIVATI S USTAJANJEM i DISCIPLINOM. A ŽELJELA SAM OSTATI KOD KUĆE. Hm, opet nije valjalo. Ali sam ODLUČILA izaći, mada teška srca i kao pokisla kokoš. Opet nije valjalo nešto. Onda stigla među poznato društvo, oraspoložila se i uživala, ali STRAH NEPRIMJETNO obilazio dušu moju, tek toliko, taman da se ne opustim! Nagovarala brata Marinka da ostane još s nama iako je on skoro odlučio otići rano leći. To SEBI GOVORILA da sam trebala ostati i leći. Malo se vozili, a STRAH nadirao, podilazio, dok nije kulminirao pa sam NAGLO I NAPRASNO jednostavno učinila ono što MI JE TREBALO – otići kući i biti sama sa sobom, te uživati i opustiti se. ZNATI KAD TREBA OTIĆI ILI OSTATI JE Mudrost koju učimo cijelog života. I Dobro je da je priroda načinila TAKVO SAVRŠENSTVO, da se stalno tražimo, nalazimo, dolazimo i odlazimo. ALI TO TREBAMO RADITI SA SOBOM I JEDINO SA SOBOM, mislim te promjene. S ostalima kako ODLUČIMO.!!!!!!!! |
- 13:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #
06.10.2006., petak
Breskvina sjećanja- MOja Mira i njeni
|
Dok se veselim maglovitom jutru, još je mrak, jesen došla, nekako iznenada, opet slova teku. Riječi dolaze pa pišem, činim ono što najviše volim. Sretna kad slova igraju lambadu, izlaze iz uma, pa ih tiho izgovaram dok tipkam tipkovnicom milom. Počet ću i rukom pisati kao nekad, jer jedna draga dobra prijateljica nema compa. Ima nas raznih financijski situiranih. Ona mi pomagala kad mi bilo teško, kad sam bila bez novaca, ne samo za comp nego i za hranu. Dijelile smo, Mira moja i ja, sve dobro i zlo. Prvo mi voće davala od svoje djece koje joj je majka donosila, a ja bila trudna s mojim ratnikom. Rekla je ne valja da nečega želim pa da nemam kao trudnica. Mmmmm fine jagode crvene sočno sam jela, trešnje, kajsije i sve prvo što se pojavljivalo na beogradskim pijacama. A i mi smo u vrtu imali iste crvene doktorke, tako se zovu narodski velike slatke trešnje. Nije falilo ni domaćeg sira, jaja, kajmaka, mesa, pečene paprike i povrća iz bašte. Hranila sam se kao kraljica, a za drugo smo muku mučili. Mira je izrodila petero dječice, a muž je jako pio. Ja sam ga voljela. Jedino je prema meni bio, čak i jako pijan, pun poštovanja i pažnje. Ostale je vrijeđao, vikao na njih i tukao se. Jedino je, taj Muž moje Mire mene gotivio. Kao sestru. Nemam pojma zašto. Djeci sam za rođendane kupovala najljepše što sam mogla i pekla im torte. Pa smo se skupa radovali. I u ono luđačko doba neizračunate inflacije, uspjeli smo skupiti pare i kupiti zajedno svinju pa je podijelili na pola, svi zajedno. To se ne može zaboraviti. Nikada. Mira i Neša nemaju compa, ali dat će bog da će imati para koliko im treba, pa će moći i ovo pročitati. A ja njoj mislim pisati običnom poštom, ljupce joj otisnuti šminkom sa usana i poslati djeci po neki evro kako tamo kažu. Volim ih svih petoro, najstarija joj se kćer već udala. |
- 06:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.10.2006., ponedjeljak
Mojoj LIdiji
|
Draga kolegice profesorice !!!!!!! Evo darujem ti od srca ono što mislim da sam do sada najbolje iskreirala. Slovom, srcem, suzom, smijehom i ljubavlju. Molim da isto tako vratiš mi stručnom kritikom. Tu tvoju kritiku (napisanu kao da je za nekog učenika), želim objaviti u knjižici koju namjeravam otiskati, opet pomoću dobrih srca prijatelja svojih. Ti, molim te daj i naziv mome djelu (poema, drama, itd....., ja nisam stručna a i što se umarati kad imam tebe. S puno poštovanja čekam tvoju kritiku i želim ti ostvarenje svih tvojih snova. 2.listopada ljeta gospodnjeg 2006. breskva18 |
- 22:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #
još jedna zakašnjelaaaaaaaaa.............
|
30.09.2006. SPOZNAJA SRCEM Pula je umjetnost, 14, odnosno pet- iskonski poziv mene pisca Rijeka je hrabrost, smrt, 13, poziv da pobijedim strah od svega pa i smrti Osijek je sve, ljubav, posao, život, trajanje, dogovor, osmjeh, poljubac, ostvarenje sna, trajanje, vjera........ 21, jedna trojka, koja s mojom daje 6, vidjenje Za one koji ne znaju matematiku, shvatit će na drugi način, a da vam pravo kažem baš me briga što mislite. Bolje da manje mislite, a više srce slušate. Laku noć blogeri. |
- 22:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
zakašnjela objava zbog širenja....................
|
30.09.2006. SMARALICA, SPONZORUŠA, GNJAVATORKA.... Svakako me doživljavaju. Baš je to sasvim normalno. Nekima draga, drugima naporna, za treće tvrdoglava. Uporna, odlučna, odvratna, napadna, egocentrična (egoistična), super zabavljačica, požrtvovna, samosvojna, zajebana, suzna, meka srca, tvrde glave, nepromišljena,.......................... Mogla bih do prekosutra, ali neću, Prosto sam takva. Neki zakasne, neki su strpljivi, a neki nemaju mmmmmm.da! Bokić |
- 22:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Igra svjetlosti i sjene svakodnevna izazovna zabavna zamorna ples katrana i zlata na vrelom asfaltu dok koračaš zagrljaj vjere i sumnje dok spavaš šum mora i pustinjski prah dok si zbunjen jedino zlato svjetlom sja more buči, vjera traje kad voliš Ratnici Svjetlosti prepoznaju se po pogledu. Postoje na svijetu,dio su tog svijeta, i u svijet su poslani bez torbi i bez obuće. Mnogo se puta osjećaju kukavički. Postupci im nisu uvijek ispravni. Ratnici Svjetlosti pate zbog besmislica, zaokupljaju ih nevrijedne stvari, ne vjeruju da će ikad sazrijeti. Često se smatraju nedostojnim svakog blagoslova ili čuda. Ratnici se Svjetlosti nerijetko zapitkuju koja je njihova uloga. Mnogo im se puta čini da život nema smisla. Zato i jesu Ratnici Svjetlosti. Jer griješe. Jer pitaju. Jer neprestano tragaju za smislom. I naći će ga. Paulo Coelho
LJUBISAN-PETISAM
Ljupci naši životom kruže Suze tvore u ruže Reči ljute molitvom šute Duše se naše druže Snena radost danima našim Vraća se ispočetka Ljubav stiže srcima dvama Zlato svoje čeka Nižemo tako lanac sjajni Dukata parnih rednih Čašću točen verom gonjen Samog života vrednih Karika svaka jednako važna Pesmom sreće igra Sliku krasnu šarenih boja Rukom vaja čigra Plešu lako ritmom sjajnim Dukati zlatnog lanca Bude onog srcu dragog Usnulog moga znanca. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||