Prvi puta sam nedavno osjetila lagano ježenje kože od nečijeg «volim te». Osjetiti značenje tih riječi u negativnom smislu, bilo mi je sasvim i potpuno novo iskustvo. Do tog trena samo lijepo sam doživljavala, čuvši ih. Odjednom se pojavio u meni otpor, nelagoda i čuđenje. Neobična spoznaja. Mi žene olako, sad mi se čini, izgovaramo te riječi, ne misleći kako može druga strana reagirati. Činilo mi se da ipak treba dodati obrazloženje.
Mudri su ljudi davno napisali i rekli da je ljubav majke prema djetetu, najbliža bezuvjetnoj ljubavi. Sve ostalo je uglavnom čista trgovina. Ili smo nekog trebali, vezali se za njega, nismo mogli živjeti bez njega i slično. Voljeti nekog je značilo vezati se za nekog, postavljati mu neke uvjete, očekivanja, zadatke i iza toga je obično bilo «ako». Nisam mogla voljeti nekog ako bi me povrijedio (i to je sad upitno), ako mi se ne bi javljao koliko bih očekivala, ako bi mi posvećivao manje pozornosti nego što bih ja očekivala i tome slično. Jednostavno sam tome dala naziv prostitucija ili razmjena dobara J. Možda banalizirano ali imam dojam da je tako.
Ja svom djetetu ne govorim svakodnevno ili čak rijetko da ga volim. To se podrazumijeva, čak i kad je «loš». Očekujem od njega da sebe voli, da ide prema nekim svojim zahtjevima u životu.
Bezuvjetna ljubav je možda rijetka pogotovo u današnjim vremenima, kad se sve svodi samo na površne odnose, oprez. Puni smo rana iz prošlosti, teško se osloboditi sjećanja na povrede, doživljaje, razočarenja. Ali bez toga ne možemo naprijed. Stalno nas te rane zaustavljaju.
Oprostiti sebi i drugima za doživljeno, izvući nauk i ići dalje, neophodno je za zdrave odnose. Raditi na tome valja svakodnevno. Pitat ćemo se kako? Ja odgovoraram mojom omiljenom uzrečicom «kad ima volje, ima i načina «.
Što mislite o tome?



Post je objavljen 27.10.2006. u 06:29 sati.