Buđenje samo od sebe, bez sata, mobitela, prisile. Nema nečeg što bih morala zapamtiti, sjetiti se, odraditi. Obrisane sve suvišne poruke s mobitela, jednog i drugog. Nitko ne zove, rano je, nedjelja, još svi spavaju. Umom samo kruži smirenost. Sve je na svom mjestu, mada ne znam što je na kom mjestu. Ladice uma zatvorene. Pijem prvu jutarnju kavu i guštam cigaretu. Otvaram ekran i pišem.
Kiša i magla rominjaju, grgolje okolnim šumama. Maze lišće već malo ocvalo, požutjelo, pocrvenjelo, posmeđilo. Uspavljuju ga kapi i sumaglica. Nema tuge zato, ni depresije. Samo mir. Niotkuda se pojavio veličanstveni i divan. Davno nedoživljen. Bez obzira na sve oko mene.
Uživam u zvuku tipkovnice i slijedu misli što me okupljaju. Sad sam ovdje sa sobom. Nemam pojma što se događa vani. Ne mislim ni o čemu. Praznina puna zadovoljstva. Kako sebično, kaže moj um. A ja mu odgovaram: Hvala što si mi dozvolio da se prihvatim ovog kišnog sumornog jutra, zadovoljnu sobom. Hvala što sam uspjela bar na tren prihvatiti samoću kao razumijevanje punine života. Želja mi je produžiti trenutak radosti. Imam načina. Kad jednom uspijem, pokušavat ću ovo jutro prizvati onda kad ne bude tako. Mir, toliko potreban svima, šaljem vam ga u izobilju. Da se svi jutros budite mirni. Cijela plava planeta. Mirna i zadovoljna. Škaklja me tiroida zadovoljna vedrinom uma. A on gospodin ponosan što je usklađen sa srcem. Mantre se javljaju same od sebe pa odoh produžiti trenutak mira vježbanjem tijela i pjesmom.
Nastavlja se mir uma moga, vježbala, redim ležaj, svakog dana ispočetka, slažem četiri jastuka, kao četiri moja ljupca, što ih spjevah visoko u drugoj dimenziji. Podsjećaju me na četiri. Da treba uvijek raditi, ispočetka. Čak i kad si naposljetku.
Pozdrav
Post je objavljen 22.10.2006. u 08:14 sati.