Vratiti se tamo gdje sam posrnula. Među ljude koji si različiti od tebe. Naravno nema nas istih. Glave uzdignute a opet malo pognute. Nekako je treba namjestiti u pravi položaj. Svakako ću ga naći. To znam. Odlazim povremeno na kavu i kad se srećem s pojedinima, čitam raspoloženje. Prednjače strahovi, oprezi, ljubaznost. Normalno s obzirom na situaciju. Naletjela sam i na bijes, povrijeđenost, laž. I to je ok. Sad mi je lako kad sve čitam i vidim. Ne očima nego srcem. Pa se uskladim sa srcem i koračam. S osmjehom. Nekad malo podignem glavu, kao da pozdravljam sunce, iako predamnom se mjesečina zrcali. Onda se moj sugovornik začudi. Ja stanem. Odmjeravam svjesno svaku riječ, koliko god mogu. Slušam srce.
A naišla sam na sunca. Nekoliko njih. To me raduje. Tu vidim samo čistu ljubav, opraštanje, razumijevanje. To mi daje snage. Samo me pitaju kada ću se vratiti. U stvari vide da sam se već vratila.
Bila sam previsoko otišla, u druge dimenzije, s teškoćom uzemljenja, povratka. Ne može se tako funkcionirati, ako izgubite kompas. Ostao mi negdje, pa sam ga tražila. Svim snagama se borila da ga nadjem. Mislim da sam uspjela. Utvrditi gdje mi tko spada u životu, pa da nekako to razumijem. Pomogla mi moja energija. Osjetila sam je moćnu i premoćnu. Riječi biram oprezno, kad izgovaram, polaganije pričam, jer svaka je snažna poput kozmosa. Ostvaruje se. Puštam drugima da biraju. Sama biram za sebe. Ali za druge nemam pravo. Usporio mi se govor. Nekad se otrgnem kontroli, pa se razgalim od veselja, ali kad se ozbiljno priča, trudim se kontrolirati što pričam a sve češće biram šutnju dok ne sročim odgovor. O imate, nadam se predodžbu kolika je snaga riječi naših.
Vratila sam se tamo već duhom svojim, nazočnošću skoro svakodnevnom, kratkom. Liječnik će odrediti kad trebam startati potpuno. Neka on bira.Vjerujem da će najbolje izabrati.
Do tad vas sve pozdravljam.
Post je objavljen 21.10.2006. u 07:35 sati.