Danas, previše ljudi, mobitel više nisam ni čula da zvoni od vlastitih riječi, poruke su stizale, ja ih nisam registrirala. Neki su zvali mamu da pitaju jesam li dobro jer se ne javljam. (sad sam ga isključila, ne znam što to nisam ranije učinila).
Polako brišem suvišne brojeve jer ne mogu izdržati od zvanja. Pa onda kad me zove netko tko mi nije u imeniku, ne javljam se. Jako zgodno. Pa previše me ljudi grabe, kao da ne znam što mogu pomoći. Nikako da shvate da svatko jedino sebi treba složiti vijugice u glavi. Pa da se družimo jednaki s jednakima. Da uživamo, radimo što volimo, ne zamaramo se strahovima i ostalim glupostima.
Pobrisala sam jedan broj koji mi do jučer činio se životno važan. Uzela lijepo mač, pa reznula. Gotovo. Ako je potreban, naći će on mene u šumi svog bogatstva, brodova, automobila, helikoptera i raznih svugdje otvorenih računa. Badave mu.
Sad kad ovo završim, krenut ću brisati i ostale manje važne brojeve. Pa sve ih mogu naći kad mi trebaju. Ne znam kud se treba žuriti.
Ali ima jedna zanimljiva stvar. Nikako da nadjem broj mog doktora koji sam svakako ubacila u imenik i trebala mu se danas javiti. Nisam ga još ni danas našla, jer ne sjećam se koju sam mu šifru namjestila. Hahaha Ali našla vizitku pa se uredno javila jer mi zdravlje moje na prvom mjestu.
Ali ima još jedna zanimljiva stvar. Jedan broj izbrisala iz privatnog i službenog moba, ali ga ranije ubacila pod raznim šiframa, a i zapamtila ga, pa mu stalno i dalje šaljem poruke kad ne znam kome bih, ili jednostavno u trenu (ono kad vas naprosto srce spopadne). Čovjek ne odgovara, ali meni to više nije ni važno. Jedino mogu zamisliti kako je njemu ako mu tako stižu i od drugih poruke. Sigurno i on isključuje makar ton inače će popizditi, ne daj bože.
I tako smo svi sluđeni s tim mobačima, kako se meni čini. Bilo bi možda lijepo za promjenu, da ih ponekad ostavim doma, oba moja. Hahahaha
Laku noć
Post je objavljen 09.10.2006. u 21:16 sati.