petak, 18.11.2016.
Diendni
Na tuđim greškama ne uči nitko, a na svojima tek rijetki.
Mislio sam, naučih nešto na svojim greškama; ispalo je da nisam. Ispalo je samo da sam unaprijed znao da ponavljam grešku, čak sam i naglas to na vrijeme rekao. I dakako, svejedno napravio istu glupost kao i čitav niz puta dosad.
Naravoučenije?
Život ima smisla samo ako ga živiš. Griješeći ili ne, sasvim je svejedno... bitno je živjeti.
Pod uvjetom da čovjek jest i želi ostati iskren i prema sebi i prema drugima. Što rijetki čine.
I eh, da - sve žene lažu.
To nema nikakve veze sa opraštanjem, štoviše, nema čak ni nikakve veze sa time da li si uopće i zamjerio. Naprosto - lažu. Bit će da je u pitanju neki poseban gen. Sve, bez iznimke. Jednostavno sam sebi razvaljuješ šamar svaki put kad povjeruješ da će u ičemu držati riječ. Jer neće. Nijedna, bez iznimke, ma koliko god da im jesi drag ili mrzak - velim, bit će da je za to kriv neki poseban gen. Nema tome pomoći. Navikneš vremenom... valjda. Odnosno, ne navikneš, nego prestaneš zamjerati. Pa kad kažu - oprosti mi - sasvim si miran i veliš, hej, nemam ti što opraštati jer ti ništa neću ni zamjerati. Kao da bi pomoglo kad bi se zabio glavom u drvo pa mu zamjerio što je tvrdo! Stvari su kakve jesu. Živiš s njima, prihvatiš ih, progutaš svako razočaranje iznova jednostavno zato što je ionako već unaprijed jasno da ćeš se razočarati. Tko ti kriv, kad si blesav povjerovati uvijek iznova u nešto što je naprosto fiziološki nemoguće.
Povod da uopće dođem na ovaj otužni servis više ne postoji, pa je vrijeme za pakiranje. Tko će me željeti pronaći, pronaći će me.
Mojnaklon, kistihand.
S.
Izvorni zapis, posljednji. Foto: Internet.
suton • 18.11.2016. u 18:44
petak, 11.11.2016.
Nenestajući
Ode i Cohen. Nije bio moj najdraži, tek pokoja mi je njegova pjesma sjela u pamćenje... sjećam se kad sam prvi put čuo First we take Manhattan i osjećaja jeze u kičmi kojeg si naprosto morao imati na škripavo ledeni glas koji šapuće, ... then we take Berlin...
Pjesme moje mladosti. Simboli mog odrastanja. Vječno ugodni podsjetnici na ona tako bezbrižna vremena kad se svijet moglo držati na dlanu, a svo je vrijeme svemira bilo na tvojoj strani.
Umiru. Svi oni, jedan po jedan, odlaze, nestaju. Ispravljam se: ne nestaju, nikad ni neće... ali da, umiru. I baš kao što tek po tuđoj odrasloj djeci primijetiš koliko je brzo prohujalo vrijeme, tako i tek po preminulim idolima svog sazrijevanja osjetiš koja ti je zbiljska dob. I uzalud još uvijek potrčiš za tramvajem preko crvenog (praveći se da nije bitno koliko si se pritom zapuhao), uzalud do daske navijaš ZZ Top i AC/DC. To si još uvijek ti, ali... ali.
Umiru. I prokleti bili, zar ne znaju onu, to young to die, to old to rock'n'roll? A toliko su još uvijek čisti, divlji, iskreni i punokrvi r'n'r, a - umiru! Zar ne znaju koliko se osjetiš usamljeno kad odu?!
Pamtim svoje prve bubnjarske palice. Pamtim prvu polomljenu činelu. Pamtim prvi koncert - kao da je bio jučer - i ekstazu udarca punom snagom po dobošu, vrisak mišića iz samih ramena, sa obje ruke, istjerujući sam pakao iz membrane bubnja, iz sazvuka pjesme, iz zažarenih očiju publike opijene energijom zvuka.
Pamtim kako je biti netko koga su drugi na barem par minuta osjećali kao simbol svog odrastanja. Pamtim uživanje, ushićenje, pamtim plamteće obraze isijavajućeg adrenalina.
I on je pamtio, zasigurno. Takve se stvari ne zaboravlja. I zato ideš na pozornicu i kad si već uistinu to old for rock'n'roll, zato se do zadnjeg daha osjećaš to young to die. Jer pamtiš. Jer sve što si ikad odsvirao zauvijek vibrira u tebi, kao da je bilo pred tek sekundu.
Volio bih da sam u barem nekome ostavio taj trag, da moju smrt osjeti kao ubod u svoju zbiljnost. Volio bih da jednog dana netko veli, ej, bio sam na tom koncertu, ubijao je bubnjeve kao da ga sam pakao goni! Volio bih.
Baš kao i svi, volio bih znati da sam ostavio trag. Ne zbog slave; slava je bezvrijedna valuta. Ne ni zbog hrpe neznanaca koji bi ni sami ne znajući zašto promatrali zatrpavanje mog praha zemljom. Nego, da ne ispadne baš da sam samo trošio zrak, a iza mene nije ostalo ništa.
Razbijene činele. Slomljene palice. Sjaj u zažarenim očima publike kojoj srca tuku u ritmu kojeg tučeš. Mislim si, to je nešto značilo. Meni. Ljudima s kojima sam stvarao taj zvuk, ljudima koji su ga slušali, ljudima s kojima sam taj zvuk živio. S kojima ga još uvijek živim.
Mislim si, to jest nešto. I mislim si, kad i odem...
... a tko zna, možda i neću nestati.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 11.11.2016. u 20:04
Svi bismo mi rado bili zvijezde repatice pa ostavili neki trag (ne nužno na nebeskom svodu). Nedavno sam pogledala film o jednoj takvoj iznimnoj strasti :
https://www.youtube.com/watch?v=4noaE0CdZUwNeka druga • 11.11.2016. u 23:41
"I'm ready, my lord", pjeva Cohen u naslovnoj pjesmi s posljednjeg albuma. Ni ja ga nisam mnogo slušao, no ova zadnja dva albuma nekako su mi ipak prirasla srcu. Napisao si vrlo lijep tekst, a neke rečenice, naročito iz prvog dijela, kao da sam ja napisao. :)) I ja se danas osjećam usamljeno zbog toga što je otišao taj veliki, jedinstveni Leonard Cohen. Zatekla me ta usamljenost, ta njegova smrt, nisam očekivao u sebi takvu reakciju. Sad pomalo osjećam da se prelio na cijeli svijet i da cijeli svijet sada vibrira njegovim "budističkim" pjesmama, i pritom ne pretjerujem u opisu dojma. Svaka ti čast, Leonarde Cohenu, napravio si dobru stvar sa svojim životom, i u smislu života, i u smislu smrti.
Mariano Aureliano • 12.11.2016. u 00:13
možda i nećeš nestati, rado bi to čuti :D
a cohen...što reći..ja sam ga disala nekako... sjeo mi je savršeno, bio je jedina uspavanka jedno vrijeme...jako mi je žao što ga nisam čula uživo...so far away... • 12.11.2016. u 12:34
Pa to si ti! Tako je lijepo vidjeti te opet. I nadam se da nećeš skužiti tko sam, jer to bi bas bila fora. Pusa.
Lou Salome • 21.11.2016. u 21:47
nedjelja, 06.11.2016.
Moja...jesenji.
Jesen blijedi. Brišu je prvi zubi hladnoće, metu je prvi vjetrovi sjevera, miču je prvi mirisi snijega u zraku. Još malo, još samo malo...
Nikad nisam krio da ne volim jesen. A ovoj, trebao bih joj uistinu biti zahvalan. Trebao bih joj skinuti šešir kojeg ne nosim, trebao bih joj poljubiti prste koje već dugo ne ljubim... jer, unijela mi je promjene u život. A načekah ih se, bogme ih se načekah.
Ne znam hoću li voljeti zimu - svakakvih sam zima imao. U rasponu od fantastičnih do katastrofalnih, zime su mi rijetko bile dosadne. Ponekad, čovjek bi radije da mu je dosadno, ali - ta tko ga pita?
Ne znam hoću li ovu zimu kasnije pamtiti kao dobru, ali svakako ću je pamtiti kao posebnu. Što niti je nužno dobro niti nužno loše, no teško bih se mogao prisjetiti ičeg što jest bilo nužno samo dobro ili loše.
No prvo nek' se do kraja odvije jesen. Neobična, neočekivana - ali koja to nije? - jedna sasvim zanimljiva jesen. Kišna kao i sve druge, siva kao i sve druge, ljepljiva baš kao i sve druge - ali od svih drugih, mnogo više... moja. Nekako baš i nemam puno jeseni koje su bile... moje. Proljeća, mnoga. Pa i ljeta. Pristojan broj zima... no ne i jeseni.
Do ove.
Mislim si, ništa ne očekuj jer očekivanja su najbrži put do razočaranja. Been there, done that, have full closet of T-shirts... i ne, ne očekujem. Čak ni nisam siguran da li se uopće i nadam. Ali čini me zadovoljnim. Skoro, mrvičak, čak i sretnim. Čini me... ostvarivim. Možda jednog dana i ostvarenim, tko zna.
Mislim si, za jednu jesen, stvari idu opako dobro. I volim kako zvuči kad to izgovorim naglas.
Moja.
Moja!
Jesen, jel'.
Izvorni zapis. Foto: Internet.
suton • 06.11.2016. u 20:03
i neka idu kako kažeš ; opako dobro-tako i treba:-)
gali • 06.11.2016. u 23:14
Neka je. Tvoja. :)
Takva • 08.11.2016. u 19:33
...a bio sam uveren da sam ti ostavio komentar!? Izvini, stari. Izlapeo sam...
VladKrvoglad • 08.11.2016. u 21:14
Odlično zvuči, za jednu jesen, je l ...nekbudetvoja :-)
Neka druga • 08.11.2016. u 22:39
Vlade, znaš me dovoljno dugo da znaš i koliko slabo marim za komentiranje. :)
suton • 09.11.2016. u 21:07
petak, 04.11.2016.
Nenaslovljeni
U dobru i u zlu...
Režem si lijevo ja... ekhm, uho ako tu frazu itko izgovori doista zamišljajući u tom trenutku kako bi mogao izgledati onaj "i u zlu" dio. Sve je super dok je super. A kad ne bude super, onda se tek vide prava lica onih koji olako izgovaraju fraze.
Općenito, ljudima baš i ne ide davanje, još im manje ide samožrtvovanje. Ne ide im baš ni iskrenost - niti prema sebi, kamoli prema drugima - što je i sasvim u skladu sa svime ostalim što im ne ide. A ne ide im mnogo toga. Držanje riječi. Ispunjavanje obećanja. Čak ni obično poštivanje, zaboga, čak je i to najčešće u stilu - quod licet iovi, non licet bovi. Čovjek se sve iznenadi kad onaj super dio bude uopće i u dobru, za zlo se niti ne usudi pitati.
Istodobno, na sva se usta priča o ljubavi. Kvazipjesnici lopatama bacaju na hrpu metaforičke besmislice pokušavajući svoju plitkost i nemaštovitost prikazati kao silnu emotivnost i kreativnost. Ljubavnici se međusobno kite tepanjima koja hlape triput brže nego što nastaju. Padaju obećanja i velike riječi, kako padaju tako i propadaju; jer, u dobru je jako krhka biljka. I najmanji je propuh može slomiti... a kad raste iz tla koje je bogatije pvc otpadom površnosti nego vrijednim humusom stvarnih osjećaja, tada taj lom nikad ni ne može zacijeliti.
Vele, sve su prave ljubavi tužne. Istina je, zaista jest. Nigdje, naime, ne piše da je ljubav prava za obje uključene strane.
Skoro nikad ni nije.
Skoro nikad nije nesebična - a itekako može i trebala bi biti. No to uistinu rijetki znaju. Silno rijetki vole jednako i u dobru i u zlu. I uzaludno je to pokušati objasniti ikome tko nije od te vrste. To naprosto ili jesi ili nisi.
Više će ljudi s ulice uzeti i kući odnijeti ozlijeđenu mačku, nego što će ih svom partneru otići do ljekarne po tablete za bol. A nema tog nevremena, nema tog doba noći ili dana, nema tih kilometara koje čovjek ne bi trebao trkom prijeći ako zaista jest čovjek...
Ne znam. Poantu. Zagubila se negdje. A i svejedno je, jer... ili jesi ili nisi.
U dobru i u baš svakome zlu.
Izvorni zapis. Foto: Internet.
Napomena: autor voli mačke. Istovremeno, voli tek neke ljude. Ovo tek toliko da neki potencijalni komentari sami sebi opale šamar za glupost.suton • 04.11.2016. u 20:14
Hehe, sad prepoznajem onog starog sutona! zestoko i pravo u sridu!
Ipak, mislim da si samo donekle u pravu: ima i onih koji se poznaju i u dobru i u zlu na pravi nacin. I sto je to redje, tim je dragocenije...VladKrvoglad • 04.11.2016. u 20:32
Naravno da ima Vlade, znam neke. Rekoh - neke ljude i volim.
suton • 04.11.2016. u 22:12
Treba znati prepoznati granicu, a i slažem se sa VladKrvoglad
međiko • 04.11.2016. u 22:31
Granicu čega?
Nemam baš dobro mišljenje o ljudima koji si u emotivnom životu određuju granice. To onda ni nisu emocije, nego oponašanje emotivnosti.suton • 04.11.2016. u 22:52
utorak, 01.11.2016.
Daj me naj me.
Iritiralo me kad sam na mnogo većim servisima od ovog imao po par tisuća posjeta dnevno, iritira me i sad kad imam deset posjeta tjedno. Jer, nikad nisam nigdje na netu ništa činio da bih se hranio ičijom pažnjom, a glad za komentarima - koji su u 90% slučajeva čisto blebetanje sa svrhom "aj i ti klikni mene" - oduvijek prezirem.
Isticanje na nsalovnici je na ovom servisu prešlo sve granice bizarnosti. Neki dan je blog dana bio čak ne ni zapis, nego c/p najobičnije forwarduše s neta. Je, slažem se sa tekstom na forwarduši, ali lijepljenje sličice istaknuti drugima kao primjer?! Ma daj me naj me. Tako je i s komentarima. Zamisli, natipkaš pismenu složenu rečenicu i eto ti slave. Zarađene ničime doli najtaman natipkanim brojem znakova, te nedostatkom ikakvih drugih kriterija.
I obzirom da već godinama znam koje su posljedice ovakvih neželjenih reklama - komentari su zaključani. Što naravno da neće priječiti one najtvrdoglavije da zaseru bilo koji drugi tekst umjesto ovog, pa stoga da se unaprijed zna - sve što bude napisano temeljem naslovničke reklame, bit će obrisano. Sad i ubuduće.
Da se ne bi tko trudio bez veze.
nedjelja, 30.10.2016.
A weak one.
Nights are my weakness.
Maybe that's why I'm so frail seeing stars in someone's eyes. Maybe stars in my bones are to desirous, or maybe darkness in my veins is, I really don't know. It's just... I'm fragile. Now. In this very moment. Shivering snowflake in the storm of life. Just at nights. Just below the moon, below the starlight infinity.
Breach me. You'll never have better chance, neither better time. 'cause I'm weak, I'm brittle, I'm unreal - now, at this very moment, under the indescribable eternity shining through your eyes.
Permeate me. Fulfill me. Imbibe me up to the top.
Nights are my weakness.
Nights...
... and you.
srijeda, 26.10.2016.
Toplokvačni
Eh. Tebe je izmislila neka dobra vila, nasmiješeno će ona.
A samo sam joj rekao da ja dočekujem na vratima poljupcem. Uvijek.
I dočekujem.
Živio sam na mnogo mjesta. Stanovao. Imao adresu u osobnoj.
Pažljivo biram izraze.
Pažljivo izbjegavam reći da sam bio - doma.
Jer, doma je mjesto poput nijednog drugog. Doma je mjesto gdje te dočeka poljubac. Uvijek. Doma je mjesto gdje gori vatra u kaminu a da ni nemaš kamin. Doma te uvijek čeka tvoje omiljeno mjesto.
Doma te uvijek čeka tebi omiljena ruka.
Doma život ima smisao i jedino si doma uistinu zaštićen od svih zala ovoga svijeta.
Čitav život protekne, a da ne uspiješ doći doma. Jer, doma se niti ne dolazi, doma nosiš u sebi. Doma nema kućni broj. Doma nema ulicu ni grad. Doma je... stanje duha. Duha koji, kad god je dotakne, osjeća toplinu kvake na vratima.
Da, tu počinje doma. Kvakom na vratima.
Doma su vrata čija je kvaka za tebe uvijek, baš uvijek topla.
Izvorni zapis. Foto: Internet.
suton • 26.10.2016. u 19:57
Ljubavno - domoljubni tekst ;)
. • 26.10.2016. u 20:42
dugo, prokleto dugo nisam pročitala nešto ovako lijepo, hvala ti
gali • 27.10.2016. u 01:06
@V, kao istinski ratni veteran a ne ulični šatorski huligan, povraćam na spomen domoljublja. Molit ću fino. A ni ljubavni u stvari nije. Možda samo malo. :)
@Gali, za uživanje u nečemu uvijek su jednako zaslužni i autor i čitatelj. Tako da, nema na čemu.suton • 27.10.2016. u 01:35
Imam običaj običaj reći kako smo svi bili u ratu, jedino su neki imali i oružje, pa mi je želudac već istreniran da ne reagira na puno toga :)
Ovo s domom je bila tek usputna igra riječi, moraš priznati da se nametnula... sorry :). • 27.10.2016. u 10:32
Lijepo, razumljivo.Sve zaista počinje u nama.
O-da životu! • 27.10.2016. u 11:40
@V, sve pet. Shvatih igru riječi, samo što mi neke teme sjedaju preteško na jetrica. A i znam već da ti voliš cjepidlačiti :)) - štonoćereć, ne bi bilo domoljubni nego domoželjni. ;)
@O-da, uistinu sve. Ljubav, sreća, odluke. Sve je u nama samima, a sve to ipak ne provodimo jer nas koče strahovi koje onda pravdamo sa milijun ispraznih izgovora. Da, ispraznih. Jer ne, nikad u stvari nije komplicirano, naprotiv - sasvim je jednostavno, uvijek jest.suton • 27.10.2016. u 12:29
Iijuu... demantirala bih ovo s dlakama da nisam već rascijepila jedan čupavi kivi i napravila post od njega :)
I ne radi se tu o nikakvom cjepidlačenju nego o postavljanju maka na konac... tamo gdje mu je uostalom i mjesto :DD. • 27.10.2016. u 12:53
četvrtak, 20.10.2016.
Melodični
Davno već, pročitah da je ljubiti ženu kao da sviraš violinu. Umjetnik koji u ruke nježno primi Stradivari i poleti u bezgranične visine mašte, fascinantnom vještinom pletući neponovljivu melodiju.
Violina je divan instrument. Kojeg ne znam svirati.
A i kad promislim, žene bih prije opisao kao harfe. Ne jedna točka i ne jedna žica - nego preplet dodira, pažljivo biran, uvijek nježno čvrst, mameći melodiju da slijedi titraje prstiju baš kao što žena dubinom svog iščekujućeg daha slijedi vrhove prstiju i njihove nagovještaje.
Harfa je predivan instrument. Kojeg također ne znam svirati.
Znadem svirati bubnjeve.
Nikad nemojte svojoj dragoj na dupetu otprašiti Ramonese. I nemojte me pitati otkud to znam.
U stvari, htio sam napisati nešto lijepo o tome kako je voditi ljubav sa ženom koju voliš, doista nalik sviranju na vrhunskom instrumentu. Tko zna stvarati glazbu, zna o čemu pričam. No, nikad nisam pisao nešto o čemu bih pisao napamet. Uvijek mi pomogne iskustvo. Pokoja uspomena, katkad. A violine, harfe... eto, tu nisam doma i gotovo.
I sad bi tu trebala biti nekakva usporedba sa vođenjem ljubavi, neka kontrametafora koja bi me vješto izvukla iz katastrofe u koju sam se sam zakopao.
Nema je. Niti će je biti. Naprotiv, iskreno ću priznati da dotaknuti ženu, uvijek je kao da mi je prvi put. I uvijek učim ispočetka. I sretan sam kad nešto naučim i budem nagrađen.
Osjećaš nekog... blizu, toliko blizu...
Već i samo to, da i nema ničeg drugog... sve violine i harfe svijeta, zar bi to mogle zamijeniti?
I feel you...
Izvorni zapis.
suton • 20.10.2016. u 19:49
I bubanj je vrhunski instrument.Ima li šta napetije od Grohla u mladim danima ..ma koja harfa i violina ;-)
bliss • 20.10.2016. u 21:55
Nirvana, ha? :) Neloše. Lee the Bear Kerslake, Uriah Heep. Zbog tog sam čovjeka naučio držati palice. :)
Ali, ali. Iskusih da bubnjevi mogu začarati nekog, no ipak, u nekim je trenucima potrebna melodija, a ne ritam.suton • 20.10.2016. u 22:27
Zbog čega ženu uspoređivati sa...
Žena je Žena u svoj svojoj ljepoti i više ju volim kao ženu nego kao violinu ili kontrabas.More ljubavi • 21.10.2016. u 11:37
Mda, zbilja, zašto su ljudi uopće izmislili metafore? Zašto bi se ženu uspoređivalo sa lijepim cvijetom, ili divnom prirodnom pojavom (ne, ne mislim na tsunami, iako...), ili bilo čime čemu se inače divimo?
Čestitam, upravo si ubio kompletnu svjetsku umjetnost. :)
Mda.suton • 21.10.2016. u 12:44
Ja osobno više volm žene tsunami i žene bubnjeve, nego cvjetiće :)
Regina • 21.10.2016. u 15:01
Lako tebi pričat, kad se ti cijeli život ne patiš... ovaaaj, hoću reći, ne uživaš u ženskom društvu. :)))
suton • 21.10.2016. u 18:37
tko bi i htio takvu cvilidretu od muškarca. šta cviliš za ženama... kakve harfe, kakvo što... umjesto što sliniš za njima, uhvati se posla i napravi nešto korisno, možda tako upadneš nekoj u oči.
lion queen • 22.10.2016. u 19:03
Zamisli, baš danas jesam - napisao sam jednoj primitivnoj crkvoliznoj babetini mali djelić onoga što zaslužuje. :) I nećeš vjerovati, zbilja je upalo u oči taman gdje je trebalo.
A sad ćem ti morati mahnuti za rastanak, jer se bojim da ne bih trajno podnio tvoju tako istančanu katoličku ljubav i podršku bližnjima. :)suton • 22.10.2016. u 21:53
@ Sutone, nitko te nije podučio da je mržnja na vjerskoj osnovi zabranjena ne samo hrvatskim ustavom već i izvršnim hrvatskim zakonima, a upravo to pršti iz svake tvoje riječi.. a da se malo skuliraš?? :))
što, zabolilo te kad ti se čovjek direktno obrati, kad ti podmuklo ostavljaš komnetare protiv mene po tuđim blogovima... ubuduće me obiđi u širokom luku, da citiram annabony, kako ne bi morao anonimnim potencijalnim ženkama zabraniti komentiranje....tkogod • 23.10.2016. u 11:57
Obzirom da si ti jedina anonimna ženka ovdje, a potencijalna ne bi bila ni da si jedina u svemiru, očito će zabrana anonimnih komentatora djelovati isključivo protiv tebe. :)
Od glupih su ljudi gori samo oni koji su uporno glupi.suton • 23.10.2016. u 18:49
treba sto vise instrumenata promjeniti hehe
Euro • 25.10.2016. u 11:58
Pozdrav, druze! Udri ti samo po zicama sto lepotu iz zene konkretizuju! :)
VladKrvoglad • 26.10.2016. u 14:05
Rock'n'roll my friend, as always was. :))
suton • 26.10.2016. u 19:19
srijeda, 19.10.2016.
Nenapisani
Ako napišem
koliko bih ti duboko uvukao prste u kosu
svi će znati čija je to kosa.
Ako napišem
koliko bih uživao njušeći ti vrat
svi će prepoznati čiji je to vrat.
Ako napišem
koliko bih ti dugo brojao zvijezde u očima
svi će odmah znati čije su to oči.
A ne tiče ih se. Nikog.
I ne, ovo nije pjesma. Niti blizu.
Ovo je samo da znaš...
... zašto ništa nisam napisao.
Izvorni zapis. Foto: Internet.
suton • 19.10.2016. u 23:35
sakriti od cijelog svijeta i sebično čuvati :)
slavonchica • 19.10.2016. u 23:49
Ali mi smo ipak saznali za tvoje tajne želje, zar ne? A jako su lijepe, ima u njima puno osjećaja pa čak i strasti. Lijepo.
Sukiyaki • 19.10.2016. u 23:57
Neće znati i ako napišeš... ne budi toliko posesivan!
Lastavica • 20.10.2016. u 04:29
AKO napišem? A ti si sad napisala komentar pod čime, pod evanđeljem po svetom cincilatoru?
Jezuškristušimarija. :))suton • 20.10.2016. u 10:04
ponedjeljak, 17.10.2016.
Kad nijedan pridjev nije dovoljno dobar.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime...
Ista mi snaga struji rukama; samo su oštra vretena mišića umekšana tkivom zrelosti.
Ista mi snaga vrije u prstima, baš ista; kad stežu čvrsto... i još čvršće nježnošću drže.
... nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
... tihe, toliko tihe da ih nisam više ne čujem.
Kap po kap, rijekom uspomena ispiru ranjene obale.
Kap po kap, natapaju tlo koje još uvijek čeka svoje novo proljeće.
Poljubi me iako znam da nisam ni snažan ni mlad
poljubi me kao nikada do sad.
Poljubi me.
Ne zato što želim, nit' zato što želiš. Poljubi me... zato što trebamo.
I zato što sanjamo.
I zato što jesmo.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moja jutra...
... ni moji sutoni, ni moje noći.
Negdje su iza mene, zapeli u prošlosti, zapleteni tkanjem vremena.
Negdje su iza mene, boja koje blijede, tonu u magle zaborava.
... nepoznate mračne sjene
buđenja su moja sutra.
Iz jutra u jutro, iz dana u dan.
Iz jutra u jutro, iz jave u san.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime
nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
Neka su.
I neka je vrijeme drugo i nek su druge zime i neka kiše nisu moje...
... neka moje bude ovo što jest. I umjesto zima neka ljeta budu. Neka kiše stanu i sunce neka sine...
... poljubi me, kao nikada do sad.
Izvorni zapis. Video: Daleka obala.
suton • 17.10.2016. u 19:34
Možda je najbolje godinama iza nas... :-)
nekad negdje • 17.10.2016. u 21:34
...najvaznije od svega: "Poljubi me"! Jebga, stvarno se nista drugo na kraju krajeva ne racuna...pardon! Upravo mi se na krilo uvalio veliki, mekokrzni macak...i krenuo da prede!? :)))
VladKrvoglad • 18.10.2016. u 13:43
Nekad se ne dese glagoli, nekad pridjevi. Stigne se još :)
Regina • 18.10.2016. u 16:35
nedjelja, 16.10.2016.
Fulmunični
U noći punog mjeseca
skroviti se snovi snuju
skrovite se nade roje
skrovite se želje kuju.
Ima nešto moćno u tom prizoru. Nešto praiskonsko. Osjetiš se sitnim, nevažnim, nevidljivim.
Osjetiš se... određenim i suđenim, u svom najponiznijem smislu.
I ljudi, možeš ih tako lako razdijeliti na sposobne osjećati, te na sve druge. Riješiš se svih cendrala koji u meteopatskom praznovjerju hvataju svoj vrhunac emotivnog doživljaja. Riješiš se svih kojima ne pripadaš. Kojima ne želiš pripadati.
Pamtim mnoge probdjevene noći punog mjeseca. Ne nazivam ih insomničnima jer to nije ista vrsta budnosti.
Pamtim čežnju. Neizrečene molitve praznini. Pamtim strepnju. Pamtim... mnogo toga što sam dugo, dugo zaboravljao.
Volim noć. I mjesec. Zvijezde najviše, ali njih je mnogo. Mjesec je samo jedan.
I kad sanjaš, san je samo jedan.
Skrovit...
... ali neprocjenjiv.
Izvorni zapis.
suton • 16.10.2016. u 20:42
Mjesec cu preskociti ovaj put.
Regina • 16.10.2016. u 21:37
Dobro je i budan sanjati...
bliss • 16.10.2016. u 23:08
lepo sakriven..
korak • 17.10.2016. u 07:37
uvijek kad ga vidim, ja pomislim o nečijem bdijenju nadamnom...tako lakše usnem.
SarahB. • 17.10.2016. u 10:06
subota, 15.10.2016.
Neizvjesni
Što se mora, nije teško.
Vraga nije.
Naprotiv, ono što moraš, najviše ti se i neda, ili čak i gadi. Upravo zato što to moraš! Željeti nešto i morati nešto nikad se nisu poklopili u istome svemiru, to jednostavno ne ide.
Osim ako pod hitno moraš na zahod. Ali poprilično sam uvjeren da se narodne mudrosti nikad nisu žarko željele prozvati zahodskim mudrostima.
No ima i gorih mudrolija od te...
Slatka neizvjesnost.
Slatka my ass.
Kao prvo, kao barem naoko standardni pripadnik muškog roda, uspaničeno zazirem od neizvjesnosti koje... pa, nisu - izvjesne.
O jebote al' mi je rečenica. Khm. Nu da.
Nekome nešto nije jasno? Što tu ima biti nejasno? Jeste li kad uživali postaviti iole bitnije pitanje za koje već unaprijed niste bili poprilično sigurni da će odgovor biti sasvim po vašem guštu? Aha, kak' da ne.
Jesam li dobio posao?
Jesam li dobio povišicu?
Jesam li baš ja otac tog djet... khm... no dobro, ju'v gat d pikčr, ne?
Kad pojma nemaš na što će stvar ispasti, radije šutiš i čekaš da se sve nekako samo obznani. Jer, tko voli čuti loše vijesti? Tko se usuđuje čuti loše vijesti?
Što ne želiš čuti, to ne pitaš.
I kako onda prokleta neizvjesnost može biti slatka?
Je, navodno je i cijanid sladak. Onih dvije i pol sekunde prije nego te ubije ko krumpirovu zlaticu, mo'š uživati u okusu.
U trenucima kad doista ne znaš na što će ispasti nešto što ti je istinski važno - ne, nema u tome ništa slatkog. Slatko je kad znaš da će sve biti dobro, ali to se onda više ne zove neizvjesnost.
Nema ništa slatkog u tome što progrizeš nokte do lakta, niti ima išta slatkog u frenetičnom lupkanju nogom po podu dok ti susjed ispod tebe proklinje sudbinu koja mu je nad glavu doselila Motorheade.
Ima nervoze. Straha. Panike. Ima stotinu osjećaja od kojih nijedan nije nimalo sladak.
Ima nade. Ali nada nije slatka. Slatka je tek kad se transformira u stvarnost. Ako se transformira.
Previše sam puta u životu naglavačke skočio u neizvjesnost da ne bih itekako dobro znao kojeg je oblika, boje i okusa. Mislim, napraviš to, jer... jer, sve u tebi želi to napraviti. Ali slatko, ne, nema u tome ničega slatkog.
Slatko je kad znaš. Ponekad. Ili je gorko. Češće jest. Ali barem više susjedu ispod ne tapatapaš po tikvi.
A i teško je tipkati dok grizeš nokte do lakata.
Nožne nokte.
Izvorni zapis.
suton • 15.10.2016. u 20:24
ostade bez teksta nad ovim tekstom, doslovno, triban ovo ponovo pročitat, čas mi je smišno, a čas gorko ,ma triban ponovo pročitat pa se curikan ,al ovako ono na prvu ,čini mi se da vrhunski dobro znan o čemu ti ovo....
gali • 15.10.2016. u 23:15
Ono što je na prvu, najčešće je i točno. :)
suton • 15.10.2016. u 23:17
Volim kad su mi komentatori toliko ponosni na sebe da izljeve obožavanja čine isključivo kroz klonove, sudeći po vlastitoj tanušnoj inteligenciji da ih to doista skriva. :)
suton • 16.10.2016. u 19:22
Ni izvjesnost a ni neivjesnost, nisu trajne, kad bi se to shvatilo, svi bi nokti bili na broju :)
Regina • 16.10.2016. u 20:34
Je, je, lako je reć... :)
suton • 16.10.2016. u 20:45
petak, 14.10.2016.
Mojputni
(foto: autor, 14. listopada 2016.)
Moj je put obilježen stazom nade, uokviren drvoredom čežnje i popločan asfaltom želja.
Pseća kakica je opcionalna.
Izvorni tekst.
suton • 14.10.2016. u 15:44
Poseban put....
modrinaneba • 14.10.2016. u 16:40
Tko voli drvorede, neće se buniti što mu lišće opada :)
. • 14.10.2016. u 17:13
To su afričke šljive. Afrička šljiva ne pada. :))
suton • 14.10.2016. u 17:58
Preidealan put bi to bio bez opcionalnih "mina" :)
slavonchica • 14.10.2016. u 21:26
Samo pazi gdje gaziš i put će te odvesti gdje želiš...
Prozor u svijet • 15.10.2016. u 00:05
"Staza nade, drvored čežnje, asfalt želja " , zbilja lijep izričaj
međiko • 15.10.2016. u 01:52
Moj komentar je zapravo o psima :)
. • 15.10.2016. u 16:55
Vagajući
Ima sasvim običnih, ni po čemu posebnih dana. Ima i dana koje se iščekuje napeto jer donose promjene. Ili se bojiš da bi ih mogli donijeti. Ili se upravo tome i nadaš.
Kako god, drugačiji su to dani.
Ima ljudi koji su sasvim obični, ni po čemu posebni. Ili barem ti ne nalaziš u njima ništa posebnog. Netko tvrdi da je svatko nekome poseban... ne znam. Možda i jest. Volio bih da jest.
Ima ljudi koji se ne osjećaju nimalo posebno, a jesu. Tebi jesu. Toliko su ti posebni da se ne usuđuješ ni zamisliti stvarnost u kojoj ne bi postojali.
Drugačiji su to ljudi.
Ima posebnih dana kad posebni ljudi mijenjaju živote. Svoje. Tvoje. Nekih trećih ljudi koje ne znaš ili ne želiš znati.
Ima dana kad strepiš.
Ima dana kad se bojiš išta reći...
... a još se više bojiš šutjeti.
... eh.
Izvorni zapis.
suton • 14.10.2016. u 00:10
Ljudi koji su nama posebni mijenjaju naše živote.
Mi smo niima dali posebnost, oni su nama dali posebnost.Lastavica • 14.10.2016. u 06:44
A do svog punog smisla dolaze nedostajući.
SarahB. • 14.10.2016. u 07:05
Mislim da je šutnja ipak najgora, gora od bilo koje riječi.
slavonchica • 14.10.2016. u 08:40
A ima i dana kad su utezi toliko teški da ni urlanje ne pomaže...Pa onda šutiš...
Prozor u svijet • 15.10.2016. u 00:12
dijelim Lastavičino mišljenje u cijelosti
međiko • 15.10.2016. u 14:25
srijeda, 12.10.2016.
Nedostajući
Ne znam koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Tisuću? Dvije? Desetak tisuća? Tko bi brojao... sigurno je samo jedno, nikad to nisam rekao tek tako.
Nedostaješ mi.
Zašto je to tako teško reći? Zašto se ljudi toliko boje to izreći? I ono što mene najviše muči, zašto toliki ljudi, kad to čuju, osjete pritisak, strah i nelagodu?
Ne, ne razumijem. Jer jedino što iz svega toga proizlazi jest da ako te plaši nekome nedostajati, to samo znači da toj osobi niti ne želiš biti blizu. Ma što god da pričao, ma koliko god da joj laskao.
Zaista, nemoguće je pamtiti koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Ali, vrlo mi je lako pamtiti koliko sam puta kao odgovor čuo - kako je to lijepo čuti!
Jer, bilo je to vrlo malo puta.
Jer, a zaista to spada pod vjerovali ili ne, samo mi je jednom netko to rekao. Tek jednom. Maločas. Pred niti pet minuta.
I da, zaista mi nedostaješ.
Izvorni zapis.
suton • 12.10.2016. u 20:16
dobro došao u klub, vjeruj ,zbilja si ovo lijepo napisao, zaista je lijepo čuti
gali • 12.10.2016. u 23:02
Nije jutro, ja sam :)
Dobro jutro.Regina • 13.10.2016. u 07:33
Nedostajanje je lijepo jedino ako te taj netko negdje jedva čeka.
U svim drugim slučajevima, razarajuć osjećaj.Mi. Ljudi s rupama • 13.10.2016. u 09:31
Zapravo, vrlo je jednostavno i svako tumacenje se krije u obicnom kliseu zivota sto stvara vrstu suvise neceg prostog da bi se u to poverovalo. Ljudi se boje zivota, boje se njih samih; vlastitih zelja i onoga sto jesu, i na sebe navlace razne maske kako bi se sacuvali. Osecanja su najbitniji deo ljudi, cak i kad nisu nuzno losa.Taj beg je nekad iz banalnih razloga, nekad iz onih drugih. Iz tog razloga retko ko izgovara glasno tu recenicu a isto tako retko ko je uzvraca jer pozicija u kojoj su se pronasli, uprkos nekim dobrim namerama i mozda osecajima, ne pripada istinski njima. Lepo je kad postoji obostrano nedostajanje buduci da u tom slucaju blizine postoje.
korak • 13.10.2016. u 18:11
Da, zapravo je vrlo jednostavno. I vrlo tužno, jer je baš tako kako si napisao. Pronanalaze se u pogrešnoj poziciji, a život im curi kroz prste... i boje se skupiti šaku. Propuste sto puta više nego što prožive. I nikad iz toga ništa ne nauče.
Nah.
Ionako je moje pitanje bilo retoričko.suton • 13.10.2016. u 23:26
utorak, 11.10.2016.
Toplojesenji
Dočekah jesen.
Dočekah kišu golim ramenima
slijeva mi se niz ruke
ispire ožiljke s kože.
Dočekah jesen.
Dočekah vjetar golim grudima
šiba me oštrim granjem
grize me hladnoćom.
Dočekah jesen.
Dočekah lišće pod golim nogama
otirem suhe tragove ljeta
sa bosih stopala.
Dočekah jesen.
Dočekah oblake golim stegnima
Pahuljaste sive snove
lebdeće u sutonima.
Dočekah jesen.
Golim srcem...
... dočekah toplu, nježnu jesen.
Izvorni zapis.
suton • 11.10.2016. u 16:04
lijepo... onako... jesenje... :)
donin svijet • 11.10.2016. u 18:11
Ima jedna lijepa misao, koja se meni osobno mnogo sviđa : Ko je volio dva puta u životu, njega je život častio.
Valjda čovjek zasluži, kad tad, da ga nebo nagradi :)Regina • 11.10.2016. u 21:13
Jedino što nagrade znaju biti u pomalo neočekivanim oblicima. :)
suton • 11.10.2016. u 21:35
ponedjeljak, 10.10.2016.
Fragmentni: minijatura 2
Silno si rijetko biće.
Branila se od te rečenice. Ponovio ju je već nekoliko puta, uvijek njome završavajući svoje divljenje nečim što je rekla, ili učinila, ili naprosto bila.
Silno si rijetko biće. Neprocjenjivo rijetko.
Nije se osjećala tako. Nije se vidjela tako. Nije živjela tako. A niti drugi, svi oni oko nje, nisu joj ičime pomagali da se osjeća, vidi i živi drugačije.
Samo on.
Toliko si rijetka da je to nestvarno.
Nije joj se nikad desilo da... ah dobro, možda i jest, ali ne tako, ne toliko uporno, ne toliko duboko. Ne, nikad nije bilo tako, nikad se nije osjećala toliko paženom - toliko osjećanom - kao sad.
Bilo ih je koji su... pa, teško je vagati ljubav. Svaki put kad voliš, voliš najjače - jer da nije tako, ne bi uopće smio nazivati to ljubavlju. Svaki put, bilo je divno. Zamalo savršeno. Zamalo... svaki put, zamalo.
Nepojmljivo si rijetka.
Nasmiješila se.
Možda govori istinu, možda doista i jest tako. Možda on vidi ono što drugi nisu, ili su vidjeli, ali nikad nisu toliko snažno marili. Kako god bilo, godilo je. Biti rijedak. Čuti to. Znati to. Imati to.
Rijetka si poput cvijeta u pustinji.
Pretjeruješ, natipkala je uz osmijeh na usnama u iščekivanju da joj to i opet ponovi.
Meni si rijetka.
Stegla je prste zadržavajući se da ne napišu misao. Jer, bojala se to reći. Bojala se priznati. Bojala se uživjeti. Doživjeti. Živjeti.
Toliko si...
Usnama je oblikovala riječ, gutajući joj okus.
... divno rijetka.
... te., izdajnički je prošaptao njen dah.
Izvorni zapis.
suton • 10.10.2016. u 21:36
Biti silno divan, je zapravo opterećujuće... Jer svaki put od tog "divnog bića" se podrazumijeva da i ostane "divno biće", što na žalost rijetko kad ispadne tako..
ovo je uopćeno, a nadam se ta je to tvoje biće zaista takvo :)Regina • 10.10.2016. u 22:47
Mda, problem s divnim bićima je što im nikako ne možeš objasniti da samo trebaju biti to što jesu i ništa drugo.
Silno je tužno što, kad nekome veliš koliko uistinu vrijedi - pobjegne. A ne reći to, prešutjeti... ne znam, ali ne vidim nikakvog smisla životu u kojem si ljudi međusobno prešućuju koliko znače jedni drugima. :(suton • 10.10.2016. u 23:05
Naravno da si u pravu.. Ne obaziri se ti na mene, ja sam valjda bila divna pogrešnim ljudima.
I da, ljudima uvijek to treba reći i tu si u pravu, čak i onima koji ni sami u to ne vjeruju jer kad tad razmisle o tome.. :)Regina • 10.10.2016. u 23:19
Kad si rijetko divan, rijetko divnome - ne bježiš.
slavonchica • 11.10.2016. u 10:01
nedjelja, 09.10.2016.
Crtajući
Volim crtati slike.
Riječima. Drugačije ne znam. U stvari, katkad sam uspijevao na svirkama ljude povesti u vlastite svjetove energije i emocija, ali rijetko. Puno se toga treba posložiti da odsvirana melodija uđe ljudima u tkivo upravo onako kako želiš. Lijepo je kad uspiješ, silno lijepo. Osjetiš se stvarateljem svog vlastitog svemira, sveprisutnim i svemoćnim... tih pola sekunde između zadnjeg udarca po bubnju i prolamanja prvog vriska oduševljenja, uistinu su neopisive. Galaktički orgazam stvaranja svijeta, svijeta po Tama bubnjevima i Marshall pojačalima... ali pustimo to.
Volim crtati slike.
Kad crtam slike, rijetko ih unaprijed imam u glavi. Više se nekako crtaju same. Dođu u mašti, izrone iz sjećanja, doplutaju osjetilima i traže me da im dadem život. Da im oblikujem tijela i ispunim duše. Da im obučem ruho kojem malo tko može odoljeti, da ih uljepšam i uredim i pustim da sujetno uživaju u uzdasima promatrača.
Moje slike.
Bilo bi tako divno kad bi čovjek mogao ravno iz glave, iz treperave, pulsirajuće dubine mozga, projicirati misli i osjećaje pred sebe kao da pušta film u dvorani. Neka svi vide, neka čuju, neka omirišu emociju koja tako žarko žudi postojati sama za sebe, neovisna, kompletna do u zadnji detalj. Ne bi li? Mogli bismo tako jedni drugima ispričati svoje priče, podariti svoje živote, prenijeti svoje najmaglenije čežnje - i nitko se ni sa kime ne bi mogao ne razumjeti. Jer, pokazali bismo sebe do posljednje molekule bića i nitko nikome više ne bi bio nepoznanica.
Ne bi bilo sumnji.
Ne bi bilo tlapnji ni neostvarivih obećanja.
Ne bi bilo laži.
Volim crtati slike.
Volim slike crtati tako da pokažu čitavo svoje lice, ne krijući ništa. Volim kad se moje slike ne moraju boriti sa sumnjama, tlapnjama i tuđim nikad ispunjenim obećanjima. Volim kad se vjeruje da u njima laži nema.
Volio bih da su ravno iz glave, ali nisu. Samo su nacrtane. Samo su moj odraz, prozračan i tek blijedo naznačen.
Volio bih da mogu crtati bolje. Ali ne mogu. Crtam najbolje što znam.
A baš jako volim crtati slike.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 09.10.2016. u 20:40
Možda ali samo možda bih željela da nekad svi vide bez tih zapreka.
Ali to stanje duha rijetko tko može, da i primi, i da.
Osim onih što lijepo "crtaju" :)Regina • 09.10.2016. u 22:08
Ne znam kako si zamislio, ali odlično crtaš slike.
Lastavica • 10.10.2016. u 05:28
subota, 08.10.2016.
Minijaturnoerotični
Diram te.
Toplom paučinom daha pletem ti niti preko baršunaste kože vrata.
Udišeš me... upijaš me... uvlačiš mi ritam srca u svoje vene.
Diram te.
Svilom jagodica prstiju prekrivam ti naježenu kožu grudi.
Izvijaš se... podaješ se... okivaš mi ruke svojim tijelom.
Diram te.
Gladnim vrhom jezika sakupljam okuse tvojih bedara.
Predaješ se... pridružuješ se... zaranjaš u gustu rijeku sreće.
Diram te.
Diram te slutnjom dodira
mirišem te nagovještajem mirisa
slušam ti dah, stenjuć i vlažan u gluhoj tišini svemira
stvaranog samo za nas, za ovaj dodir, za ovaj trenutak.
Diram te.
U očima ti zvijezde zovu...
... diraj me.
Izvorni zapis.
suton • 08.10.2016. u 21:08
Jedan od rijetkih naslova koji je odmah mi bio jasan, sa nekim predhodnima sam se malo i mucila :)
Ne mogu cekati da budem peti komentator :PRegina • 08.10.2016. u 22:30
A što bi napisala da si bila peti komentator? :)
suton • 08.10.2016. u 22:33
Neces nikada saznati ako odgovoris, jer ce br.5 biti zauzet :)
Regina • 08.10.2016. u 22:38
Hvala za komentar (ovo još nikad nisam napisala)
lako je pisati osjećaje/proživljeno, vidiš da i tebi to savršeno ide :)slavonchica • 09.10.2016. u 17:59
petak, 07.10.2016.
Inbitviiinični
Rough and clean... in-between.
Mild and mean... in-between.
Negdje u sredini, nit na svjetlu nit u tmini
stazom koja slijepo luta
koracima brojim dan.
Negdje u sredini, nit na svjetlu nit u tmini
nasred tihog, praznog puta
nedosanjani plešem san.
Izvorni zapis.
suton • 07.10.2016. u 16:16
Sredina je najljepse mjesto.. Sigurno utopljena s obje strane.. Grije je "sto je" i "sto bi moglo biti"
BlackRose28 • 08.10.2016. u 01:30
prelijepo izrečeno i to je to
gali • 08.10.2016. u 01:42
Neko koracima, neko oblacima :)
Regina • 08.10.2016. u 09:07
u sredini sredine Aleph... točka u kojoj se zrcali sve...
snažna pjesma... :)Dinaja • 08.10.2016. u 11:12
Negdje u sredini je sigurno jako lijepo,zamišljam dok gledam sliku.....
Prozor u svijet • 08.10.2016. u 16:14
U stvari, ovo je bila tek minijatura inspirirana gornjom fotografijom, a osobno, oduvijek sam biće krajnosti i nikad nisam spadao u sredinu. Ali eto, nisam to znao reći a da se ipak uklopi sa fotkom. No kako god. Kad vam se već sviđa, tko sam ja da se bunim. :)
Regino, oblacima dane broje samo meteorolozi. :)) Šalim se. Ima nešto u tome što veliš. Možda jednom pokušam izgraditi nešto oko toga.suton • 08.10.2016. u 20:24
četvrtak, 06.10.2016.
Fragmentni: pred zoru.
Ljubim ti pramen kose
poljupcem dugim 300 kilometara
dok mičeš trepavicama u snu
na istoku, iza horizonta...
(foto: zora s moga prozora, jutros)
Sviće.
Uistinu?
Da, sviće.
I u...?
Da.
Osjetila rastegnutih uzduž i poprijeko obloguze planete, mrvice zvane ljudima prepliću sudbe. I želje. I snove.
A na istoku...
... tamo iza crte koja dijeli daleko od još daljeg, plima uvijek iznova rađajućeg svjetla krmeljavo puzi zraku... po zraku... po zraku.
I ljubim ti pramen kose
nježno, bez dodira.
A na istoku...
...gdje nebo se boji zorom, rađa se sve što novo jest. Dan... nada... sreća.
I ljubim ti pramen kose
zlatne, snom češljane.
A na istoku...
... ti.
Izvorni zapis.
suton • 06.10.2016. u 19:16
Naravno, svjestan si da prelijepo pišeš.
Lastavica • 06.10.2016. u 19:31
Sve je stvar motivacije; u svemu, pa tako i u pisanju. Drugim riječima, prelijepo je ono o čemu pišem a ja sam samo dokumentarist. :)
suton • 06.10.2016. u 19:52
Može se i tako gledati. Onda ti ta "dokumentacija" dobro ide.
Lastavica • 06.10.2016. u 20:11
Thx. Nabadam s dva prsta pa ide nekako. :)
suton • 06.10.2016. u 20:18
Mogla bih se kladiti (u pramen kose) da je to zagrebačka zora :)
Regina • 06.10.2016. u 20:21
Prvo mi reci u koji ti se točno pramen kladimo. :))
suton • 06.10.2016. u 20:22
Lijepo....
Lilianke • 06.10.2016. u 23:05
Takvi bez dodira najslađi su
SarahB. • 07.10.2016. u 06:00
Mm... takvi poljupci s kilometražom mogu biti i jako ubojiti, pa onda nikad(?) ne možeš znati jesi li zapravo veliki sretnik ako trepavičastokosata ne dijeli s tobom istu strast ka daljinama :)
Btw, istok u playeru. • 07.10.2016. u 13:07
V, imam jak dojam da iskustvo govori iz tebe. :) A vjeruj mi i malenkost koja potpisuje ovaj blog, namlatila se kilometraže u životu i to u svim konotacijama. Tako da, iako ću ti priznati da si potpuno u pravu, svejedno nikad neće biti tih kilometara kojih bi bilo previše.
Nije da ja ne bih radije odmah iza ugla. Bih. :) Ali... ono što vrijedi, uvijek ću ići dohvatiti.
Naklon za ono iz playera. Vrlo je neloše.suton • 07.10.2016. u 15:57
utorak, 04.10.2016.
Fragmentni: nikad ne reci nikad.
Nikad ne reci nikad.
Ta mu je misao već toliko puta proletjela umom da više ni sam nije znao priziva li je zato što želi vjerovati u nju, ili se uistinu obistinjuje. Čini li neku razliku? Ne, zaključio je. Ili je istina ili nije. A ni to ne čini neku razliku jer ionako život iscrta svoj vlastiti uvrnuti scenarij ma u što da ti vjerovao ili ne vjerovao.
Svrnuo je pogled nazad na plavkastu pozadinu na mobitelu na kojoj su plutale linije rečenica. Njegovih i njenih. Jednako uljepšanih osmjehom na kraju, često i smijehom. Palcem je oklijevajući zavrtio tekst unazad da još jednom pogleda rečenicu koja je završila poljupcem, kao da je stvarnost te rečenice ovisila o tome da se redovno provjerava.
A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, natipkao je nemirnim prstima.
Prošla je minuta. Pa druga. Pa treća. Prokleta moja jezičina… pomalo se proklinjući, promrmljao je.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
Ne jednom u životu, iznenadiše ga stvari koje bi svatko iole normalan smatrao nemogućim; onakve o kojima čitaš da se dešavaju drugima, ali se nikad, ama baš nikad, ne dese tebi. Ni susjedu. Ni prijateljima. Niti ikome koga poznaješ. I paf! – odjednom, nađeš se usred nečeg što… pa, reći da ni sam sebi ne povjeruješ u tom trenu, bio bi tek blijedi eufemizam. Čovječe!
Ne jednom u životu, otkrio je (svaki se put iznova razočaravajući) da sva čuda imaju rok trajanja. Na ovaj ili onaj način, kraj dođe bez najave, metući pritom sve što je bilo i postojalo i ostavljajući mrtva zgarišta tamo gdje su još do maloprije cvjetale kule sreće.
Ne jednom u životu, nikad ne reci nikad pokazalo je i svoju tamnu stranu. Ali skupljajući još svježe mirišuće uspomene sa ruševina nečeg što je bilo građeno za vječnost, svaki je put zaključio da je vrijedilo. Da sve one minute raja, vrijede svih godina pakla za kojeg je već znao da slijedi. Cijena koju naprosto moraš platiti. Cijena koju unaprijed potpisuješ da ćeš platiti.
Tebe je užasno lako voljeti, napisao joj je.
Tebe je užasno lako voljeti.
Čitala je te njegove riječi ne znajući što da odgovori. Nije, htjela je reći, ti ne znaš. Zašto me onda ne vole onako kako ja volim?, krenula je pisati pa obrisala slova. Pokušavala je pogledom proći kroz ekran mobitela, sjevnuti kroz sve te bolne kilometre koji su ih razdvajali i spojiti se s njegovim očima, da vidi, da sazna, da osjeti da li on zaista to može…
Poželjela mu je već prije reći, kad bih se usudila, rekla bih ti da daš sve od sebe, da dokažeš da postoji, da upališ sva svjetla i otjeraš sjene kojih se godinama po kutevima skuplja sve više i sve su tamnije, sve veće, sve bliže dolaze i grabe svojim crnim, koščatim prstima rubove duše vapijuće za suncem.
Poželjela mu je već prije reći, trebam te da me trebaš.
Poželjela mu je već prije reći sve što je željela da bude rečeno njoj.
U tom trenutku… A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, ciknuo je mobitel.
Gledala je ekran bez riječi, poput hodočasnika koji pred oltarom čeka hostiju pripremljenu upravo i samo za njega. I tada su joj se prsti sami pokrenuli.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
I kad početak već ima kraj, baš tada, upravo tada, nikad ne reci nikad.
Reci uvijek. Reci zauvijek. Reci neizmjerno i beskrajno i neopisivo, postojalo sve to ili ne. Samo nikad nemoj reći nikad.
Nikad je tek suprotna krajnost vječnog.
A vječnost je neizreciva.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 04.10.2016. u 21:02
Prekrasno, dvije strane iste priče, tople, nemoguće a moguće.
Nikad ne reci nikad.Lastavica • 05.10.2016. u 05:23
"Nikad" i "zauvijek" su valjda dvije najčešće rijeći koje iznevjere čovjeka.
Nakon prvog prekršenog zauvijek ili nikad, svatko bi to trebao znati.
Lijepa sličica, mrzim tako kad čekam neki važan odgovor, a možda je tek otišla da zakuha kavu, tko zna :)Regina • 05.10.2016. u 08:24
slažem se ; nikad ne reci nikad,usput fotka je prekrasna
međiko • 05.10.2016. u 10:29
Hm...dakle ovako; ako sad ne izgovorim tu zabranjenu riječ, onda mi preostaje samo ne reci... još jedna zabrana...išta, ništa?
.Da zauvijek ušutim, ili da ipak šutni kažem . nikad!? :). • 05.10.2016. u 14:49
u svakom "nikad ne reci nikad" postoje razmaci između svake riječi u koje stanu sva ona nadanja u vječnost...
slavonchica • 05.10.2016. u 15:32
Pišem blogove već preko 10 godina i rijetko mi se desi da me komentari potaknu da zahvalim za njih. Naime, rijetko se desi da čitatelji uistinu osjete (jer nije nužno shvatiti, nego osjetiti) što sam pokušao reći. Zato, hvala, osjetili ste i moje pisanje time dobiva svoju najljepšu nagradu.
A sad redom -
@Lastavice, imam svoju žensku stranu osobnosti i katkad mi ona pomogne pisati i s točke gledišta najmilijeg vječnog neprijatelja. :))
@Regino, ne iznevjere riječi nego ljudi koji ih olako izgovaraju. Nisu riječi tome krive. Kad ti netko veli da je zaljubljen u tebe, ne gledaj u slova, gledaj ga u oči. :)
(a imaš ga barem na slici ako već ne uživo, ne?) ;)
@arosa, slika je skinuta s neta, kao i većina slika koje koristim na blogu. Volim koristiti svoje fotografije, no rijetko se koja uspije uklopiti uz tekst onako kako bih htio. Spretniji sam tipkama nego fotoaparatom, priznajem.
@V, zgodno cjepidlačenje :) - ali znam da je tek retoričko. :)
I mislim da ćeš se složiti da je semantika nebitna jer bitno je živjeti hrabro i ne predati se, a kako će to netko formulirati, tek je celofan na samoj biti postojanja.
@Slavonchice - da. Lijepo si to rekla, zaista.suton • 05.10.2016. u 18:46
Eto, otkrio si moju slabost - lako se nagovorim odreagirati na sve što ima prizvuk isključivosti, ipak najradije biram ovakve primjere koji sami sebe love za rep (mislim na samu izreku, ne toliko i na tvoj tekst, iako i u njemu ima zanimljivih lovaca, da ne kažem - lovokradica :)), pa onda posljedično trčim i ja za svojim :)
Hvala što nisi iscijepao dlake mojim tipfelerima :). • 05.10.2016. u 22:49
@V - činjenica o isključivosti - iako statistički gledano jest neodrživa, praktično ipak postoji i to mnogo češće negoli bismo sami sebi to voljeli priznati. I ne smeta me istjerivanje paradoksa na konac, be my guest. :)
suton • 06.10.2016. u 00:07
jako lijepo napisano. pročitala sam, ono, doslovno u jednom dahu. tako životno, tako stvarno, tako istinito. bravo!
Ana Maria • 06.10.2016. u 10:08
Snoplavušni
Sanjao sam veliku, krasnu, rasnu, sočnu plavušu kako me naganja naokolo, a koliko god ja iz petnih žila pokušavao pobjeći, ona mi je stalno bila za petama. I taman kad je pružila ruku da me ščepa – probudilo me.
Imao sam ja oduvijek pravo. Ženu je najlakše osvojiti upravo tako da od nje – bježiš.
Pa čak i u snu.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 04.10.2016. u 10:34
Od ovakve sa fotke i ja bih pobjegla :)
Nego.. Malo je to zapravo tužno.. bježanje i ignore kao mamci.Regina • 04.10.2016. u 15:44
Ekšuli, mislim da je negdje između strašnog i tragičnog. A znaš zašto? Jer zaista funkcionira. Okreni se oko sebe i prisjeti svih svojih prijateljica.
I nitko iz toga nikad ništa ne nauči.
Moj je problem samo u tome što činjenica da znam što znam, ne mijenja činjenicu da nisam lik koji bi to zaista i napravio. Naprosto je pogrešno i gotovo.suton • 04.10.2016. u 15:58
Zato š'to zaista tako funkcionira onda je ipak tužno. Iako to zapravo djeluje, ma koliko netko ne priznavao. Ako ne bježanje, ali ignore, hm
Regina • 04.10.2016. u 16:30
Da te ignoriram odsad? :D
suton • 04.10.2016. u 17:12
hahah.. možeš probati :)
Regina • 04.10.2016. u 17:21
ponedjeljak, 03.10.2016.
Relativni
Što ti je stisak ruke čvršći, to je sigurnije da će ti pobjeći ono što držiš u ruci.
Premalo svjetla za čitanje uvijek je previše svjetla za ljubljenje.
Previše popijenih lončića kave je... ček, tu sam se zeznuo. Kad je kava u pitanju, ne postoji previše. Iz toga proističe da je fizikalno gledano, kava jedina apsolutna stvar u poznatom svemiru.
S nekim možeš biti mnogo bliži na nekoliko stotina kilometara nego s drugim na tek nekoliko centimetara.
Trebaju ti samo mrvu duže ruke.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 03.10.2016. u 10:35
Savršeno odabrano. Hvala za ove mudre misli.
Lastavica • 03.10.2016. u 10:46
"Ljubav te trebala vratit kući". Možda na kavu :)
Regina • 03.10.2016. u 11:01
Lastavice, nema u tome nikakve posebne mudrosti. Čista osobna iskustva. Čak i ovo s kavom. :))
Regino... pijem ja kavu i u gostima, ne moram za to ić doma. :))suton • 03.10.2016. u 13:47
ponedjeljak, 26.09.2016.
Dvopolovični
Nema raja bez pakla. Nema. I to nije ama baš ni u kakvoj vezi sa religijskim strašenjima i prijetnjama koje manipulatori u svećeničkim haljama tako licemjerno nazivaju ljubavlju. Jednostavno - nema. Ne možeš dobiti samo pola. Sve ili ništa.
Nema zvijezda bez mjeseca. Nema. Ne možeš prežmiriti ono što ti se ne sviđa kako bi virnuo samo na ono što želiš vidjeti. Ne ide. Življenje u iluzijama pretvara te i samog u tek privid postojanja.
Nema lijevog bez desnog, nema gornjeg bez donjeg. Nema cjeline bez obje polovice. Neki ljudi provedu život tražeći svoju drugu polovicu. Neki besmislicama o vlastitoj samodovoljnosti lažu i sebe i druge jer su preslabi da bi se usudili tražiti, jer se previše boje onog što bi mogli pronaći. Ništa te ne može tako precizno i istinito ocrtati kao tvoja druga polovica.
Neki pronađu... na barem neko vrijeme.
Nema istine bez laži. Mrzim što je tako, ali tako jest.
Nema sjene bez svjetla. Srećom. Iako, kad vidiš svjetlo, trebao bi znati da ti je sjena odmah iza leđa.
Nema pogleda u sebe, pravog, nenamještenog pogleda u sebe, bez nečeg u čemu se duboko, duboko možeš ogledati.
Poput nečijih očiju.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 26.09.2016. u 23:16
Danas su mi baš silno trebale ove tvoje misli.
Sve ili ništa.SarahB. • 27.09.2016. u 11:10
"Neki pronađu...na barem neko vrijeme."
Kako poslije živjeti bez tog uvida...Mayday • 27.09.2016. u 13:11
Sarah, uvijek je sve ili ništa, pitanje je samo koliko vremena treba da to spoznaš u svakoj pojedinoj situaciji... dok u međuvremenu muku mučiš, sebi i drugima, ne bi li to nekako izbjegla. A ne ide. Mrzim to, znaš? :) Ali previše puta sam to proživio, da ne bih znao.
@Mayday, pamteći. Znajući da postoji. Pokušavajući naći to ponovno. Kako god, nitko te više nikad neće moći gurnuti u sumnju da je nemoguće.
Izgubio sam mnogo više nego li je većina ikad uspjela i pronaći - i zato sam najbogatiji na svijetu.suton • 27.09.2016. u 13:42
Kojoj strani ti pripadaš?
Regina • 27.09.2016. u 13:46
Nespojenoj.
suton • 27.09.2016. u 14:00
@ sutone...ti si poslan danas da mi kažeš :-)
i ja to mrzim...i isto sam previše puta doživjela ništa, i jednom sam doživjela sve, samo da više nikada ne bih bila dovedena u sumnju da je nemoguće. I da, gubim više nego što je netko ikada uspio pronaći...al slaba mi je to utjeha. Od onih sam koji bi htjeli da svi nađu i to nikada ne izgube.SarahB. • 27.09.2016. u 14:13
I ja. Strašno volim hepiendove. :)
suton • 27.09.2016. u 20:21
petak, 23.09.2016.
Psovučji
Ljudi uberu cvijet da bi ga pomirisali. Ili tek bolje pogledali. Potom ga bace.
Ubiju ga, ni okom ne trepnuvši.
Ljudi izreknu riječi jer im tako dođe. Daju obećanja da bi se njima izvukli. Donesu odluke iz čiste dosade.
Povrijede te, ne osjetivši ni trun žali.
Zavidim mizantropima. Lakše je mrziti nego prihvaćati.
Ljudi, katkad, kao, vole. Katkad, kao, bivaju sposobni biti sretni dajući, bez da budu željni uzimanja. Taj katkad traje kratko, pokazujući da nikad ni nije baš bio iskren.
Iskrenost je tek hipotetička ljudska vrlina.
Što želim reći? Ne znam.
Možda tek osjećam potrebu, staru, dobro znanu potrebu, da viknem da je car i dalje gol, hraneći pritom zluradog vuka koji uvijek pouzdano osjeća čime može uznemiriti sve one koji su ga učinili onim što jest.
A pas pritajeno motri iz sjene, čekajući da se pojavi ruka koja će opet hraniti njega.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 23.09.2016. u 20:31
Kad se kaže nešto š'to ti "dođe", ne znači da se tako i ne osjeća.
Regina • 23.09.2016. u 23:18
Veoma zanimljiv post, sutone!
Govori podosta o autoru, ali jos vaznije, zaista ukazuje na neke "svakodnevno toleriane netolerantnosti"!
Ukazao si na poentu: ljudi, vecinom, nemaju te psece kvalitete (nemaju ih ni svi psi!) - pa ostaje da se napravi kompromis: 'volim je zato sto me voli, voli me zasto sto je volim'. Postoji marza koliko se dugo jos voli bez uzvracanja - i hebga - to je valjda to... Pomalo tuzno.VladKrvoglad • 24.09.2016. u 22:47
Ne Vlade, nije to do marže, kako je ti zoveš... nego do ljudi. I opet, kao i uvijek, govorim iz iskustva. Ljudi ili vole, ili to samo tvrde. Prepoznat ćeš ove druge po tome što nakon prekida još snažnije mrze nego li su prije, kao, voljeli. Ljubav nema vagu, ne rađa osvetu, ne traži u stvari ama baš ništa - osim da je se ne iščupa i ne baci. A upravo to ljudi stalno čine, jer nitko ne zna istinski cijeniti ono što ima dok to ne izgubi.
No na stranu filozofije, ne mislim da se ovakve stvari treba sjeckati i analizirati. Ili se to zna, ili se nikad neće razumjeti. A-men.suton • 25.09.2016. u 09:49
ponedjeljak, 19.09.2016.
Fragmentnomorski
Na samom rubu bisernom pjenom ukrašenog plavetnila, prestaju misli. Prestaju mirisi. Prestaju zvukovi, svi okusi otklize u beskonačno slano, svi osjeti bivaju zbunjeno pogašeni mokrim i hladnim i mokrim i skliskim i mokrim i...
Ulazim u more.
Iza mene, na samom rubu biserne pjene, neuredne su hrpe uspomena, nadanja, iskustava i odluka koje ni o čemu nisu ništa odlučile, poput stare, izgužvane odjeće, odbačene bespotrebnošću daljnjeg postojanja.
Ulazim u more.
I mokro je i hladno i mokro i sklisko i mokro i...
Ulazim u more.
U ušima mi je šum bezbrojnih milenija, u očima mi je tirkiz nepreglednih generacija evoluiranih iz zamalo ničeg u zamalo nešto. U prstima mi je slutnja dodira koji uistinu ne postoji - svo moje biće instiktivno žudi povratku u prastanicu i svaki pokret, svaka nemušta kretnja, svaki titraj tkiva sve je dalje od svjesnog mene.
Vani, iza smrtonosno nježne granice, čekaju me moje otresene hrpice, vrebajući moj povratak na suho kako bi se ponovno ulijepile u mene. Unutra, u tirkiznomokrom svijetu sveobuhvaćenom smrću zabranjenog udisaja, sve je čisto... toliko prepuno čisto da mi svaki atom kože proživljava svoj mali, neopisivi mikroraj. Inside out. More, poput ničeg drugog što postoji, biva tkivo kojeg kao da sam čitavog života čekao biti dio; i vabi, mami, poziva... udahni... udahni... prepusti se...
Nedostaje mi more.
Nedostaje mi biserna pjena i nebrojeni valići koji strpljivo, nebrojenim milenijima, mokro vuku kamenčiće i grade mrvičak plaže, utisnut u stijenje samo za mene.
Nedostaje mi... ući. Ostaviti iza sebe sve. Iza baršunasto nježne granice koja dijeli život od smrti, ostaviti sebe. Pa makar se i morao vraćati, svaki put iznova u vječitoj bezuspješnosti bježanja od sebe samog.
Nedostaje mi.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 19.09.2016. u 21:36
More (...) često poziva na prepuštanje, ali se tome zapravo možeš prepustiti samo jednom.
Regina • 19.09.2016. u 22:36
I meni nedostaje more...
Lastavica • 20.09.2016. u 09:32
predivna vječnomorska :)
kamena • 20.09.2016. u 10:39
Ma more ti je slana voda....ne fantaziraj... vrati se na zemlju...he...he
dejmon • 21.09.2016. u 21:34
nedjelja, 18.09.2016.
Predjesenji
Miris pečenih kestena, klinčića uvijenih u alkoholnu omamu kuhanog vina, raskoš crvenog, narančastog i žutog lišća u jedinstvenoj ljepoti kakvu ima samo ono što umire…
(sjedeći na naslonu klupe u parku, crnim jagodicama prstiju gulili smo pečenu koru s kestenja i hranili jedno drugo)
… ali, ne volim jesen.
Ne zbog kiša. Ni tmurnog neba. Ni prohladnih, vlažnosivih dana koji ti se zavuku iza očiju i gnjecavim nemirom ti pune um.
Ne volim je jer svaka mi jesen protegne sjećanja na sve jeseni koje su donijele prekide, gubitke i rastanke. Uvijek, ili zamalo uvijek, u jesen. Tek katkad u zimu. Započne proljećem ili ljetom, završi jeseni ili zimom. Čak, obično prvom koja uslijedi. I kako da onda ne postaneš traumatiziran kišnim nebom i žutim lišćem i sivim teškodnevicama razarajuće stvarnosti…
(Ja više ne mogu ovako. Ovo više ne ide. Nisam više sretna. Žao mi je, ali -ili-ili-ili-ili- kako god ta rečenica bivala izrečena, značila je uvijek isto, baš kao što je moje pitanje što sam to, zaboga, loše učinio, uvijek ostajalo neodgovoreno)
Volio bih da mi jedna jesen bude drugačija. Da postane početkom umjesto svršetkom. Da musavim prstima nespretno očistim vruću ljusku i nekome kestenom rastvorim osmijeh. Da srkanjem mirisnog kuhanog vina opečene jezike međusobno blažimo poljupcem. Da zagnjurim nos u nečiju mokru kosu i nasmiješim se u vrat, da osjetim toplinu prstiju koji se prepliću s mojima, da mi sve sjene srca budu razbljesnute sjajem nečijih očiju. Volio bih. Ne znam bih li se usudio ne pobjeći od toga, užasnuto prepoznajući vječno ponavljajući deja vu, ali ipak, da – volio bih. Pa da i unaprijed znam da će i opet sve biti isto, neka.
Kako inače biti živ?
Vjerovao sam, štoviše iskusio sam, da nada uistinu umire zadnja. Kad je sve drugo već davno pokopano i izblijedilo, nada još uvijek tinja… i toliko se tiho i sporo gasi da na koncu ni ne opaziš kad je više nema; kad je zaista gotovo; kad je knjiga konačno zatvorena.
Nada umire zadnja, no nije besmrtna. Nešto je drugo doista besmrtno i nikad, nikad ne nestaje, ma koliko se čovjek borio protiv toga. Čežnja.
I pitam se…
… hoću li ikad postati prestar za nju.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 18.09.2016. u 21:43
Doći će i tvojih pet minuta....Tako kažu....S tim ne mislim da će toliko trajati...Naići će biser tvoga mora...Navijam da bude što prije dok ne izgubiš tu svoju lijepu osobnost koju nisi izgubio sa jesenjim gubicima...
Prozor u svijet • 18.09.2016. u 22:00
Meni je jesen predivna, unatoc svim ruznim jesenima, jos uvijek nalazim ljepotu u njoj.
slavonchica • 18.09.2016. u 22:28
ja imam srece: i lepe i ruzne stvari u mom zivotu - demokratski su rasporedjene po celoj godini...
VladKrvoglad • 18.09.2016. u 22:44
Vlade, zbilja misliš da je to sreća? Statistička prosječnost? U svim konotacijama?
suton • 18.09.2016. u 23:23
Hmhm, ko to tamo zonglira s mojim recima?
Statiisticka prosecnost u domenu frekvencije pada srece i nesrece nije statisticka prosecnost u svim konotacijama...zar ne?
Dakle, da: imam srece da gorke pilule ublazim onim slatkim, to jest - u proseku jedem cokoladu a ne nauizmenicno secer i kakao! :)))VladKrvoglad • 19.09.2016. u 15:14
Možda tako jesen čezne da bude ljeto :)
Iako ja ne vjerujem u takva određivanja, više se samo zalomilo da ti jesen bude takva.Regina • 19.09.2016. u 16:04
Kao što se mutnim oblacima zalome kiše, kao što se umrtvljenim šumama zalomi trulo lišće, kao što se, kad joj to dozvoliš, zalomi ljubav, jednako kao što se, upravo kad to najmanje očekuješ, zalomi prekid.
Da, bit će da se samo zalomilo.suton • 19.09.2016. u 21:56
Vlade... koliko bi platio pakla za jednu sekundu raja?
I da, iz sreće i nesreće proističu ama baš sve moguće konotacije svega. Pitanje je samo koju smo cijenu spremni platiti da uprosječenost - stabilna neravnoteža, ako hoćeš - bude na jednoj ili drugoj strani vage.
Ne žongliram, znaš. Samo istiskujem sva ona značenja koja bi možda bilo pristojnije previdjeti. Žao mi je. Ide na moj račun, u stvari.suton • 19.09.2016. u 22:00
Pravo da ti kazem - nekako ne verujem u raj... takodje, napustio sam i onaj idel: "U nebeske visine klicuci ili u smrt ojadjen" - naprosto uzivam u zivotu koliko mogu! I dobre i lose stvari su "dobre", mada su one dobre malo bolje... iskusenja su da te izostre, podsete na slast uspeha koja moze nastupiti ako se ne predas.
Takodje, 'prosecnost je za tebe ravna, neuzbudljiva crta - ja tu crtu vidim u makroisvemiru - punu uspona i Padova, uzbudjenja i odmora...
A za zongliranje? Ma, daj - pa ja bas smatram daje to kvalitet, ako se pojavi u dijalogu sa nekim! :)VladKrvoglad • 19.09.2016. u 22:42
Znaš me deset godina. Riječima se igram samo kad su moje vlastite.
I da, u pravu si - život bez krajnosti za mene je mrtvilo. I to nije filozofija, nego su to duge godine mog vlastitog života.
A u raj sam počeo vjerovati onda kad sam ga bio živio. Tu, na Zemlji, u fizičkoj stvarnosti, bez ikakvog boga pride. Naprosto... neopisivo je.
Kako god. Zanemari. :)suton • 19.09.2016. u 22:53
Ne možeš biti potpuno sretan s nekim drugim dokle god nisi sretan sam sa sobom. Druga te osoba može nadopunjavati, ali ti ne može popuniti praznine koje ni sam ne priznaješ da imaš, ma što god drugi rekli. Ne ti, nego ove koje (te) ostavljaju uz tu ofucanu mantru.
Meni je samo jedan rekao isto sranje na koje sam mu položila ruku na obraz i rekla: "Idi i nađi sreću dalje. Ali ne u drugoj osobi, nađi ju u sebi. Izgradi ju. Jer sreća se, baš kao i ljubav, ne pronalazi - ona se gradi."
Prijateljica iz djetinjstva prije pola godine požalila mi se kako više nije sretna s dečkom, planira ga ostaviti. Nakon 2 boce vina imala sam snage samo da joj kažem da promijeni posao i pogled na svijet. Vidjele smo se opet prije 3 tjedna, dala je otkaz, upisala faks, promijenila grad, ali je zadržala dečka. Zasad. Sretna je. Zasad, haha..
Sve je to state of mind. I pakao i raj. Sve je to u našoj glavi. :)Prinčipesa ne da guze! • 22.09.2016. u 19:51
Dakako da je sve u našoj glavi. Stvar je samo u tome da muški mozak nikad neće sam sebi ići izbijati sreću iz glave - kad je nama dobro, nama je dobro. :) A kad je vama dobro, onda vam je, valjda, dosadno - i baš kao u tvom primjeru, u pravilu ćete navaliti uništiti upravo ono što je sasvim ok - da bi se vrlo često uvalile u neko više-manje teško sranje, u kojem krotko ostajete. Ludo pa živi. :)
Btw, ruka na obrazu je lijepa gesta. Ja cipelu popijem esemesom. Činjenica da mi se ne usuđuju pogledati u oči, ne donosi baš nikakvu zadovoljštinu, bio bih mnogo manje u šoku da dobijem ruku na obrazu. Prateći tekst je ionako nebitan i čisti je pakung na razornom sadržaju.
A raj i pakao... nah, tek pregršt onih koji to (do)živješe, znaju. Drugima ionako nema smisla tumačiti jer sasvim razumijem da je nemoguće pojmiti. Uglavnom, nije samo state of mind. It's a state of being, existing, making Universe and itself beautiful and horrible alive in the same time.
Never mind. :)suton • 23.09.2016. u 19:09
srijeda, 20.07.2016.
Vješajući
Volim vješati robu.
Svi imamo nekakav svoj čin… neću reći odrastanja jer to je još bilo milijun milja od bilo kakve stvarne odraslosti, ali čin koji nam je probudio osjećaj da smo dio svijeta odraslih. Da pripadamo. Da i mi možemo sve što i oni.
Nekome, to je bilo paljenje prve cigarete. Nekome prvi seks. Nekome prvi gutljaji alkoholnog pića. Nekome samostalan put nekamo… meni, to je bilo prvi put kad sam si sam oprao robu i točno pamtim, vješajući je na balkonu, kako sam se osjećao važno.
Ne znam kako drugi, ali meni se doma bilo teže izboriti da si sam operem robu nego da pušim ili pijem ili kasno navečer dovedem curu u svoju sobu. Možda mi baš zato sve to i nije značilo nešto toliko posebno, koliko ono što mi moja naporna ja-sve-moram-raditi-za-tebe stara nikako nije puštala da radim. Zgodno je to, klinci koje tjeraju da budu samostalni – neće. Meni se praktički branilo, pa me to samo naučilo odlično kuhati i sve raditi puno bolje od stare.
I tako sam ja tada uživao u sunčanom popodnevu vješajući svoje majice otvarajući si time vrata svijeta.
Volim vješati robu kad sam u vezi.
Vrlo se brzo desi da kod mene ostane nešto njenog rublja i uvijek sam jedva čekao ponosno ga opranog vješati izmiješanog sa mojim. Njene i moje gaćice naizmjence, simbolizirajući prisnost. Mda, kad god sam to rekao naglas, zvučao sam smiješno. No meni to znači. Znači mi to učiniti, znači mi to gledati, znači mi u ormaru odvajati dio polica da budu njene.
To sam tužniji kad te police opet ostanu prazne.
Volim vješati robu, što ću.
Ali i dalje mrzim peglanje.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 20.07.2016. u 10:02
Nitko ne voli peglanje. Ali u vješanju rublja ima simbolike.
Lastavica • 20.07.2016. u 10:05
očito je da nisi moj muž. :)
Bravo! Za vješanje veša i post.O-da životu! • 20.07.2016. u 10:52
@O-da, žalosno je što, kad me netko pokušava ismijati jer volim vješati robu - to redom i bez iznimke čine uvijek žene, nikad muškarci. Drugim riječima, generalno gledano, imate ono što ste si same posložile, sorry. :)
@Lastavice, da. Nekako, predstavljaš se svijetu čist, bez grijeha i bez skrivanja, sa svim svojim ofucanim gaćama. :) Šalu na stranu, ali zaista jest sjajan osjećaj. Pogotovo kad nije samo moje rublje, baš kao na fotki. ;)suton • 20.07.2016. u 11:35
i ja volim to
SarahB. • 20.07.2016. u 14:03
volim ga mirisati, istresti svaki komad trzajnim pokretom (koji put me opali neki gumb ili zakovica po čelu, al idemo dalje), slagati na sušilicu. svaki komad s obzirom na veličinu i vlasnika (nositelja) ima svoje mjesto, svoju štangu na sušilici... to je doma. na moru ili u zagorju je druga priča. tamo ga vješam vani, na dugačkom štriku, onako naširoko i nadugačko jerbo ima mjesta.
ne znam da li više volim miris mokrog čistog rublja ili osušenog čistog rublja... Ali, ja sam još dobra. Poznajem jednu gospođu koja sudi o osobi prema boji omekšivača koji koristi u pranju rublja. Znači - ne marka ili ime omekšivača, to nije toliko bitno - GLAVNO DA JE PLAVI...Mi. Ljudi s rupama • 20.07.2016. u 15:06
Isse. Plavi, ha? Moj je žuti. Omekšivač, jel'te. :D
suton • 21.07.2016. u 01:48
ma, evo i nakon trideset godina, sve potpisujem :)
j. • 21.07.2016. u 11:10
Nedavno gledala neki film, gdje cura otkači dečka na prvom spoju jer miriši na fax, valjda je očekivala da miriši na nešto drugo :)
Lijepo, intimno.. sitnice u kojima kad pronađemo i nekog drugog sve izgleda na svom mjestu, kao roba na žici.Regina • 21.07.2016. u 11:24
Pohvalno. U mojoj okolini... Znam samo par likova koji to rade. :o
Afro Dita • 21.07.2016. u 12:49
Afro, ima mnogo frajera koji mnogo toga rade, ali izuzetno malo žena koje to i zamjećuju, još manje onih koje to cijene.
Ali ima jako puno žena koje kukaju kako frajeri uopće ne valjaju. :) Pa sama izvuci zaključak iz toga.suton • 21.07.2016. u 19:37
Hmmm... I ne bih baš rekla. danas frajeri ne znaju ni "muške poslove" kamoli da se bave "ženskim poslovima". Čast iznimkama. :)
Afro Dita • 22.07.2016. u 07:56
Hoćeš reći, frajeri s kakvima se ti družiš.
Svojim izborom. :)suton • 23.07.2016. u 22:39
Uskladi kvačice s bojem veša :)
World by L • 08.09.2016. u 15:16
L, pa usklađene su! Vidiš da su moje plave, a njene roza. :D
suton • 19.09.2016. u 00:07
ponedjeljak, 04.07.2016.
Ljetnouspomenski
Tek par taktova. Jedva koji ton... i koja slika... dammit.
Tako lako navru...
... uspomene.
Valjda je to do ljeta. Do šuma povjetarca u krošnjama i načina kako lišće zatreperi, kako nagovještaj žege oplahne lice i kako mirisi zavitlaju um u neka druga, prošla vremena. I glazba. Način kako ritam ulazi pod kožu a melodija zastruji venama. Da, bit će da je glazba.
A u ruci, osjećaj topline... i prstiju.
Žmirim da varka traje duže.
ponedjeljak, 07.03.2016.
Poželjeni
Poželiš li me dotaknuti, stisni šaku i jagodicama prstiju oslikaj mi svoj dodir.
Poželiš li me omirisati, duboko udahni, zadrži dah i punim plućima zamrzni vrijeme.
Okusiti me možeš čvrsto stisnutih zuba, okusnih pupoljaka razasutih vlažnokišnim asfaltom ulice.
Poželiš li me čuti, samo dobro začepi uši i poput šuma mora u školjci, slušat ćeš me kako dišem.
Poželiš li me vidjeti, stisni vjeđe i širom zatvorenog pogleda prebroji mi zvijezde u očima.
Poželiš li me sresti, svuci sa sebe sva očekivanja i pretpostavke i razgolićenim bićem sjedni preko puta mene, slučajno ćemo se doticati nasmiješenim koljenima dok žličicama u kavi miješamo slutnju nadolazećeg proljeća.
Poželiš li želju, poželiš li da je čujem, samo je svojim najljepšim glasom odšuti.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 07.03.2016. u 16:59
Istetovirano maštom, lijepo a hladno i daleko kao zvijezda na nebu.
exRegina • 07.03.2016. u 17:41
želja stvorila želju pa se udružile i dobile ljubav ...
shadow-of-soul • 07.03.2016. u 18:03
e, Bože moj...
SokyCastello • 09.03.2016. u 00:35
Ti si za ovih 7-8 godina sto te pratim - napravio kopernikanski obrt: sa veoma racionalizujucih postova si dosao do veoma romanticnih!?
Svaka cast na fleksibilnosti i senzibilitetu!VladKrvoglad • 22.03.2016. u 22:44
Starim. :)
suton • 23.03.2016. u 10:49
hejjjjjj
elwa hr • 23.03.2016. u 12:57
kako samo mašta i ljubav mogu....
Razmišljanja jedne žene • 23.03.2016. u 18:47
Evo poželeh, i šta sada?
na_kauču • 31.03.2016. u 09:02
nedjelja, 28.02.2016.
Moćni
Imam moć. Magičnu. Magičnu moć destrukcije.
Sve što biva privučeno mnome, meni, biva sto puta jače otrgnuto iz mojih ruku. Gluha je to moć. I pitam što sam kriv i pitam što sam učinio i pitam što nisam učinio ali odgovora nema, tek jeka iz sve veće daljine sve tiše vraća pustoš slogova…
Imam moć koju ne želim imati. Magičnu moć. Moć da velim nemoj, stani, ne prilazi, jer ne želim da bude uništeno; i svejedno biva uništeno. Strašna je to moć. Razori i na daljinu, ne mari za pustoš kilometara…
Imam moć povrijediti upravo onda kad činim sve što znam da ne bih povrijedio. Imam moć biti povrijeđen a ne izazvati milost, nikakvu, ni od koga. Nepojmljiva je to moć. Iz nje teku moćne rijeke progutanih suza kroz pustoš uspomena…
Imam moć. Moć koja me određuje i čini se da mi daje svrhu baš kao što ljepota daje vrijednost boli a ljubav svrhu životu, daje mi svrhu koja me užasava, svrhu da stvaram pustoš.
Netko mora i to. Stvarati uništenje.
Imam moć. Magičnu.
To je sve što imam.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 28.02.2016. u 11:32
stvarati uništenje
me • 28.02.2016. u 14:22
Nekad nas manje boli da pustimo, nego da nešto čvrsto držimo. Treba imat moć da pustiš
Dnevnik velike cure • 28.02.2016. u 15:25
Nije to moć nego kazna.
exRegina • 29.02.2016. u 17:51
petak, 05.02.2016.
Robinsonski
Titraj svjetla iz mraka daleke prošlosti, jedna od onih stvari koje ti promijene dan, sadašnjost, ponekad i život, ali zasigurno promijene dojam jutarnje kave. Iskrica koju si sačuvao negdje duboko, duboko iza svega drugog, sasvim nesvjestan da si je uopće i sačuvao. Dok ne zatitra ničim izazvana, dok ne zaiskri prepoznavanjem - i u djeliću sekunde, to je i opet svjetlo koje nikad ni nije bilo ugašeno, ne sasvim, ne zauvijek, svjetlo koje pamtiš kao toplo i ugodno i ako si na njega i opekao prste, davno si to već zaboravio.
Ne mogu shvatiti ljude koji žive pamteći loše stvari, koji hrane povrijeđeni ego upravo onime što ga je i povrijedilo, ili za što su uvjereni da ga je povrijedilo. Čemu to? Da se ne bi oprostilo? Da bi se jednog dana osvetilo? Da bi se dobilo što, osim vječnog grebanja vlastitih rana koje je samo sebi svrha? Prošlost je kakva jest, neće je promijeniti ničija tvrdoglavost. Ako je boljela, zar nije dovoljno da je boljela tada kada jest, zar mora boljeti kroz čitav život? Kome to pomaže?
Moje su uspomene divne, a one koje nisu, bit će. Vrijeme će s njih nježno obrisati koricu trpkosti i ostaviti čistu srž ugode. Znam da hoće jer i dosad jest. I volim što je tako jer kad me nešto neočekivano vrati u neka davna vremena, kad me neki titraj svjetla podsjeti na raskoš boja koje bjehu njime osvijetljene... sjetan sam i sretan sam. Sjetan što je prošlost samo prošlost i sretan što imam toliko toga da me čini sjetnim.
Titraj svjetla. Zvuci pjesme. Moje su uspomene uvijek tople, trajno grijane mikrovalovima srca.
Hello, mrs. Robinson...
Hey hey... hey.
Izvornik: link u stupcu sa desne strane.
suton • 05.02.2016. u 12:45
Ako pamtiš samo dobre stvari ( kako kažeš ) onda si se silno promijenio na bolje.
Tj. od dobrog na bolje!annaboni • 05.02.2016. u 13:20
Ne znaš to jer me nisi mogla ni čitati ni poznavati nekad. Ne, nisam se promijenio, ne ni u jednoj bitnoj stvari.
suton • 05.02.2016. u 13:26
Misliš ?
No commannaboni • 05.02.2016. u 14:55
Lijepo opisano, pomirljivo...istina, jedina šansa je oprostiti .
easy • 05.02.2016. u 16:46
lijepo i iskreno napisano, a tako i je u životu
shadow-of-soul • 05.02.2016. u 17:15
Da bi se nešto opraštalo, najprije bi se moralo zamjeriti. I zato nemam što opraštati.
suton • 05.02.2016. u 21:24
Velike su to stvari ne zamjeriti, ja sam mislila da je to samo osobina božanstva :)
Inače, kad jasno vidiš da trpkost postoji, ali znaš da je potrebno samo vrijeme da je oblikuje u nešto laške.. dobro je to za znati..exRegina • 05.02.2016. u 21:47
Ne trebaš biti božanstvo da bi volio. I ako iskreno voliš, nikad nećeš moći ni zamjeriti, kamoli zamrziti.
A trpkost je kad prođe prva bol. I traje dugo... ali i prođe.suton • 06.02.2016. u 00:17
