petak, 18.11.2016.
Diendni
Na tuđim greškama ne uči nitko, a na svojima tek rijetki.
Mislio sam, naučih nešto na svojim greškama; ispalo je da nisam. Ispalo je samo da sam unaprijed znao da ponavljam grešku, čak sam i naglas to na vrijeme rekao. I dakako, svejedno napravio istu glupost kao i čitav niz puta dosad.
Naravoučenije?
Život ima smisla samo ako ga živiš. Griješeći ili ne, sasvim je svejedno... bitno je živjeti.
Pod uvjetom da čovjek jest i želi ostati iskren i prema sebi i prema drugima. Što rijetki čine.
I eh, da - sve žene lažu.
To nema nikakve veze sa opraštanjem, štoviše, nema čak ni nikakve veze sa time da li si uopće i zamjerio. Naprosto - lažu. Bit će da je u pitanju neki poseban gen. Sve, bez iznimke. Jednostavno sam sebi razvaljuješ šamar svaki put kad povjeruješ da će u ičemu držati riječ. Jer neće. Nijedna, bez iznimke, ma koliko god da im jesi drag ili mrzak - velim, bit će da je za to kriv neki poseban gen. Nema tome pomoći. Navikneš vremenom... valjda. Odnosno, ne navikneš, nego prestaneš zamjerati. Pa kad kažu - oprosti mi - sasvim si miran i veliš, hej, nemam ti što opraštati jer ti ništa neću ni zamjerati. Kao da bi pomoglo kad bi se zabio glavom u drvo pa mu zamjerio što je tvrdo! Stvari su kakve jesu. Živiš s njima, prihvatiš ih, progutaš svako razočaranje iznova jednostavno zato što je ionako već unaprijed jasno da ćeš se razočarati. Tko ti kriv, kad si blesav povjerovati uvijek iznova u nešto što je naprosto fiziološki nemoguće.
Povod da uopće dođem na ovaj otužni servis više ne postoji, pa je vrijeme za pakiranje. Tko će me željeti pronaći, pronaći će me.
Mojnaklon, kistihand.
S.
petak, 11.11.2016.
Nenestajući
Ode i Cohen. Nije bio moj najdraži, tek pokoja mi je njegova pjesma sjela u pamćenje... sjećam se kad sam prvi put čuo First we take Manhattan i osjećaja jeze u kičmi kojeg si naprosto morao imati na škripavo ledeni glas koji šapuće, ... then we take Berlin...
Pjesme moje mladosti. Simboli mog odrastanja. Vječno ugodni podsjetnici na ona tako bezbrižna vremena kad se svijet moglo držati na dlanu, a svo je vrijeme svemira bilo na tvojoj strani.
Umiru. Svi oni, jedan po jedan, odlaze, nestaju. Ispravljam se: ne nestaju, nikad ni neće... ali da, umiru. I baš kao što tek po tuđoj odrasloj djeci primijetiš koliko je brzo prohujalo vrijeme, tako i tek po preminulim idolima svog sazrijevanja osjetiš koja ti je zbiljska dob. I uzalud još uvijek potrčiš za tramvajem preko crvenog (praveći se da nije bitno koliko si se pritom zapuhao), uzalud do daske navijaš ZZ Top i AC/DC. To si još uvijek ti, ali... ali.
Umiru. I prokleti bili, zar ne znaju onu, to young to die, to old to rock'n'roll? A toliko su još uvijek čisti, divlji, iskreni i punokrvi r'n'r, a - umiru! Zar ne znaju koliko se osjetiš usamljeno kad odu?!
Pamtim svoje prve bubnjarske palice. Pamtim prvu polomljenu činelu. Pamtim prvi koncert - kao da je bio jučer - i ekstazu udarca punom snagom po dobošu, vrisak mišića iz samih ramena, sa obje ruke, istjerujući sam pakao iz membrane bubnja, iz sazvuka pjesme, iz zažarenih očiju publike opijene energijom zvuka.
Pamtim kako je biti netko koga su drugi na barem par minuta osjećali kao simbol svog odrastanja. Pamtim uživanje, ushićenje, pamtim plamteće obraze isijavajućeg adrenalina.
I on je pamtio, zasigurno. Takve se stvari ne zaboravlja. I zato ideš na pozornicu i kad si već uistinu to old for rock'n'roll, zato se do zadnjeg daha osjećaš to young to die. Jer pamtiš. Jer sve što si ikad odsvirao zauvijek vibrira u tebi, kao da je bilo pred tek sekundu.
Volio bih da sam u barem nekome ostavio taj trag, da moju smrt osjeti kao ubod u svoju zbiljnost. Volio bih da jednog dana netko veli, ej, bio sam na tom koncertu, ubijao je bubnjeve kao da ga sam pakao goni! Volio bih.
Baš kao i svi, volio bih znati da sam ostavio trag. Ne zbog slave; slava je bezvrijedna valuta. Ne ni zbog hrpe neznanaca koji bi ni sami ne znajući zašto promatrali zatrpavanje mog praha zemljom. Nego, da ne ispadne baš da sam samo trošio zrak, a iza mene nije ostalo ništa.
Razbijene činele. Slomljene palice. Sjaj u zažarenim očima publike kojoj srca tuku u ritmu kojeg tučeš. Mislim si, to je nešto značilo. Meni. Ljudima s kojima sam stvarao taj zvuk, ljudima koji su ga slušali, ljudima s kojima sam taj zvuk živio. S kojima ga još uvijek živim.
Mislim si, to jest nešto. I mislim si, kad i odem...
... a tko zna, možda i neću nestati.
nedjelja, 06.11.2016.
Moja...jesenji.
Jesen blijedi. Brišu je prvi zubi hladnoće, metu je prvi vjetrovi sjevera, miču je prvi mirisi snijega u zraku. Još malo, još samo malo...
Nikad nisam krio da ne volim jesen. A ovoj, trebao bih joj uistinu biti zahvalan. Trebao bih joj skinuti šešir kojeg ne nosim, trebao bih joj poljubiti prste koje već dugo ne ljubim... jer, unijela mi je promjene u život. A načekah ih se, bogme ih se načekah.
Ne znam hoću li voljeti zimu - svakakvih sam zima imao. U rasponu od fantastičnih do katastrofalnih, zime su mi rijetko bile dosadne. Ponekad, čovjek bi radije da mu je dosadno, ali - ta tko ga pita?
Ne znam hoću li ovu zimu kasnije pamtiti kao dobru, ali svakako ću je pamtiti kao posebnu. Što niti je nužno dobro niti nužno loše, no teško bih se mogao prisjetiti ičeg što jest bilo nužno samo dobro ili loše.
No prvo nek' se do kraja odvije jesen. Neobična, neočekivana - ali koja to nije? - jedna sasvim zanimljiva jesen. Kišna kao i sve druge, siva kao i sve druge, ljepljiva baš kao i sve druge - ali od svih drugih, mnogo više... moja. Nekako baš i nemam puno jeseni koje su bile... moje. Proljeća, mnoga. Pa i ljeta. Pristojan broj zima... no ne i jeseni.
Do ove.
Mislim si, ništa ne očekuj jer očekivanja su najbrži put do razočaranja. Been there, done that, have full closet of T-shirts... i ne, ne očekujem. Čak ni nisam siguran da li se uopće i nadam. Ali čini me zadovoljnim. Skoro, mrvičak, čak i sretnim. Čini me... ostvarivim. Možda jednog dana i ostvarenim, tko zna.
Mislim si, za jednu jesen, stvari idu opako dobro. I volim kako zvuči kad to izgovorim naglas.
Moja.
Moja!
Jesen, jel'.
petak, 04.11.2016.
Nenaslovljeni
U dobru i u zlu...
Režem si lijevo ja... ekhm, uho ako tu frazu itko izgovori doista zamišljajući u tom trenutku kako bi mogao izgledati onaj "i u zlu" dio. Sve je super dok je super. A kad ne bude super, onda se tek vide prava lica onih koji olako izgovaraju fraze.
Općenito, ljudima baš i ne ide davanje, još im manje ide samožrtvovanje. Ne ide im baš ni iskrenost - niti prema sebi, kamoli prema drugima - što je i sasvim u skladu sa svime ostalim što im ne ide. A ne ide im mnogo toga. Držanje riječi. Ispunjavanje obećanja. Čak ni obično poštivanje, zaboga, čak je i to najčešće u stilu - quod licet iovi, non licet bovi. Čovjek se sve iznenadi kad onaj super dio bude uopće i u dobru, za zlo se niti ne usudi pitati.
Istodobno, na sva se usta priča o ljubavi. Kvazipjesnici lopatama bacaju na hrpu metaforičke besmislice pokušavajući svoju plitkost i nemaštovitost prikazati kao silnu emotivnost i kreativnost. Ljubavnici se međusobno kite tepanjima koja hlape triput brže nego što nastaju. Padaju obećanja i velike riječi, kako padaju tako i propadaju; jer, u dobru je jako krhka biljka. I najmanji je propuh može slomiti... a kad raste iz tla koje je bogatije pvc otpadom površnosti nego vrijednim humusom stvarnih osjećaja, tada taj lom nikad ni ne može zacijeliti.
Vele, sve su prave ljubavi tužne. Istina je, zaista jest. Nigdje, naime, ne piše da je ljubav prava za obje uključene strane.
Skoro nikad ni nije.
Skoro nikad nije nesebična - a itekako može i trebala bi biti. No to uistinu rijetki znaju. Silno rijetki vole jednako i u dobru i u zlu. I uzaludno je to pokušati objasniti ikome tko nije od te vrste. To naprosto ili jesi ili nisi.
Više će ljudi s ulice uzeti i kući odnijeti ozlijeđenu mačku, nego što će ih svom partneru otići do ljekarne po tablete za bol. A nema tog nevremena, nema tog doba noći ili dana, nema tih kilometara koje čovjek ne bi trebao trkom prijeći ako zaista jest čovjek...
Ne znam. Poantu. Zagubila se negdje. A i svejedno je, jer... ili jesi ili nisi.
U dobru i u baš svakome zlu.
utorak, 01.11.2016.
Daj me naj me.
Iritiralo me kad sam na mnogo većim servisima od ovog imao po par tisuća posjeta dnevno, iritira me i sad kad imam deset posjeta tjedno. Jer, nikad nisam nigdje na netu ništa činio da bih se hranio ičijom pažnjom, a glad za komentarima - koji su u 90% slučajeva čisto blebetanje sa svrhom "aj i ti klikni mene" - oduvijek prezirem.
Isticanje na nsalovnici je na ovom servisu prešlo sve granice bizarnosti. Neki dan je blog dana bio čak ne ni zapis, nego c/p najobičnije forwarduše s neta. Je, slažem se sa tekstom na forwarduši, ali lijepljenje sličice istaknuti drugima kao primjer?! Ma daj me naj me. Tako je i s komentarima. Zamisli, natipkaš pismenu složenu rečenicu i eto ti slave. Zarađene ničime doli najtaman natipkanim brojem znakova, te nedostatkom ikakvih drugih kriterija.
I obzirom da već godinama znam koje su posljedice ovakvih neželjenih reklama - komentari su zaključani. Što naravno da neće priječiti one najtvrdoglavije da zaseru bilo koji drugi tekst umjesto ovog, pa stoga da se unaprijed zna - sve što bude napisano temeljem naslovničke reklame, bit će obrisano. Sad i ubuduće.
Da se ne bi tko trudio bez veze.
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 09:24 •
0
Komentara •
Print •
#
nedjelja, 30.10.2016.
A weak one.
Nights are my weakness.
Maybe that's why I'm so frail seeing stars in someone's eyes. Maybe stars in my bones are to desirous, or maybe darkness in my veins is, I really don't know. It's just... I'm fragile. Now. In this very moment. Shivering snowflake in the storm of life. Just at nights. Just below the moon, below the starlight infinity.
Breach me. You'll never have better chance, neither better time. 'cause I'm weak, I'm brittle, I'm unreal - now, at this very moment, under the indescribable eternity shining through your eyes.
Permeate me. Fulfill me. Imbibe me up to the top.
Nights are my weakness.
Nights...
... and you.
srijeda, 26.10.2016.
Toplokvačni
Eh. Tebe je izmislila neka dobra vila, nasmiješeno će ona.
A samo sam joj rekao da ja dočekujem na vratima poljupcem. Uvijek.
I dočekujem.
Živio sam na mnogo mjesta. Stanovao. Imao adresu u osobnoj.
Pažljivo biram izraze.
Pažljivo izbjegavam reći da sam bio - doma.
Jer, doma je mjesto poput nijednog drugog. Doma je mjesto gdje te dočeka poljubac. Uvijek. Doma je mjesto gdje gori vatra u kaminu a da ni nemaš kamin. Doma te uvijek čeka tvoje omiljeno mjesto.
Doma te uvijek čeka tebi omiljena ruka.
Doma život ima smisao i jedino si doma uistinu zaštićen od svih zala ovoga svijeta.
Čitav život protekne, a da ne uspiješ doći doma. Jer, doma se niti ne dolazi, doma nosiš u sebi. Doma nema kućni broj. Doma nema ulicu ni grad. Doma je... stanje duha. Duha koji, kad god je dotakne, osjeća toplinu kvake na vratima.
Da, tu počinje doma. Kvakom na vratima.
Doma su vrata čija je kvaka za tebe uvijek, baš uvijek topla.
četvrtak, 20.10.2016.
Melodični
Davno već, pročitah da je ljubiti ženu kao da sviraš violinu. Umjetnik koji u ruke nježno primi Stradivari i poleti u bezgranične visine mašte, fascinantnom vještinom pletući neponovljivu melodiju.
Violina je divan instrument. Kojeg ne znam svirati.
A i kad promislim, žene bih prije opisao kao harfe. Ne jedna točka i ne jedna žica - nego preplet dodira, pažljivo biran, uvijek nježno čvrst, mameći melodiju da slijedi titraje prstiju baš kao što žena dubinom svog iščekujućeg daha slijedi vrhove prstiju i njihove nagovještaje.
Harfa je predivan instrument. Kojeg također ne znam svirati.
Znadem svirati bubnjeve.
Nikad nemojte svojoj dragoj na dupetu otprašiti Ramonese. I nemojte me pitati otkud to znam.
U stvari, htio sam napisati nešto lijepo o tome kako je voditi ljubav sa ženom koju voliš, doista nalik sviranju na vrhunskom instrumentu. Tko zna stvarati glazbu, zna o čemu pričam. No, nikad nisam pisao nešto o čemu bih pisao napamet. Uvijek mi pomogne iskustvo. Pokoja uspomena, katkad. A violine, harfe... eto, tu nisam doma i gotovo.
I sad bi tu trebala biti nekakva usporedba sa vođenjem ljubavi, neka kontrametafora koja bi me vješto izvukla iz katastrofe u koju sam se sam zakopao.
Nema je. Niti će je biti. Naprotiv, iskreno ću priznati da dotaknuti ženu, uvijek je kao da mi je prvi put. I uvijek učim ispočetka. I sretan sam kad nešto naučim i budem nagrađen.
Osjećaš nekog... blizu, toliko blizu...
Već i samo to, da i nema ničeg drugog... sve violine i harfe svijeta, zar bi to mogle zamijeniti?
I feel you...
srijeda, 19.10.2016.
Nenapisani
Ako napišem
koliko bih ti duboko uvukao prste u kosu
svi će znati čija je to kosa.
Ako napišem
koliko bih uživao njušeći ti vrat
svi će prepoznati čiji je to vrat.
Ako napišem
koliko bih ti dugo brojao zvijezde u očima
svi će odmah znati čije su to oči.
A ne tiče ih se. Nikog.
I ne, ovo nije pjesma. Niti blizu.
Ovo je samo da znaš...
... zašto ništa nisam napisao.
ponedjeljak, 17.10.2016.
Kad nijedan pridjev nije dovoljno dobar.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime...
Ista mi snaga struji rukama; samo su oštra vretena mišića umekšana tkivom zrelosti.
Ista mi snaga vrije u prstima, baš ista; kad stežu čvrsto... i još čvršće nježnošću drže.
... nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
... tihe, toliko tihe da ih nisam više ne čujem.
Kap po kap, rijekom uspomena ispiru ranjene obale.
Kap po kap, natapaju tlo koje još uvijek čeka svoje novo proljeće.
Poljubi me iako znam da nisam ni snažan ni mlad
poljubi me kao nikada do sad.
Poljubi me.
Ne zato što želim, nit' zato što želiš. Poljubi me... zato što trebamo.
I zato što sanjamo.
I zato što jesmo.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moja jutra...
... ni moji sutoni, ni moje noći.
Negdje su iza mene, zapeli u prošlosti, zapleteni tkanjem vremena.
Negdje su iza mene, boja koje blijede, tonu u magle zaborava.
... nepoznate mračne sjene
buđenja su moja sutra.
Iz jutra u jutro, iz dana u dan.
Iz jutra u jutro, iz jave u san.
Ovo nije moje vrijeme
ovo nisu moje zime
nisu ovo moje kiše
u meni su kiše tiše...
Neka su.
I neka je vrijeme drugo i nek su druge zime i neka kiše nisu moje...
... neka moje bude ovo što jest. I umjesto zima neka ljeta budu. Neka kiše stanu i sunce neka sine...
... poljubi me, kao nikada do sad.
nedjelja, 16.10.2016.
Fulmunični
U noći punog mjeseca
skroviti se snovi snuju
skrovite se nade roje
skrovite se želje kuju.
Ima nešto moćno u tom prizoru. Nešto praiskonsko. Osjetiš se sitnim, nevažnim, nevidljivim.
Osjetiš se... određenim i suđenim, u svom najponiznijem smislu.
I ljudi, možeš ih tako lako razdijeliti na sposobne osjećati, te na sve druge. Riješiš se svih cendrala koji u meteopatskom praznovjerju hvataju svoj vrhunac emotivnog doživljaja. Riješiš se svih kojima ne pripadaš. Kojima ne želiš pripadati.
Pamtim mnoge probdjevene noći punog mjeseca. Ne nazivam ih insomničnima jer to nije ista vrsta budnosti.
Pamtim čežnju. Neizrečene molitve praznini. Pamtim strepnju. Pamtim... mnogo toga što sam dugo, dugo zaboravljao.
Volim noć. I mjesec. Zvijezde najviše, ali njih je mnogo. Mjesec je samo jedan.
I kad sanjaš, san je samo jedan.
Skrovit...
... ali neprocjenjiv.
subota, 15.10.2016.
Neizvjesni
Što se mora, nije teško.
Vraga nije.
Naprotiv, ono što moraš, najviše ti se i neda, ili čak i gadi. Upravo zato što to moraš! Željeti nešto i morati nešto nikad se nisu poklopili u istome svemiru, to jednostavno ne ide.
Osim ako pod hitno moraš na zahod. Ali poprilično sam uvjeren da se narodne mudrosti nikad nisu žarko željele prozvati zahodskim mudrostima.
No ima i gorih mudrolija od te...
Slatka neizvjesnost.
Slatka my ass.
Kao prvo, kao barem naoko standardni pripadnik muškog roda, uspaničeno zazirem od neizvjesnosti koje... pa, nisu - izvjesne.
O jebote al' mi je rečenica. Khm. Nu da.
Nekome nešto nije jasno? Što tu ima biti nejasno? Jeste li kad uživali postaviti iole bitnije pitanje za koje već unaprijed niste bili poprilično sigurni da će odgovor biti sasvim po vašem guštu? Aha, kak' da ne.
Jesam li dobio posao?
Jesam li dobio povišicu?
Jesam li baš ja otac tog djet... khm... no dobro, ju'v gat d pikčr, ne?
Kad pojma nemaš na što će stvar ispasti, radije šutiš i čekaš da se sve nekako samo obznani. Jer, tko voli čuti loše vijesti? Tko se usuđuje čuti loše vijesti?
Što ne želiš čuti, to ne pitaš.
I kako onda prokleta neizvjesnost može biti slatka?
Je, navodno je i cijanid sladak. Onih dvije i pol sekunde prije nego te ubije ko krumpirovu zlaticu, mo'š uživati u okusu.
U trenucima kad doista ne znaš na što će ispasti nešto što ti je istinski važno - ne, nema u tome ništa slatkog. Slatko je kad znaš da će sve biti dobro, ali to se onda više ne zove neizvjesnost.
Nema ništa slatkog u tome što progrizeš nokte do lakta, niti ima išta slatkog u frenetičnom lupkanju nogom po podu dok ti susjed ispod tebe proklinje sudbinu koja mu je nad glavu doselila Motorheade.
Ima nervoze. Straha. Panike. Ima stotinu osjećaja od kojih nijedan nije nimalo sladak.
Ima nade. Ali nada nije slatka. Slatka je tek kad se transformira u stvarnost. Ako se transformira.
Previše sam puta u životu naglavačke skočio u neizvjesnost da ne bih itekako dobro znao kojeg je oblika, boje i okusa. Mislim, napraviš to, jer... jer, sve u tebi želi to napraviti. Ali slatko, ne, nema u tome ničega slatkog.
Slatko je kad znaš. Ponekad. Ili je gorko. Češće jest. Ali barem više susjedu ispod ne tapatapaš po tikvi.
A i teško je tipkati dok grizeš nokte do lakata.
Nožne nokte.
petak, 14.10.2016.
Mojputni
(foto: autor, 14. listopada 2016.)
Moj je put obilježen stazom nade, uokviren drvoredom čežnje i popločan asfaltom želja.
Pseća kakica je opcionalna.
Vagajući
Ima sasvim običnih, ni po čemu posebnih dana. Ima i dana koje se iščekuje napeto jer donose promjene. Ili se bojiš da bi ih mogli donijeti. Ili se upravo tome i nadaš.
Kako god, drugačiji su to dani.
Ima ljudi koji su sasvim obični, ni po čemu posebni. Ili barem ti ne nalaziš u njima ništa posebnog. Netko tvrdi da je svatko nekome poseban... ne znam. Možda i jest. Volio bih da jest.
Ima ljudi koji se ne osjećaju nimalo posebno, a jesu. Tebi jesu. Toliko su ti posebni da se ne usuđuješ ni zamisliti stvarnost u kojoj ne bi postojali.
Drugačiji su to ljudi.
Ima posebnih dana kad posebni ljudi mijenjaju živote. Svoje. Tvoje. Nekih trećih ljudi koje ne znaš ili ne želiš znati.
Ima dana kad strepiš.
Ima dana kad se bojiš išta reći...
... a još se više bojiš šutjeti.
... eh.
srijeda, 12.10.2016.
Nedostajući
Ne znam koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Tisuću? Dvije? Desetak tisuća? Tko bi brojao... sigurno je samo jedno, nikad to nisam rekao tek tako.
Nedostaješ mi.
Zašto je to tako teško reći? Zašto se ljudi toliko boje to izreći? I ono što mene najviše muči, zašto toliki ljudi, kad to čuju, osjete pritisak, strah i nelagodu?
Ne, ne razumijem. Jer jedino što iz svega toga proizlazi jest da ako te plaši nekome nedostajati, to samo znači da toj osobi niti ne želiš biti blizu. Ma što god da pričao, ma koliko god da joj laskao.
Zaista, nemoguće je pamtiti koliko sam puta u životu rekao tu rečenicu. Ali, vrlo mi je lako pamtiti koliko sam puta kao odgovor čuo - kako je to lijepo čuti!
Jer, bilo je to vrlo malo puta.
Jer, a zaista to spada pod vjerovali ili ne, samo mi je jednom netko to rekao. Tek jednom. Maločas. Pred niti pet minuta.
I da, zaista mi nedostaješ.
utorak, 11.10.2016.
Toplojesenji
Dočekah jesen.
Dočekah kišu golim ramenima
slijeva mi se niz ruke
ispire ožiljke s kože.
Dočekah jesen.
Dočekah vjetar golim grudima
šiba me oštrim granjem
grize me hladnoćom.
Dočekah jesen.
Dočekah lišće pod golim nogama
otirem suhe tragove ljeta
sa bosih stopala.
Dočekah jesen.
Dočekah oblake golim stegnima
Pahuljaste sive snove
lebdeće u sutonima.
Dočekah jesen.
Golim srcem...
... dočekah toplu, nježnu jesen.
ponedjeljak, 10.10.2016.
Fragmentni: minijatura 2
Silno si rijetko biće.
Branila se od te rečenice. Ponovio ju je već nekoliko puta, uvijek njome završavajući svoje divljenje nečim što je rekla, ili učinila, ili naprosto bila.
Silno si rijetko biće. Neprocjenjivo rijetko.
Nije se osjećala tako. Nije se vidjela tako. Nije živjela tako. A niti drugi, svi oni oko nje, nisu joj ičime pomagali da se osjeća, vidi i živi drugačije.
Samo on.
Toliko si rijetka da je to nestvarno.
Nije joj se nikad desilo da... ah dobro, možda i jest, ali ne tako, ne toliko uporno, ne toliko duboko. Ne, nikad nije bilo tako, nikad se nije osjećala toliko paženom - toliko osjećanom - kao sad.
Bilo ih je koji su... pa, teško je vagati ljubav. Svaki put kad voliš, voliš najjače - jer da nije tako, ne bi uopće smio nazivati to ljubavlju. Svaki put, bilo je divno. Zamalo savršeno. Zamalo... svaki put, zamalo.
Nepojmljivo si rijetka.
Nasmiješila se.
Možda govori istinu, možda doista i jest tako. Možda on vidi ono što drugi nisu, ili su vidjeli, ali nikad nisu toliko snažno marili. Kako god bilo, godilo je. Biti rijedak. Čuti to. Znati to. Imati to.
Rijetka si poput cvijeta u pustinji.
Pretjeruješ, natipkala je uz osmijeh na usnama u iščekivanju da joj to i opet ponovi.
Meni si rijetka.
Stegla je prste zadržavajući se da ne napišu misao. Jer, bojala se to reći. Bojala se priznati. Bojala se uživjeti. Doživjeti. Živjeti.
Toliko si...
Usnama je oblikovala riječ, gutajući joj okus.
... divno rijetka.
... te., izdajnički je prošaptao njen dah.
nedjelja, 09.10.2016.
Crtajući
Volim crtati slike.
Riječima. Drugačije ne znam. U stvari, katkad sam uspijevao na svirkama ljude povesti u vlastite svjetove energije i emocija, ali rijetko. Puno se toga treba posložiti da odsvirana melodija uđe ljudima u tkivo upravo onako kako želiš. Lijepo je kad uspiješ, silno lijepo. Osjetiš se stvarateljem svog vlastitog svemira, sveprisutnim i svemoćnim... tih pola sekunde između zadnjeg udarca po bubnju i prolamanja prvog vriska oduševljenja, uistinu su neopisive. Galaktički orgazam stvaranja svijeta, svijeta po Tama bubnjevima i Marshall pojačalima... ali pustimo to.
Volim crtati slike.
Kad crtam slike, rijetko ih unaprijed imam u glavi. Više se nekako crtaju same. Dođu u mašti, izrone iz sjećanja, doplutaju osjetilima i traže me da im dadem život. Da im oblikujem tijela i ispunim duše. Da im obučem ruho kojem malo tko može odoljeti, da ih uljepšam i uredim i pustim da sujetno uživaju u uzdasima promatrača.
Moje slike.
Bilo bi tako divno kad bi čovjek mogao ravno iz glave, iz treperave, pulsirajuće dubine mozga, projicirati misli i osjećaje pred sebe kao da pušta film u dvorani. Neka svi vide, neka čuju, neka omirišu emociju koja tako žarko žudi postojati sama za sebe, neovisna, kompletna do u zadnji detalj. Ne bi li? Mogli bismo tako jedni drugima ispričati svoje priče, podariti svoje živote, prenijeti svoje najmaglenije čežnje - i nitko se ni sa kime ne bi mogao ne razumjeti. Jer, pokazali bismo sebe do posljednje molekule bića i nitko nikome više ne bi bio nepoznanica.
Ne bi bilo sumnji.
Ne bi bilo tlapnji ni neostvarivih obećanja.
Ne bi bilo laži.
Volim crtati slike.
Volim slike crtati tako da pokažu čitavo svoje lice, ne krijući ništa. Volim kad se moje slike ne moraju boriti sa sumnjama, tlapnjama i tuđim nikad ispunjenim obećanjima. Volim kad se vjeruje da u njima laži nema.
Volio bih da su ravno iz glave, ali nisu. Samo su nacrtane. Samo su moj odraz, prozračan i tek blijedo naznačen.
Volio bih da mogu crtati bolje. Ali ne mogu. Crtam najbolje što znam.
A baš jako volim crtati slike.
subota, 08.10.2016.
Minijaturnoerotični
Diram te.
Toplom paučinom daha pletem ti niti preko baršunaste kože vrata.
Udišeš me... upijaš me... uvlačiš mi ritam srca u svoje vene.
Diram te.
Svilom jagodica prstiju prekrivam ti naježenu kožu grudi.
Izvijaš se... podaješ se... okivaš mi ruke svojim tijelom.
Diram te.
Gladnim vrhom jezika sakupljam okuse tvojih bedara.
Predaješ se... pridružuješ se... zaranjaš u gustu rijeku sreće.
Diram te.
Diram te slutnjom dodira
mirišem te nagovještajem mirisa
slušam ti dah, stenjuć i vlažan u gluhoj tišini svemira
stvaranog samo za nas, za ovaj dodir, za ovaj trenutak.
Diram te.
U očima ti zvijezde zovu...
... diraj me.
petak, 07.10.2016.
Inbitviiinični
Rough and clean... in-between.
Mild and mean... in-between.
Negdje u sredini, nit na svjetlu nit u tmini
stazom koja slijepo luta
koracima brojim dan.
Negdje u sredini, nit na svjetlu nit u tmini
nasred tihog, praznog puta
nedosanjani plešem san.
četvrtak, 06.10.2016.
Fragmentni: pred zoru.
Ljubim ti pramen kose
poljupcem dugim 300 kilometara
dok mičeš trepavicama u snu
na istoku, iza horizonta...
(foto: zora s moga prozora, jutros)
Sviće.
Uistinu?
Da, sviće.
I u...?
Da.
Osjetila rastegnutih uzduž i poprijeko obloguze planete, mrvice zvane ljudima prepliću sudbe. I želje. I snove.
A na istoku...
... tamo iza crte koja dijeli daleko od još daljeg, plima uvijek iznova rađajućeg svjetla krmeljavo puzi zraku... po zraku... po zraku.
I ljubim ti pramen kose
nježno, bez dodira.
A na istoku...
...gdje nebo se boji zorom, rađa se sve što novo jest. Dan... nada... sreća.
I ljubim ti pramen kose
zlatne, snom češljane.
A na istoku...
... ti.
utorak, 04.10.2016.
Fragmentni: nikad ne reci nikad.
Nikad ne reci nikad.
Ta mu je misao već toliko puta proletjela umom da više ni sam nije znao priziva li je zato što želi vjerovati u nju, ili se uistinu obistinjuje. Čini li neku razliku? Ne, zaključio je. Ili je istina ili nije. A ni to ne čini neku razliku jer ionako život iscrta svoj vlastiti uvrnuti scenarij ma u što da ti vjerovao ili ne vjerovao.
Svrnuo je pogled nazad na plavkastu pozadinu na mobitelu na kojoj su plutale linije rečenica. Njegovih i njenih. Jednako uljepšanih osmjehom na kraju, često i smijehom. Palcem je oklijevajući zavrtio tekst unazad da još jednom pogleda rečenicu koja je završila poljupcem, kao da je stvarnost te rečenice ovisila o tome da se redovno provjerava.
A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, natipkao je nemirnim prstima.
Prošla je minuta. Pa druga. Pa treća. Prokleta moja jezičina… pomalo se proklinjući, promrmljao je.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
Ne jednom u životu, iznenadiše ga stvari koje bi svatko iole normalan smatrao nemogućim; onakve o kojima čitaš da se dešavaju drugima, ali se nikad, ama baš nikad, ne dese tebi. Ni susjedu. Ni prijateljima. Niti ikome koga poznaješ. I paf! – odjednom, nađeš se usred nečeg što… pa, reći da ni sam sebi ne povjeruješ u tom trenu, bio bi tek blijedi eufemizam. Čovječe!
Ne jednom u životu, otkrio je (svaki se put iznova razočaravajući) da sva čuda imaju rok trajanja. Na ovaj ili onaj način, kraj dođe bez najave, metući pritom sve što je bilo i postojalo i ostavljajući mrtva zgarišta tamo gdje su još do maloprije cvjetale kule sreće.
Ne jednom u životu, nikad ne reci nikad pokazalo je i svoju tamnu stranu. Ali skupljajući još svježe mirišuće uspomene sa ruševina nečeg što je bilo građeno za vječnost, svaki je put zaključio da je vrijedilo. Da sve one minute raja, vrijede svih godina pakla za kojeg je već znao da slijedi. Cijena koju naprosto moraš platiti. Cijena koju unaprijed potpisuješ da ćeš platiti.
Tebe je užasno lako voljeti, napisao joj je.
Tebe je užasno lako voljeti.
Čitala je te njegove riječi ne znajući što da odgovori. Nije, htjela je reći, ti ne znaš. Zašto me onda ne vole onako kako ja volim?, krenula je pisati pa obrisala slova. Pokušavala je pogledom proći kroz ekran mobitela, sjevnuti kroz sve te bolne kilometre koji su ih razdvajali i spojiti se s njegovim očima, da vidi, da sazna, da osjeti da li on zaista to može…
Poželjela mu je već prije reći, kad bih se usudila, rekla bih ti da daš sve od sebe, da dokažeš da postoji, da upališ sva svjetla i otjeraš sjene kojih se godinama po kutevima skuplja sve više i sve su tamnije, sve veće, sve bliže dolaze i grabe svojim crnim, koščatim prstima rubove duše vapijuće za suncem.
Poželjela mu je već prije reći, trebam te da me trebaš.
Poželjela mu je već prije reći sve što je željela da bude rečeno njoj.
U tom trenutku… A što ćeš ako se zaljubim u tebe?, ciknuo je mobitel.
Gledala je ekran bez riječi, poput hodočasnika koji pred oltarom čeka hostiju pripremljenu upravo i samo za njega. I tada su joj se prsti sami pokrenuli.
Morat ću se onda i ja zaljubiti u tebe.
Nikad ne reci nikad.
I kad početak već ima kraj, baš tada, upravo tada, nikad ne reci nikad.
Reci uvijek. Reci zauvijek. Reci neizmjerno i beskrajno i neopisivo, postojalo sve to ili ne. Samo nikad nemoj reći nikad.
Nikad je tek suprotna krajnost vječnog.
A vječnost je neizreciva.
Snoplavušni
Sanjao sam veliku, krasnu, rasnu, sočnu plavušu kako me naganja naokolo, a koliko god ja iz petnih žila pokušavao pobjeći, ona mi je stalno bila za petama. I taman kad je pružila ruku da me ščepa – probudilo me.
Imao sam ja oduvijek pravo. Ženu je najlakše osvojiti upravo tako da od nje – bježiš.
Pa čak i u snu.
ponedjeljak, 03.10.2016.
Relativni
Što ti je stisak ruke čvršći, to je sigurnije da će ti pobjeći ono što držiš u ruci.
Premalo svjetla za čitanje uvijek je previše svjetla za ljubljenje.
Previše popijenih lončića kave je... ček, tu sam se zeznuo. Kad je kava u pitanju, ne postoji previše. Iz toga proističe da je fizikalno gledano, kava jedina apsolutna stvar u poznatom svemiru.
S nekim možeš biti mnogo bliži na nekoliko stotina kilometara nego s drugim na tek nekoliko centimetara.
Trebaju ti samo mrvu duže ruke.
ponedjeljak, 26.09.2016.
Dvopolovični
Nema raja bez pakla. Nema. I to nije ama baš ni u kakvoj vezi sa religijskim strašenjima i prijetnjama koje manipulatori u svećeničkim haljama tako licemjerno nazivaju ljubavlju. Jednostavno - nema. Ne možeš dobiti samo pola. Sve ili ništa.
Nema zvijezda bez mjeseca. Nema. Ne možeš prežmiriti ono što ti se ne sviđa kako bi virnuo samo na ono što želiš vidjeti. Ne ide. Življenje u iluzijama pretvara te i samog u tek privid postojanja.
Nema lijevog bez desnog, nema gornjeg bez donjeg. Nema cjeline bez obje polovice. Neki ljudi provedu život tražeći svoju drugu polovicu. Neki besmislicama o vlastitoj samodovoljnosti lažu i sebe i druge jer su preslabi da bi se usudili tražiti, jer se previše boje onog što bi mogli pronaći. Ništa te ne može tako precizno i istinito ocrtati kao tvoja druga polovica.
Neki pronađu... na barem neko vrijeme.
Nema istine bez laži. Mrzim što je tako, ali tako jest.
Nema sjene bez svjetla. Srećom. Iako, kad vidiš svjetlo, trebao bi znati da ti je sjena odmah iza leđa.
Nema pogleda u sebe, pravog, nenamještenog pogleda u sebe, bez nečeg u čemu se duboko, duboko možeš ogledati.
Poput nečijih očiju.
petak, 23.09.2016.
Psovučji
Ljudi uberu cvijet da bi ga pomirisali. Ili tek bolje pogledali. Potom ga bace.
Ubiju ga, ni okom ne trepnuvši.
Ljudi izreknu riječi jer im tako dođe. Daju obećanja da bi se njima izvukli. Donesu odluke iz čiste dosade.
Povrijede te, ne osjetivši ni trun žali.
Zavidim mizantropima. Lakše je mrziti nego prihvaćati.
Ljudi, katkad, kao, vole. Katkad, kao, bivaju sposobni biti sretni dajući, bez da budu željni uzimanja. Taj katkad traje kratko, pokazujući da nikad ni nije baš bio iskren.
Iskrenost je tek hipotetička ljudska vrlina.
Što želim reći? Ne znam.
Možda tek osjećam potrebu, staru, dobro znanu potrebu, da viknem da je car i dalje gol, hraneći pritom zluradog vuka koji uvijek pouzdano osjeća čime može uznemiriti sve one koji su ga učinili onim što jest.
A pas pritajeno motri iz sjene, čekajući da se pojavi ruka koja će opet hraniti njega.
ponedjeljak, 19.09.2016.
Fragmentnomorski
Na samom rubu bisernom pjenom ukrašenog plavetnila, prestaju misli. Prestaju mirisi. Prestaju zvukovi, svi okusi otklize u beskonačno slano, svi osjeti bivaju zbunjeno pogašeni mokrim i hladnim i mokrim i skliskim i mokrim i...
Ulazim u more.
Iza mene, na samom rubu biserne pjene, neuredne su hrpe uspomena, nadanja, iskustava i odluka koje ni o čemu nisu ništa odlučile, poput stare, izgužvane odjeće, odbačene bespotrebnošću daljnjeg postojanja.
Ulazim u more.
I mokro je i hladno i mokro i sklisko i mokro i...
Ulazim u more.
U ušima mi je šum bezbrojnih milenija, u očima mi je tirkiz nepreglednih generacija evoluiranih iz zamalo ničeg u zamalo nešto. U prstima mi je slutnja dodira koji uistinu ne postoji - svo moje biće instiktivno žudi povratku u prastanicu i svaki pokret, svaka nemušta kretnja, svaki titraj tkiva sve je dalje od svjesnog mene.
Vani, iza smrtonosno nježne granice, čekaju me moje otresene hrpice, vrebajući moj povratak na suho kako bi se ponovno ulijepile u mene. Unutra, u tirkiznomokrom svijetu sveobuhvaćenom smrću zabranjenog udisaja, sve je čisto... toliko prepuno čisto da mi svaki atom kože proživljava svoj mali, neopisivi mikroraj. Inside out. More, poput ničeg drugog što postoji, biva tkivo kojeg kao da sam čitavog života čekao biti dio; i vabi, mami, poziva... udahni... udahni... prepusti se...
Nedostaje mi more.
Nedostaje mi biserna pjena i nebrojeni valići koji strpljivo, nebrojenim milenijima, mokro vuku kamenčiće i grade mrvičak plaže, utisnut u stijenje samo za mene.
Nedostaje mi... ući. Ostaviti iza sebe sve. Iza baršunasto nježne granice koja dijeli život od smrti, ostaviti sebe. Pa makar se i morao vraćati, svaki put iznova u vječitoj bezuspješnosti bježanja od sebe samog.
Nedostaje mi.
nedjelja, 18.09.2016.
Predjesenji
Miris pečenih kestena, klinčića uvijenih u alkoholnu omamu kuhanog vina, raskoš crvenog, narančastog i žutog lišća u jedinstvenoj ljepoti kakvu ima samo ono što umire…
(sjedeći na naslonu klupe u parku, crnim jagodicama prstiju gulili smo pečenu koru s kestenja i hranili jedno drugo)
… ali, ne volim jesen.
Ne zbog kiša. Ni tmurnog neba. Ni prohladnih, vlažnosivih dana koji ti se zavuku iza očiju i gnjecavim nemirom ti pune um.
Ne volim je jer svaka mi jesen protegne sjećanja na sve jeseni koje su donijele prekide, gubitke i rastanke. Uvijek, ili zamalo uvijek, u jesen. Tek katkad u zimu. Započne proljećem ili ljetom, završi jeseni ili zimom. Čak, obično prvom koja uslijedi. I kako da onda ne postaneš traumatiziran kišnim nebom i žutim lišćem i sivim teškodnevicama razarajuće stvarnosti…
(Ja više ne mogu ovako. Ovo više ne ide. Nisam više sretna. Žao mi je, ali -ili-ili-ili-ili- kako god ta rečenica bivala izrečena, značila je uvijek isto, baš kao što je moje pitanje što sam to, zaboga, loše učinio, uvijek ostajalo neodgovoreno)
Volio bih da mi jedna jesen bude drugačija. Da postane početkom umjesto svršetkom. Da musavim prstima nespretno očistim vruću ljusku i nekome kestenom rastvorim osmijeh. Da srkanjem mirisnog kuhanog vina opečene jezike međusobno blažimo poljupcem. Da zagnjurim nos u nečiju mokru kosu i nasmiješim se u vrat, da osjetim toplinu prstiju koji se prepliću s mojima, da mi sve sjene srca budu razbljesnute sjajem nečijih očiju. Volio bih. Ne znam bih li se usudio ne pobjeći od toga, užasnuto prepoznajući vječno ponavljajući deja vu, ali ipak, da – volio bih. Pa da i unaprijed znam da će i opet sve biti isto, neka.
Kako inače biti živ?
Vjerovao sam, štoviše iskusio sam, da nada uistinu umire zadnja. Kad je sve drugo već davno pokopano i izblijedilo, nada još uvijek tinja… i toliko se tiho i sporo gasi da na koncu ni ne opaziš kad je više nema; kad je zaista gotovo; kad je knjiga konačno zatvorena.
Nada umire zadnja, no nije besmrtna. Nešto je drugo doista besmrtno i nikad, nikad ne nestaje, ma koliko se čovjek borio protiv toga. Čežnja.
I pitam se…
… hoću li ikad postati prestar za nju.
srijeda, 20.07.2016.
Vješajući
Volim vješati robu.
Svi imamo nekakav svoj čin… neću reći odrastanja jer to je još bilo milijun milja od bilo kakve stvarne odraslosti, ali čin koji nam je probudio osjećaj da smo dio svijeta odraslih. Da pripadamo. Da i mi možemo sve što i oni.
Nekome, to je bilo paljenje prve cigarete. Nekome prvi seks. Nekome prvi gutljaji alkoholnog pića. Nekome samostalan put nekamo… meni, to je bilo prvi put kad sam si sam oprao robu i točno pamtim, vješajući je na balkonu, kako sam se osjećao važno.
Ne znam kako drugi, ali meni se doma bilo teže izboriti da si sam operem robu nego da pušim ili pijem ili kasno navečer dovedem curu u svoju sobu. Možda mi baš zato sve to i nije značilo nešto toliko posebno, koliko ono što mi moja naporna ja-sve-moram-raditi-za-tebe stara nikako nije puštala da radim. Zgodno je to, klinci koje tjeraju da budu samostalni – neće. Meni se praktički branilo, pa me to samo naučilo odlično kuhati i sve raditi puno bolje od stare.
I tako sam ja tada uživao u sunčanom popodnevu vješajući svoje majice otvarajući si time vrata svijeta.
Volim vješati robu kad sam u vezi.
Vrlo se brzo desi da kod mene ostane nešto njenog rublja i uvijek sam jedva čekao ponosno ga opranog vješati izmiješanog sa mojim. Njene i moje gaćice naizmjence, simbolizirajući prisnost. Mda, kad god sam to rekao naglas, zvučao sam smiješno. No meni to znači. Znači mi to učiniti, znači mi to gledati, znači mi u ormaru odvajati dio polica da budu njene.
To sam tužniji kad te police opet ostanu prazne.
Volim vješati robu, što ću.
Ali i dalje mrzim peglanje.
ponedjeljak, 04.07.2016.
Ljetnouspomenski
Tek par taktova. Jedva koji ton... i koja slika... dammit.
Tako lako navru...
... uspomene.
Valjda je to do ljeta. Do šuma povjetarca u krošnjama i načina kako lišće zatreperi, kako nagovještaj žege oplahne lice i kako mirisi zavitlaju um u neka druga, prošla vremena. I glazba. Način kako ritam ulazi pod kožu a melodija zastruji venama. Da, bit će da je glazba.
A u ruci, osjećaj topline... i prstiju.
Žmirim da varka traje duže.
ponedjeljak, 07.03.2016.
Poželjeni
Poželiš li me dotaknuti, stisni šaku i jagodicama prstiju oslikaj mi svoj dodir.
Poželiš li me omirisati, duboko udahni, zadrži dah i punim plućima zamrzni vrijeme.
Okusiti me možeš čvrsto stisnutih zuba, okusnih pupoljaka razasutih vlažnokišnim asfaltom ulice.
Poželiš li me čuti, samo dobro začepi uši i poput šuma mora u školjci, slušat ćeš me kako dišem.
Poželiš li me vidjeti, stisni vjeđe i širom zatvorenog pogleda prebroji mi zvijezde u očima.
Poželiš li me sresti, svuci sa sebe sva očekivanja i pretpostavke i razgolićenim bićem sjedni preko puta mene, slučajno ćemo se doticati nasmiješenim koljenima dok žličicama u kavi miješamo slutnju nadolazećeg proljeća.
Poželiš li želju, poželiš li da je čujem, samo je svojim najljepšim glasom odšuti.
nedjelja, 28.02.2016.
Moćni
Imam moć. Magičnu. Magičnu moć destrukcije.
Sve što biva privučeno mnome, meni, biva sto puta jače otrgnuto iz mojih ruku. Gluha je to moć. I pitam što sam kriv i pitam što sam učinio i pitam što nisam učinio ali odgovora nema, tek jeka iz sve veće daljine sve tiše vraća pustoš slogova…
Imam moć koju ne želim imati. Magičnu moć. Moć da velim nemoj, stani, ne prilazi, jer ne želim da bude uništeno; i svejedno biva uništeno. Strašna je to moć. Razori i na daljinu, ne mari za pustoš kilometara…
Imam moć povrijediti upravo onda kad činim sve što znam da ne bih povrijedio. Imam moć biti povrijeđen a ne izazvati milost, nikakvu, ni od koga. Nepojmljiva je to moć. Iz nje teku moćne rijeke progutanih suza kroz pustoš uspomena…
Imam moć. Moć koja me određuje i čini se da mi daje svrhu baš kao što ljepota daje vrijednost boli a ljubav svrhu životu, daje mi svrhu koja me užasava, svrhu da stvaram pustoš.
Netko mora i to. Stvarati uništenje.
Imam moć. Magičnu.
To je sve što imam.
petak, 05.02.2016.
Robinsonski
Titraj svjetla iz mraka daleke prošlosti, jedna od onih stvari koje ti promijene dan, sadašnjost, ponekad i život, ali zasigurno promijene dojam jutarnje kave. Iskrica koju si sačuvao negdje duboko, duboko iza svega drugog, sasvim nesvjestan da si je uopće i sačuvao. Dok ne zatitra ničim izazvana, dok ne zaiskri prepoznavanjem - i u djeliću sekunde, to je i opet svjetlo koje nikad ni nije bilo ugašeno, ne sasvim, ne zauvijek, svjetlo koje pamtiš kao toplo i ugodno i ako si na njega i opekao prste, davno si to već zaboravio.
Ne mogu shvatiti ljude koji žive pamteći loše stvari, koji hrane povrijeđeni ego upravo onime što ga je i povrijedilo, ili za što su uvjereni da ga je povrijedilo. Čemu to? Da se ne bi oprostilo? Da bi se jednog dana osvetilo? Da bi se dobilo što, osim vječnog grebanja vlastitih rana koje je samo sebi svrha? Prošlost je kakva jest, neće je promijeniti ničija tvrdoglavost. Ako je boljela, zar nije dovoljno da je boljela tada kada jest, zar mora boljeti kroz čitav život? Kome to pomaže?
Moje su uspomene divne, a one koje nisu, bit će. Vrijeme će s njih nježno obrisati koricu trpkosti i ostaviti čistu srž ugode. Znam da hoće jer i dosad jest. I volim što je tako jer kad me nešto neočekivano vrati u neka davna vremena, kad me neki titraj svjetla podsjeti na raskoš boja koje bjehu njime osvijetljene... sjetan sam i sretan sam. Sjetan što je prošlost samo prošlost i sretan što imam toliko toga da me čini sjetnim.
Titraj svjetla. Zvuci pjesme. Moje su uspomene uvijek tople, trajno grijane mikrovalovima srca.
Hello, mrs. Robinson...
Hey hey... hey.
