četvrtak, 06.10.2016.
Fragmentni: pred zoru.
Ljubim ti pramen kose
poljupcem dugim 300 kilometara
dok mičeš trepavicama u snu
na istoku, iza horizonta...
(foto: zora s moga prozora, jutros)
Sviće.
Uistinu?
Da, sviće.
I u...?
Da.
Osjetila rastegnutih uzduž i poprijeko obloguze planete, mrvice zvane ljudima prepliću sudbe. I želje. I snove.
A na istoku...
... tamo iza crte koja dijeli daleko od još daljeg, plima uvijek iznova rađajućeg svjetla krmeljavo puzi zraku... po zraku... po zraku.
I ljubim ti pramen kose
nježno, bez dodira.
A na istoku...
...gdje nebo se boji zorom, rađa se sve što novo jest. Dan... nada... sreća.
I ljubim ti pramen kose
zlatne, snom češljane.
A na istoku...
... ti.
