nedjelja, 06.11.2016.
Moja...jesenji.
Jesen blijedi. Brišu je prvi zubi hladnoće, metu je prvi vjetrovi sjevera, miču je prvi mirisi snijega u zraku. Još malo, još samo malo...
Nikad nisam krio da ne volim jesen. A ovoj, trebao bih joj uistinu biti zahvalan. Trebao bih joj skinuti šešir kojeg ne nosim, trebao bih joj poljubiti prste koje već dugo ne ljubim... jer, unijela mi je promjene u život. A načekah ih se, bogme ih se načekah.
Ne znam hoću li voljeti zimu - svakakvih sam zima imao. U rasponu od fantastičnih do katastrofalnih, zime su mi rijetko bile dosadne. Ponekad, čovjek bi radije da mu je dosadno, ali - ta tko ga pita?
Ne znam hoću li ovu zimu kasnije pamtiti kao dobru, ali svakako ću je pamtiti kao posebnu. Što niti je nužno dobro niti nužno loše, no teško bih se mogao prisjetiti ičeg što jest bilo nužno samo dobro ili loše.
No prvo nek' se do kraja odvije jesen. Neobična, neočekivana - ali koja to nije? - jedna sasvim zanimljiva jesen. Kišna kao i sve druge, siva kao i sve druge, ljepljiva baš kao i sve druge - ali od svih drugih, mnogo više... moja. Nekako baš i nemam puno jeseni koje su bile... moje. Proljeća, mnoga. Pa i ljeta. Pristojan broj zima... no ne i jeseni.
Do ove.
Mislim si, ništa ne očekuj jer očekivanja su najbrži put do razočaranja. Been there, done that, have full closet of T-shirts... i ne, ne očekujem. Čak ni nisam siguran da li se uopće i nadam. Ali čini me zadovoljnim. Skoro, mrvičak, čak i sretnim. Čini me... ostvarivim. Možda jednog dana i ostvarenim, tko zna.
Mislim si, za jednu jesen, stvari idu opako dobro. I volim kako zvuči kad to izgovorim naglas.
Moja.
Moja!
Jesen, jel'.
