petak, 18.11.2016.
Diendni
Na tuđim greškama ne uči nitko, a na svojima tek rijetki.
Mislio sam, naučih nešto na svojim greškama; ispalo je da nisam. Ispalo je samo da sam unaprijed znao da ponavljam grešku, čak sam i naglas to na vrijeme rekao. I dakako, svejedno napravio istu glupost kao i čitav niz puta dosad.
Naravoučenije?
Život ima smisla samo ako ga živiš. Griješeći ili ne, sasvim je svejedno... bitno je živjeti.
Pod uvjetom da čovjek jest i želi ostati iskren i prema sebi i prema drugima. Što rijetki čine.
I eh, da - sve žene lažu.
To nema nikakve veze sa opraštanjem, štoviše, nema čak ni nikakve veze sa time da li si uopće i zamjerio. Naprosto - lažu. Bit će da je u pitanju neki poseban gen. Sve, bez iznimke. Jednostavno sam sebi razvaljuješ šamar svaki put kad povjeruješ da će u ičemu držati riječ. Jer neće. Nijedna, bez iznimke, ma koliko god da im jesi drag ili mrzak - velim, bit će da je za to kriv neki poseban gen. Nema tome pomoći. Navikneš vremenom... valjda. Odnosno, ne navikneš, nego prestaneš zamjerati. Pa kad kažu - oprosti mi - sasvim si miran i veliš, hej, nemam ti što opraštati jer ti ništa neću ni zamjerati. Kao da bi pomoglo kad bi se zabio glavom u drvo pa mu zamjerio što je tvrdo! Stvari su kakve jesu. Živiš s njima, prihvatiš ih, progutaš svako razočaranje iznova jednostavno zato što je ionako već unaprijed jasno da ćeš se razočarati. Tko ti kriv, kad si blesav povjerovati uvijek iznova u nešto što je naprosto fiziološki nemoguće.
Povod da uopće dođem na ovaj otužni servis više ne postoji, pa je vrijeme za pakiranje. Tko će me željeti pronaći, pronaći će me.
Mojnaklon, kistihand.
S.
petak, 11.11.2016.
Nenestajući
Ode i Cohen. Nije bio moj najdraži, tek pokoja mi je njegova pjesma sjela u pamćenje... sjećam se kad sam prvi put čuo First we take Manhattan i osjećaja jeze u kičmi kojeg si naprosto morao imati na škripavo ledeni glas koji šapuće, ... then we take Berlin...
Pjesme moje mladosti. Simboli mog odrastanja. Vječno ugodni podsjetnici na ona tako bezbrižna vremena kad se svijet moglo držati na dlanu, a svo je vrijeme svemira bilo na tvojoj strani.
Umiru. Svi oni, jedan po jedan, odlaze, nestaju. Ispravljam se: ne nestaju, nikad ni neće... ali da, umiru. I baš kao što tek po tuđoj odrasloj djeci primijetiš koliko je brzo prohujalo vrijeme, tako i tek po preminulim idolima svog sazrijevanja osjetiš koja ti je zbiljska dob. I uzalud još uvijek potrčiš za tramvajem preko crvenog (praveći se da nije bitno koliko si se pritom zapuhao), uzalud do daske navijaš ZZ Top i AC/DC. To si još uvijek ti, ali... ali.
Umiru. I prokleti bili, zar ne znaju onu, to young to die, to old to rock'n'roll? A toliko su još uvijek čisti, divlji, iskreni i punokrvi r'n'r, a - umiru! Zar ne znaju koliko se osjetiš usamljeno kad odu?!
Pamtim svoje prve bubnjarske palice. Pamtim prvu polomljenu činelu. Pamtim prvi koncert - kao da je bio jučer - i ekstazu udarca punom snagom po dobošu, vrisak mišića iz samih ramena, sa obje ruke, istjerujući sam pakao iz membrane bubnja, iz sazvuka pjesme, iz zažarenih očiju publike opijene energijom zvuka.
Pamtim kako je biti netko koga su drugi na barem par minuta osjećali kao simbol svog odrastanja. Pamtim uživanje, ushićenje, pamtim plamteće obraze isijavajućeg adrenalina.
I on je pamtio, zasigurno. Takve se stvari ne zaboravlja. I zato ideš na pozornicu i kad si već uistinu to old for rock'n'roll, zato se do zadnjeg daha osjećaš to young to die. Jer pamtiš. Jer sve što si ikad odsvirao zauvijek vibrira u tebi, kao da je bilo pred tek sekundu.
Volio bih da sam u barem nekome ostavio taj trag, da moju smrt osjeti kao ubod u svoju zbiljnost. Volio bih da jednog dana netko veli, ej, bio sam na tom koncertu, ubijao je bubnjeve kao da ga sam pakao goni! Volio bih.
Baš kao i svi, volio bih znati da sam ostavio trag. Ne zbog slave; slava je bezvrijedna valuta. Ne ni zbog hrpe neznanaca koji bi ni sami ne znajući zašto promatrali zatrpavanje mog praha zemljom. Nego, da ne ispadne baš da sam samo trošio zrak, a iza mene nije ostalo ništa.
Razbijene činele. Slomljene palice. Sjaj u zažarenim očima publike kojoj srca tuku u ritmu kojeg tučeš. Mislim si, to je nešto značilo. Meni. Ljudima s kojima sam stvarao taj zvuk, ljudima koji su ga slušali, ljudima s kojima sam taj zvuk živio. S kojima ga još uvijek živim.
Mislim si, to jest nešto. I mislim si, kad i odem...
... a tko zna, možda i neću nestati.
nedjelja, 06.11.2016.
Moja...jesenji.
Jesen blijedi. Brišu je prvi zubi hladnoće, metu je prvi vjetrovi sjevera, miču je prvi mirisi snijega u zraku. Još malo, još samo malo...
Nikad nisam krio da ne volim jesen. A ovoj, trebao bih joj uistinu biti zahvalan. Trebao bih joj skinuti šešir kojeg ne nosim, trebao bih joj poljubiti prste koje već dugo ne ljubim... jer, unijela mi je promjene u život. A načekah ih se, bogme ih se načekah.
Ne znam hoću li voljeti zimu - svakakvih sam zima imao. U rasponu od fantastičnih do katastrofalnih, zime su mi rijetko bile dosadne. Ponekad, čovjek bi radije da mu je dosadno, ali - ta tko ga pita?
Ne znam hoću li ovu zimu kasnije pamtiti kao dobru, ali svakako ću je pamtiti kao posebnu. Što niti je nužno dobro niti nužno loše, no teško bih se mogao prisjetiti ičeg što jest bilo nužno samo dobro ili loše.
No prvo nek' se do kraja odvije jesen. Neobična, neočekivana - ali koja to nije? - jedna sasvim zanimljiva jesen. Kišna kao i sve druge, siva kao i sve druge, ljepljiva baš kao i sve druge - ali od svih drugih, mnogo više... moja. Nekako baš i nemam puno jeseni koje su bile... moje. Proljeća, mnoga. Pa i ljeta. Pristojan broj zima... no ne i jeseni.
Do ove.
Mislim si, ništa ne očekuj jer očekivanja su najbrži put do razočaranja. Been there, done that, have full closet of T-shirts... i ne, ne očekujem. Čak ni nisam siguran da li se uopće i nadam. Ali čini me zadovoljnim. Skoro, mrvičak, čak i sretnim. Čini me... ostvarivim. Možda jednog dana i ostvarenim, tko zna.
Mislim si, za jednu jesen, stvari idu opako dobro. I volim kako zvuči kad to izgovorim naglas.
Moja.
Moja!
Jesen, jel'.
petak, 04.11.2016.
Nenaslovljeni
U dobru i u zlu...
Režem si lijevo ja... ekhm, uho ako tu frazu itko izgovori doista zamišljajući u tom trenutku kako bi mogao izgledati onaj "i u zlu" dio. Sve je super dok je super. A kad ne bude super, onda se tek vide prava lica onih koji olako izgovaraju fraze.
Općenito, ljudima baš i ne ide davanje, još im manje ide samožrtvovanje. Ne ide im baš ni iskrenost - niti prema sebi, kamoli prema drugima - što je i sasvim u skladu sa svime ostalim što im ne ide. A ne ide im mnogo toga. Držanje riječi. Ispunjavanje obećanja. Čak ni obično poštivanje, zaboga, čak je i to najčešće u stilu - quod licet iovi, non licet bovi. Čovjek se sve iznenadi kad onaj super dio bude uopće i u dobru, za zlo se niti ne usudi pitati.
Istodobno, na sva se usta priča o ljubavi. Kvazipjesnici lopatama bacaju na hrpu metaforičke besmislice pokušavajući svoju plitkost i nemaštovitost prikazati kao silnu emotivnost i kreativnost. Ljubavnici se međusobno kite tepanjima koja hlape triput brže nego što nastaju. Padaju obećanja i velike riječi, kako padaju tako i propadaju; jer, u dobru je jako krhka biljka. I najmanji je propuh može slomiti... a kad raste iz tla koje je bogatije pvc otpadom površnosti nego vrijednim humusom stvarnih osjećaja, tada taj lom nikad ni ne može zacijeliti.
Vele, sve su prave ljubavi tužne. Istina je, zaista jest. Nigdje, naime, ne piše da je ljubav prava za obje uključene strane.
Skoro nikad ni nije.
Skoro nikad nije nesebična - a itekako može i trebala bi biti. No to uistinu rijetki znaju. Silno rijetki vole jednako i u dobru i u zlu. I uzaludno je to pokušati objasniti ikome tko nije od te vrste. To naprosto ili jesi ili nisi.
Više će ljudi s ulice uzeti i kući odnijeti ozlijeđenu mačku, nego što će ih svom partneru otići do ljekarne po tablete za bol. A nema tog nevremena, nema tog doba noći ili dana, nema tih kilometara koje čovjek ne bi trebao trkom prijeći ako zaista jest čovjek...
Ne znam. Poantu. Zagubila se negdje. A i svejedno je, jer... ili jesi ili nisi.
U dobru i u baš svakome zlu.
utorak, 01.11.2016.
Daj me naj me.
Iritiralo me kad sam na mnogo većim servisima od ovog imao po par tisuća posjeta dnevno, iritira me i sad kad imam deset posjeta tjedno. Jer, nikad nisam nigdje na netu ništa činio da bih se hranio ičijom pažnjom, a glad za komentarima - koji su u 90% slučajeva čisto blebetanje sa svrhom "aj i ti klikni mene" - oduvijek prezirem.
Isticanje na nsalovnici je na ovom servisu prešlo sve granice bizarnosti. Neki dan je blog dana bio čak ne ni zapis, nego c/p najobičnije forwarduše s neta. Je, slažem se sa tekstom na forwarduši, ali lijepljenje sličice istaknuti drugima kao primjer?! Ma daj me naj me. Tako je i s komentarima. Zamisli, natipkaš pismenu složenu rečenicu i eto ti slave. Zarađene ničime doli najtaman natipkanim brojem znakova, te nedostatkom ikakvih drugih kriterija.
I obzirom da već godinama znam koje su posljedice ovakvih neželjenih reklama - komentari su zaključani. Što naravno da neće priječiti one najtvrdoglavije da zaseru bilo koji drugi tekst umjesto ovog, pa stoga da se unaprijed zna - sve što bude napisano temeljem naslovničke reklame, bit će obrisano. Sad i ubuduće.
Da se ne bi tko trudio bez veze.
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 09:24 •
0
Komentara •
Print •
#
